21

četvrtak

lipanj

2018

Ljubav

Danas sam naišla na jednu objavu. Puno lipu..
A da o čemu, pitate se, kad je lipo? Ne, nije navijačka. Niti dobitni listić..niti smanjene cijene goriva…
Naišla sam na post o ljubavi!
Zastala..pa se par puta vračala. K'o začarana! Zalipetala mi se ta rič nasrid čela…i još stoji tamo.
Od kada nisam čitala o ljubavi! A živimo je svaki dan. Zašto je onda tako malo spominjemo?
Preče i važnije su nam postale crne vijesti…ružne teme….tužne, pretužne…
presude , ovrhe, porezi, prirezi, azili, azilanti, imigranti… dijelimo tako ono što nas boli, smeta, rastužuje, povrijeđuje…

A gdje je ono što uljepšava ovaj svijet?
Ljubav! Kada smo je zadnji put spomenuli? Ali baš tako? Bez uvijanja! Bez traženja zamjenice…i nekih drugih opisnih slova u neku smislenu cjelinu..opisujući nju!

"Ljubav je sve - imenica, glagol i pridjev...subjekt i predikat..ljubav ne podliježe gramatici, ne podređuje se matematici.
Ljubav je smjernica jača od svih zastava." pisalo je tamo, vrlo kratko

Bojimo li se? Jesmo li zaista postali toliko ranjivi? Ili, pak, sebični? Jer ćini mi se da ona i nije daleko. Da je tu! Ali je ne spominjemo. Samo kada je tražimo… od drugih. Kada nam je malo. Kada mislimo da smo zaslužili bolje i više….

Postoji i ta ljubav prema samome sebi… Jesmo li je svjesni?
Ta je najodogovornija!
Kako ljubiti sebe, puno se voliti, a ne šamarati pritom druge.
A ako ne volimo sebe, kako ćemo voliti druge..sa time nas bombardiraju često, zar ne…

A kada smo joj se zahvalili? Da , baš njoj! Hvala ti što postojiš, što mi olakšavaš dan…sat… što mi pomažeš izdržati i najteže..što imaš strpljenja kada zakažem.
Čekaš me, u moru loših vijesti, teškog dana, da te se sitim, da ti ruku dam..da te osjetim i podijelim..

Ti to najviše voliš..da se dijeliš. Što te više dijelimo, više te ima..i kao da te još više ostaje nama…

Sanjamo li? Ne ono što nam dođe u nekoj od onih rem faza… Nego, sanjarimo li?

Probajmo u glavu našu dodati san, rekao bi barba Mika; jednu kašiku, kafenu, običnu..ni trunku više….

Ajmo probati….i dodati ljubav u naš dan, jednu kašiku, kafenu…ni trunku više…

Ona će odraditi ostalo

Oznake: ljubav ne treba oznake

14

četvrtak

lipanj

2018

Gušti - preporučam!



Gušti ali i radna terapija! pjeva
Jednostavno obožavam! Godinama sam tražila u dobrih i vridnih žena naših sela, tog dragocjenog gospinoga ulja! Sve teže je bilo nabaviti malo veće količine, one koje su mene zadovoljavale, pa sam se odlučila malo raspitati i sama krenila u vlastitu "proizvodnju".
Već početkom prolića polako nagovještavam svoj svojoj mladosti što ih čeka; potraga i berba po stazama i stazicama, pa i po vrletima Mosora ako triba, gospine trave, ili kako je još zovu: gospin cvijet, bogorodična trava, krvavi korijen; naime kada pritisnemo te naoko nježne cvjetiće, ostavlja trag sličan ljudskoj krvi.
Dok se bavim sa njom, naprosto osjećam pod prstima, tu stoljetnu poveznicu magije i mita s lijekom, odnosno vezu između alternativne i konvencionalne medicine.
Bezbrojne su mogućnosti korištenja, suhe ili svježe. jednostavno je nezamislivo nemati u kući bar bočicu kantarionovog ulja, rakiju, pa i čaj...samo malo zabave...a pomaže kod cile palete zdravstvenih tegoba, šta god da koristili: od želučanih problema, ublažava bolove, djeluje umirujuće....
I tako sam se dobro opremila. wave Tu i tamo koji pauk prošeta, pa spužić....
Uglavnom, u dobrom sam društvu bila!




