Potraga za svjetlom, svjetlo u potrazi

utorak, 30.09.2008.

Svećenik

Ja sam svećenik što voli klat
baš sam sretan što je rat
kad pojedem meso kozje
četniku ću prodat oružje.

Ja sam svećenik što voli srat
odavno je prošo rat
plivam u alkoholu, ženama i lovi
napravit ću i rat novi.

Ja sam svećenik što voli krast
uživam korupcija će porast
uzimam kolko znam i mogu
mi nismo poput vas podložni zakonu.

Nakon desetak punih čaša
osjećam se ko ustaša
u srcu mi lijepa naša
ali ipak draža mi je flaša.

Kad do novog rata dođe
na zapad ću ja kod svoga rođe
Hrvatsku će umjesto mene
opet branit ovčice izgubljene.

- 17:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 27.09.2008.

Pivo

Pijem pivo jebe me sve živo
pijem pivo jebe mi se živo
pijem pivo jebe mi se sve živo
pijem pivo jebe mi se sve
a ne mora ni bit baš živo.

- 16:53 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 23.09.2008.

Pobjeđujemo

Bili su u pravu kada su govorili
maknut trebaš se od nje
nije ona vrijedna
nije to za tebe.

Nikad ih nisam slušao
uvijek sam bio tu negdje
dotrčao bi k tebi
kad god bi nešto trebala.

Kada bolje otvorim oči
pa kada si mi zadnji put rekla hvala
kada si mi poklonila smješak
kada si me zadnji put slušala

Osoba si bez karaktera
bila i ostala
ideš u onom smjeru gdje puše vjetar
ostavljaš dobre prijatelje.

Sebična si
konformist si bila, to jesi
konformist ćeš i ostati
nikada nisi imala vlastiti stav.

Ne prihvaćaš kritike pravih prijatelja
one su dobronamjerne
mnogi su ti željeli dobro
ti si ih otpisala

Izdala si prijatelje
jer tamo nije bilo puno zabave
okrenula si se pravom materijalizmu
gledaš da tebi bude dobro.

No tebi nikad neće biti dobro
ljudi su za tebe prolazne stanice
objekti koji su nebitni
tvoje veze su se temeljile na strahu a ne na ljubavi.

Misliš da ti je savršeno
a ustvari srce ti izgara
pretvara se u pepeo
trune i smrdi sve više.

Uništava te grižnja savjesti
nervozna si,
bojiš se tuđih pogleda
ne hodaš mirno cestom.

kada vidiš stare prijatelje
bježiš na drugu stranu ulice
savjest ti neda mira
pojela si otrov.

Potiščeš to u sebe
puna si govana
a nabijaš umjetan smješak na svoju kiselu facu
prodaješ lažne slike o sebi drugima, nisi ni svjesna.

Izdala si sve svoje stavove
pretvorila si se u ono
što smo svi zajedno
htjeli iskorijeniti.

Ostavila si nas sve
prijatelji pate umjesto tebe
gledajući demona
koji progovara kroz tvoje usne.

Izgubila si moral, savjest, dobrotu
ništa ti više nije važno
više nema pravila
i principa u tvome životu.

Činiš što te volja
ko jebe tuđe osjećaje
ko jebe uopće što će sutra biti
bitno je da ti je večeras super.

Našla si nove ljubavi
koje su toliko umjetne, odvratne
temeljene na krivim stvarima
fizički dodir i malodušnost.

No i te ljubavi će naići
na tvoj rok trajanja
mijenjat ćeš sredinu
ići ćeš u pravcu gdje puše vjetar.

Samo znaj, nema više povratka
pokazala si svoje pravo lice
lutko moja koja ide za masom
nemoj se više nikada vratit.

Jer ako se vratiš
nećeš se lijepo provest
shvatit ćeš što si napravila
i izgubila.

