petar pan (music man)

utorak, 17.07.2007.

Glazbeni intermezzo

(za Delfinu i Xiolu Bleu
jer je ljeto, jer je vruće, a one to uopće ne znaju)

Ljetne pjesme
naravno, vezano je za prošli post

1. prvo malo indie popa


2. pa jedan od mojih omiljenih bendova
(iako ova pjesma ne ide u njihov top 10)



3. njegovih cedeja imam toliko da normalnom čovjeku izazove zabrinutost
(a da ni ne govorim kako je pjesma prikladna)
ako vam se čini duga, na albumu traje 15 min




4. i na kraju jedna od najdražih mi pjevačica,
predivna, božanska, Ella Fitzgerald
u pjesmi briljantne braće Gershwin
(studijske su verzije još bolje, ali i ova će je dostojno predstaviti)

- 11:47 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 14.07.2007.

Antonio, vruće mi je iliti razumijem globalno zatopljenje, ali zašto je ovo lokalno ovako toplo

Štovano čitateljstvo, apeliram na naš osjećaj pravednosti, urođeni šarm i duboko ukorijenjeno čovjekoljublje, te da mi, poneseni tim humanim karakteristikama, dozvolite da ovoga puta ništa ne kažem, slobodno upitajte bilo kojeg stručnjaka na polju meteorologije i meteopatije, kazat će vam - nisu ovo uvjeti za bilo kakve literarne razmahanosti, uistinu, temperature su ovo na kojima se sve muze, ako nisu potražile spas u debelom hladu, bacaju u stanje obamrlosti i nezainteresiranosti za njihovu primarnu funkciju, stoga, štovano čitateljstvo, još jednom molim za razumjevanje, jer teško je o ičemu razmišljati i pisati dok kaplje znoja, koje poslušno prate Newtovone zakone, padaju na slova predamnom, pretvarajući svaku ideju u slovni bal na vodi čije me razmočene forme samo vraćaju u sjećanje na ugodniju atmosferu one jedne nedavne nedjelje koju smo proveli učetvoro odmarajući se nadohvat morskih vala, mada su do spomenutog jednodnevnog vikenda, tri gracije uživale bez muškoga društva, tako da je moj dolazak donekle poremetio njihove ustaljene rituale, pogotovo dječje, a nije li zanimljivo kako oni drukčije doživljavaju pojam odmora od nas nagnječenih radnim tjednom iza sebe, pa moju želju za spavanjem dugo u jutro, dok sunce daleko ne odmakne obzoru, dok mjehur ne zatraži svoje i dok mi lice ne postane ispresjecano crtama od jastuka kao autokarta Europe, prekidaju pitanjem kad ćemo na more, što nakon stodvadesetipet uzastopnih upita postane neoborivi argument koji nas tjera na pakiranje, a unatoč činjenici da je plaža toliko blizu da ne treba biti mitski narodni junak da bi se moglo do nje kamenom dobaciti, priprema, koja uključuje presvlačenje, mazanje i pripremanje torbi, kantica, lopatica, mjehurića, knjiga i ostalih rekvizita, onemogućava nam da na mjesto pored mora stignemo prije ikoga, ali posvemašnja neatraktivnost lokaliteta garantira nepopunjenost i otvara mogućnost da se na njoj smjesti još jedna mala družina koja može tolerirati neke nedostatke do određene granice, pritom u mašti prizivati idealnu plažu, koja bi, po mom kriteriju, bila daleko od ičega i ikoga, s dominantnim hladom, toliko debelim da se ispod njega nakon okrepljujućeg pižolota ne može uvijek sa sigurnošću ustanoviti koje je doba dana i koje nas godišnje doba okružuje, po mogućnosti da je, dok gledam more gdje se meni penje, nadohvat ruke dobra knjiga i jedna od onih izletničkih košara kakve sam viđao u društvu Toma i Jerryja, naravno, puna raznih đakonija, to bi bio pravi ljetni dan iz bajke, dočim moja većinska polovica preferira fini šljunak, dosta plićine, hlad od borova, nipošto tamarisa, posvemašnje odsustvo ljudi i pasa, a pogotovo buke kafića, bez ikoga tko će doći s radijom ili diskmenom kao njezin muž, a žalo, veli ona, ne smije biti nasuto, već prirodno, s pokojom sikom, dok su trava i morska salata dozvoljeni samo u sporadičnim količinama, no, kad bolje razmisli, sasvim bi odgovarao pusti otok sa svjetionikom, bez svjetioničara, mogla bi i ona biti svjetioničar, odnosno svjetioničarka, ako je svjetionik automatski, pa se ne treba za nj brinuti, a lijepo bi bilo da je nadohvat cime jedan kaić (ne spominje se tko je veslač) iz kojeg će aristokratski smirenim pokretom baciti tunju, a netko drugi će joj skinit ribu s udice (nažalost ona ne zna da to ne mogu biti ja), dok sunce grije a ne pravi alergije, e kad bi to bilo ono sunce što je bilo nekad, najbolje iz vremena prije industrijske revolucije, jer Gospođa ima prirodno blijedu kraljevsko-kneževsku put iz petnaestog stoljeća, tako da u njezinim prvim plažnim danima Kineski zid prestaje biti jedina zemaljska stvar vidljiva s Mjeseca, ali plaža na kojoj mi boravismo, bliža je dječjem ukusu - gomile dječice, kafić na plaži iz kojega vas bombardiraju pjesme koje mole za redukciju električne energije, frižider sa sladoledima napravljenih od nečega što sigurno nigdje ne raste i dok Mlađa u par minuta kojih provede u moru, zaroni tridesetak puta i preroni sve što joj pluća dozvole, dršćući izađe u zašićeno zonu šugamana i odmah traži nešto za jesti, dotle Starija seka najradije ne bi izašla dok ne dođe vrijeme za laku noć, sve u svemu, uživamo mi, svatko na svoj način, ali to nije danas, danas je vruće.