Lavanda! Kažu da se bere kada je pčele prestanu salijetati, jer tada se cvijet zatvara i sve ulje ostaje u njemu. Isto tako kažu da par dana prije branja ne smije pasti kiša, šta oće reć, da se mora obrat prije kiše. Ja svoj mali grm poćistila, baš tako, čim su pametni najavili kišu.
Ovo san naučila guglajući, jer u mene se niko nije bavija lavandom. Tamo odakle sam rodom, krševiti je kraj, pamtin ga po dobrom kravljem siru, dobrim pršutima i dobroj gangi. Vamo, u familiju, di san se udala, znaju za breskve, kajsije, kruške, trišnje, masline i loze. Ali o lavandi niko niš.
Ipak, evo, prije koju godinu posadila jedan mali pitarić, sebi za dušu, pa šta bude…, prisadila za ukras u mali vrt iza kuće.
Kad ono izrasla u veliki mirisni grm. Dovoljan za sve uzitke koji se mogu dobiti od lavande.
Godinama nisam znala šta sa njom. Procvitala bi, uživala bi u pogledu i to je sve. Mislila sam, šteta. A onda sam se odlučila djelovati.
I evo, cili dan se zabavljamo. Ona i ja!
Najprije sam obrala par dobrih buketa. Lavandu, za razliku od gospine trave, treba najprije osušiti.
Najbolje je podijeliti u manje stručke, staviti u škartoce, zavezati i ostaviti na neko tamno mjesto, prozračno i ne baš toplo mjesto.
Sušenje traje otprilike desetak dana. Provjerite sami. Zašto u škartoc? Zato što sušenjem otpadaju cvijetići, a u škartocu se lipo skupe, ostaju sačuvani. Šteta svakog!
Kada je osušena samo odvojiti cvjetove, lagano ih povlačeći po grančici, ma sami opadaju.
A onda sa tim šta god: ulje, mirišljave soli za ormare, pa za one lipe kupke zimi....
Ima li netko svoj recept za još nešto? Unaprijed zahvalna!




I konačno, spremno za maceriranje, sušenje....

11

ponedjeljak

lipanj

2018

svibanj i Ona

Možda ste vi moji prijatelji, koji eto ponekad, imate nerava i strpljenja, pa čitate i pratite moje priče, ocekivali ovih dana i neku prigodnu priču povodom Svjetskog dana Multiple Skleroze (30.05.)

Odavno ja tako ponešto pisuckam, stavljam na papir. Tema svakakvih je bilo. Ali onda sam, bez nekog plana i ne htijući, shvatila kako sve više pišem o "Njoj".

Logično! Postala je dio mene..mojih razmišljanja.
A nekako, s vremenom, željela sam i te predrasude rušiti. Predrasude na koje sam i sama nailazila. Da dobivanjem te neke dijagnoze, nisam osuđena! Na život bez života.

Vraćajući se unazad, u godine prije, i moji liječnici i ja, gledajući u karton, shvatili smo da je ona već odavno bila negdje tu, u meni, ispod kože.. Davno prije nego su je pronašli.

A opet sam živila, funkcionirala. Doduše otežano, pa sam već tada osvjestila samoj sebi da sam, eto, nekako drugačija!

