petar pan (music man)

Da ne bi izgledalo kako se samo žalim i lelečem nad svojim usudom, ako samo malo pogledamo unatrag očito je da su ljudi oduvijek imali ovakve probleme. I nije to samo kod nas. Evo, recimo, onoga lijepog, sunčanog proljetnog ponedjeljka 1173. u Pisi, kad su u osam ujutro došli Salvatore, Luigi i još trojica iz njihova sela, don Giovanni nije mogao ni pomisliti da ćemo ga se sjećati osamsto godina kasnije. Ovaj vrlo kratki razgovor, koji se odvija na mjestu predviđenom za gradnju, možemo lako zamisliti, baš kao da je to bilo danas:
- Salvatore, možete li ovdje ispred crkve napraviti toranj?
- Don Giovanni, zar sumnjate u nas?
- Ni slučajno, Salvatore. Evo donio sam i projekte, možete ih pogledati s Luigijem.
- Nema potrebe, don Giovanni, pa nismo mi od jučer, nije nam ovo prvi toranj kojeg radimo.
Nakon nekoliko ponedjeljaka, kad je došao prekontrolirati kako napreduju radovi, don Giovanni onako ispod glasa priupita:
- Majstore Luigi, mislite li da je ovo malo otišlo ukrivo?
- Ma kakvi, odgovara ovaj drugi, to vam je optička varka, zato što je ovo stablo iza malo ukrivo. Čini vam se.
- Aha, tako znači. Dobro, onda. Pozdravite mi Salvatorea. Vidimo se u slijedeći ponedjeljak.
Srećom, tamošnji je svijet razborit i snalažljiv pa su i katastrofu kadri okreniti sebi u korist, pogledajte samo Pompeje. To je samo zato što smo mi ljudi skloni naslađivati se tuđom mukom, pa su i u dvijetisućešestoj, neki kadri potegnuti čak iz Japana samo da se mogu malo narugati don Giovannijevoj popustljivosti.
Ako mislite daje nama ovdje nezgodno sa zanatlijama, zamislite samo kako je našim susjedima Talijanima. Vidjeli ste što je bilo sa don Giovannijem, kojeg su generacije nazivala Naivcem iz Pise. Tako to biva kad se ničemu ne naučite od starijih i njihovih grešaka. Koloseum? Jel' se vama čini da je to dovršeno? I sve to jer se nije znalo postaviti kako treba.
Šefe vratićemo se u utorak, rekli su. Rekao je Vespazijan da se možemo malo odmoriti dok završe Ide. Nikad se više nisu vratili. A najteže je nagovoriti nekoga da nastavi tuđi započeti posao.
Tako je to s nama Mediterancima. U Kini je sve jeftinije. Da nije njih još bi video i dvd plejeri koštali k'o dota svete Ane, a ovako ih kupujemo na vagune. Skoro da ih ne treba ni kupovati. Kupite nešto drugo, dobit ćete ga gratis. Dobijete jednoga za poklon ako priključite adsl internet u kuću, jednog kad platite teve pretplatu, dva ako prijavite susjeda da ne reciklira biološki otpad. U trenu imate po jednoga u svakoj prostoriji stana. Kao Elvis Presley televizora. O nečemu sličnome razmišljao je i nesretni don Giovanni. Bolje bi mu bilo da je otišao s onim Korčulanima u Peking. Oni su se tamo pogodili za neki mali dvorac i još su im rekli da će im, ako ostane matuna, napravit zid. Zapravo, mislili su Zid, ali to je njima ionako svejedno.

Dvanaest jušnih žlica na suncu osušenog cvijeta kamilice i šaku mente stavite u litru vode, postepeno dodavajte šest kapi esencije himalajskog runolista i čajnu žličicu smrvljenog sušenog cvijeta madagaskarske crne orhideje ...., kad uzavrije skinite sa vatre, dodajte žlicu meda i ubacite unutra tablu apaurina od 10mg (ne zaboravie skinuti omot) i poklopite... Popijte toplo.

Ovaj jednostavni, ali polu-ilegalni recept na crnom je tržištu poznat kao pripravak kojim je tim stručnjaka pripremao Walta Disneya za hibernaciju, a u istim se krugovima ispod glasa govori da budisti koji dosegnu nirvanu prethodno trideset dana natašte piju napitak po karakteristikama vrlo sličan ovome. Premda je, kako rekoh, riječ o nečemu što se pribavlja isključivo na crnom tržištu, dosadašnja loša iskustva s onima koji su tako spravljani napitak konzumirali nepromišljeno i neodgovorno natjerali su dilere na osiguravajuće mjere. Ubuduće ovaj proizvod možete kupiti isključivo uz uvjerenje da vam je nužno potrebna nadljudska doza umirujućeg sredstva. Izjava potpisana od liječnika i tri svjedoka ili fotografija meštra u kući jedini su prihvatljivi dokazi o ubojitom stupnju živčane napetosti koji će vam omogućiti da se dočepate ovog spasonosnog sastojka.

Superman sa njegovim rendgenskim vidom je jedan površni i šlampavi tip u usporedbi s pogledom kojim gospođa Svevida Vidović preleti obavljene zanatlijske poslove: „Vidi, na kutne letvice je dana samo jedna ruka. Tamo u kantunu mu je iskapalo, svako malo mu nalazim kosu u laku, nije uopće ravnomjerno mazano, ....“, a ovo je samo ono što je uočila s vrata, prije nego li smo upalili svjetlo.
Ne znam jesam li od vjenčanja na ovamo pojeo puno više mrkve nego li u momačkim danima, ali, iskreno, i ja jasno vidim pogreške koje bi mi kao mlađemu bile potpuno nezamjetljive. Nevidljive, štoviše. Premda bi bilo logično da sam tada imao bolji vid.