A znam da ćeš se pokušat vratit
i ovaj način života
uskoro će ti dosadit
htjet ćeš se vratit među stare prijatelje.

Ali shvati,
tu mjesta za tebe više nema
počinila si izdaju
a to pravi prijatelji ne trpe.

Dosta je bilo tvoje glume
tvog uvlačenja u svake vlažne rupe na koju naiđeš
dosta tvojih igara
neću više trpjeti tvoj strah.

Nisi više na vrhu priamide
pripremi se na najgore
tvoje vrijeme prolazi
dotakla si dno.

Oprosti.
Otpisala si se sama, ostat ćeš brzo bez svega
Jedino mogu citirat tvog davnog prijatelja:
"Jebena droljo,
umrijet ćeš sama."

- 11:37 - Komentari (47) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.09.2008.

Fuck her gently

Bilo je to prekrasno vrijeme.
Često me hvata nostalgija
kada se sjetim
svih tih predivnih,
originalnih i prekrasnih stvari
što smo imali običaje raditi.
Bila je to sudbina,
bili smo sigurni u to.
Sve je bilo savršeno.
No,
tebi se mjesto i vrijeme nije uklapalo
u "kompliciranu" shemu sudbine.

Nadam se da će ti uskoro dopizditi karanje na zadnjem sjedištu njegovog automobila.


"A sedište zadnje prava istorija sveta
na njemu je bilo i klinki i teta.
Na zadnjem sedištu našeg trabanta."

- 16:04 - Komentari (35) - Isprintaj - #

nedjelja, 14.09.2008.

Ranjeni um

Novo ljudsko biće se rodilo. Biće je u početku preplašeno jer dolazi na novi svijet. Nakon malo vremena, to biće postaje sretno što živi. Što je slobodno. Emocionalni um i emocionalno tijelo novog bića su potpuno zdravi. Neoštećeni, savršeni. Promotrite i zamislite si to dijete. Pogledajte kako se ponaša, shvatit ćete da se neprestano igra. Cijelo se vrijeme smije. Njegova je mašta toliko snažna, a sanja o pustolovinama istraživanja. Kad nešto krene po zlu, ono reagira i brani se, ali tada jednostavno to otpusti i svoju pozornot ponovno okreće tom trenutku, da bi se opet igrali, istraživali i zabavljali. Dijete živi u sadašnjem trenutku. Ne stidi se prošlosti, ne zabrinjava ih budućnost. Mala dijete izražava ono što osjeća i ne plaši se voljeti. To dijete je... savršeno ljudsko biće. Najsretniji trenutci našega života jesu trenutci kada se igramo kao djeca, kada pjevamo i plešemo, kada istražujemo i stvaramo samo zbog zabave. Prekrasno je vidjeti to dijete kako se u sekundi sprijateljuje sa drugim, dotada nepoznatim djetetom. Prekrasno je vidjeti kako djeca u drugima vide prijatelja, jer, osjećaju jedino ljubav i osjećaj prijateljstva i bliskosti, bez trunke mržnje i straha. To za njih ne postoji. Ne brine ih što će drugi misliti o njima. To ih ne opterećuje. Nije im važno. Prekrasno je kad se ponašamo kao djeca, jer tada je na djelu zdrav ljudski um, zdrva ljudska sklonost. Kad smo bili dijeca, bili smo nevini i prirodno nam je bilo izražavati ljubav.

Ali što nam se dogodilo? Što se tada dogodilo? Negdje oko treće ili četvrte godine pojavljuju se prve povrede na emocionalnom tijelu i pune se emocionalnim otrovom. Odrasli imaju nekakvu mentalnu bolest, a ona je jako zarazna. Kako je prenose? Prigrabe djetetovu pozornost i uče nas da budemo slični njima. Na taj način roditelji toga djeteta svoju bolest prenose tom nevinom ljudskom umu. Tako su se i njegovi roditelji, učitelji, rođaci i cijelo društvo koje se sastoji od bolesnih ljudi zarazili tom bolešću. Prigrabili su djetetovu pozornost i, koristeći se ponavljanjem, usadili imformacije u njegov um. Na taj način dijete je učilo. Na taj se način programira ljudski um. U isto vrijeme stvara se umjetni roditeljski autoritet nad djetetom.