Kada mi je postavljena dijagnoza, a evo sada smo već punoljetne, Ona i ja, i kada su mi rekli da su svi ti simptomi, ustvari zbog Nje, pomislila sam samo "fala ti Bože, znaći nisam kriva ja, nisam lijena i razmažena".
Shvatit će te me kada kažem da sam godinama bila vječito umorna. Spremam se kao cura van, a onda odustanem, ostanem doma, jer me i samo spremanje umorilo.
Najlakše mi je bilo siditi i čitati. A otac bi grinta da će baciti priko balkona i TV, i sve te Gričke vještice i kauč i fotelju, i da počnem živiti kao ostale moje prijateljice..družiti se..izlaziti vani.
Uvik umor, tremor, vrtoglavice, neki mravi po nogama, to je bilo najgroteksnije..kako ikome reći za te mrave, pauke...
Pa gledaš mater kako sve stiže, sve može, a tebi padaju ruke dok usisavaš kuću.
Pa se pitaš kako ćeš kada se udaš? Kako ćeš k'o tvoja mater.
I tako je sa godinama rasla ta grižnja savjesti da ništa ne mogu, i kako drugačije sebi objasniti to "stanje", nego da sam lijena i razmažena.
Postavljanjem dijagnoze, u toj trideset trećoj, dobila sam napokon odgovor!
I, rekla sam sebi, pa ja nisam bolesna! Ja tek imam tu bolest...A na meni je bilo šta sa njom činiti.

Dakle, MS nije samo taj dan..ona se živi svaki dan. A u danu i po jos nekoliko puta.

Čak i davno prije nego i službeno postane "još jedan član obitelji". I ono kad unaprijed znaš, onaj zločesti!

A ovih dana sam je možda živila čak i više nego kada se zakači; za čitavo tjelo, misli, osjećaje, raspoloženja...

Ovih dana sam joj pokazala lice! Svoje lice! I ovih dana sam pričala priču...
Svoju priču!

Poštivala sam je, uzimala predahe.. ali sam ko tvrdoglavo june, onako prefrigrano, i ignorirala je, uzimala zraka, doduše oprezno, uvijek oprezno, često i poskrivečki, da ne primjeti...
Pokušavala biti kao i drugi.

Pa sam išla na posao, mada to šta ja radim i ne mogu smatrati poslom. Biti dio Udruge je ljubav, inspiracija, motiv...
Dakle, išla sam!
Nisam kao ovih nekoliko mjeseci prije sve to odrađivala sa kauča, mailovima, mobitelima...
Bila sam prisutna u društvu, odrađivala sastanke, organizirala događanja, odrađivala projekte, različite aktivnosti....

Kako lip, neopisivo lip osjećaj! Biti kao drugi! Ma sta kao drugi? Ne moze se usporediti.

Vi drugi ne znate koliko je neobično biti, naprimjer, među ljudima.
Vi drugi ne znate koliko je neobično napraviti taj korak..a onda, gle, još jedan, pa još...
Vi drugi ne znate koliko je neobično sjesti na klupicu i disati, gledati, promatrati i doživljavati zivot svojim očima, a ne po pričanju drugih...
Vi drugi i ne znate koliko je neobično kada te se pozove na druženje, a ti možes...

Puno toga vi ne znate. Što je i dobro, i što me veseli. Ali, razlika je ta, što je vama svaki pokret "na izvolte"... Trebate "samo" pravilno odrediti svoje prioritete i želje.

A svi vi drugi ne znate da nama vrlo često, čak svakodnevno, te prioritete i želje, određuje upravo ta gospođa "Ona"! Stara i iskusna mudrica!

Ali baš zato, volim i obožavam svaki svoj korak.

I želim samo da ga i vi volite! Taj svoj!

Jer znam, Vi imate neke druge, svoje "gospođe". I da ste zahvalni na svakom novom jutru, bas kao i ja! Mi!

Želim da puno, puno volimo sebe! Sa svim svojim greškicama!

Nisu to greškice..to su milijuni različitih zvjezdica u nama...čitav taj kosmos...

Ovih dana sam ih pomirila. Usprkos "Njoj"! Pomirite ih i vi! Usprkos svemu!

