petar pan (music man)

ponedjeljak, 18.02.2008.

neće-more-klame!

Neki dan Punica telefonski postavlja naivno pitanje «Djeco, hoćete li doći sutra na ručak?», kao da se od pada Rimskoga carstva naovamo rodio ručak koji bi ja odbio, pa kad je sutra k tome osvanuo sunčani dan to sam uzeo kao jasan znak da sam dobro odabrao. (Premda sam dojma da bi gromovi i munje jednako uvjerljivo potvrdili odluku, te da je takav dan idealan za provesti ga na toplu i suhu mjestu.)

Image and video hosting by TinyPicPoznavajući standard i volumen tih ručkova, odmah nakon poziva proglasio sam samonametnuti štrajk glađu i počeo odbijati svaku hranu, sve u nadi da će takva vrsta namjenskog jednokratnog kratkoročnog asketizma omogućiti apetitu da sutradan dâ stotinu i deset posto svojih mogućnosti. S obzirom da nemam namjeru ikada napisati kuharicu, neću ovdje izlagati ni obrazlagati pjatance, dosta će biti reći da nakon obilatog ručka Punac-San i zet (to jest moi, kako bi rekao Delboy), onako baš fino zamantani od ugljikodidrata i bjelančevina koje užurbano pronalaze svoja mjesta u organizmu, sjednemo pred televizor, jer mozak pod kalorijskom opsadom nije kadar sortirati nikakve informacije zahtjevnije od očekivanog katodnog podražaja.

I tako nas dvojica sjedimo i držimo se daljinskog, kao da je u najmanju ruku izvor kisika, i naizmjenice vrtimo programe, pa kad se jedan iz bilo kojeg razloga ustane, tako ovaj drugi preuzima kontrolu i nastavlja misiju prethodnika koja se sastoji u upornom, besciljnom i bezidejnom mijenjanju teve sadržaja. Na bilo kojem kanalu zadržimo se taman toliko da zaključimo o čemu se radi, pa opet, što god bilo ponuđeno, obično nije dovoljno zanimljivo ili se možda ne možemo skoncentrirati. A kabelska nudi čuda svakojaka, od biciklista koji se survavaju niz Kilimanjaro, iguana koje se sunčaju na Galapagosu, emisija nedjeljnih popodneva na talijanskoj nacionalnoj mreži, koje izgledaju kao generalna proba za vjenčanje jedine kćeri rasipnoga šeika ...

Svega mi je dosta. Ona tri programa na HTV-u su mi bila taman po mjeri. Samo jednom, tamo prije nekih pet-šest godina, dvočlano kućno vijeće palo je u nedoumicu bih li možda trebali jedan od onih satelitskih pjata, ali je prošlo kad smo shvatili da nemamo ni vremena ni živaca gledati sve što se daje i na ovim našim programima, a kamoli još blenuti u sve one Sat ajnc, Erteel i slušati Humphreya Bogarta kako govori Spiel das noch ein mal, Sam, ili tako nešto.
Od Nove i RTL-a malo toga ima zanimljivoga, a jedina stvar kojom se diče su filmovi, jer su im obično noviji nego kod konkurencije, ali… E, da. Ima jedan ali. Zove se «Kako – potpuno – uništiti - užitak – gledanja – hrpetinom - reklama». Evo primjera koji će pojasniti što sam htio reći. Nedavno su prikazivali fantastičan krimić, interesantan, dinamičan, inteligentan, ne može ga se čovjek dovoljno nahvaliti. Već sam ga gledao, i to više od jednog puta, ali kako je televizija kod nas uvijek upaljena, bez obzira gleda li je netko ili ne, opet sam se zalijepio za ekran.
Image and video hosting by TinyPic
U ovom slučaju iznenađenje na kraju ključni je element čitave priče. I tako fino kneginja i ja i uživao u tome kako je taj i taj dosjetljiv i taman trljamo ruke očekujući onaj već spomenuti preokret…, kad, evo reklame. Uf! Zašto baš sad prekidaju, pa do kraja ima još samo minuta, najviše dvije. Dobro, pretrpićemo to hvaljenje okusa Hellmans majoneze, samo da se film nastavi. Ali, ne. Prvo će Silan omekšivač objasniti kako su u njemu sažeti svi mirisi Edenskoga vrta, a nakon njega će nam neko pivo ili Pepsi pokloniti putovanje u bilo koji kraj svijeta, samo trebamo kupiti jednu jedinu bočicu tog njihovog neusporedivo jedinstvenog proizvoda… Uskoro gospođa i ja počinjemo skandirati neće-more-kla-me, ali umjesto našeg junaka s ekrana nas pogledavaju Duracellov ružičasti zec i Milkina ljubičasta krava.
I onda nam nakon dvadest i pet reklama (ručno prebrojano, garantiram točnost podatka) još prikažu što je sve bilo ovih dana i kad ćemo sve to moći opet pogledati u reprizi, i onda nam opale najavu za još jedan veliki hit koji će biti uskoro…

Nakon svega toga ne sjećam se više ni kako mi se brat zove, a kamoli koji film gledam i o čemu se u njemu radi. Jasno mi je da privatna televizija mora od nečega zarađivati, ali ne bi bilo loše kada bi bili malo manje drski prema nama radi kojih bi ta ista televizija trebala postojati. Jer, kako bi rekli u onoj reklami, mi to zaslužujemo.

Imao sam namjeru ne spomenuti onu gadariju kad u posljednjoj sekundi filma smanje prozor na četvrtinu, uskrate nam mogućnost saznavanja imena glumaca i redatelja i odmah započnu s nečim drugim ne bi li nam onemogućili okretanje na konkurentski program. E, pa ne gledam vas više, pun mi vas je kufer, hvala i doviđenja.

- 22:03 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se