petar pan (music man)

utorak, 28.08.2007.

Glazbeni intermezzo

Za Delfinu.
Premda nije baš čisti country,
americana jest.



1. Natalie Merchant: Motherland

Naslovna pjesma s njezinog najboljeg albuma.
Obožavam njezin glas,
jedan mi je od najdražih u cjelokupnoj povijesti glazbe,
mada, iskreno, nije jednako dobra autorica.
Ipak, Motherland je divan album, ne propustite ga.



2. Ryan Adams: Answering Bell

Ako postoji veći hiperaktivac od njega, ne pada mi na pamet u ovom trenutku.
Premda, očekuje ga još jako puno posla, ako želi dostići dobrog starog genijalca koji se odaziva na ime Neila Younga.



3. Wilco: How To Fight Loneliness

Jedan od milijih mi bendova, izdanak također milih mi Uncle Tupelo.
Duboko ukopani u toj divnoj glazbenoj tradiciji američkog Juga,
ali jednako skloni savršenstvu klasičnog pop izričaja (čitaj: Sumerteeth, Sky Blue Sky) i eksperimentalnosti (čitaj: Yankee Hotel Foxtrot, Ghost is Born) koja je vjerojatno bliska mom prijatelju iz Delte.
Moj favorit je ova pjesma.



4. Johnny Cash: Hurt

Htjedoh reći:

JOHNNY CASH.
JOHNNY CASH !
JOHNNY CASH !!
JOHNNY CASH !!!

Ali i Johnny Cash je dovoljno.

Stisne mi se u prsima svaki put kad ovo vidim.
Baš me briga hoćete li me zvati plačkom ili kako god.
Pored Johnnyja ionako svako izgleda kao plačko.


- 19:15 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.08.2007.

Glazbeni intermezzo

Za Delfinu
koja je poželjela malo countryja.

Beatlesi su moj omiljeni bend. Tom Waits omiljeni solist. A ako me pitate za omiljeni žanr, zove se "americana". Može imati i još dosta različitih imena, ali da bi skratio kompliciranje zovem ga samo ovako. Moj opis neće završiti u nijednoj enciklopediji, ali baš me briga. Americana je nešto što dobijete kad u isti lonac ubacite sve što čini glazbu američkoga juga: country, blues, gospel, folk, soul, rock, zydeco ... Ovisno o tome čega ste više ubacili drukčiji je završni okus, ali meni je to gozba za osjetila, a u idealnom svijetu bila bi soundtrack za čudesne priče Flannery O'Connor.

Negdje u unutrašnjosti knjižice u cd-u "Almost Blue" Elvisa Costello, stoji natpis:
Oprez! Ovaj album sadrži country glazbu i može izazvati radikalne reakcije kod uskogrudnih slušatelja".
Dovoljno rečeno.

Čak i my darling Kneginja, kako je zove Delfina, na koju se u popriličnoj mjeri odnosi ovo Costellovo upozorenje, dukčije gleda na americanu. Ne kaže mi "daj molim te stavi nešto drugo" na dosta toga, a to je za nju veliki napredak.

Nisu ovo njihove najbolje pjesme, You Tube nije savršen, ali poslužit će.
Evo za početak nekoliko briljantnih dama i par informacija za turiste, tek da se lakše orjentirate.

1. Patty Griffin; Makin' Pies

Patty je ono što zovu "late bloomer",
(sram me ali ne mogu se sjetiti baš dobrog hrvatskog izraza, nešto kao cvijet koji kasnije cvijeta,
nešto takvo, šeprtljavo sam ovo sročio, idemo dalje)
prvi album snimila je sa 34, Impossible Dream sa točno 40. Danas mislim da joj je to najbolji album, jučer je to bio "1000 Kisses", a dan prije "Children Runnung Through".



2. Shelby Lynne: Go With It

Trolist divnih albuma zajedničko je Patty i Shelby,
a u slučaju potonje zovu se "I am Shelby Lynne", "Suit Yourself" i "Identity Crisis".
I, evo sad vidim, svih šest je snimljeno u dvijetisućitima.

