|
|
| travanj, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
oPANKe
msn:
maja.moi@hotmail.com
icq:
199-757-295
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Ramones -obavezno posjetite ovu stranicu!!! :)
Ramones -još jedna koju obavezno posjetite!!! :)
U.K.O.R.!- unikatni klub obožavatelja Ramonesa!!! :D
2.E -blog mog razreda
Hrabrenov blog-ako slušate Zeppeline ili ih namjeravate početi slušati ili ako samo imate pitanja o njima ili o rocku i bluesu, ovo je definitvno blog koji želite posjetiti :)
RHCP blog- najveći fanovi RHCP-a vode blog (pazite sad) o RHCP- u ...tako je dobro ste čuli, a sad POSJETITE!!
petra the punk - naziv bloga je I WANNA BE SEDATED (moram li išta više reći) :)
RAMONES- naj
LED ZEPPELIN
PURGEN
THE CASUALTIES- Oi is our voice, punk is the noise!
THE EXPLOITED- Sex & Violence
SPIDERMAN, spiderman, does whatever a spider can
Nedavno sam pisala o tome kako skoro svi imamo predrasude prema ljudima koji su drugačiji od nas…
I, tako, vozimo se jučer u tramvaju i kraj nas neke cure koje su odmah počele nekaj šaptati. Dobro, ajde, svi to ponekad radimo, al mogle su bit malo manje očite!
Dobro…vozimo se mi dalje, kad na stanici stoje neke punkerice…Ove male do nas (ako su 8.raz.) počele su im lupkat nekaj po prozoru i poslije su neš komentirale: ''Dal bi ti htjela s takvima u razred? Ja ne! Mislim, odvratno!'' (nisu sve od riječi do riječi, al nekaj u tome smislu) . Male su mi se zgadile i tak su me iživcirale da sam počela radit budalu od sebe u tramvaju sam da vidim dal će mi kaj reći…nažalost nisu!
PROSJEČNOST
Ajme- prosječnost….Ne želim biti prosječna…nadam se da nisam… Više mi se sviđaju ljudi koji nisu prosječni, za koje se zna reći da nisu normalni (u dobrom smislu).
Nešto prosječno je nešto uobičajeno, nešto što svi rade, zar ne?
Ima li uopće prosječnih ljudi?
Ili su to ponekad samo njihove prosječne, uobičajene reakcije? Karakteriziraju li te čovjekove reakcije čovjeka? Mislim da da… Iz čega dolazim do odgovora da, ako postoje uobičajene reakcije, postoje i uobičajeni ljudi. Ali, kakvi su to ljudi?
Je li ovo pitanje poput onog:''Tko smo mi zapravo?'' na koje nema odgovora jer će nas svatko gledat na drugačiji način?
Gledamo li svi na prosječnost jednako ili ono što je meni uobičajeno, ne mora biti i drugome?
Ja mislim da ne gledamo svi jednako…iz čega dolazim do zaključka da općenito prosječnost ne postoji…dakle nema prosječnih reakcija koje su svima prosječne…dakle nema ni prosječnih ljudi…
Zašto se onda većina nas trudi ne biti prosječna, ako prosječni ljudi ne postoje?
Nisam dugo ništa pisala jer mi je komp bio na popravku!
Moja današnja tema- pa,…možda malo dramatiziram…
Uglavnom, ovo sam napisala još pod praznicima…
PUTOKAZ
Ovako…
Stojite tu na nekom raskršću…I sad morate odabrati hoćete li skrenuti lijevo ili desno…
I znate da trebate skrenuti desno, ali ipak lagano skrećete lijevo…Znate da još uvijek možete skrenuti desno, ali ništa ne poduzimate…
Shvaćate me? Vjerojatno ne… (mislim- ko razmišlja to tome?!?)
Da pojasnim…
Imate li ikad osjećaj da ste krivo skrenuli? Zapravo, ne da ste krivo skrenuli nego da ćete, ako nastavite ovako kao što ste započeli, krivo skrenuti?
