Odjava programa

10 lipanj 2017

Zanimljivo kako se reklame prikazuju sinkronizirano na svakom programu u isto vrijeme.
Još zanimljivije kako mislimo da smo imuni na takav marketing, pa eto, svejedno kupim mango, komad za 6,99 HRK.
Što ću s tobom?



Šalu na stranu, ovaj mali, stari tv je "spašen" s otpada. Nije bio u funkciji.



Eto, savršen da probam realizirati ideju "živog tv-a".
Ideja je da se od tv-a napravi tegla za biljku.
Pa krenimo:



Nakon što smo ga otvorili i "očistili" iznutra, za što nam je dovoljan odvijač i cvikcange, moramo "otvoriti" ekran.
Sa unutrašnje strane se nalazi "elektronski top" koji je dovoljno dobar za početak.
Važno je zaštiti oči i sve otvorene dijelove tijela zbog plina koji se nalazi unutar ekrana i zbog njega bi se "top" mogao rasprsnuti.
Snažnim udarcem se riješimo "topa" te širimo rupu, koliko god nam odgovara.
Najbolje je širiti rupu, da ne trgamo nekontrolirano revelike komade, kombinirkama ili starinskim kliještima.
Plin se može ocrtati u prahu s unutrašnje strane ekrana te je vidljiv s vanjske strane:



Mogu se očitati razni oblici, ako i ne ispadne ništa posebno, izgleda solidno pa se može tako i ostaviti.
Uvijek postoji mogućnost da stavite sliku unutra ili složite mozaik sa kamenčićima, što god vaša mašta smisli.

Iako se cijela unutrašnjost može ispuniti zemljom, samim time dolaze u obzir i veće biljke, odabrao sam opciju "podnožja".
Naravno, potrebno je izmjeriti unutrašnje dimenzije tv-a, pa za kombiniranje je najbolje imati kalup od stiropora.
Ako nemate garaži od nekog uređaja, uvijek možete skočiti do reciklažnog dvorišta u vašem kvartu i nešto će te naći.
Naravno, treba pilagoditi ono što imamo dimenzijama koje smo izmjerili ranije:



Osim skalpela, treba i nešto čime ćemo sklopiti odrezanu stranicu koju smo trebali prilagoditi.
Najbolje je vruće ljepilo ili silikon. Brza ljepila nisu dobra jer nagrizaju stiropor.

Za dodatnu izolaciju, zbog vode, sam jednostavno zalijepio foliju, malo jaču, koja se inače koristi kod vakumiranja.
Također i najlon može poslužiti.



S obzirom da ja nisam dobro kombinirao, išao sam i obojati kalup u crno jer bi mi se previše primijetio jedan dio kroz ekran da je ostao bijeli.
Najbolje je upotrijebiti sprej:



Kada smo završili pripreme, potrebno je sklopiti tv sa ugrađenim kalupom:



Tu će možda trebati dodati vijke jer smo dio sadržaja tv-a izgubili kada smo ga očistili iznutra od elektronike.

E sad slatke brige, što posaditi.


Moj odabir je pao na:



Naravno, još je ostalo samo posaditi odabranu biljku:




Prilikom ispunjavanja kalupa sa zemljom (mix kupljene i "domaće" sa mrvom pijeska) koristit prste jer nema previše prostora a ni stiropor nije baš najizdržljiviji materijal.
I eto ga:



Još samo treba smjestiti na predviđeno mjesto u kući:



Za prototip je ispalo u redu, naravno da uvijek može bolje.



Tako možemo iskoristiti i recimo stari radio.
Može se npr. ugraditi i svijetlo u ekran tv-a. Ima dosta mogućnosti.



Slobodno napišite svoju ideju u komentarima.

Troškovi: biljku sam kupio za 33,00 HRK, ostalo je bilo ravno 0,00 HRK.
Tako da, uzmite biljku koju već imate i presadite ju i troškova nema.

Za vrijeme ranije navedenih reklama, sada imam dobar prizor za lutajući pogled:



The end.

Jeka u ogledalu

17 ožujak 2017




Skriven pod noktom čitaš,
pisma što slova im gmižu
šutke leglo retorikom pitaš,
crne sjene poslane da ližu.

Slatka magla i dlan o dlan,
park brojeva okom splava
broji li tek ili propušta dan,
usidrena noć mirno spava.

Pokriven jutrom oluju čeka
sivog oblaka umivenog lica
da ode bez odraza kao jeka
uz povrat glasa žednih klica.

Bijeli ples lako skida odijelo,
bez obzira na dubine zraka
pita te da li ikad bilo je bijelo,
staklenih očiju boji se mraka.

Ali

07 prosinac 2016




Nacrtaj mi kartu, molim te,
ružem za lijepu sjenu
baš tamo gdje sam stao,
vrati me...

Ako se još jednom uslikam,
obriši me bezrazložno
kao kap boje što curi,
ne puštaj me...

Pusti me ako ne mogu,
pusti me dok želim,
znam da ne tražiš riječi
dok šutim...