Za razliku od Patty, koja je počela pred tridesetima, Shelby je prije punoljetnosti pjevanjem pokušavala osigurati život sebi i mlađoj sestri kad su na stravičan način ostele bez roditelja.
Već sa dvadeset je pjevala duet s velikim Georgeom Jonesom, kojeg često nazivaju najboljim country pjevačem, ali do pravih rezultata je došla dvanaest godina kasnije i pokupila prestižni (meni beskrajno antipatični) Grammy za najboljeg novog izvođača.



3. Lucinda Williams: Right In Time

S obzirom da sam navikao stavljati po tri pjesme, sada sam u problemu.
Emmylou ili Lucinda za kraj? Odgovor na pitanje tko je kraljica americane?
Nema odgovora. Pa nije glazba natjecanje i nisamja žuti tisak.
Ovog puta ide Lucinda, beskompromisna, divlja, strasna "baš me briga što vi u diskografskoj industriji mislite" Williams.



- 21:13 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 17.08.2007.

Glazbeni intermezzo

(za Fuxu Felicity
jer mi se čini da je gadno zaljubljena,
a takvima dobro dođe malo pomoći)


Ne bih baš previše tumačio o ove tri pjesme.

Ovo je početak stvaranja kraljice.
Prva pjesma kojom je ušla na top ljestvice i moja omiljena.
POstoji i priča, ali ona je samo za glazbene fanatike, ništa glamurozno ni senzacionalno, samo nešto o tome koliko je mala razlika od propalog projekta do stvaranja remek-djela.



Nije malo onih koji se obrecnu na spominjanje countryja,
mada je to uglavnom plod predrasuda,
jer uguravati u istu ladicu jednokratne potrošne pjesmice
i genijalnosti Willieja Nelsona, Grama Parsonsa, Johnnyja Casha,
Krisa Kristoffersona, Mickeya Newburyja, Lucinde Williams, Uncle Tupela, Jayhawksa...
je velika greška i prava šteta za nekoga tko se smatra ljubiteljem glazbe.
Jedna od ljepših pjesama u povijesti countryja, divotno djelo Willieja Nelsona
i late great Patsy Cline.



Ovo sam pjesmu prvi put čuo na otoku Čiovu, prije nekih 25-30 godina
Izvodili su je Zagrepčani iz susjedne vikendice, zvali su je Play Misty for Me,
prema filmu Slinta Eastwooda u kojem su je prvi put čuli,
što i nije bila neka pogreška u vremenu prije googlea.
Kad se spomnju romantične pjesme, ova je neizbježna.

- 19:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 14.08.2007.

Vincent

(Pjesme koje govore 8)


Image and video hosting by TinyPic

Često samog sebe iznenadim odlukom koja je sljedeća «pjesma koja govori». Don McLean mi nije niti među prvih petsto. Ima nekoliko dobrih pjesama i dvije izvrsne. American Pie i ovu. A Van Gogha obožavam i ovo je više nego dobar razlog za posvetu tom predivnom čudaku i njegovoj žudnji prema životu.

Za mene je Vincent Van Gogh rock'n'roll. Prije nego li sam ga otkrio slikarstvo je bilo nešto štrebersko i dosadno. Crno, sivo, smeđe, oker. Posao za one sa savršenim potezom, savršeno nijansiranim tonovima svijetlog i tamnog, savršeno točnih, savršeno sterilnih. Vincent mi je pokazao da to može biti i drukčije. Da se može slikati iz srca, onako kako osjećaš da bi trebao, a ne kako kažu da treba. Šćepalo me svo to goruće žuto, samrtno crno, božanski plavo i ljekovito zeleno, rasplesano, razbješnjeno, raznježeno i rastuženo, nahereno, drhturavo, kvrgavo i vijugavo.
Om je bio moji Beatlesi i moj major Tom koji je pokazao kako je Zemlja nevjerovatno plava. Ili je htjeo reći tužna.
Tek nakon njega sam otvorio oči za sve druge predivne stvari, za Kleeove anđele i Matisseove prozore prema moru, Cezaneove planine i Pissarrove vrtove ...
I sad neka mi netko kaže da svijet nije predivan.

pjesma: Vincent
izvođač/autor: Don McLean
možete je naći na albumu: American Pie


Zvjezdana, zvjezdana noć
Obojala je tvoju paletu plavo i sivo
Pogledaj ljetni dan očima
koje znaju tamu u mojoj duši.