Sličica je kao prilog tome koliko sam svugdje stizala



10

nedjelja

lipanj

2018

Priča nedavna

Da, da.... par puta su me zasvrbili prsti, al nije išlo..
Ali kad su me poceli pitati "di si", "odavno nisi nešto napisala", "zar jos traje", "si dobro?", "cekamo te", sta reći u svoju obranu?
A možda je stvarno vrime, poslije onih teskih redaka, da na red dođe i nesto ležernije. Jer nije sve ni tako lose kako bi moglo biti
! Uvik moze i gore. Kod svih!
Travanj je, napokon, sa posebnim mirom i posebnom mirom, mogu reći, bio divan! Buđenje! Ponovno rađanje...nakon dva-tri miseca, prvi, svjesni i samostalni izlasci iz kuće... napokon i te šetnje, doduše kratke u metrima, ali u minutaži beskrajne...nisam odustajala.
Sićan se kako mjesec prije, nigdi nisu tili sa mnom bez kolica, a ja ko mazga, nesvjesna koliko je njima tesko, a svjesna svoje želje, uzimala u ruke najprije štaku, pa štap...
E, a sad, eno ih u ćošku, neka skupljaju malo prašinu, do idućeg puta.

Htjedoh se osvrnuti na nedavnu zgodu prilikom posjete novom liječniku. Novi liječnik nam stigao, ovaj obiteljski! Upoznajemo se, pruža mi ruku... Na prvu več, ostavlja dojam, i to ne samo zato sto je mladoliki.
Temeljit...skenira stare nalaze: specijalista, MR, otpusna pisma...
Ima toga poprilično, a pri tom vidim i da je vise nego pristojno upoznat sa MS! Neobično. Postavlja pitanja. Shvacam i uočavam i neke propuste do sada, a bilo ih je... Nešto je i do mene, i te moje bezbriznosti, nemara, lijenosti..
Negdje pred kraj mala "igrica": trebam svojim prstom dodatknuti vrh njegovog! Na pristojnoj udaljenosti!
Kreceem... "mozete li malo brze?" Hm, ponavljam... "probajte malo brze..." Hm.. " a sad malo brze" ... jos jednom ponovi on, mirno, strpljivo.
Zastajem! Doktore, ali pogodila sam! Dotakla sam! I to je nesto" Naravno da se slozio "Da, mozemo i tako gledat". Nego kako!
Dan mi nije moga poceti lipse! Bila sam u dr, sređena na svoj nacin, napokon! Suncan dan .... cak sam se spustila na magistralu i krenila polako ... Naravno da me muz nije "ubra" dok je dolazio po mene. Ko ce me ocekivat na cesti, prije snurenu u cekaoni...
Onda je pala i molba: "imas li vrimena i volje, znas malo bi se bavila cvicem". Valjda sam bila dovoljno draga i mila..
i tako je krenila nabavka... izbor pitara i potrebnog materijala...sada to moje cvice obilazim bar dva- tri puta dnevno. I to je vjezba.
E, evo jos jedne vježbe! To popodne je kcer planirala šoping. A ja se taman lipo odmorila. Zamolim je da me povede sa sobom. Vidim nemir, pa je unaprid smirujen: kada dođemo, slobodna si! Ostavi me, ja cu polako, u svom ritmu... Tako i bi.
Nakon nešto više od dvi ure smo se srele. "Ali majko, di su ti kese?" Nema kesa, koke!  Hm, jedna daaa, malecka..opet jedno ekstra sniženje. Koke moja, velim joj: Ovo meni nije bio šoping! Ovo je bio trening! Hodati sama! Nepoznatim putevima, nepoznatim stranama, gledanje ljudi, njihovih lica...
Zanimljivo, sva su mi se ta lica cinila nasmijana, vesela...nigdje nemira, nervoze..i jedna mlada mama me prepoznala i bas mi se veselo javila.
A ja sam se nadala i jednoj kavici. I usudila sam se.. izabrala mjesto, nije čak bila ni gužva, sve je vise znači osvještenih..a ja bez te "dvi-tri" uz kavu ne želim. Navika!
Ali jedna od dr specijalist mi je jednom prilikom rekla da je "to" u mene, čak vrlina. Lipo san joj se ispovidila da ja to samo uz kavu. A najvise dvi su, mislim kavice, u danu. "Nista vam nece bit od "toga"; tri-cetri na dan, a ako vas to usput opusti, smiri, učini zadovoljstvo, zasto ne..."
"To" je konzumacija duhanskih proizvoda, da sam jasna, i da slučajno niste pomislili šta drugo. 
Opet trening; kakvu kavu?
Sve sam znala.  Doduse duže je trajala moja narudžba, nego od tri mlade cure koje su taman sile, i izbiflale svoje. Za čas! Divno! Idući put cu biti i ja pripremnija.
Travanj je prosao! Takav, neobičan, divan...sa nekim novim ljudima.
A mene jos drzi onaj osječaj "pogodila sam ga doktore!"
I svaki put, kad odlučim pokušati, bilo sto, već pobjeđujem!
I ja! I vi! Samo triba voliti ovaj čupavi život.
I onda sve te tektonske ploce u nama! Nek' se samo pomjeraju...necemo uvik biti jednako spremni, ali jednom cemo ih docekati i smjestiti ili sastaviti kako triba.. Eto!

