petar pan (music man)

ponedjeljak, 05.02.2007.

Svijet oko nas

Kad sam bio klinac, negdje oko deset-jedanaest (baš kao moja starija) bio sam sto posto uvjeren da sam jedini čovjek na Zemlji.

Svi su oko mene bili roboti. I to ne neki šugavi metalni škriputavi pretpotopni strojevi koji se kreću u trzavim pokretima (nalik onim plesanjima popularnim u disco klubovima)
već nešto stoput modernije. Zapravo, više sam ih doživljavao kao neke križance između robota i vanzemaljaca. Bića superiorne inteligencije koja su pokorila Zemlju, a mene ostavila na miru iz nekog samo njima jasnog razloga.

Preko dana bi se dao još kako-tako zavarati, pa bih se osjećao kao da ima još bića moje rase. Recimo, mama bi se znala igrati sa mnom, radila mi figurice od krumpira i šibica ili futrole za pištolj od skaja, tata bi nešto radio oko kuće ili u garaži... Evo, sad kad promislim, tip je toliko radio da mi i iz današnje perspektive izgleda da bi lako mogao biti robot.

Nisam znao kako to rade, ali znao sam što rade.

Imao sam dojam da oko mene obigravaju, pripremaju me za neki čudni plan, čuvaju me za kraj. Dakle, dan bi još nekako pregrmio, ali s mojim odlaskom u krevet nastupalo je vrijeme njihove najveće prevare. Oni bi svi nestrpljivo čekali da ja zaspem (eh, da, sad kužim zašto je Stari stalno, pod izlikom da je ujutro škola, dolazio kontrolirati jesam li više ugasio to svjetlo ). I kad bi ja konačno zatvorio oči roboti bi pripremali scenu za sutrašnji dan, izmišljali događaje o kojima će se sutra pričati, sklapali nove prijevare o tome kako je, tobože, svanuo novi dan u kojem ću ja u školu s drugom djecom (ljudskim bićima, kako da ne, mene ste našli) i tako stalno iznova u krug. Onda su mi to još nabili na nos s onim filmom. Trumanov Show, kako da ne, a ja se zovem Crvenkapica. To prodajte nekome drugome, ali nemate kome.

Samo ne kužim odakle im toliko strpljenja, već trideset godina oni nešto čekaju.
Možda ne smiju ništa napraviti dok god ih ja ignoriram. Tko zna kakva pravila moraju poštovati. Da im nisam ja nekakav idol, netko čije je ime zapisano u velikoj crnoj stijeni u srcu njihovog svijeta, nešto kao Sean Connery u Čovjeku koji je želio biti kralj? Stvarno sam naivčina, da sam im nešto važan ne bi me tjerali da se sveko jutro dižem i odlazim na onaj glupi posao.

E, pa od danas mi je dosta. Ne možete me više varati.
Završimo već jednom s tim igrama, dođite, čekam vas! Navalite kukavice!!
Omega man vas čeka! AAAAAAAAAA!





Image and video hosting by TinyPic



- 23:56 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 02.02.2007.

Vraćam se za pet minuta

Svima vama koji posjetite ovaj blog:

Nisam toliko lijen koliko ne stignem,
ali imam najbolju volju.
Možda već sutra nešto naškrabam.

Uskoro! Uskoro! Uskoro!

Pratite uzbudljive nastavke iz serije "Pjesme koje govore"
Velike zvijezde popularne i nepopularne glazbe*, progovaraju kroz svoje pjesme!
Očekujte: Johnnyja Casha, Randyja Newmana, Petera Gabriela i brojne goste iznenađenja!
Uskoro na petarpanpetarpan.blog.hr!

Image and video hosting by TinyPic

*dio citata posuđen iz radijske emisije "Demos"



- 22:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se