p i g m a l i o n

Jer sam ga pokrenuo kako bih pisao. Ima u meni nešto, što me vuče ka pisanju.
Sada sam trenutno tužan. Razočaran. Jer moram sutra na radno mjesto. Raditi za kamatu.
Ali ne bi to, bilo toliko teško da znam da ću biti sretan na poslu. Mislim da me se sada već godinama, podcjenjuje i ne poštiva na radnom mjestu.
Moram priznati da je odvratno raditi na takvom poslu, kada sam sebe ne možeš više motivirati. Okreće mi se želudac, gadi mi se tamo pojaviti.
Nemam kome više to objasniti i reći, kako mi je loše tamo. Zato i pišem samom sebi. Jako tužan, tužan osjećaj. Niti blizu samosažalijevanju. Nemam namjeru to smatrati depresijom. Ali tonem u nju. Jednostavno tonem.



Znam da mi nema pomoći. Na početku svojih tridesetih došao sam u tu tvrtku, očekujući učenje i napredovanje. Sada, poslije par godina provedenih u toj "ubožnici", nemam dobrog prijatelja svog, nemam normalnog nepotiziranog šefa, nemam ljudskog kolege, sa iole ljudskosti.
Uopće ne želim ići na to radno mjesto. A za neku zamjenu nemam alternative. Pokušao sam, ali ne ide.

Kao da se oko mene sve usporava, užasno.... nemotivirajuće.....

Možda me smiri ova stvar:

Are we human?

Na silu moram biti sretan. Ne mogu se tamo na silu smijati. Ne mogu tamo biti sretan. Što mi je?