photopublika

Ponedjeljak je, bar meni, jedan od malo zanimljivijih radnih dana. Ured je sav čist, skoro sterilan, sve je na svom mjestu, i šalica i aparat za filterušu je tako čist da skoro boli. Onda si fino pristaviš kavicu i uz švrljanje po netu sačekaš da skupi ostali radni narod. I onda počinje najljepši dio radnog tjedna, ogovaranje. Prvo je na redu tko je gdje sjedio u crkvi tijekom nedeljnje mise i tko je bio na tapeti prilikom pridike. Ispočetka me je to, ja sam ateist, malo smetalo, ali s vremenom skužiš da je to glavni izvor svih tjednih tračeva. Tak je počel i ovaj ponedjeljak skupili smo se i priče su počele. No nakon vremena zaokret. Počeli su me pritiskati dal se ja to zbilja vračam u Zagreb? Nakon kaj su dobili potvrdan odgovor počelo je nagovaranje da popričam s guzdom, ne baš popričam već zavadim, da se neke stvari glede njegovog organiziranja poslovanja srede. I pričamo mi tak i onda si malo počnem misliti. Ok odlazim, pa mogu reći kaj mi leži na duši, nije bed, jer guzda nije generalno osoba koja će ti zamjerati neke stvari do kraja života, njega to drži pol vure vuru i onda se ide dalje. Al s druge strane si milim, nebrojeno puta sam mu ukazivao na propuste pa se ništa nije promijenilo. Jedno smo se čak i zavadili na mrtvo ime (to je trajalo dva sata) oko toga kak sam se usudil posložiti ormar gdje držimo papir za printanje i nakeljiti etikete s oznakama papira. Jer kao, to sam htio reči da je nesposoban. Na kaj sam ja njemu onako mrtvo hladno rekao da i je. Nakon debate došli smo do zaključka da se nema smisla sada na odlasku kompromitirati, već da će si dječaci i djevojke morati sami srediti odnose, sam ne znaju kako.