Sjenke na brežuljcima
Crtaju drveće i sunovrate
Hvataju povjetarce i zimske studeni
u bojama snježne, platnene zemlje.

Sada shvaćam što si mi pokušao kazati
I kako si patio zbog svojega razbora,
I kako si ih pokušao osloboditi
Nisu htjeli slušati – nisu znali kako
Možda će slušati sada.

Zvjezdana, zvjezdana noć,
Plamteći cvijetovi što jarko sjaje
Kovitlac oblaka u ljubičastoj izmaglici,
odražava se u Vincentovim očima
od plavoga porculana.

Boje mjenjaju nijanse
Jutarnja polja jantarnoga žita
Napaćena lica presvučena patnjom,
stvorena umjetnikovom brižnom rukom.

Sada shvaćam što si mi pokušao kazati
I kako si patio zbog svojega razbora,
i kako si ih pokušao osloboditi
Nisu htjeli slušati – nisu znali kako
Možda će slušati sada

Nisu te mogli voljeti, ipak tvoja je ljubav bila iskrena
I kad nije ostalo nade, te zvjezdane, zvjezdane noći, uzeo si svoj život kako ljubavnici često rade.
Ali mogao sam ti reći, Vincente,
ovaj svijet nije nikad bio svoren
za nekoga divnog poput tebe.

Zvjezdana, zvjezdana noć
Portreti obješenji u praznim hodnicima
Neuramljene glave na bezimenim zidovima s očima koje gledaju svijet i ne mogu zaboraviti.

Poput stranaca koje si sretao
Otrcani ljudi u poderanom ruhu
Srebrni trn, krvava ruža,
leže zdrobljeni na djevičanskom snijegu.

Sada mislim da znam što si mi htio reći
I kako si patio zbog svojeg razbora,
i kako si ih pokušao osloboditi
Nisu htjeli slušati – još uvijek ne slušaju
Možda nikada ni neće.



- 23:58 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 11.08.2007.

Glazbeni intermezzo

Za Hopey, Delfinu, i, naravno, Fuxu Felicity.

Živ sam, ipak.
Mada i lijen.
Slijedeći post Pjesme koje govore no.8, vrijeme je.


1. Taraf de Haidouks - Dumbala Dumba

Rumunjska. Selo Clejani. Gledao sam ih ove jeseni uživo u Lisinskom.
Opet bi ih gledao. Bar jednom tjedno. Ovako nadokađujem s cedeja.
Ovo je naslovna pjesma s njega. Jedan od onih albuma gdje se Ona i ja složimo.
Ne voli ona ove moje filozofe. Waits može, blues također, Frankie Boy također, i još poneko, ali Taraf de Haidouks uvijek. U-v-i-j-e-k.
Za iste pare dobivate i razglednicu Bukurešta.




2. Bruce Springsteen - Oh, Mary Don't You Weep

Mislim da većina ljudi Springsteena i dalje promatra samo preko Born in the USA.
Užasna greška, ako volite glazbu, jer ostajete uskraćeni za jednoga od najvećih kantautora u povijesti rocka.
Ovaj album (We Shall Overcome - Pete Seeger Sessions) mi je jedan od najdražih, jer se još jače naslanja na tradiciju američke glazbe, samo u ovoj pjesmi je izvanredno spojio gospel i New Orleans.
Znam da izgleda kao da držim predavanja, a zapravo samo želim da poslušate bez predrasuda.
Nažalost nisam pronašao studijski snimak, ovo je najbolje što se nudi po kakvoći tona.




3. Amy Winehouse: Rehab

Jedna od najdražih pjesama ove godine. U svakom slučaju jedna od onih koji me dižu na noge.
Možda je razlog moja slabost prema soulu Staxa i Motowna, nešto kao Macy Gray u boljim danima.