09

utorak

siječanj

2018

Život u Novoj

Da li su dani u Novoj godini drugačiji? Hoce li biti drugačiji?
Jedna priča, više njih, čekaone i tako to...
Taj dan sam bila na kontroli i sve bi u redu. Koliko moze biti. Imala sam papirić :, kao podsjetnik s natuknicama: opet nisko željezo, mršavljenje, vrtoglavice i...zaboravljanje.
Hm, ovo zadnje više čak i nije zabavno. Ono kad poćnes zamjenjivati dane. Uglavnom one za nekakav pregled. Simptomatično i simpatično! Meni da, ne i njima!
Dođem na šalter, sretna što sam uopće uspila sve lipo organizirati. A sestra me u čudu gleda, otkud ja. Uglavnom, dogodilo se par puta.
Kazu mi piši. Napišem ja, čak i u mob stavin zabilješku za dan prije. Ali jedna od vijuga odlući drugačije i bude po njenom. Sutradan zazvoni alarm: za jedan dan je pregled! Hvala ti lipi moj, to mi je rekla i ona ljubazna sestra.
Kada mi se to dogodilo drugi put, došle smo doma, a muž me pita sta ti je rekla dr? Kaze mu kcer "'očes da ti ja kazem?" Našto će on "ali je opet falila datum "

Ne sat, ni dan..nego sve! kakva korist zapisat, kad zaboraviš da si napisa. Ovaj put sam im dala na uvid papir sa naručenim pregledom: dan i ura! Nema zabune.

Nakon malo smiha, i što mi je pohvalila figuru, dr se uozbiljila. Posto nikad nisam imala viška kg, uvik šlang, sad vec prelazim u minus, ali ne toliko ni zbog onih proporcija, koliko da se prati i vidi da li je i za to kriv Aubagio, male plave tabletice.
Kosa je prestala opadat, a počela je rast, i to je zanimalo.
Slijedio je kratki pregled a zatim i par uputa. Najviše o tome kako moram usporiti. A ne sedam vrsta kolača, i to sve teških. (Breskvice, šape, salenjaci, mađarica, bijela pita, orahnjača, baklava od višanja). Dogodine smanjite, najviše tri. Slozila sam se. Ista ova tema je več i doma odrađena. Konsenzus je postignut. Ko u Saboru, većina pobjeduje. Bez pogovora.
Par recenica na salteru i kuci.

