Stvarno, što je s klimom? Televizijski novinari čiji je zadatak poslije velikih kiša, dugih suša, iznenadnih mrazeva i natprosječnih temperatura sastavljati priloge koji započinju sa «Ni najstariji stanovnici ovog kraja ne sjećaju se ...» uskoro će ostati bez posla. Sad se i najmlađi stanovnici sjećaju da je prije dvije godine bilo isto ovako, a prije četiri samo malo gore. Iz neprovjerenih izvora bliskih gradskim toplicama saznajemo da neki glasači prijete povlačenjem svoje potpore Stranci umirovljenika ukoliko se više ne bude tražilo njihovo mišljenje.
Ako se za koji dan stvari vrate u normalu zaboravit ćemo ove vremenske kaprice kao što smo zaboravili i većinu drugih stvari, ali umalo smo u novogodišnjem programu između dviju serija skijaških skokova u Garmish Partenkirchenu gledali reklame za Coppertone s onim psićem koji malenu Jodie Foster povlači za kupaće, a u ritmu tradicionalnog Radetzkog marša umalo su pljeskali tuljani u bazenima između prolaza bečke Opere.
Tko može sa sigurnošću predvidjeti što nas čeka slijedeći mjesec? Čije je to reumatično koljeno u koje se poljoprivrednik zabrinut za svoj urod može pouzdati? Trebalo bi to nekako riješiti, ne možemo više živjeti strepeći u neizvjesnosti. Nije mi poznat službeni stav ministarstva znanosti, ali ne bi bilo zgorega u obrazovanje meteorologa za dopunski predmet uvesti gatanje iz kave i fažola. Može se na jednostavan način motivirati studente da svom novom predmetu odmah pristupe maksimalno ozbiljno. Evo, neka svi studenti s postotkom točnog pogađanja sutrašnjih hektopaskala iznad četrdeset posto automatski postaju kandidati za prestižnu stipendiju Franck-Kneipp i studijsko putovanje u postojbinu notornog tetovca.