- 21:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 03.08.2007.

Kako sam proveo praznike

Poglavlje Prvo:

Najdraže mi je doći na plažu prerano, dok još nikoga nema ili ostati do kasno, kada svi otiđu. Kad se djevojčice zabave nečim na obali i nakratko se utišaju, kad me Njezina Uzoritost ispusti iz pažnje, ulazim u more. Zaplivam desetak metara, ne više, tu sam na odmoru, a ne na Olimpijadi. Slijedi polukružni okret, vještim zaveslajima vraćam se prema obali, premda Gospoja tvrdi da to činim stilom koji podjednako duguje češkom utopljeniku omamljenom od dvodnevna plutanja na luft-madracu i spašavanju žive glave podosta starog psa. I to ne baš primjerku neke izrazito snažne pasmine. Ono što ona ne zna je da mi nije nikakav problem otplivati kilometrima daleko od čvrstog tla ako je ispunjen jedan uvjet.

Ako ćemo biti iskreni, nemam običaj brčkati se u moru koliko god ono čisto i bistro bilo, ukoliko je dno prekriveno travom. Možete vi tvrditi da je tu samo dva-tri metra duboko, da nema ničega, niti onih najmanjih ribica kojima ni ime ne znamo, ništa me to ne smiruje. Braco, kad vidim da je ispod mene tamno nema tog Cicerona koji me može nagovoriti da ne okrenem kurs prema sigurnom području. Ne mogu svoj strah (tako ga zovu neupućeni, ja ga zovem razborom) baš racionalno objasniti. Nisam gledao Spielbergove Ralje niti jedan sličan film u kojemu velika bijela psina sebi priređuje domijenak među lakovjernim kupačima. Zapravo, nikada ne gledam filmove u kojima su glavni rekviziti krv i dijelovi tijela, da imam želudac koji može probaviti takve slike radije bih pokušao biti kirurg ili nešto dugo korisno.

Kad sam spomenuo suzdržavanje od krvoločnih filmskih scena i negledanje slavnog horora, mogli biste pomisliti da sam imun od crnih misli u koje je uključen vodeći plivajući negativac, ali njet. Ljubav prema kvalitetnim dokumentarcima omogućila mi je da nebrojeno puta vidim te zvijeri na djelu tako da pri svakom prolasku neke sjene ispod mojih nogu dna vidim strašne razjapljene čeljusti.

Naravno, pošto nastojim ne vidjeti uvijek u svemu samo lošu stranu, ne vidim je ni u ovome. Stalo mi je do razvoja i prosperiteta podmorja i pripadajuće mu flore i faune, pogotovo ovih vrsta koje obitavaju na obraslim morskim dnima, ali kad se urođenom hitrinom preparirane vidre i gracioznošću dupina na lešo otisnem na otvoreno more (za vas koji inzistirate na preciznosti podataka odredit ćemo da otvoreno more započinje nekih dvadesetak metara od obale, odnosno određeno je prvim tamnim podvodnim obrisima) svaki šušanj mi pred oči dovlači razna bića. Iz tame, koja je samo za teške naivčine duboka koliko je duga vlat trave, na naša stopala vrebaju hobotnice čija veličina premašuje bilo koju peku ili škrovadu, dosada neotkrivene školjke ljudožderke velike kao rezervna guma sa šlepera i vlasulje koje jednim dodirom mogu paralizirati slona. Bez obzira što im zastrašujuće sposobnosti odavno nisu zatrebale jer su zadnji slonovi u Jadranskome moru viđeni još kada je Hanibal dao svojima čik pauzu dok se kod nekog mještanina raspita za put prema Rimu, one strpljivo čekaju svoju priliku, a vaš podrugljivi smiješak i tvrdnja da se nikome nikad ništa nije dogodilo ne znači da nisam u pravu, vjerojatno samo imamo ludu sreću.