I onda se osjećate…znate…izgubljeno.
I postavljate si pitanje: ''Ajme, kaj ja to radim?!?''
Možda je glupo što već razmišljam o tome…i ja se osjećam glupo sad kad to pišem, ali uhvatilo me…
Ali, s druge strane, kada bi zapravo trebali početi razmišljati o tome? Možda je baš sad pravo vrijeme da počnemo…
Sada, dok još uvijek imamo priliku usmjeriti svoj život kako želimo…poslije će možda biti prekasno…
p.s. Vladati nad sobom najveća je vlast. (Netko)
THINK!
Hey! Sretan Uskrs svima! Nadam se da uživate na praznicima!
Eto, ovo je prvi put da pišem post dva dana za redom...
OPET RELIGIJSKE TEME...
Ovako...
Danas je svećenik na misi spominjao nešto kao: ''Bog je najveći umjetnik na svijetu...Stvorio je nas ljude...''. Zatim je bilo riječi o tome kao zašto bi umjetnici željeli uništiti svoja djela...
Uglavnom, ne znam jesam li ja to dobro shvatila, ali malo sam razmislila o tome...
Bog nas je stvorio... Zašto onda ljudi umiru?
Ali, zapravo, kad razmislite malo- ono što umire je samo naše tijelo jer duša nam vječno živi. Zar nije to pravi pokazatelj da pravo umjetničko djelo nije naše tijelo, već naša duša?
Zašto smo onda toliko orijentirani na vanjski izgled? Iz svega toga proizlazi to kategoriziranje ljudi.
Dijelimo ljude na mršavije i deblje, tamnije i svijetlije, ugodne i neugodne oku i sl.
Koliko god se mi trudili biti tolerantni prema svima, većina nas, možda ne namjerno, ali ipak kategorizira ljude.
Kada kraj nas prođe neka osoba koja je po nečemu drugačija često nabacimo neki glupavi podsmijeh.
(Čast iznimkama...)
Nemam pravo osuđivati nikoga jer sam i ja takva...Rado bih da nisam, ali jesam...Mnogo puta se znalo dogoditi da sam se nasmijala nekome (podrugljivo)...
Zašto je to tako? Zašto ne prihvaćamo razlike među ljudima? Nismo svi isti... Jel to zbog nekakvog straha ili ljubomore?
Evo...malo drugačiji text od mojih ostalih...skinula sam ga s Interneta...
Na današnji dan 2001. preminuo je Joey Ramone (od raka)...
Sa strane možete pročitat riječi pjesme ''The KKK took my baby away'' koju je Joey napisao nakon što mu je Johnny oteo curu...
Glazbenik koji se često naziva ocem punka umro je u pedesetoj godini života. Ovu titulu je zaslužio u suradnji s Dee Dee-om, Johnny-em i Tommy-em Ramone koji su, osim usvajanja zajedničkog prezimena, 1974. osnovali kultnu skupinu The Ramones i promijenili rock and roll.
Joey Ramone je rođen pod imenom Jeffrey Hyman 19. svibnja 1951. Pod umjetničkim imenom Jeff Starship početkom sedamdesetih nastupa u raznim bendovima, no upoznavši trojku jednako ograničenih glazbenih sposobnosti The Ramones su postali njegov život, a kada su 1976. izdali prvi album skupina je zauzela kultni status i skupila legije sljedbenika.
Album ''Ramones'' su snimili za samo dva dana s budžetom od 6.000 američkih dolara, a konačni materijal u trajanju od samo 29 minuta Alan Light, urednik Spina, opisao je kao: " ...najveći dokument punka rocka. The Ramonesi su ogoljeli glazbu i sveli je na čistu energiju i najrafiniraniju esenciju rock and rolla i tako ga promjenili zauvijek."
Njihov rad inspirirao je generacije budućih glazbenika, od Sex Pistolsa do grunge bandova devedesetih.
