petar pan (music man)

Trenutak prije nego li se probudim, dok su mi kapci još čvrsto zabrtvljeni kao rolo vrata pred zlatarnicom, uz anđeoske trublje u zadnje mi snove uplovljava kao čamac velika kriška rajske torte moje punice i doziva me sebi. (Torta, ne punica.)
Nešto kasnije, dok se u ogledalu upoznajem s novim borama, zamišljam da me uz stol dočekuje batler James i uz jutarnji Times preporučuje mi full monty engleski "vitaminski" doručak: ham 'n' eggs, strawbery jam on toast i sve ostalo tome pripadajuće što je potrebno da bi se jedan džentlmen okrijepio za današnji izlet na ladanje u Gloucestershire i popodnevnu partiju kriketa. Čim iza sebe zatvorim kućna vrata na putu prema novom radnom danu, zamišljam da će me pred ulazom dočekati Veljko Barbieri i kazati: "Ne možeš više na gradilište, sinko, trebam nekoga da me prati na mojim gastro-putovanjima, ne mogu ja to sve sam. Evo i Paul Bocuse traži degustatora, odluči se, brže!"

Moj osobni upravitelj, od milja zvan mozak, ne pristaje na kompromise i jedina mu je zanimacija hrana. Gospodin nos prima samo gastronomske informacije, žlijezde su u stand by stanju pripravnosti. Jednostavno ne mogu prestati razmišljati o hrani. Doktore Pavlov, pomozite!

A za sve je to kriv jedan miš.

Nije ni čudo da na sudu koji put oslobode očevidnoga krivca, sve je to stvar imidža. Ili dobrog advokata. Ili pokvarenoga suca. Kako god, htjedoh reći, zadnjih mi je dana jedan miš pravi heroj. Uzor, štoviše. Zapravo, i nije baš miš, već pantagana. Reklo bi se odvratni štakor, Rattus Rattus, čudovište gologa repa i oštrih zubiju koje ordinira po smeću, prenosi zarazu i, što je najgore, ružan je, brate. Ali da ne biste pomislili da imam uvrnut ukus, ovaj moj junak nije takav, bože sačuvaj. Njegovo je krzno modro, dok je ostatak družine siv. On je sitniji, ima okrugli crveni nosić i nedužne očice, odmah se vidi da je drukčiji od ostalih. Simpatičan je, znate kako već znaju biti simpatični miševi u crtićima. O, nisam vam rekao da je iz crtića?



Ne mislite valjda da su crtići samo za djecu? Jesu li nam na maturi, ispitu zrelosti kako su ga ne znam zašto nazvali, uručili diplomu i uvjerenje da više nismo okvalificirani za uživanje u crtićima? Pitat ću još jednom Veleuvaženu Kneginju, ali čini mi se da takvu potvrdu nemam nigdje spremljenu. Ovaj se animirani film zove Ratatouille (kod nas Ju-hu-hu!) i svi se događaji zbivaju u kuhinji .

Miš u kuhinji. I dalje se ne možete opustiti. Ne zvuči vam baš strašno privlačno. Izgleda da niste još vidjeli što ovaj mali četveronožni genij radi kad se dočepa kuhala i štednjaka. Nije valjda da nisam spomenuo da je kuhar? Genijalan kuhar. Najbolji u Parizu. A svi mi koji nikad nismo bili u pariškom restoranu znamo što to znači. Meka, Medina, Lourdes i Fatima obožavatelja hrane. Mjesta gdje se događaju čuda pred našim očima. Mjesta na kojima više nitko ne sumnja u postojanje Gospodinovo.

A što ću kad baš volim crtiće. Gledam ih kad god mogu. Ujutro, popodne, navečer, ponedjeljkom, utorkom, svetkom i vikendom. Nažalost, zadnjih mjeseci gledam ih samo u poneko nedjeljno popodne. Pratim ih s ona dva mala čudovišta. Uživam, koncentriran sam poput tigra u večernjem lovu i stvarno ne znam zašto mi svako malo kažu "Tata, hrčeš!". Dobro, ostavljam otvorenu mogućnost da su me kalorije po koji put shrvale, ali zgode maloga chefa držale su mi oči širom otvorene.

Uhvatio me na osjećaje i više me ne pušta.

Jedva uspijevam dovršiti jednu jedinu jadnu rečenicu, a mozak mi se već zablokira i samo mi pada na pamet kako bi bilo lijepo probati nešto fino. Dobrodošli su poznati okusi, ali čakre su mi širom otvorene i za nešto što nikad nisam kušao.

Souvlaki, recimo.

Nasi goreng.

