Nema nikakvog reda u redu izlazaka pjesama koje govore, nisu posložene po kvaliteti, po mojim osobnim afinitetima, ni u ludilu kronološki, jedini razlog njihovom pojavljivanju je taj što su mi danas pale na pamet. Ne smijem uopće razmišljati što će biti sljedeće jer ću se zaplesti u neraspletivo.
Ne volim osamdesete iako su to godine u kojima sam bio mlad, godine u kojima sam skupljao stvari koje će mi kasnije dobro doći. Naravno, neke stvari nisu ispale baš kako sam se nadao da će ispasti, ali ....
U stvari, htjedoh reći, da ne volim glazbu u osamdesetima.
mainstream je bio užasan, na svu sreću tamo su pripadali i bendovi kao što su Talking Heads, U2, Police i još dosta meni dragih izvođača, ali stil 80-ih obilježile su gomile užasavajućih saharinskih bljuzgarija iz kojih niste mogli izvući ništa dobroga ni da ste pri ruci imali sve tehničke blagodati španjolske inkvizicije.
Suzanne Vega je danas na rasporedu zato jer sam se zaljubio u njezina prva dva albuma, zato što je Newyorčanka, a ja bih tako volio jednom doživjeti Veliku jabuku, zato što mi je divan način na koji je opisala jedan svoj doživljaj po ničem posebnoga jutra u zalogajnici na uglu, zato što volim njezin glas iako je prošlo dosta vremena otkako sam u njemu uživao, i zato što čitava pjesma djeluje tako prijateljski, a svi trebamo prijatelja, makar i virtualnoga, zar ne? Osim toga strašno me podsjeća na Raymonda Carvera i njegove kratke priče o ničem posebnom, a volim kad se dvije stvari koje volim nekako ispletu zajedno.
Onaj remiks (znate na koji mislim) ne volim, kao što ne volim većinu remiksa koji su nakazili izvorne pjesme.
(Za filmske fanatike: u Pulp Fictionu postoji scena u kojoj Mia pita Vincenta Vegu, je li mu Suzanne rodica. Zgodna scena, ali Quentin ju je izbacio jer mu nije odgovarala, zbog ovog ili onog razloga, može je se vidjeti na nekom special edition izdanju filma.)
Evo ga (na uglu 112. i Broadwaya):
pjesma: Tomova zalogajnica (Tom's Diner)
izvođač/autor: Suzanne Vega
možete je naći na albumu: Solitude Standing
Jutro je, sjedim
u zalogajnici na uglu,
čekam pored šanka
da mi konobar natoči kavu.
Napuni je samo do pola,
i prije nego se pobunim,
gleda kroz prozor
u nekoga tko ulazi unutra.
Uvijek te je lijepo vidjeti,
kaže čovjek iza šanka
ženi koja je ušla;
ona otresa svoj kišobran.
Ja gledam na drugu stranu
dok se pozdravljaju poljupcima,
pretvaram se da ih ne vidim;
umjesto toga ulijevam si mlijeko.
Otvaram novine,
tu je priča o glumcu
koji je umro dok je pio;
nisam za njeg nikad čula.
Okrećem na horoskop
i tražim šale
kad osjetim da me netko gleda
i dižem glavu.
Veni je neka žena,
gleda unutra, vidi li me?
Zapravo me ne vidi,
samo svoj vlastiti odraz.
Pokušavam ne primijetiti
dok pričvršćuje haljinu
i dok poravnava čarape,
kosa joj se smoči.
O, kiša će nastaviti
kroz ovo jutro,
dok slušam zvona katedrale;
mislim na tvoj glas.
I ponoćni piknik,
jednom davno,
prije nego je kiša počela.
Dovršavam svoju kavu,
vrijeme je da uhvatim vlak.
i još jedna verzija s koncerta bez uvodnog objašnjavanja pjesme:
za fuxu felicity (opet)
jer je stvarno nestrpljiva
jedan od mojih najdražih bendova nastalih u devedesetima - Eels
njihov album "electro-shock blues" nalazi se u mom osobnom najužem izboru za naj album devedesetih
ne sjećam se da sam igdje naišao na veću dozu crnog humora nego u nekim pjesmama s tog albuma
kad kaže "život je smiješan, ali ne ha-ha smiješan" znam na što misli
ovo je, ipak, pjesma s albuma "daisies from the galaxy", njihov najpoznatiji hit "mr.e's beautiful blues" (e. je nadimak marka olivera everetta, čovjeka koji je, zapravo, eels)
i još jedna feel good pjesma:
cab calloway - "minnie the moocher", hit iz 1931., ovdje u verziji iz filma "blues brothers"
tri djevojke, zajedničkim imenom Be Good Tanyas,
imaju tri albuma, a ovo je
jedna od onih pjesama od kojih se možete osjećati samo dobro i nikako drukčije
Ovoga puta idem u malo teže teme.