Svoju i slavu svoja tri prijatelja iz Queensa ironično je objašnjavao time što se Paul McCartney u ranim danima svoje glazbeničke karijere služio imenom Paul Ramone, a i sami The Ramones slavljeni su kao "The Beatles punk rocka". Ova usporedba nije nikakva hiperbola jer su The Ramones doista definirali zvuk i izgled punka prije no što je on postojao. Zapravo, bez Ramonesa možda ne bi ni bilo punk rocka.
Grupa se raspala 1996. snimivši oproštajnu snimku "Adios Amigos". Na materijalu izdanom 1997. godine, snimljenom na koncertima s njihove zadnje turneje, svoju karijeru u Ramonesima zaključili su riječima: We're Outta Here.
Prošlog mjeseca pokretačka snaga benda Joey Ramone otišao je u bolnicu radi uznapredovalog tumora limfnih čvorova.
Preminuo je slušajući pjesmu U2-a "In a Little While". Po riječima njegove majke Charlotte Lesher, Joey je izdahnuo istog trena kad je pjesma završila: "Sad je slobodan. Poslušao ju je i nestao.''
Gabba Gabba Hey, Joey!
Eto, uhvatio me trenutak inspiracije.
Pazite ovu temu...
CRNO-BIJELO U BOJI
U zadnje vrijeme se često spominju granice...granice između dobra i zla, ukusa i neukusa i sl.
Zatim, počinjem sve više obraćati pozornost na boje...razgovaram s ljudima o bojama...
Opet, tu su i moje pesimistične frendice...
Pitate se kakve veze ima sve to skupa? Nastavite čitati...
Dakle, vozimo se mi u tramvaju...gledamo prugu...Meni je to tužan kadar...Tate već vidi nekog u daljini, na kraju pruge kako maše...tužno, zar ne?...Ant. i nije nešto zainteresirana...Kad, eto, meni se stvori novi kadar: dvoje ljudi u tramvaju sretni što ostavljaju iza sebe to što ostavljaju i što im se otvaraju nova vrata...Tate se sviđa moj novi kadar...Ant. ga smatra nerealnim...
Ah, drage moje frendice - njima je sve crno, zapravo ne crno, već sivo. Što bi one bez mene? Tko bi im unosio vedrinu u život? :) (uf, kad ovo budu čitale...)
Što se mene tiče - svijet je šaren! Ponekad su to vedre boje (crvena, žuta, narančasta), a ponekad i tmurne (tamno-tamno-tamno plava, tamno x3 zelena).
Što to stvara pesimiste, a što optimiste?
Ako mislite da je ovo najbitnije pitanje ovog posta - varate se. Nastavite čitati...
Dakle, vratimo se na boje i granice...Palo mi je na pamet (ni sama ne znam kako) jedno pitanje...pitanje zbog kojeg sam i napisala ovaj post. Nadam se da ćete ga shvatiti...
GDJE PRESTAJE CRNO I POČINJE BIJELO?
Da pojasnim malo: kada crno postane toliko crno, da ne može tamnije od toga i jednostavno postaje bijelo?
Shvatite to kako hoćete - doslovce ili metaforički...meni je svejedno...samo razmislite malo i pokušajte nešto iskomentirat...
Nekolicina vas me pitala kad će novi post. Eto, samo za vas...Ja bih rado češće pisala, al nemam uvijek vremena ili inspiracije. Ovu današnju temu znaju neki iz razreda jer su već čuli moj monolog, ali eto, moram svoje razmišljanje objavit i širem pučanstvu izvan razreda...Kao ni dosad, neću ni sad duljit s glupostima, nego započinjem s današnjom temom...
KLONIRANJE
Dakle, ovako...Nedavno (prije mjesec-dva) mogli ste gledati emisiju ''Neobični ljudi'' u kojoj je bilo riječi o kloniranju ljudi. I ne bih ja bila ja kada ne bih malo razmislila o tome...
