petar pan (music man)

utorak, 11.03.2008.

O marendama i praznicima

Brzo će Uskrs, zečeva i šarenih jaja od stiropora ima u svim dućanima u tolkom broju da bi njima, da su pravi a ne od plastike i stiropora, mogli našopati cijelu Indiju. I to najesti ih u toj mjeri da nam vrate što im je preteklo i da od toga možemo nahraniti Srednju Ameriku i još nam ostane za dogodine. Ne može ih se čovjek obraniti. Trgovci i proizvođači ih nude u svemu i svačemu, u svim oblicima i bojama, neće me nimalo iznenaditi onaj dan u kojem na Mosoru ugledam dva velika roskasta plastična uha, a talentirani instalater (nije to onaj barba koji vam promijeni gumicu na slavini i za to naplati kao da vam je tim veličanstvenim činom promijenio život - to vam je onaj umjetnik koji nasred galerije postavi vodokotlić, na svečanom otvorenju povuče ručicu i izložbu nazove protokom vremena ili nekako slično, ali jednako zabavno) instalira instalaciju koja uključuje poljudski stadion, zvončiće, jato živih, u žuto obojanih i iz frizera svježe dovedenih nojeva i stotinu hektara zelenog krep-papira.

Zapravo, ta invazija šarenih ptica i glodavaca, kao da smo u nekakvoj preradi
nepoznatog Hitchcockova horora u režiji Paris Hilton, nije razlog zašto se svakog dana prisjetim nadolazećeg blagdana. Sjetim se zbog puno razloga, a jedan od njih je kraj korizme, razdoblja kojeg su mnogi od nas proveli pateći odvojeni od svojih najmilijih poroka. Cigarete i piće su negdje u samom vrhu top ljestvica odricanja. Kad bi to bila istina, odnosno kad bi se svi pridržavali onoga što sebi obećavaju, tvornice duhana i alkoholnih pića mogle bi komotno objesit zastavu na portu, ključ u bravu i svi na kolektivni godišnji dok se nacija ne vrati svojim porocima. S obzirom da nigdje ne nalijećem na podatak o epidemiji izvansezonskih kolektivnih godišnjih, moglo bi biti da koji put malo sebi slažemo.
Još se s manjkom alkohola i nikotina kako-tako nosimo, ali kad bi netko pokrenuo trend suzdržavanja od marendi, čitav domaći poslovni svijet (uključujući i nominirane za Zlatnu kunu) našao bi se na koljenima.

Marende su kičma našeg gospodarstvenog kotača zamašnjaka. Posao od deset milijuna eura ili tanašni zidić koji će odijeliti vašu parcelu od uzurpatorski nastrojenog susjeda dogovaraju se uz kilo pečenog ili duboki pjat toplih tripica. Samo najtvrđi tajkun se neće smekšati i spustiti cijenu za 0,5 posto ako je u gostionici Wall Street (među redovitim klijentima poznatijom kao Kod Jure Masnog) serviran janjčić kontroliranog porijekla koji se na ražnju pokretanom dobro ugođenim elektromotorom iz pokojne perilice Zanussi rotirao oko svoje osi dovoljno dugo da ostane nit' sirov nit' prepečen.

Marendaonice, restorani, zalogajnice ili krčme, kako ih god nazivali, su mjesta idealnoga stupnja socijalne jednakosti gdje su svi isti bez obzira na rasu, spol, društveni stalež, stranku i nogometni klub za kojeg navijamo. Nema tog multimilijunaša koji će se ustručavati sjesti u birtiju u nekoj od ljudi zaboravljenoj zabiti gdje umjesto stolica i stolova imate svježe ispilane jelove daske i pripadajuću smolu koja vam se zalijepi na stražnji dio odijela. S podjednakim se guštom jede i u elitnim salonima gdje se svaki jastog osobno dovozi helikopterom s Trinidada s vlastitom putovnicom i certifikatom o pedigreu i u ćumezima koje bi higijensko–sanitarna inspekcija bez pardona zatvorila. Ma ne samo zatvorila, već zavarila vrata i vlasnika objesila naglavačke na trgu za primjer drugima. Ali neka, koliko god oni zatvarali, mi smo čvršći u odluci da ne prestanemo marendavati.

Bolje drob, nego rob!
ZERP damo, pečeno ne damo!
Ne dirajte naše marende!

- 21:57 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se