Ne bih želio kod Vas, štovani čitatelju, izazvati dojam da ne volim more. To bi bilo netočno. Ja ga uistinu obožavam. Samo ne volim kad poda mnom nije sve bistro i jasno. Nije to ništa strašno. Kad sam bio mlađahan momak ja nije mi se sviđala ni juha u kojoj nisam mogao nesmetano čitati ona mala slova koja bi mama ili nona u njoj skuhala. Naravno, danas kad sam odrastao imam sasvim drukčije kriterije i bez gnušanja jedem i guste juhe. Dobro ne baš potpuno guste, ali gušće od onih koje sam tolerirao – i važno je da ništa ne pliva u njima.

Moje oduševljenje nadolazećim odmorom nije mogla pokvariti ni činjenica da sam dobio samo četiri slobodna dana, jedva sam čekao taj utorak u kojem ću uzviknuti sayonara. Već sam pred sobom imao ove lijepe slike prošlog godišnjeg odmora (ne kažem prošlogodišnjeg već prošlog – postoji znatna razlika): Gospođa je nabila crne sunčane naočale i pokušava dosegnuti nirvanu tako što oponaša Gretu Garbo u Saint Tropezu, povremeno se obraća nama podanicima i obožavateljima, obično kada joj zatreba krema s faktorom 1800 ili koji god broj da je u mogućnosti zaštiti njezinu kraljevsku boju. Mori me što svih ovih godina nije odala kojoj je dinastiji pripadala u prethodnom životu. Ne ostavljam nikakve sumnje da je tome tako jer biti tako blijedoga tena i osjetljive kože možete samo ako vam deset generacija predaka nije izašlo iz zamka. Ta misteriozna put uistinu odaje pripadnost staležu u kojem naraštajima unatrag ne možete pronaći nekoga tko može prisegnuti na obiteljski grb te sa sigurnošću potvrditi da se krumpir treba iskopati iz zemlje i da je osobno vidio (premda slučajno i samo ovlaš) seljake kako to rade golim rukama i uz pomoć nekih čudnih naprava koje izgledaju kao velike žlice i viljuške.

Epilog:

Volite li one filmove u kojima vas iznenade naglim obratom situacije? Nekoć su mi bili vrlo simpatični, ali ih više ne volim previše, jer umjesto traženja nirvane po nekoj tihoj plaži moram obijati pragove po svakojakim malim dućanima.
Reći ću vam kako je došlo to toga. Vratimo se malo na ono mjesto gdje smo me ostavili. Kod kuće je već počelo pakiranje za veliki transport, Šefica već polako križa spremljeno sa velikog popisa načrčkanog na papiru na čijem zaglavlju se kočoperi logotip prigorske manufakture za proizvodnju kiselih paprika. Otkucale su i zadnje minute zadnjega predprazničkog radnoga dana, u ušima mi već šuškaju borovi i cvrčci. Sjedam u automobil i krećem veselom dionicom od točke a do točke b, kadli na pola puta mister Uno započne svoj mrtvački ples i nakon stotinjak metara štucanja i trzanja ostavlja dušu na vrućem asfaltu ponedjeljka poslijepodne.
Meštar dolazi, otvara haubu, govori mi da dam kontakt, pa upalim, ugasim, upalim, ugasim, upalim, dam gasa, još malo gasa. Iskrivio se ventil i pao ti je remen, kaže. Hvatam se za pojas, ali brzo shvaćam da ne misli na moje hlače ponešto spuštene u bokovima. Ostavljam mu ključ, treba ga odvesti na kanal, javit ću mu se za četiri-pet dana, ništa od godišnjeg.
Ventil se iskrivio, pričam ocu kad me upita što bijaše. Iskrivio se ventil, ispao je neki poklopac od getribe i spao je remen - pokušavam ponoviti što mi je meštar rekao. Mada, budimo realni, da mi izaslanstvo pobješnjelih članova osvetoljubive Yakuze zaprijeti amputacijom ključnih udova ne bih mogao objasniti ništa od onoga što mi je rečeno. Jedini ventil koji mi pada na pamet je onaj na pretis loncu, a taj mi izaziva daleko ljepše asocijacije.

- 22:18 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se