Neka žena je rekla: ''Bog nam je dao tehnologiju, zašto ju ne bismo iskoristili?''. Smatram da je to što je rekla obična glupost. Bog nam je dao slobodu izbora, da odaberemo između dobra i zla. Tehnologija može biti iskorištena u plemenite svrhe, ali smatram da ovo nije jedna od tih. Po meni kloniranje ljudi nije plemenit, već pomalo sebičan čin. Razni su razlozi koji tjeraju ljude na želju za kloniranjem. To je uglavnom smrt člana obitelji. Shvaćam da su ljudi iznimno tužni kada izgube voljenu osobu i naravno da ju žele natrag, ali to NEĆE postići kloniranjem. Klon može ispast deformiran, retardiran i sl. I što onda?...Ali i s druge strane, ako pak kloniranje uspije, klon će izgledati isto kao ta osoba, ali to neće biti ta osoba!
Zamislite kako bi tek bilo tim klonovima...Znaju da su nastali zbog ljubavi prema nekoj drugoj osobi i da svi očekuju od njih da budu ta osoba. Po meni je to prestrašno...to definitivno ostavlja posljedice na čovjekovu psihu...
Zatim, još jedan od razloga (nad kojim sam se ja zgražala)- neka žena želi sebe klonirat jer, kako kaže, ona uživa u životu i želi što dulje živjeti. Mislim, drago mi je kaj uživaš u životu, ali GLUPAČO JEDNA - TO NEĆEŠ BITI TI!!!... Ispričavam se na rječniku, al takve me stvari frustriraju.
Idemo dalje, to nije sve...Kada bi npr. postalo normalno klonirat ljude...Tko bi imao priliku za to?!? Naravno- ljudi s gomilom para! Kao, oni su jedini koji tuguju za voljenom osobom. A što je sa siromašnijim pučanstvom koje si to ne može priuštiti?!? Koga briga za njihovu tugu, ha?!? I oni kao žele pomoć ljudima...
Ma, kako me takve stvari živciraju!!! Ja sam totalno protiv kloniranja ljudi! Smatram da je to društvena nepravda s koje god strane na to gledali!
Da se razumijemo, nisam ja protiv kloniranja općenito (npr. kloniranje zdravih organa je plemenit čin kojim bi se pomoglo ljudima), ali sam protiv kloniranja ljudi jer ne pronalazim u tome ništa dobro...
Eto, dobili ste što ste tražili- novi post. Sada ga lijepo iskomentirajte! :)
p.s. Za sve koji imaju društveni život, ali ne znaju kamo ići...
Malo sam se potrudila (da, pročitala plakate na zidovima) i pronašla zanimljiva događanja kojima možete prisustvovati danas i iduću subotu:
- danas, boogaloo, Zeppelin tribute band, upad 30 kn
-15.4., Močvara, Gabba Gabba Joey, DJ Zvone Ramone, u 22h, upad:15kn prije ponoći, 20kn poslije
Ako vas zanima zašto baš 15.4 - to je zato što je na taj dan 2001. godine od raka umro Joey Ramone. :(
Ako sam stavila koju krivu informaciju,ispravite me!
Vi koji idete- uživajte!
Oh, dragi moji čitatelji! Sigurno ste se jaaako iznenadili kada ste došli na moj blog, a ono- ništa novo! Vjerojatno ste, došavši umorni iz škole, sjeli za vaša računala kako biste pročitali jedan od mojih fenomenalnih i iznimno umirujućih postova ;). Nažalost, u pon. nisam bila u mogućnosti napisati post (a i nije bio baš neki inspirativan dan), a jučer me san savladao... Ali, sada sam ovdje, samo zbog vas, kako bih vam vratila smješak na lice. Eto, da opet ne duljim s glupostima, bacam se na obrađivanje moje današnje teme...
SREĆA
Započet ću s klasičnim početkom s kojim započinju sve priče o sreći:
Što nas to čini sretnima? Novac? Slava? Osmijeh? Prijatelji? Obitelj? Ljubav? ( Ja? hehehe)
Svatko od nas ima različite želje i različite nas stvari usrećuju. Zato ne znam koliko bi smisla imalo to kada bih vam ja sada išla pisati o sreći, jer ono što usrećuje mene, ne treba usrećivati i vas.
