p i g m a l i o n

Prije nego što sam počeo pisati blog.... otkrio sam blog. Čitao i otkrivao sam raznorazne blogere..... osjetio sam slobodu izražavanja u tom virtualnom svijetu i poželio biti dio te slobode. Odlučio sam pisati, jer iako za sada nisam napisao niti jednu knjigu ( to je još jedan od mojih neostvarenih snova )..... imam nekakva iskustva u pisanju ( dopisivanju ). I tako, stvorio sam ovaj blog, sa pretpostavkom da to ne bude nijemi glas u prazno. Sada, kada je neko vrijeme prošlo.... pomalo tako ispada. Gotovo sam stekao "stalne čitače".... iako je to bila moja želja.... to i nije svrha ovoga moga bloga.

Pravo da napišem,...... nekada mi se čini da moj blog nema više svrhe. Bez namjere za samoopravdanjem što moj blog nije bogat mojim umotvorinama, ja bih dodao ovo: meni je osobno žao što nisam češće na blogu i što ga nisam bolje "napunio"....

Ako to stanje nepisanja i potraje...... ne želim ga ukinuti.... ni pod razno. Stoga, nastavljam pisati po starom - kad god stignem.

U međuvremenu od kada sam počeo pisati blog, u mome privatnome životu dosta se toga izdogađalo. Reklo bi se ima materijala. Mislim da nemam snage da se otvorim. Ne još. U meni su rijeke riječi, a istovremeno i suza. Moj život je na neki način, postao lošiji. Ne želim kleti sudbinu, niti kukati, moglo je bolje, ili meni je dobro, kako je tek drugima.

Čovjek sam sebi sreću stvara. To je jasno. Dok ne dođe do točke, da tu sreću želi sa nekim podijeliti. I da želi druge usrećiti. I da s tom osobom želi stvarati zajedničku sreću. Biti sretan - to je super stvar. Nema tu ništa posebno mudro. To je tako jednostavno.

Ali ja sam trenutno razočaran. Nemam više toliko sreće. Dosta toga me razočaralo. I sam sebe sam razočarao. Svo to razočaranje vraški boli i smeta. Nadati se da bude prošlo samo od sebe je iluzija. Treba raditi na tome, da bi ponovno bili sretni. Radim. I ne bi volio da stanemo sa tim. Raditi na razumjevanju i ostvarivanju jedni drugih. Jer u protivnom dolazi do odumiranja. Čovjek lagano kopne i njegov duh klone.... a ja ne živim od svog radnog mjesta, svoga šefa, loših / dobrih vijesti sa neta, iz dnevnih patetičnih novina, šupljih globalnih scary izjava..... ja želim sreću svima i sebi.

A jedan od načina za sreću, po meni to tako defaultno izgleda, je kroz komunikaciju. A blog je mali korak u komunikaciji za svakodnevnog čovjeka željnog istinskog olakšanja i opuštanja.... jer svatko ima svoj vlastiti blog i da ne filozofiram više... ( ova rečenica mi smrdi pomalo - ne znam da li od početka ili od točke ). U svakom slučaju:

......živjeli blogeri.........

P.S. Sretan sam, što sam napisao još jedan post...