photopublika

Ponekada sam fakat u stanju mrziti ljudi, i to baš mrziti do one mjere bolesnoga ….
.. naime prije par godine stan na prvom katu je kupio javni bilježnik, te je u njemu napravio kancelariju. Sve je to bilo krasno… prijatan i galantan pristup, fino je okrečio cijelo stubište, sam je doveo čistačicu, prije smo si sami stanari čistili stubište, koja dva puta tjedno napravi generalku po cijelom stubištu. Kad ga sretneš ili na stubištu ili na cesti pozdravi, možeš obaviti s njim i onaj famozni small talk o skoro pa bilo ćemu…. Ali međutim…. Te njegove stranke, ti ****** koji se vole dičiti svojom kulturom i odgojem, starim bečkim manirima, čistom vodom, neokrnjenom prirodom, najljepšom obalom, naj ovim i onim su u biti najobičnije nekulturne svinjetine. otvoriš vrata od haustora kad te tamo nasred istog dočeka gomila ugašenih čikova, s prekidača za svijetlo, zida se cijedi nečiji hračak, na klupčicama od prozora ostaci sendvića, pokoja flaša od pive, ili ona minijaturna od konjačića ili vodke… tu i tamo se neko i fino olakšao u haustoru … za ne povjerovati… a tek kultura kod otvaranja vratija… na istima je portofon, jasna oznaka za zvono od bilježnika kojeg bi 150% slijepa osoba spazila… ali ne pomaže.. te se vrata guraju, nagaruvaju kao da će popustiti pod pritiskom i žurbom… nerijetko se nađu i primjerci koji su jednostavno preskočili prvi kat iako je bilježnik jedini na njemu, te ti onda pozvone na vrata… jedni te gledaju u stilu kaj je sada ovo, drugi ti utrčavaju u stan ko muhe bez glave te ih doslovno moraš izbacivati van… a rijetki su oni koji se kulturno ispričaju… i onda se fakat zapitam kako ne mrziti ljude???