Ona, moja vječna uzdanica, kaze da ćemo samo svratiti u Sity, po mlijeko za malu bebu. A i neki slatki poklončić uz to. "A ti ćes me pricekati u autu." Hm...bumo vidili.
Pa zna se več, kod svakog odlaska na pregled, nastojim obaviti i kratki pregled bar pokojeg ducana.. Kako zaobici ta velika snizenja... I onda, baš u omiljenom dučanu, baš to što ti treba, nađeš na - 70%... Lipo je počela Nova.. bome baš lipo, puno obečaje.

Dok smo polagano šetale po tim katovima, osjećam sve više da sam ipak trebala pojest onu blitvu i šnicele prije nego sam pošla od kuće. Ali dok sam izdvojila sve nalaze, uputnice, sredila se, pobiglo mi vrime...
Sad je već i žed sve prisutnija. Sve je manje snage i triba se najozbilnije požuriti doma. Nemam volje ni želje stati i uzeti štogod. Doma me sve to čeka, zato ajmo.

Dok se vozimo nazad, prikupljam snagu i dajem joj obazrivo upute šta se sve triba napraviti. Znam da će slijedit lekcija o nepojedenom ručku, o nepotrebnom trošenju energije u Sitija... ipak, tu robu sa tarace treba skupit, ovako ili onako. Prihvaća obavezu.

Napokon stizemo kući. E sad sam već posve sam iscrpljena. Ona mi sve lipo servira. I šnicele mi izrizala.
Uz konstataciju, uz osmjeh, da me svaki put kad mi je loše, treba ustvari odvest u šoping. Jer kako sam tamo sve izdržala, i probavanja čak...a čim sam došla kući, gotova. Tu šalu ipak razumijemo samo mi žene. Muž ipak ne.
Popila sam, u skoro dva gutljaja, po litre soka od borovnice. Nezamjenjiv! 
A onda je počelo...trzaj po trzaj.. objašnjavam mužu i opravdavam to mojom šetnjom po centru...a on grinta. Počelo je sasvim iznenada. Tremori, ko da je zemljotres, dodatno pojačani glavoboljom koja je počela još davno prije zore.
A i Tomislav u čekaoni, kraj kojeg sam sidila skoro cilu uru, je ima fibru. Mozda me čapalo i to. Ovaj put je čekanje bilo otežano i zbog te glavobolje. Kako li je tek njemu bilo.
Njegov prijatelj je, na svojim slabasnim nogama pokusavao odrzavati ravnotežu. A drhtavim rukama je uporno gestikulurao i tihim glasom pričao svoja iskustva. Tesko mi ga je bilo pratiti... A kad ga je prozvala dr, Tomo ga opravdava da nije mogao dugo vrimena govoriti. I sad kad je progovorio nitko ga ne može zaustaviti.
Niti žena. 
Popodne odmiče. Sada vec pojačani tremori.
Dolazi zava po ono mlijeko. Muka mi jer će, pored svojih problema, sad vidit i mene takvu. U bolnici joj je kcer: danima je mucila fibra, a onda bolnica, mucenje sa tim ugruscima, pokusaji tabletama, inekcijama... i sad ceka operativni zahvat. Posebna priča. Morala je povući vezu da bi mladu mamu, koja je rodila tek prije desetak dana, ostavili u bolnici. Dok je kći u bolnici, ona se brine oko djeteta...relacija: kuća jedna, kuća druga, bolnica...Jeza. .
Nagovaram je, onako sa kauča, da pojede štogod. Nekako se odlučila, sila da napravi sendvić... A onda je uočila moje grclčeve, bolne spazme... brine se. Proći će, velim joj. Ne brini se..samo ti pojidi stogod, okripi se.
A onda me ostavite, usudujem se reči. Ona nece da ide dok meni ne prođe...
Muž je isto uvjerava.."sad cu i ja po svoju dozu( kavicu), a ona ce ostat uz svoju dozu (seriju)"
Nije joj jasno. Takvu me ostaviti? Pa meni ionako ne možete pomoć. Najvise mi sada triba mir, tisina...još da navlačim i tu grižnju sto i drugi trpe uz mene. Ne..ipak nije baš tako strašno.
"Poljubi bebicu, poklon ne otvaraj bez mamice..da je bar jos nešto usreči."
Pozdravlja me nevoljko. I izlaze zajedno. Muž sa svojim smješkom, onim šta govori "ma znam ja, nije ti lako, ali i ti jedva čekas ostat sama, jel da". Tješi se.
Tada san se sitila da me je dr pitala kako sam proslavila doček.
Ma meni ovaj put i nije bio nesto posebno vazan taj doček. Ja sam u prošloj godini imala puno važnih fešta i kao da sam sa njima sve proslavila. Bilo je i pisme i šampanjca, balona i vatrometa. Šta to, pita me.
7Nabrajam: mojih 50, kćer 25, drugi sin 18, i braka 25! Čestita mi/nama. Ali i posebno stavlja naglasak na ovo zadnje. Zna ona zašto. Teško je, di su teške bolesti, sačuvati taj brak. A kod nas dvoje, taj teški put s "Njom" traje vec evo 18- tu godinicu. Meni odzvanja "teške". I stvarno se počinjem osjećati vazno.
Samo ti ajde, dragi moj, po svoju "dozu", a ja cu po svoju... Mi to tako. dd
Uklapa li se ova priča u novogodišnje raspoloženje? Naravno da da....
Želim svima nama beskrajno ljubavi, strpljenja, mudrosti, radosti, veselja....
Onima koji nemaju nade, da vjeruju... U nečemu oko sebe već moramo pronaći ljepotu, ima je!

