Senzacionalno!
Jedinstveno!
Neponovljivo!
Ne ponovilo se! (ovo križajte - op.ur.)
Štovano čitateljstvo,
Specijalno prvo izdanje iz edicije "Petar Pan nam pripovjeda" u ovom nam broju donosi gostovanje velike bijele nade. Gospođa MurtilaFjora, znana i kao Kneginja, odnosno gospođa Pan, prepričat će nam svojim riječima jedan dan u svome životu. Neka to bude, recimo, jučerašnji dan. I što je još važnije, noć. Naslov ovog njezinog literarnog izlaganja ima naslov "Tri krizna trenutka u životu gđe Fjore i 24-satnog tlakomjera". Ako ste se opustili i ugodno naslonili pred vaš omiljeni komjputorski zaslon, trenutak je pravi. Ladies and gentlemen: Misiz MurtilaFjora!
Tri krizna trenutka u životu gđe Fjore i 24-satnog tlakomjera
Zahvaljujući maru zbunjenoga mladog liječnika gđa MurtilaFjora jučer je ranom zorom u KBC-u Split uz svoje tijelo dobila privezan holter za mjerenje tlaka koji je na njoj trebao ostati sljedeća 24 sata a ona se praviti da na njoj nema ničega čudnog unatoč kabelima nalik na one produžne u crnoj boji i svakumalo zujećem aparatiću na desnom boku koji bi ljevicu pripremao na amputaciju dok bi ova smjerno, i dalje se praveći da se ništa ne događa, stajala u stavu opuštenosti.
Prvi kritični trenutak u kojem je gđa Fjora željela strgnuti tlakomjer postavljen na ljevici zbio se tek u ranim poslijepodnevnim satima kada je njezina mlađa kćerka, poznata još i kao Mlađa, pa i kao Cornelia-the-Witch, ali u kuloarima ipak najčešće zvana Čudovište, radeći s majkom kolaž s osobnim imenom i prezimenom koji će krasiti njezinu prvoškolsku klupu, stisnula ljepilo boje nervozne ciklame i poslala ga ravno u majčino desno oko, uz svega par loše naciljanih kapljica u usta. Ali kako je gđa MurtilaFjora svojom već opjevanom staloženošću krizni trenutak prebrodila a njezina desna šarenica zadražala postojanu tamnozelenu boju s uzorkom svijetlih smeđih točkica, uspjelo joj je to i kod sljedećega, jedva malkice napornijeg zadatka, u kojem je ista malena djevojčica u ranim večernjim satima uz svoga punoljetnog zbunjenog oca koji sebe voli nazivati, a ne bez razloga, Petrom Panom, upalila automobil i udarila u onaj ispred sebe pričem je s udarajućeg automobila ispala prednja registarska tablica. Da je sedmogodišnjakinja živa i zdrava znamo po pričanju gđe Fjore koja tvrdi da joj je i suprug ipak netaknut njezinim bijesom jutros otišao na posao. Treći krizni trenutak u životu MurtileFjore i 24-satnog tlakomjera zbio se u ranim jutarnjim satima koje neki vole nazvati i kasnonoćnim, u onim trenucima kada sav pošten svijet osim pekara spava. Kako i gđa Murtila pripada udruzi poštenih, a nije pekar, spavala je snom pravednika unatoč holteru kojeg je uz njezinu ljevicu i bok privezao zbunjeni mladi liječnik, sve dok joj idilu s jastukom i toplim prekrivačem u burnoj kišnoj noći nije prekinuo duh. Kako je sebe uvijek voljela zamišljati kao osobu s nadnaravnim sposobnostima, mada za to nikada nije bilo pouzdanoga razloga, konačno je došla na svoje i saznala da duhovi nose naočale ali ne i umjetna zubala.
Sanjala je jedan od svojih uobičajeno burnih snova neuzrokovanih klimatskim trenutkom, i brbljala, kao što je i inače za nju normalno da radi dok sniva. Burni san je, po njezinu mišljenju, prekinuo njezin gdin suprug kojem je dosadilo njezino cjelonoćno blebetanje. Iznervirana tim naprasnim činom, odškrinula je oči i vidjela da se nadvio nad nju, a onda, onako snena u polumraku shvatila da to nije on jer on ne nosi naočale a i ponešto je zgodniji, te da je mrak polumrak samo stoga što prozirni lik nad njom lagano svijetli. Počela je vrištati, a nepoznato lice se pokrenulo i odlebdjelo do susjednoga jastuka, stalo nad usnulog joj muža malo gledeći nju, malo njega. Sveudilj vrišteći uspjela ga je bolje odmjeriti i ustanovila je da prozirno oštro lice blijede puti pripada nekome vrlo starom i umornom, nosa koji se gotovo spaja s četvrtastom izbačenom bradom i da mu je pogled iza debelih naočala oblika televizora kakve se više ne proizvode, strog i hladan. Zamijetila je i da lice ima jedva vidljive tanke usnice do kojih vodi mreža bora i da bi one možde bile punije a lice glađe kada bi u ustima bilo umjetno zubalo. I dalje vičući duh, duh, MurtilaFjora je prestravljeno uočila da nepoznatospolna sablast nema ni noge ni ruke i da se u zraku održava laganim pokretima ramenima, poput one djece koja tobože plivaju, a zapravo samo prsno plutaju na vodi, i krajičkom oka primijetila da se Petar Pan konačno budi ma koliko je svimadobropoznato da ima lagahan sanak. Duh, duh, plakala je pridižući se na desni lakat dok joj je crni kabel kojeg je za nju privezao zbunjeni mladi liječnik zapinjao za rame; duh, duh, vrištala je, a ovaj ju je dobro pogledao, ljutito i tužno istovremeno, pomaknuo se na sredinu kreveta i između njih dvoje zrakom otplivao poput zmije u nabujaloj rijeci kroz sloj gips-kartona, betona, kamena i željeza u susjedovu konobu; otišao je u konobu, vikala je, a muž joj je rekao nek spava, da je samo sanjala.
Ujutro, priča on, dok ju je budio da ne zakasni zbunjenom mladom liječniku koji joj mora skinuti 24-satni tlakomjer kojeg je dan ranije zavezao uz njezin desni bok i za njezinu lijevu nadlakticu, pričala je da je budna i da mora tati obrijati brkove. Il njemu bradu, nije važno što i kome, samo nek je pusti da sanja.
