srijeda, 31.01.2007.
jesam li ikada bio dijete.....upitnik......
Današnja djeca su nemoguća. Tko će to odgojiti? Pa naravno,... mi, ne netko-oni....nego ...hm... mi
Dok sam bio dijete i slušao kako moji kažu, rekao sam si; ne budem ja tako svoju djecu tretirao. I što je sada? Povijest se ponavlja? Pa baš i ne. Da li smo ikada razmišljali što nas čeka sa vlastitom djecom? Da će sve obaviti baka-servis, vrtići i ostali...? Imali smo želju i iz te želje imamo dijete. Zasada jedno. Privremeno jedno. Slatka, mala, vrtirepka od gotovo 3 godine, da je pojedeš, ali kada ona nešto hoće, onda tako mora biti. Jesam li ja bio takav? Nisam! Mama kaže; ista tata... da fizički.... Lijepa na tatu, zajebana na mamu.... Obožava prati suđe... zamislite! Čim se čuju lonci i ostalo posuđe... trči po stolicu, koju zatim vuče iz trpezarije u kuhinju. Naravno, ona teška, masivna stolica koju vuče po pločicama para mi "srce"... da baš. Nema veze što je stolica 2x masivnija i veća od nje same... ona ide svojom logikom...što učiniti da se takovo ne ponavlja više puta dnevno?.... pričati, pričati i prigovarati.... tući, batine , šiba, ćošak, kazne.... ništa ne bi pomoglo.... može se s njome razgovarati... no na kraju priče...je kako ona zamisli.... sinoć npr. .... čuju se zvukovi iz kuhinje... ona napušta "radno mjesto - ovaj put gledanje ctića" i kreće prema kuhinji.... Kuda? - Idem mami samo nešto reći.... Strug, strug, škriiiiiip!!!!!!!!!!!!! ...ode stolica.... tata ona opet pere suđe..... hm... čuo sam da sam ja bacao sve sa kuhinjskog stola .. kad sam imao 6 mjeseci ... no to se ne računa.. naša mala tek treba napuniti 3 godine i navodno ulazi u neku međufazu kada su ispadi, izljevi bijesa i ljutnje sve intenzivniji samo zato da se ispita koliko su mum & dad spremni daleko popuštati i koliko još uskladištene živčane energije imaju na grbači poslije svi dnevnih obaveza i životnih ugodnih i neugodnih, čestih i rijetkih iznenađenja... nemojte me krivo shvatiti.. htio sam biti tata... i hoću da budem opet... no pitanje posta jest: da li su današnja djeca toliko drugačija od vremena kada smo mi bili bebači? i podpitanje; ili si mi toliko ponekad idealiziramo stvari ( isključivo pojedinci ) u kratkoročnom, pa čak i dugoročnom periodu koje je ispred nas tako da ispadamo nespremni na sve što nam naši dragi mali ljudi mogu pripremiti....? znam, znam...postoje nekakovi odgovori službeni, stručni , pa i izreke kao: djeca najviše pomažu u odrastanju i sazrijevanju odraslih....... ali ja ću samo ponoviti skriveni upitnik u naslovu [ ovog, nažalost kratkog posta] s kojim sam se pitao....Zašto sam sebi obećao da nikada neću odrasti... a sad mi se događa forza da me moj/naš mali miš uvodi u red.... više nego itko ikada i bilo gdje ( vojska, škola, društvo, fax, ...hm... supruga..)??????? Da. Ovaj post je trebao biti jako, jako dugačak i više mjuzi.....no treba još zaraditi i koju kunu u ove sitne sate.... ....zar ne dragi, slobodni, blogerski narode..... P.S. postoji toliko radosti i uživanja u životu, a i roditeljstvo je jedno od njih, vjerovali ili ne.... i ja vam želim puno takovog iskustva kroz život.... uživajmo svi!!!!! |
ponedjeljak, 15.01.2007.
prvi korak - drugi dio (možda)
|
Hmmmm... nisam odabrao pravo vrijeme da se objavim blogerskom svijetu.... Pravo vrijeme? Svijetu bloga!? Bezveze, pa ja sam tek čitatelj bloga, suvisli komentator tuđih misli, nakupljenih frustracija, i tome slično....
Nešto me vuče da pišem.... od davnina.... nešto iskonsko..... ( bit' će blesavo, ako ovo objavim ) ... Ne znam kako se započinje pravi blog.... budući da me nitko u ovoj virtualnoj pisanoj sadašnjosti ne pozna, niti me prati,.... pa bi trebalo ispasti da pišem samome sebi? Samo da ne ispadne kao "pričam sa samim sobom"!? Hmmm... Možda bih se trebao predstaviti? Što volim, što ne volim, što slušam, što ne slušam,... Nekada davno ( ovo nije početak bajke ) napisah tisuće stotina riječi. Svaki put kada sam počinjao pisati obraćao sam se nekome. I svaki put bijaše početak. No znao sam da ću dobiti odgovor. Gotovo svaki put. Sada se pitam kako pobuditi nečiju pažnju i želju za ovim mojim piskaranjem.... Kako se postaje poznat na blogu? Nađeš ekipu iz kvarta pa se dopisujete preko neta?, doduše nije chat, ... nego bloganje.... ili postaješ poznat ako izvaljaš gomilu bedastoća pa te stave na portal i "objave te svijetu"?? Nije mi bitno. Budem pisao. Budem komentirao. Budem kukao. Pa ako me netko i primjeti neka podijeli svoje otvoreno mišljenje.... Malo mi je kasno, i malo sam grogi,...radim, tučem prekovremene, ako šef moj čita ovo neka zna da se trudim, dajem svoj doprinos našem privatnom strancu i njegovu kapitalu, .... kako li će da radi ovaj moj projekt kada ga konačno završim.... Šef moj garant spava i bivši i sadašnji.... a i ja sam pri kraju ovog tražim smisao bloga kojeg ipak objavljujem iako u meni nešto štopa.... idem grlom u jagode.... tako se to nekako kaže, zar ne? Mislim da su mi cure zagrijale krevet, pa treba sutra, ups, danas ustati iz trećeg pokušaja, pa opet za računalo, itd... Eto cijenjeno pučanstvo bloga, počeo sam kao nešto pisati, zasada u fetusnom obliku, potpunu uvijeno i nerazgovjetno.... no javim se ja ponovno.... ako ništa drugo, bar da sebe podsjetim što sam drobio u ove jutarnje sate, kada mi svaka sinapsa spava... Za kraj citiram predsjednicu naše književne udruge: GDJE GOD STIGNETE, PIŠITE I OBJAVLJUJTE! ŽIVJELI! |