Cajunski gumbo, kineske spring rolls, waldorf salata, pastirska pita, pekinška patka, čileanske empanade, turski pilav, fondu, tatarski biftek, dim sum, quiche lorraine, tempura, sukiyaki i šašlik mi se komešaju u mislima, guraju na mjestu subjekta i predikata, uvlače mi misli u jednosmjernu ulicu.


Život je težak, kaže moj najnoviji idol (nemojte da počnem s nabrajanjem prijašnjih stotinu i pedeset sedam heroja koje sam bio spreman slijediti čim me pozovu) i premda je ključna rečenica filma "Svatko može kuhati", osvjedočio sam se da su u našem domu te vještine nekako nesrazmjerno razdijeljene.

Ispričajte me na trenutak, idem staviti nešto mekano pod koljena, vrijeme je za zanemarivanje ponosa, treba Veleuvaženu Kneginju, gospođu MF izmoliti za nešto iz njezina svečanoga repertoara, sva ova priča opet mi je otvorila apetit.

A za sve to je kriv onaj miš.

Jutros sam svečano izjavio gospođi Kneginji, da ću, ako se ikad slučajno obogatim prvo uzeti šofera. Ovaj će me auto totalno izluditi. Uopće mi nije jasno zašto to mora biti toliko komplicirano. Sigurno neka urota auto industrije koja to namjerno napravi kompliciranije i pepavije, nego što bi trebalo biti, samo da smo ovisni o meštrima.

Ali, opet, kad pogledam malo oko sebe, izgleda mi da svi o tome sve znaju – imam dojam da je i ždrijebom slučajno odabran primjerak muškoga roda u stanju popraviti čitav auto s jednom spajalicom. Ono, kao u špijunskim filmovima, kad glavni junak uzme spajalicu sa stola, razvuče je i s njome otvori najkompliciraniju bravu, izvadi neko tajno oružje ili mikrofilm iz pete na cipeli i onda još s tom žicom pročačka zube i par minuta poslije napravi ikebanu.

Takav bi auto-moto svezdnadar trebao biti i taj moj imaginarni šofer.

On naravno neće biti samo obični šofer već Superšofer koji znade čuda s tim autom napraviti, zavariti auspuh i popraviti getribu. Nisam još odlučio hoće li biti onakav, kao nekakav Supermen s plaštom na leđima i dramatično dizajniranim slovom «Š» na prsima, ili će biti neka verzija Jamesa Bonda, da onako smiren i engleski dostojanstven u bijelim rukavicama otklanja sve sumnje i nedostatke.

I još da mi je jednom saznati što je to ta misteriozna getriba, čemu služi i gdje se nalazi. Na kraju će ispasti da postoji i neki normalni izraz za koji sam čuo na tehničkom u osnovnoj školi. U stvari, friga me se. Kao da ću u nekom muškom razgovoru poslije pršuta ili janjetine čuti nekoga kako govori da mu zuji getriba ili šta ja znam kakve zvukove ta getriba proizvodi, i zuji li uopće, pa da ću sav ozaren poskočiti sa svoje stolice i objaviti svijetu da i ja znam što je to, ta getriba. I kad naučim sve o getribi, još uvijek mi ostaje milijardu stvari - ono na F, ono šta u ni u bubi nije valjalo, kako se ono zove… Anlaser!, viče gospođa Kneginja.

Valjda, mislim se, moglo bi biti, ali siguran sam da je bilo nešto na F, ali to ipak ne izgovaram naglas, moram zadržati još malo muškoga tehničkog dostojanstva prije nego li me potpuno prozre (ili se kaže prozrije?).

Evo, nekidan sam s djecom opet gledao onaj crtić o ribi Nemu, koji spada u vrstu riba-klauna. Te ribe žive u vlasuljama u nekakvoj simbiozi i vlasulja ih iz nekog razloga ne opeče. To me malo podsjeća na odnos miroljubive aktivne koegzistencije između moje malenkosti i gospodina Una. Ja ga ne maltretiram, a on od mene ne traži previše. Sjećam se, taman negdje kad je Uno navršio peti rođendan pita me otac, onako usput, koje ulje ide u njega. Kad sam mu rekao da nemam pojma, jer nisam nikad stavljao, nije mu bilo jasno kakvo je to čarobno auto. Pa je li made in Italy ili made in Međugorje?, upitao me.

Ako ćemo biti pošteni, meni se čini da je to povezano s onom narodnom poslovicom o veličini krumpira, koja je, kako bi se reklo matematičkim rječnikom, obrnuto recipročna bistroći seljaka. Samo bi je trebalo malo prilagoditi ovom tehnološkom dobu.