Privlačeći njihovu pozornost, mi djecu poučavamo jeziku, čitanju pristojnomu ponašanju, sanjanju. Pripitomljujemo ljude na isti način na koji pripitomljujemo psa ili bilo koju drugu životinju: kažnjavanjem i nagrađivanjem. To je postalo savršeno normalno. Ono što nazivamo izobrazbom nije ništa drugo nego pripitomljavanje ljudskog bića.

Dijete se sve više plaši da će biti kažnjeno, ali poslije se isto tako plaši da neće dobiti nagradu, da neće biti dosta dobro za mamu ili tatu, rođaka ili učitelja. Kod djeteta se rađa potreba da bude prihvaćeno. Prije toga nam nije bilo stalo hoćemo li biti prihvaćeni ili nećemo. Ljudsko mišljenje nije nam bilo važno. Nije nam bilo važno zato što smo se samo htjeli igrati i biti u sadašnjosti.

Strah od toga da neće dobiti nagradu pretvara se u strah od odbacivanja. Strah od toga da neće biti dovoljno dobro za nekoga drugoga upravo je ono što dijete navodi a to da se pokuša promijeniti i zbog čega počinje stvarati slike. Tada tu sliku dijete pokušava zaštititi u skladu s onim što drugi ljudi žele od njega, samo da bi bilo prihvaćeno, samo da bi dobilo nagradu. Dijete se uči pretvarati da je ono što nije i neprestano vježba biti netko drugi, samo da bi bili dosta dobar za mamu, tatu, učitelja, religiju - za svakoga. Vježba i vježba i uskoro ovlada umijećem pretvaranja da je ono što nije.

Uskoro dijete zaboravlja tko i što uistinu je i počinje živjeti prema svojim slikama. Mi ne stvaramo samo jednu sliku, nego mnogo različitih slika u skladu s različitim skupinama ljudi s kojima se družimo. U svome domu stvaramo jednu sliku, drugu stvaramo o školi, a kad odraste stvarat će ih još više. To isto vrijedi za jednostavan odnos između dvoje ljudi. Dijete prema sebi stvara slike na temelju toga što su mu roditelji rekli kakvo je ono. Čovjek posjeduje vanjsku sliku koju pokušava projicirati na druge, ali kad je sam, tada posjeduje drukčiju sliku o samome sebi. Djeca se pretvaraju da su iznimno važni, ali istodobno vjeruju da ništa ne vrijede. Zato počinju projicirati međusobno svoje lažne slike. Na kraju ispada da oni jedno drugomu lažu. Njihov se odnos temelji na strahu, na lažima. Ne temelji se na istini jer nju ne mogu nazrijeti kroz svu tu maglu. Međusobno su projicirane lažne slike.

U doba ranoga djetinjtva ne postoje nikakvi sukobi sa slikama. Naša slika o samome sebi zapravo nije dovedena u pitanje dotle dok ne pošnemo komunicirati s vanjskim svijetom i dok ne izgubimo roditeljsku zaštitu.

Dijete sada živi u ogromnom strahu da njegovu osobnost nitko ne upozna jer je možda pogrešna. Boji se odbacivanja. Čak i ako je spremno podupirati i braniti svoje slike, čim ih pokuša projicirati na vanjski svijet, svijet uzvraća udarac. Vanjski svijet počinje ga iskušavati, i to ne samo u osobnom krugu nego i javno, pokušavajući pokazati da nije ono što se pretvara da je.