Dobro, dobro, znam da posljednja dva posta, odnosno najava posljednje petoljetke ljudskoga roda i obljetnica utapljanja nisu baš stvari koje se puštaju maloljetnicima pred spavanje, ali ovaj mi je, kako već rekoh, teži.
Što bi mogao reći o Townesu Van Zandtu, a da sad ne razvlačim na dugo i široko.
1944.-1997.
Teksašanin.
Kantautor.
Folk-kantautor.
Ali ne folk na način Joan Baez koja sjedi na stijeni i poje moru, već tihi, country–folk koji istražuje svoj unutarnji dršćući svemir, a ponekad ispoljava svoj nestrpljivi, gladni blues.
Njegove pjesme su divni primjeri iskrene ljepote, ali u svoj toj divoti jasno vam je da stvari neće završiti u hepiendu. Ovdje nema ulijetanja treće konjičke divizije koja spašava stvari, iznenadnih oporuka bogatih stričeva i djeva koje doživljavaju prosvijetljenje i hrle natrag u gorkom kajanju. Townesovi likovi završavaju potrošeni, sagoreni i izblijedjeli pod malenim humkom neobilježenoga groba.
S obzirom na to o čemu pjeva, nije ni čudo da u svojoj tridesetogodišnjoj karijeri nije imao ništa što bi nalikovalo hit-singlu, što ga nije spriječilo da bude prihvaćen kao jedan od najvećih country-folk izvođača svoje generacije, a popis njegovih obožavatelja uključuje Willieja Nelsona, Merlea Haggarda, Emmylou Harris, Norahu Jones, Cowboya Junkiesa, Lucindu Williams i Tindersticks.
Meni je Townes relativno nov, što znači nešto na što sam nabasao u posljednjih deset godina. Danas je on dio moga omiljenoga odjeljka kojega se obično naziva americana i u kojega spadaju Johnny Cash, Willie Nelson, Jayhawks, Uncle Tupelo, Gram Parsons, Guy Clarke, Lucinda Williams, Shelby Lynne, Patty Griffin, Lambchop, Kris Kristofferson, Bruce Springsteen (da, da, mislite vi što hoćete, za mene je Boss stopostotna americana!), Ryan Adamas, 16 Horsepower... ima toga još puno i svako malo iskrsne još nešto novo. Uzlupa mi se srce od pomisli na sve te fantastične albume, pa pozavidim sam sebi na svemuonome što imam na policama i razbacano unaokolo.
pjesma: Čekajući smrt (Waitin' Around To Die)
izvođač/autor: Townes Van Zandt (1944-1997)
možete je naći na albumu: Townes Van Zandt (c)1970
Ponekad ne znam kamo me vodi ovaj prljavi put
Ponekad ne vidim ni razlog zašto
Mislim da ću nastaviti kockom, pićem i lutanjem
Lakše je nego samo čekati smrt
Jednom, prijatelji, imao sam mamu, pa čak i tatu
Jednom ju je istukao remenom jer je plakala
Rekla mu je da pazi na mene i otišla u Tennessee
Lakše je tako nego samo čekati smrt
Uhvatio sam neke godine i pronašao djevojku u baru u Tuscaloosi
Očistila me dobro i zabila nož u leđa
Pokušao sam ubiti bol, kupio nešto vina i uhvatio neki vlak
Izgledalo je lakše nego samo čekati smrt
Prijatelj je rekao da zna za laku lovu
Opljačkali smo tipa, o, kako smo letjeli
Pajkani su me stigli i odvukli me natrag u Muskogee
Dvije duge godine samo čekam smrt
Izašao sam iz zatvora i napokon našao prijatelja
Taj ne krade, vara, pije ili laže
Zove se kodein, najljepša je stvar koju sam vidio
I nas dvoje ćemo zajedno čekati smrt
ovo je scena iz dokumentarca Heartworn Highway
(obratite pažnju na staroga crnca koji se po prvi puta susreće s ovom pjesmom):