Iako sam samo akt,
možda i to bude dovoljno
za privatnost života,
trenutak proučavanja
i spoznaja vječnog pitanja,
buduće strepnje,
ruke na dječaku što voli
da nestane kao da je sam,
što sije energiju i umara se
samo da živi po satu jer mora,
samo da bi mogao sklopiti oči
onako, kada stigne, da pruži ruku,
da zna da ne putuje sam...

Suton

16 studeni 2016





Na tanjuru grada zora,
puca osmijeh rukama
kao vrpca pod prstima
za jedno jutro strpljivo,
bez gladi, bez obzora.

Zapad za vjetar u leđa,
topli zrak na ramenima
uz teret rukovanih sati
viori i draži crte obraza,
ostanak za ponor i noć.

Zrake skrivene bradom
ustale su mladom moći
poput svježine krovova.
Glade se sijeda sjedala
percepcije platna i boje.

Napuhani oblaci lebde
praćeni maglom usana,
dodir lepeta kruži živom
što raste i neka prasne
jer još vodi put skrivena.

Poziv u ZOO

23 listopad 2016

Miris

16 listopad 2016



Siva hrabrost privatne rasvjete,
mjehuri šume uz ritam žamora
i odbijanjem o led prate glazbu
uz misao da ipak zvonko kliznu
lizne kapi sa balkonske ograde,
priroda sna bojaznog bremena.

Ne golica dno sjeverne stijene
već riječni kamen izlizano bijel.
Put kao plašt najave predstave
tek otkinuti zastor prikaže malu,
sumnjičavu skrivenog pogleda
zbog vrhova stvorenih koritom.

Što ako se piše reljefno pismo
živim perom utopljenim tajnom,
što ako strije stegnu posebnost
i utihne teret podnošljivih brojki.
Postotak pulsa, kućna diverzija
za pročitanu anomaliju zvijezda.

(Ne)dokazani monolog

08 rujan 2016

-Ti si čudan!

Hoda bosa po parketu, svaki korak ostavlja otisak stopala na par trenutaka od topline i zatim nestaje. Duboki uron petom za sigurnost te brzi prijelaz na usporene prste, razigrano i odlučno. Topla, pariško plava noć tek miriši kroz prozor na jesen, bori se sa bjelinom ambijenta i njom, u bijeloj spavaćici što više nalikuje na haljinu. Nestaje, pratim ju. Nije čak ni pritvorila vrata, nestaje prostor u njenom biću. Pravim se da me nema iako vidljivo zatvaram okno i ulaz u želji da budem čuvar. Nisam čuvar ni silueta, osmijeh što pokazuje sjajne zube tek toliko što su usne u osmijehu produžene i jezik što dodiruje unutrašnju stranu bjeline, sjaj očiju izgubljene zaigranosti mi govori da nisam potreba već želja.

- Normalan sam i jednostavan. Uz misao da polazište tog zaključka sam upravo ja.

Kosa koju uvijek ravna prstima jer je vidljivo neukrotiva, miruje netaknuto prirodno, divlja i prati ples duha. Nakon kratkog pogleda u ogledalo i poteza prstom kroz tanke obrve zagledala se u vodu što miruje u prostranoj kadi. Kao kristalna jasna misao, misli si, kako ju dodirnuti i ne uznemiriti. Lice osmijeha je zamijenilo lice znatiželje i nevinosti. Oprezno uranjanje u vodu gdje nestaje stoplao gipko savinuto u zglobu, drhtaj zatvorenih očiju oslobađa sjaj aure.

- Gle, bitna mi je povezanost da bi mislila.

Stoji i gleda u vodu koja osjeti svaki trzaj njenog tijela i stvara krugove. Smije se, ponovno zaigrano i znatiželjno. Kleknula se i voda je počela davati svoj ton rubovima spavaćice. Bijela spavaćica sa cvjetnim uzorkom svijetlih boja jedva vidljivih je počela prijanjati uz njena bedra. Smije se, hihot žene umiruje i zbunjuje vrijeme i prostor. Prepustila se gravitaciji i opušteno uronila leđima pridržavajući kosu. Svilena koljena svinuta su prešla u ispružene noge što su se, čas jedna, čas druga, uzdizale iz vode i sjajila se dok su struje vode jednostavno pričale svoju priču.

- Gle, bitna mi je misao za povezanost, jer ona ionako već postoji.

Blage boje sa njene haljine su se počele spajati, nedefinirano u vodi su stvarale fluorescentne oblike. Na tren ih je gledala u čudu sa lagano nagnutom glavom u lijevo, zatim ih je uz hihot rukama lagano uzburkala i zatvorila oči. Legla se da joj voda dodiruje vrat, kosu je prebacila preko ruba kade, tek rijetki pramen je završio mokar i lijepio se uz kristalno topljivu kožu. Razbarušene boje počele su tvoriti oblike i njeno mirovanje dalo je gustoću bojama. Latice su počele ispunjavati površinu vode i plesti plašt oko nje, hlapljivo i neprimjetno.

- Počeo si maštati. Što maštaš?