Dijete s pretvara da je vrlo inteligeno. On odlazi na raspravu u školi, ali na toj raspravi pobjeđuje učenik koji je inteligentniji i bolje pripremljen od njega, pa on pred svima ispadne smiješan. Pred svojim vršnjacima pokušat će objasniti i opravdati svoju sliku. Bit će vrlo ljubazan prema svima i pokušat će spasiti svoju sliku pred njima, ali će biti svjestan da laže. Naravno, dat će sve od sebe da se ne slomi pred svojim vršnjacima, ali čim ostane sam i pogleda svoj odraz u zrcalu, razbit će zrcalo. On mrzi sebe; osjeća da je glup, da je najgori od svih. Između unutarnje slike i slike koju je pokušao projicirati u vanjski svijet postoji veliko protuslovlje. Što je to protuslovlje veće, to mu je teže prilagoditi se snu društva, i to će manje imati ljubav prema sebi.

Između slike koju je izmislio i unutarnje slike koja ga predstavlja kad ostaje sam postoje samo laži. Obje te slike potpuno su izvan dodira sa stvarnošću; obje su lažne, ali on to ne uviđa. To može uvidjeti samo netko drugi, ali on je potpuno slijep. Njegov sustav nijekanja pokušava ga zaštititi od povreda, ali su povrede stvarne i on pati jer se silno trudi opravdati svoju izmišljenu sliku.

Dok je ta sada već odrasla osoba bilo dijete, učen jeda su mišljenja sviju ljudi važna i svoj život mora upravljati u skladu s tim mišljenjima. Jedno jedino mišljenje nekoga drugog čovjeka može ga gurnuti još dublje u pakao, a to može biti mišljenje koje čak nije niti istinito: "Ružan si. Nisi u pravu. Glup si". Mišljenja imaju veliku moć nad nerazumnim ljudima koji žive u paklu. Zbog toga je toj osobi (bivšem djetetu) potrebno da čujemo da smo dobri, da dobro napredujemo, da smo prekrasni. Na primjeer: "Kako izgledam? Kako ti se činilo to što sam rekao? Kako napredujem?" Potrebno mu je da čuje mišljenja drugih ljudi. To je zato što smo pripitomljeni i tim mišljenjima drugi mogu nama manipulirati. Zbog toga tražimo priznanje drugih ljudi; potrebno nam je da nas vanjski svijet prihvati preko drugih ljudi. To je samo zato da bi ih prihvatili drugi ljudi koji imaju takva stajališta; samo da bi izgledali "cool".

Jako velik broj ljudi pati zbog svih tih lažnih slika koje pokušavamo projicirati. Ljudi se pretvaraju da su iznimno važni, ali istodibno vjeruju da ništa ne vrijede. Jako se naporno trudimo da u tome društvenom snu postanemo netko i nešto, da nas drugi priznaju i prihvate. Jako se trudimo biti važni, biti pobjednici, moćni, bogati, slavni; jako se trudimo izražavati svoj osobni san i nametati ga drugima oko sebe.

Ta osoba koja je nekoć bila nevino i jednostavno dijete puno ljubavi, sada je zarobljenik svoga ranjenog uma koje je stvorilo društvo.

Čovjek je zaboravio da je nekada bio dijete...

"We worry about what a child will become tomorrow, yet we forget that he is someone today."
- Stacia Tauscher

- 23:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.09.2008.

Pobjeda!!

Zatekao sam svoju djevojku
U nekoj neprirodnoj vrsti odnosa
gdje u mraku
guta pišalo nekog stranca.
On žmiri i pobjednički se smješka.
Vrijeme je da i ja počnem tako pobjeđivati.
Hvala ti draga,
otvorila si mi oči.

Još jednom je tvoj egoizam
izazvao kontraefekt.

No dobro, dosta sa tugom.
Dosta bizara i morbida.
Nije sve tako crno, čak nije ni mračno.
Vidio sam Isusa na kraju tunela.


Impresivno. Zar ne?

- 11:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se