(Znam što ćete reći za rečenicu, gdje su tu točke i slično.
Znate što, čitalo se Patrijarhovu jesen.)

- 22:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.07.2007.

Glazbeni intermezzo

Za Fuxu Felicity, jer je zaslužila

Odvjetnik, slikar, pjesnik, glazbenik (rođen 6.siječnja 1937., Asti, Pijemont, Italija)
Paolo Conte.

Pisao je hitove za Adriana Celentana i Patty Pravo u 60-ima.
Prvi album objavio u 70-ima.
Primjetniji uspjeh u Europi koncem 80-ih.
Prvi album u USA koncem 90-ih (ja sam singnorea Contea prvi put čuo u filmu French Kiss).
Sad su 2000-te, možda je nekome od vas prvi put da nailazite na njega.






- 15:10 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.07.2007.

Kako je sve počelo

Vjerojatno se mogu svrstati u kategoriju onih koji kasno pale, ili kasno sazrijevaju, zovite to kako vam drago. Kroz osnovnu školu nije me bilo briga za glazbu ništa više nego li za žetvu u Uzbekistanu. Beatlesi su bili samo izraz koji bi otac koristio za nekoga kome je kosa bila preduga ili raščupana, a istini za volju nije se ni imalo odakle čuti nešto posebno, kompletna kućna diskoteka mogla se stisnuti u prosječni toster. Njezina je važnost u kućnoj hijerarhiji bila jasna i njezina smještaja – na dnu najdonje police ispod raznih sitnica čiji je boravak tu bio samo usputna stanica prema gradskom deponiju. Tu su se negdje motale dvije singlice Vice Vukova, jedna Mišina iz vremena prije brkova, a krajem sedamdesetih smo se dramatično modernizirali pa smo nabavili i Oliverovu Skalinadu. Bila je još jedna dječja ploča i to je manje više bilo to. Ponekad bi svirao radio kojeg bi otac gasio po povratku s posla, što, iz moje današnje perspektive, i nije bila tako loša gesta s obzirom što se emitiralo na domaćim postajama.

Sve se promijenilo u ljeto Ljeta Gospodnjega MCMLXXX kojeg sam kao i desetak prethodnih provodio u tetinoj vikendici na Čiovu. To je bila Godina Nula i moji idoli su imali imena Šurjak, Oblak, Jerković i Žungul, a Velika četvorka nije bila iz Liverpoola.

