za Žavijera,
koji je pričao o tome
kako je Einstein rekao
da će nam preostati samo pet godina
kad nam nestanu pčele,
a mi se i dalje zajebajemo s ovim svijetom
kao da negdje u portapaku imamo rezervni
Evo ga, na red je došao jedan od mojih all time favorita. Nisam se mogao odlučiti koju od pjesama predstaviti, tijekom godina slušanja na mjestu najdražih mijenjali su se Space Oddity i Life on Mars, Starman i Bewley Brothers, Moonage Daydream i Wild is the Wind, Changes i Man Who Sold the World, Fame i Modern Love i Ashes to Ashes, African Nightflight i Beauty and the Beast, Be My Wife i Stay, Lady Grinning Soul i World on a Wing, pa čak i Uncle Arthur, pjesma s albuma prije Space Oddity na kojoj se čuje nešto što podsjeća na istarske sopele. Dugo sam vremena obožavao Davida Bowiea.
Kad bih rekao da se sjećam nekih stvari, to vam ne bi dovoljno prikazalo koji sam manijak bio (možda sam i još uvijek, čim sve ovo pišem). Problem nije u tome što se sjećam, već što pri svakom prisjećanju to ponovno proživljavam. Ako je to uopće problem.
U trećem sam razredu srednje škole. U Džuboksu ili Rocku su stalno spominjali kako neki David Bowie snima novi album (kupovao sam sve što s tiče glazbe, pa i one tiskovine u kojima se glazba samo uzgred spominjala (ima li tu ikoga živog tko bi se sjećao nečega što se zvalo Strip 82/Rock 82, nije imalo zadnju stranicu već dvije prednje - nešto kao jakna koja se nosi dvostrano, ili Mola koji je preživio samo tri broja i koji je imao namjeru biti teška alternativa).
Kad se napokon taj Let’s Dance pojavio bio je puno skuplji od svega ostalog u Jugotonu na Pjaci, a s obzirom na moj šugavi džeparac (čija je neizdašnost, valjda, trebala oblikovati moju osobnost, a zapravo stvorila škrticu) odluka nije bila laka. Preznojio sam se iks puta dok sam izvadio traženih 188 nečega (nemam pojma koliko točno, jer zvalo se hiljade, a mi smo govorili da su te stvari milijuni, nešto se trablo množiti sa sto, pa bi se tako pretvaralo iz novih u stare, stvarno se više ne sjeća, konfuzija živa).
Kad sam što sam brže mogao doletio kući do moga neprocjenjivoga gramofona Tosca 21 i zavrtio ploču. Počela je s “I read the news today, oh boy!” citatom iz A Day in the Life Beatlesa i tu me je kupio. Dakle, netko tko je upravo napravio najmoderniju ploču na svijetu toga trenutka, spominje moj najdraži bend: što jednome zaluđeniku u glazbu više treba?
S obzirom na jadan izbor u splitskim dućanima sljedeće njegove ploče nabavljao sam izvana (zvali smo ih originalima): Low, Lodger, The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars (na kojem je pisalo da ga treba slušati pojačano do daske!)
Jednom je prilikom Džuboks, mislim nedugo nakon Let’s Dance, u vrijeme njegove velike slave, objavio opsežan i fantastičan poseban prilog o Bowieju koji sam godinama čuvao premda sam već znao napamet sve važne i apsurdne podatke. Nažalost, nisam sposoban zapamtiti neke mnogo važnije stvari, a nakon gotovo kvarat stoljeća još se sjećam da je snimio duet s Bingom Crosbyjem i da mu je praščić kojeg je nosio u filmu Just a Gigolo malo smočio odijelo.
Nemojte se ni truditi pitati kojom pjesmom počinje B strana albuma Hunky Dory!
Moram vam reći još nešto što nisam nikome. Osim mojoj obitelji. I prijateljima s faksa. I susjedovom vučjaku. Svima koji su imali živaca slušati.
Nisam se nikad zabavljao s onim stvarima koje se nazivaju “zabranjenim sredstvima”. Možete me zvati štreberom, ili kako vam drago, ali to mi nije nikad trebalo, kako bi rekao Bono u pjesmi God, part2: “I don’t believe in cocaine, I’ve got a speedball in my head”. Stvari oko mene su često bile divne i uzbudljive toliko da ih nije trebalo ničim pojačavati. I nikad neću zaboraviti ono sunčano proljetno popodne kada sam ležao na krevetu i slušao A-stranu Ziggyja Stardusta i kad sam se u jednom trenutku, negdje oko polovice, morao čvrsto uhvatiti za rub kreveta, jer se soba počela okretati...
Kako rekoh, o njemu znam previše toga, ali dosta za sada...
pjesma: Pet godina (Five Years)
izvođač/autor: David Bowie
možete je naći na albumu: The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars
Guram se kroz tržnicu,
Na sve strane majke uzdišu:
Vijesti su upravo stigle,
Ostalo nam je pet godina za plakati.
Voditelj Dnevnika je zaplakao i rekao nam:
Zemlja stvarno umire.
Toliko je plakao da mu je lice bilo mokro,
znao sam da ne laže.
Čuo sam preka telefona, kroz operne dvorane i popularne melodije;
Vidio sam dječake, igračke, električne pegle i televizore...
Mozak me boli kao da je skladište
U kojem više nema mjesta.
Nagurao sam unutra mnogo stvari...
Svašta je unutra...
Svi ti debeli i mršavi ljudi,
Svi ti visoki i niski ljudi,
Svi nevažni ljudi,
Svi važni ljudi;
Nikad nisam mislio da ću trebati toliko ljudi.
Djevojka mojih godina malo je “pukla”
I udarila neku sitnu djecu,
Da je Crnac nije odvukao
Mislim da bi ih ubila.
Vojnik sa slomljenom rukom
Buljio je u kotače Cadillaca.
Policajac je kleknuo i poljubio stopala svećeniku,
A peder je povratio na tu scenu.
Čini mi se da sam te vidio u slastičarnici
Kako piješ duge hladne milk-shakeove:
Smiješ se, mašeš i izgledaš tako dobro;
Mislim da nisi znala da si u ovoj pjesmi.
Zahladilo je i počela je kiša
Pa sam se osjetio kao glumac.
Pa sam pomislio na mamu
i poželio se tamo vratiti.
Tvoje lice, tvoja rasa,
Način na koji pričaš,
Ljubim te, krasna si...
Prošetaj sa mnom!
Imamo pet godina uhvaćenih u mojim očima.
Imamo pet godina: kakvo iznenađenje!
Imamo pet godina, glava mi puca!
Pet godina, to je sve što imamo...
