samo me nemojte tjerati da vam govorim da vas volim

Sve na kraju pocrni,sve dobije svoju rupu.ljudi na kraju izgube sjaj,riječi izgube jačinu,a dijela,za to smo preslabi.i sve uvijek ostane na uspomenama,što na kraju izblijedi….i dodiri se više ne osjete…sjećanje postane samo loša uspomena a uspomene se pretvaraju u pepeo.i zašto smo uopće stvoreni?imamo li svoju svrhu?koliko će od nas umrijeti smijući se a koliko plačući krvave suze?koliko će se njih izgubiti tražeći svoj pravi put,koliko će naći svoje pravo ja?koliko smo se puta držali za trbuh gubeći dah od silnog smijeha a koliko samo puta bespomoćno i umorno plakali stiskajući se od onog što je ostalo od nas?koliko smo puta hodali pijani ulicama i smijali se odrazu u nekom izlogu koji je zapravo pikazivao nas same?koliko smo puta stvarno bili sretni i koliko smo puta bili duševno slobodni?da li još uvijek sve radimo površno?koliko smo puta lagali sami sebi,da se osjećamo bolje?koliko smo puta htijeli pobjeći,jednostavno nestati?što zapravo čekamo cijeli život?čemu se nadamo?čemu se veselimo i zbog čega plačemo?jesu li uvijek postupci ili riječi vrijedni naših suza?zar uvijek sve oko nas treba biti savršeno da bismo stvarno bili sretni?kada će proći dan da se osjećamo lijepima ne pogledavši se nijednom na ogledalo?kada će naš osmijeh i naše suze biti čiste a naši zagrljaji čvrti I kada ćemo početi ljubiti s ljubavlju?kada ćemo moći zaspati i sanjati jedan savršen san a da ga zapravo i živimo?u čemu tražimo savršenstvo?i dali ću ikada moći zatvoriti oči a da se ničega ne bojim?postoji li osoba koja vas nikada neće razočarati ni povrijediti?ja mislim da ne,jer ljudi uvijek lažu…katkad mi se čini da je najbolje pomiriti se s tim da će boljeti jer možda bude boljelo manje..ili možda ne?meni se čini da moja bol više ni ne postoji jer je postala ja,postala je ono što me predstavlja…čudno je to jer se bol više ni ne osjeti toliko,nekako se navikneš na nju…koliko dugo čekamo da bol prođe?hoće li ikada zacijeliti ta rupa u našim srcima i hoće li itko očistiti to crnilo s naših duša?hoće li nas itko dovoljno voljeti da nas shvati?koja je jedna jedina stvar s kojom želite zatvoriti oči na kraju života?vjerujete li u budućnost?očekujete li previše ili premalo od nje.a zašto jednostavno ne pustite tu bilježnicu u kojoj planirate svaku sekundu svojeg života,zatvorite oči i jednostavno se prepustite…..?


Stajao si pored sitnog pijeska
bacao poglede na mrtvo more
smijao se,kao na silu
volio si,a nisi to znao.
Bio si tu
tako blizu
nevjerojatno daleko.
I slao si mi poljupce
hladne i prozirne
grlio si
a ruke su ti bile zaleđene.
Sanjao si
uspavane snove,
grlio si
sitne duše.
Bio si tu
a tako daleko,
bio si moj
a nikada te nisam imala.
I ne okreći glavu
zanemari vjetar koji puše oko tebe,
ne gledaj te tužne oči
ne stišći te krvave dlanove.
Ne obraćaj se duhovima,
ne pričaj s anđelima,
ne dodiruj im krila.
Pusti realnost da spava
maštu da živi.
Ne trebaš pričati
samo ljubi,
nemoj držati otvorene oči
uživaj u mraku zadovoljstva.


Vile plešu ples
nekada naš....
Čarolija se razlijeva
a ti ne dolaziš...
Sjedim ispod vrbe,
čekam te.
Osluškujem
želim čuti korake,
želim vidjeti iskre u tvojim očima,
želim te zagrliti,
fališ mi...
Nadam se,a znam
nečeš doći.
Anđeli pjevaju pjesmu
nekada našu....
Krila izbljeđuju
zvijezde se tope,padaju...
Nebo gubi boju,
mjesec gubi sjaj.
Čarolija nestaje,
ostaju suze,
natopljena,mokra zemlja,
tužna vrba..
Lišće radi krugove
nekada oko dvije osobe,
danas,
oko mene same.
Vjetar ne puše,
izgubio je snagu,moć.
Spuštam glavu,
gasim svijeću nekada goreću u mom srcu.
Zbogom!