Mirujem. Miruje. Okreće glavu prema meni i gleda me u oči, nježno i ranjivo. Prilazim. Reagira tek na dodir moje ruke na njenoj, uronjenoj u vodi. Ustaje, polako i umorno. Voda se cijedi sa tkanine, ono malo boja više nema, samo bjelina na njoj što se pripila uz njeno tijelo i jasno ocrtava sjaj erotike. Spušta pogled dok stojim ispred nje. Podiže pogled, lagano, caklene oči me miluju, ne traže ništa, žele samo da vidim. Crte lica mi miluju, samo očima zborim.

- (kako da kažem što maštam) Zagrli me!

Drži mi ruku i rame dok usporeno izlazi iz kade sputana natopljenom spavaćicom. Stane uspravno i pušta mi ruku iako moja još drži njenu. Bujna kosa više ne divlja, skladna je sa spuštanjem kapaka i laganim padom glave. Teške naramenice prstima uz ključnu kost pomičem da skliznu. Nago biće oživljeno mi se predaje u zagrljaj, baca glavu na moje rame, ruke oko mojih ramena. Šuti, šutim. Zvuk disanja ispisuje osjećaje i želje. Ne daš mi da te nosim, vodim te za ruku. Polako sjedaš na krevet, cijelo vrijeme sklopljenih očiju, legneš na bok osjetljivo i oprezno, ne puštaš mi ruku. Nespretno, jednom rukom, skinem se, prebacim preko tebe uz oprez da ne dodirnem usnulo biće, legnem, lagano se primaknem i zagrlim, Zadnji trzaj glave koja se namješta u jastuku uz mili, najdivniji zvuk, kaže mi da konačno dišem.

Dar govora

18 kolovoz 2016



U radu je spas. Poslovice, u današnjem svijetu klišeji, istinski su najveće mudrosti. Direktno ili indirektno u sebi sadrže pojam vremena. Vrijeme je pojam od svemiriskih značenja jer je satkano od nas, pojedinaca.
Doziranje užitaka je radnja upravo da bi isti i ostali užici. Rad, pritom ne mislim na dnevnu obavezu od 8 sati, već uređivanje, održavanje vrta, okućnice, same kuće, doma, čak i rad uz zaradu sa strane, što mnogima nije strano, osim rutine može biti i neka vrsta pomoći. Dođe kao sitnica u smislu okupiranja misli, možda čak i bijeg, ali teško. Fokusiranje na sami proces rada bilo da klečimo i peremo pod ili pak imamo lopatu u ruci ili eto sortiramo smeće na karton, papir, plastiku, drvo, metal, ne može proći bez misli koja nas mori. Jutro je pametnije od večeri, a možda je naš rad upravo to jutro, gdje se misli u monologu iskristaliziraju. Rad dolazi i u obliku snage, a možda ponekad kada pomislimo na jad i umor koji dolazi iz uma, događa se upravo to da imamo i još više snage za sami rad. Bijeg.(?) Možda. Upravo ono vrijeme je bitan čimbenik. Takav trenutak je samotni čin, nije dobro da postane period ni išta više od toga. Svakog gosta tri dana dosta, pa tako i kada smo taj gost mi sami sebi. Koliko pojedinaca, osobnosti, duša, toliko i značenja riječi koje su satkane od istih slova. Borba sa mislima ili jednostavno životom jer naše misli su, uz dušu, upravo život, često ode u distancu od te borbe koju smo započeli. Rad, hobi, svaka zanimacija koja nam je pomoć jer ipak sve uvijek moramo sami napraviti, treba biti upravo to, samo pomoć. Život ne bira, gubitak partnera, obitelji, teške financijske situacije, loši i teški odnosi u obitelji, bolest, nedostatak ljubavi. Borba se svodi na to da se borimo protiv nas samih. Zato prepuštanje zanimacijama koje su često samotne znaje djelovati kao da smo ipak aktivni i da se trudimo, ali se često izgubimo u njima. Osjećaj lažne, nepostojane sigurnosti dolazi kao ovisnost, samim time nije zdrava. Razumijevanje, tko ga ne želi, ali kako doći do njega kada smo spremniji svoju otvorenost podijeliti u monologu umjesto dijalogu. Jedno je shvatiti a drugo prihvatiti, dvije različite dimenzije. Užitak u pogledu sigurnosti ponekad nije užitak.
Riječi, riječi su bitne i velike, treba ih samo izgovoriti da bi bile takve. Možda prije nego i dođu u dijalogu, neka dođu u tom monologu, bilo da je to poslovica, izreka, narodna mudrost, nazivmo kako želimo, jer naša misao je naša misao, jedinstvena dimenzija. Doziranje monologa je bitno jer traje vječno samom činjenicom da rast naše osobnosti nikada ne prestaje. Riječ, tih par riječi, složene od naše osobnosti, možda postanu nova poslovica, mudrost, koju će neko izgubljeno biće prigrliti i stvoriti svoju dimenziju. Ponekad podjela riječi sa strancima daje poruku, ne o našoj izgubljenosti već upravo o našoj veličini. Svjetlost titrajuća kao šljokice pod svjetlom što se njiše na vjetru ne bi trebala biti promatrana skrivenim pogledom.

Ancient Ways

01 ožujak 2016





Ususret vjetru

01 veljača 2016



<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se