Stoga vam dajem zadatak (?) da razmislite o tome što u ovom trenutku najviše želite, što bi VAS sada najviše usrećilo.
Sada, kada ste razmislili, napišite mi svoje misli (naravno, ako želite, ako smatrate da je preosobno- ne morate).
Ako vas slučajno zanima odakle sad to, evo odgovor: u zadnje vrijeme se često spominje sreća, što je mene potaknulo na razmišljanje o tome. Mogu ja sad vama ići pisati o tome što je sreća i o stvarima koje mene usrećuju, ali ne vjerujem da bi to svakoga zanimalo... a mene baš zanima koji će biti vaši komentari, dakle...
EXPRESS YOURSELF!!!
p.s. Za sve koje zanimaju borilačke vještine: moja frendica i ja bi uskoro mogle objavit pravila nove igre/sporta.
Za ljude iz razreda: vjerojatno ćemo vam demonstrirat na jednom satu TZK-a tu igru/sport ako profesor bude dao, a vjerojatno hoće jer je on to prvi spomenuo.
Dakle, o čemu je riječ? Imamo novu igru/sport koju profesor ne smatra sportom pa nam je rekao da ćemo, kada smislimo ime (što jesmo, recimo) i pravila (što još nismo), moći ju pokazat razredu na satu.
Nemojte me držat za riječ -još ništa nije sigurno!
Eto...i ja imam svoj blog! Dakle, da ne duljim s glupostima odmah ću prijeći na moju današnju temu.
ŽIVOT (OPĆENITO)
Ljudi žive i umiru... Čovjek umire i na njegovo mjesto dolazi drugi čovjek...i tako svaki dan...iz dana u dan. Ljudi se rađaju i umiru. Neki žive svoj život pošteno i vrijedno, neki ne. To ovisi o čovjeku. No, kako god živjeli svoj život većina ljudi nakon smrti biva zaboravljena. Zašto? Jer nisu promijenili svijet... To je tužno... Možda su u životu učinili mnoga dobra djela, brinuli se za ljude oko sebe...a to nitko od budućih naraštaja neće znati. Ali to je i sasvim normalno, tako je oduvijek bilo i bit će. Zapamćeni ljudi ostaju oni koji su svojim djelovanjem pridonijeli promjenama u svijetu (neki dobrim promjenama, neki pak lošim).
Ovo je malo depresivan način razmišljanja, a pošto ja nisam depresivna osoba, gledat ću na ovo s druge perspektive: Nije toliko bitno hoćeš li ostati zapamćen nakon svog života, hoće li ljudi pričati još desetljećima o tebi. Ono što je mnogo bitnije je kako ti živiš svoj život... Oni ljudi koji su ostali zapamćeni zbog svojih dobrih djela nisu to učinili zato da bi se njihovo ime spominjalo još mnogo godina nakon njihove smrti, već kako bi ispunili svoj cilj (naravno nesebičan). Zato smatram, ukoliko želimo uvesti neke promjene, ne trebamo krenuti s nakanom da promijenimo svijet već jednu osobu...i tako jednu po jednu... Možda nećemo ostati zapamćeni, ali ćemo MI znati da smo ipak ostavili nekakav trag u životu!
Ako se pitate kako sam uopće došla na ovu temu, evo vam odgovor: bila sam na Misi i svećenik je u propovjedi spomenuo nešto kao: '' Čovjek umire i na njegovo mjesto dolazi drugi čovjek, možda bogatiji...''. Još je nešto spomenuo kao: '' Učiteljica je dala svakom učeniku zadatak da posadi zrno kukuruza...to jedno zrno je istrunulo kako bi iz njega nastalo sto novih zrna...Jedan život umire kako bi se iz njega rodilo sto novih...'' - i to me također potaknulo na razmišljanje, ali neću sad o tome, to prepuštam vama... Razmislite malo o svemu ovom i , ako vam se da, napišite svoja razmišljanja!
ENJOY THE LIFE!!!