26

utorak

prosinac

2017

Božić odnekada i danas

Nekako me ovih dana sitilo na Božiće iz djetinjstva.
Kičenje bora. U nas se bor kitio nekih 15 dana ranije. Da netko ne bi pomislio da se kiti zbog Bozica. Tako je to bilo. Mi dica nismo znali tada zašto, kasnije smo tek otkrivali razloge. Ni jaslice nismo smili staviti. Nije bilo prihvatljivo. Neko će prijaviti oca. Stalno su ga zbog neceg imali prijavljivati... Ali niko mu nije moga zabraniti post. Bakalar i na bilo i crveno, fritule... pa nek dođu i gledaju u teću sta se kuva. Mater je pekla po par vrsta kolaća...kiflice sa marmeladom, šape, bijela pita, žarbo šnite... nisu to bili skupi kolaci, ali su trazili truda i vrimena. Pa su se domaćice, u ta vrimena, prepoznavale i po boljim kolačima.
Tih dana, biti na selu, nama dici, je imalo najveću ulogu i značaj.
E tu, u didovoj i babinoj kući, ispod jednostavnog i skromno okičenog bora, bile su jaslice. Za mene neke neobične figurice. Sa djetinjom radoznalosću sam upijala babine priče o djetetu i tri kralja... i cudenje odakle joj sve to...I kako to na selu, ispod svačijeg bora te jaslice, pažljivo slagane, precizno..točno se znalo di je kojoj misto. I u sve si se moga dirat, pregledavat ukrase i balune, ali u njih se nije smilo. Šta je od istoka, šta od zapada.. i šta tu, među ljudima, imaju bit kravica, magare... pa neki pastiri...Tako su polako poprimale neko mitsko značenje.
Sićan se loženja badnjaka. To su zapravo, vrlo pazljivo i brizno birane, tri najdeblje i najlipše grane, ostavljene bas za tu prigodu. Pa slame po podu cile kuće i ispod stoljnaka...
A bozićni ručak! Dida bi, pri početku obida, palio sviću "trojicu", ubodenu u drvenu bukaru napunjenu žiton. Gasio je na kraj ručka, kruvon umoćenim u vino. A na stolu svega; domaćega kruva, sa komina, suvoga mesa, kupusa... a mi iz "grada" bi donili za peć i tuku.. pa materinih i strininih kolača.
Onda bi se poza ručka počeli okupljati čestitari ... druzili se po kominima, pekli divenice, kobasice, cije su bolje, krumpir iz luga..stiskali se na uskim bancima. Prenosila se bukara, a mi dica gledali sa strahopoštovanjem u ruke koje su je dodavale. Ruke koje su odavale snagu, muškost... Pivalo se...
Sastajale se klape, školarci, studenti, povezivale generacije...
Mislila san tada, naivnosću diteta, da to nikad neće proći. I da je svugdi tako. Nisam razmisljala kako je moguce da ce se neka druga vrimena zakotrljati. I da nece vise biti ni moga dide, da ce se familije raseliti, razdvojiti...
