Zapisi iz sobe br 2

Kako to ima običaj, fb me podsjetio na ovaj tekst od prošlog ljeta. Baš mi se milo sjetiti ga, jer trenutno me samo muči lagana viroza i niš drugo.

"Zapisi iz sobe br 2

Svako malo je potrebno nešto promijeniti, kažu!
Nama ženama, najlakše je prominit boju kose , ma bar za nijansu, pa makar to njačešće niko ni ne primjeti, čak ustvari ni muž, ni dica, prijateljice...ja sam ovih dana, u ime te iste svete potrebe, jer sila boga ne moli, a u nemogućnosti druge, minjala zvukove na mob..po redu: ton poruka, ton mesingera, ton wats apa…birajući naišla na ton nekih veselih, kričavih ptičica..

Ajmo probat, za promjenu! Ma za vraga! Evo, sada mi se mišaju vrapci, komarci, kosovci, ali i ovi golubovi, galebovi..koji je to kuršlus…neuštimani orkestar. Ne znan oču li baciti oko na mob, tuć po ruci, ili to golubovi skriče, svađaju se i otimaju baćene mrvice...

A svi koji su bili dio avanture što se zove KBC Firule, znaju za vječnu i neumornu ljubav golubova i bolničkih balkona, prozora, taraca… Znaju di ima spize, di su ljudi mekog srca, i duše, a onda je stigla zabrana! Ne smi ih se više tetošiti..šporkaju, a higijena je, bože moj, zna se osnovni i prvi uvjet kvalitenog liječenja. Nemam se šta tu za reć.

Ali kad smo kod promjena, jedna je baš nova i zatekla me! Totalno! Na odjelu nema iznajmljivanja TV-a! Dakle, već naučena i naviknuta, a odavno je ponuđena opcija rent-a tv, na zidu sobe čak uredno stoji, friško nova zalijepljena reklamna tabla, zovnem. Nestrpljiva da riješim trenutno najveći problem. Lik sa druge strane mi kaže da je predstojnica klinike, tj ovog odjela, zabranila rentanje. Ali čemu onda reklama? Ok..

Već u blagoj panici zoven muža..snalazi se, pronađi i dobaci kako znaš. Dok još nisu počele gužve na cesti. Nakon što sam sat vrimena čekala da mi prezaposlena postarija sestra promijeni posteljinu od prethodnog pacijenta, dođe ona. U prići spomenem tu „situcaiju“, na što će ona meni kako je tv općenito zabranjen.
Dakle nitko na odjelu ne smije gledati tv…Znate, glava je to…ne smi se zamarat, zračenja su to…pogubno je…Ok! A postoji li tom logikom zabrana mobitela, laptopa…a kaže ona, sa čudnim smiješkom, još i to?
Pa koja je razlika za glavu, pitam se….

Protrnla san od muke..šta sad..sliejedećih otp 120 sati provest sama u sobi, bez tv-a, wi-fi-a, samo mob, koji je u ovim uvjetima stalno na punjenju ali ipak i ograničenog interneta. Triba dozirat, čuvat te mega, giga..ne kužin se ja baš u to… Blaga panika!

Kaže sestra da kupin knjigu i čitan. To mi bilo ko triska. Zeza li ona mene? Uz sav ovaj tremor, i spomenem još ponešto, knjigu da držim u ruci..a ona će mrtva hladna; pa sa koliko ste to problema došli, tribali ste nešto ostaviti doma, ne možemo mi sve… ahahhaa…šalila se ili ne, ko mi je kriv. Očajavam! Prošlo je 30-tak sati bez tv-a. I?

Srela san ljude! Znate u bolnici, po ovim sobama, postoje i ljudi! Je li to moguće?Naslagani ko srdelice..po dvoje, troje.. Kako izgleda slušat i pričat sa ljudima u bolnici?
Žao mi gospođe iz sobe br 4. Prišla mi, sama, dok san vatala zrak na taraci, a zraka nigdi. Uskuvalo sve. Pokušavam je razumit, ali ne ide.. vidin na rubu je, nešto me moli, izraz lica joj govori koliko je očajna..a meni još teže nju takvu pokušat razumit. Ženi nešto triba..povezujen.."tablete..nema…nemaju ovde…zvala bi kući.." Dajte mi broj, kažem..."ne znam..nemam…di mi je, iman li ga…" A uredna gospođa, ošišane njegovane kose, lijepom kestenjastom bojom prikrila je sijede, njegovanog lica. Vidiš iz pogleda zrelost..ali đaba...svega je svjesna..ne može… smin li se uopće mišat. Na svoju ruku ništa…
A ja, u ritmu tvista, moja draga susida, a i moja dica znaju o ćemu prićam, tražin sestru, kaže mi ona će to riješti…Vratin se svojoj čuki.

Ubrzo mi priđe i jedna Danijela, 18 godina. A dite, mislin se, šta ćeš tu…pozvala me u veselo društvo na balkonu.. par soba dalje.
Darko sa Šolte i Jusuf sa Brača…
Slijeće jedan helikopter, a oni: ko je sad propustija večeru? Vide da ne shvaćam, pa mi objašnjavaju da je na isti način Darko stigao sa Šolte, nije uspio večerat, jer ga je „uvatilo". Iz priče kužin da još ne znaju šta! Samo zna da je osta bez svijesti, i bez večere! Brzom intervencijom medicinske setre, sve skupa je trajalo uru vrimena, helikopter ga je teleportira u sobu br 8.

Iz susjedne sobe šuškaju nervozno roletne..pa da, prošla je deseta ura i to dobro...ljudi bi spavali

Vračam se u svoju sobu, ipak željna sad i malo mira i tišine, kad eto baš kako san to poželila iznenađenje: cimerica!
Još ne znam detalje, ali mlado djevojče, strankinja, priča ingliš. Cilu noć je primala imunoglobuline…izmjenjuju se doktor, sestre, šuškaju staklene bočice…u svemu tome sitile se da bi i meni mogle napraviti još jedan EKG, usput im je….sve je u redu. Već kruži priča po odjelu kako imam junačko srce, a „gracijalne“ vene… tanke, pa pucaju. jutros je bilo opće veselje kada je sestra iz prve ubola a da nije pukla. Braumvila sad čući i spašava stvar..samo nek izdrži ovih nekoliko dana. Polako shvaćam gotovo je, nema sna

E sad bi dobro došla Tv! Ali nema… Šta preostaje? Skrika golubova, galebova, pogled na splitske zvijezde i dizalice na nekom terenu isprid ... povremeni jauci iz soba..
Evo ga! Još jedan helikopter! Neko će propustiti i doručak? Ne misli crno, možda je trudnica. Kada god čujete sirenu, pomislite najprije da je neka sretna trudnica išla roditi, nemojte misliti na najgore, na prvu! A onda polako i smireno zovite dicu, muža….

Noć se bistri…
Zora i ja! Ajmo draga moja… Čisti zen! Aauuuummmm"