photopublika

Drug Ivan bio je pravi primjer kako treba izgleda pripadnik radničke klase. Uvijek uredan, radna uniforma bez obzira na radne uvjete mu je bila uvijek ispeglana, uredno zakopčana. Imponirao je svojom pojavom, visok, jak, urednog gustog brka koji je uvijek bio poštucan, ozbiljan, bez ijednog traga na njemu iz kojeg bi se iščitavao bilo kakav problem, poteškoća, umor, jednostavnog prostodušnog radničkog svjetonazora… Sukladno svojom pojavom drug Ivan je bio svjestan svog položaja u radnom kolektivu i društvu. Bez obzira što je partija zalagala za ravnopravnost i jednakovrijednost radništva i rukovodećeg kadra, drug Ivan je bio svjestan svog položaja. Na sastancima je uvijek sjedio u zadnjim redovima, jer znao je da tu radništvo pripada, tu na dno kao temelj, stup potporanj koji nosi sve na svojim leđima, spremno izvršavajući sve zadatke, koje svojom providnošću ispred njih stavlja rukovodstvo. Drug Ivan je na sastancima koristio svoje pravo da kao temelj radne organizacije i društva ima završnu riječ na sastancima. Čisto na kraju, prije samog raspuštanja. Obično bi ustao kada bi predsjedavajući polagano privodio kraju zapisnik, te bi svojim dubokim, jakim, energičnim glasom rekao:
“Druže predsjedavajući, htio bih nešto važno nadodati.“. Obično je nastala tišina, mrkla tišina, predsjedavajući bi dignuo pogled, tmurno pogledao prema zadnjim redovima sale i dao mu riječ.
„Drugovi, ja bi bi pohvalio izlaganje i smjernice druga predsjedavajućeg komiteta naše organizacije udruženog rada i mislim da svi moramo njegove riječi dosljedno provoditi u djela. Pohvalio bi i izlaganje druga omladinskog komesara naše organizacije udruženog rada, te bih nadodao da je to put koji trebamo graditi za našu mladost, našu budućnost koja će uz našu sve prisutnu volju očuvanja tekovina revolucije, tu istu nastaviti i ubuduće. S svakom pažnjom moramo obratiti pažnju na riječi tehničkog direktora naše organizacije udruženog rada koji nas je educirao o tome kako treba gledati prema tekovinama budućeg razvoja naše proizvodnje. „



Tako su se i ovaj puta vrijedni drugovi okupili u Sali za sastanke, zasjeli svoja mjesta prema partijskoj hijerarhiji. Polako se je skupilo predsjedništvo, zapisničari, žamor je polako zamirao. Predsjedavajući je uzeo riječ, u kratkim crtama iznio problematiku i počeo usvajati dnevni red sastanka, kad odjednom u salu ulazi portir Mile. Onako šeretski prekine predsjedavajućeg, spominjući poruku za druga Ivana, te odlazi do njega i pri šapne mu poruku. Drug Ivan lagano problijedi, namršti brk. Nije znao kako reagirati, ostati li sastanku, jer partija je ispred svega, ali on je ipak samo mali čovjek i sadržaj poruke ga je stavio na kušnju. Promišljao je on tako, promišljao kako da se postavi, što napraviti. Jeli moralno, u duhu tekovine revolucije, propustiti sastanak i sve smjernice koje će se donijeti, ili je ipak poruka hitnija. Puno pitanja, malo odgovora ali, kao vrli pripadnik partije, dosjetio se kako muci izaći na kraju. Sačekao je uvodno izlaganje predsjedavajućeg, sačekao je kao uzorni radnik udarnik sam završetak rasprave oko točaka dnevnog reda. Kada su se svi jednoglasno složili s dnevnim redom, drug Ivan se javlja za riječ. Gleda ga predsjedavajući, opet onako mrko, nevoljko te mrmlja „ ajde druže Ivane recite, imate riječ“
Drug Ivan se diže i počne:
„Drugovi unaprijed bi se složio s svim izlaganjima koja će se danas izložiti, posebno s izlaganjem predsjedavajućeg, sekretara, te predstavnika omladinske ćelije, te isto podupirem sva izlaganja nas radnika pregalaca, a sada me molim izvinite moram ići stajati ű redu.“