petar pan (music man)

Jedanaest je sati. Tiho je i moje tri princeze su pozaspale. Kiša više ne pada, ali vani je sve još uvijek mokro. Čujem kako automobili šljapkaju u okuci.

Za sat vremena će mi biti rođendan. Četrdeset puta tristošezdesetpet. Toliko sam dana ovdje.

Nemam pojma što bi o tome mislio. Je li puno ili malo? Ovisi koliko je to u postotcima? Koliko mi je ostalo, tu leži odgovor. Ako imam još ovoliko, onda je u redu. Naravno, ovisi kakvih četrdeset me još čeka.

Dakle, od tog davnog siječanjskoga popodneva jedna mlada dvadesettrogodišnja djevojka će se do kraja mog i njezinog života zvati mojom mamom. I tek sada, dok ovo pišem, pokušavam zamisliti to vrijeme.

Shvatio sam da je nikad nisam pitao kakav joj je bio taj dan. Znam brojne priče o njoj i vremenu prije mene, ali nemam pojma kako joj je bilo tada. Je li je bilo strah, koliko je boljelo, je li i tog popodneva padala kiša u Splitu kao danas? Volio bih je upitati što je pomislila kad me je prvi put ugledala, onako crvenog i drečavog kako već bebe izgledaju. Kakve je planove kovala kad su me legli kraj nje? Kakva si je obećanja davala, čemu se nadala? Je li se zbog toga osjećala odrasla kao njezina mama?
Da je mogla vidjeti budućnost bi li vidjela koliko ćemo jedno drugoga veseliti i mučiti? Bi li joj rekla koliko ćemo se puta naći licem u lice, neshvaćeni na suprotnim krajevima našeg malenog svemira?
Koje sranje. Valjda će sutra jugo i kiša prestati, ubit će me ovo gnjilo raspoloženje, a Nick Drake ga nimalo ne popravlja.