Ljeto je bilo dugo i vruće kako su ljeta u Dalmaciji već običavala biti, a kad ispunite obaveze koje uglavnom uključuju kupanje, igranje na karte i praćenje dogodovština Alana Fordova, Texova Willera i inih junaka, preostaje vam sjediti na kauču i hvatati zjake. Pored kauča je, općenito ignoriran i s moje strane potpuno nezamjećen, stajao potpuno novi kasetofon moje dvije godine starije rodice s četiri pripadajuće mu kazete koje su sadržavale debi album grupe Azra, Pokvarenu maštu Riblje čorbe i, uskoro će se pokazati najvažnije, dvije kompilacije Beatlesa.

Image and video hosting by TinyPic

Dokolica čovjeka zna navesti na svakojake čudne stvari pa se tako jednog posebno letargičnog popodneva mladi zaljubljenik u nogomet primaknuo bliže neobičnoj napravi i pojačao zvuk ne bi li malo bolje raspoznao tiho mrmorenje koje je iz nje dopiralo. Aha! To su dakle ti Beatlesi. Te su pjesme čak i mome još nanaučenome uhu zvučale neusporedivo bolje i u svakom slučaju drastično drukčije od Ljupke Dimitrovske, Ivice Šerfezija i ostalih veličanstvenosti koju sam mogao čuti na radijskim i vidjeti u televizijskim emisijama. Nisam isprve «pao u nesvijest», ali iz nekog se razloga nisam mogao odvojiti od tih pjesama koje su neprimjetno iz «čudnih» prešle u kategoriju «čudesnih».

Sutradan je kasetofon imao stalnoga operatera, kazete su se okretale i okretale i doskora su svi koji bi se našli u prostoriji zapamtili kako zvuči svih dvadeset i sedam pjesama slavne liverpoolske Četvorke. Ljeto je nastavilo svojim ritmom spavanja do podne, šetanja po auto-kampu, povremenoga odlaska u ribe, neuspješnog sklanjanja od sunca, ispečenih leđa i obloga od jogurta ili kvasine, glavometa na plaži, briškule i trešete, bele i rauba sa Zagrepčanima. Tada nisam znao koliko će me ti dani promijeniti.

Tamo i tada počinje moja priča o obožavanju glazbe koja se proteže kroz gotovo trideset godina i ne znam koliko tisuća preslušanih ploča, kazeta i cd-a. Teško je sabiti svo to vrijeme u par redaka, a želio bih još puno toga ispričati: o svakodnevnom obilasku odjela akustike na putu do ili od škole, koji put i u oba smjera, o suzdržavanju od bilo kakvih troškova da bih čitav džeparac mogao ostaviti za jedini pravi razlog, o pozitivnom šoku kad sam se nakon otužnih splitskih polica prvi put našao u «zapadnom» dućanu gdje je ponuda bila tolika da ju je trebalo posložiti abecedno, o tome kako sam u Parizu prvo tražio Coodera i Zappu, pa tek onda Louvre i Seinu, o onome posebnom mirisu koje su imale ploče «iz vani», o tome kako se soba okrenula dok je Ziggy svirao gitaru, o tome što piše sitnim slovima na dnu ovitka, o tome kako se nakon dvije sekunde može prepoznati peta pjesma s B strane četvrte ploče i o još puno toga.

Puno godina kasnije i dalje beskrajno uživam u glazbi, ni broja ne znam svim tim albumima koji se nalaze u svakom slobodnom prostoru stana, jedva čekam priliku kad ću doći u priliku opet čuti meni drage pjesme, u specijaliziranim prodavaonicama osjećam ubrzavanje pulsa, znojenje dlanova, navalu vrućine u glavu, plitko disanje, mislim da bi jedina prikladna izjava bila da sam zaljubljen, ali ipak pomalo zavidim nekom mladom sretniku koji će tek sada po prvi puta imati tu sreću čuti Toma Waitsa, Van Morrisona, Petera Gabriela ili Boba Dylana.
... i kako kaže ona pjesma (pogodite koja?) – music is your only friend until the end.


Sjećam se da sam nekoć davno radio svoju mjesečnu top listu najdražih pjesama Beatlesa. Ovisno o raspoloženju toga dana poredak se izmjenjivao, a koliko se sjećam ovo je bila jedna od tri najdraže. Baš me zanima može li itko pogoditi ostale dvije.

- 21:58 - Komentari (17) - Isprintaj - #