Na nekim običajima sam ustrajala . Ono šta je do mene. Pa mi naj sreća bila čuti sina "pocela je mirisat kuća na kolače, dolazi Bozic"... Podsjetilo me na mene.
I drago mi baš što sam eto i u njih razvila slične osjećaje i stvaramo neke nase uspomene.
Kotrljaju se dani. Sutra će već neki drugi običaji, pravila i načini. I dica će odrasti, postati ljudi u nekim drugim vremenima... Ali želja za zajedništvom, obitelji, se nastavlja njegovati.
Čestitanje i slavljenje Bozića nije samo vjerski, već i društveni, sociološki, kulturološki događaj. On ujedini sve! Ljude vesele, dobre, brišu se granice, ideologije. Uvažavaju se i mladi i stari, poštivaju bolesni i nemoćni...
Pa čak i one sta stalno nesto grintaju. Svega im puno, svega previše...Previše im svega, previše im ničega...
A Božic to sve lipo trpi..mudro, sa smješkom. Omekšat će ih, kad tad.
Tako i ja u ovo blagdansko večer svoje misli nekako upućujem i njima. Da ih božićni blagoslov pohodi i udomi se pod njihovim krovom.
Da se udomi i u ona tvrda srca... znaju oni, prepoznat će se.
A sada da čestitam Bozić i svima vama, nama, što se, eto i volimo, sto se ne bojimo pokušati biti dobri, bolji. Nekad nam ide, pa zapne...pa opet ide... Sretno i s blagoslovom nam bilo...
Čestit i blagoslovljen Božić svima!




19

utorak

prosinac

2017

Mir, radost, spokoj..sreća!

Prijeđeni put je to. Obrnuto proporcionalan sa svim mjerljivim, a nemjerljiv sa osjećajem mira, pa radosti i neobićnog spokoja kada stigneš.
Da se ne lažemo. I ne zavaravamo. Nije svaki dan osmjeh. Nije svaki dan osunčan.
Najčešće te nista ne upozori. Ustajanje, uobičajeni ritam. Higijena, oblačenje, koji potez olovkom, rumenilo.. pogled u ogledalo. Ok! Ćak sam i zadovoljna.

Zeznila me na tren, ta pogrešna procjena hladnoće, pa sam se brzinski presvlačila u ipak nesto toplije. Jos imam malo vremena za dovesti crijeva u red. I idemo. Već po izlasku osjetila sam da nesto ne valja. Da... Suzbijam paniku. Smiri se. A onda možda uspiješ .... odraditi sve pa i taj sastanak.
Na poslu kavica već skuhana. Ali nesto ne paše. Dobri, dragi ljudi... ali prebučno za mene, takvu...zuji...
Ispričavam se, ostavljam ih, odoh za svoj stol, pa gutljaj po gutljaj u miru i samoći. Jos zuji, a vrime teče... povremeno tek se neko pojavi na vrata: "'oćes li moći, odgodit ćemo".
Odmahujem usporeno glavom. Znam ja sebe, kad to "nešto" proradi u mene, negdi posrid, tada ne postoji "ne mogu".. samo me lipo odvezite i dovedite što bliže, dalje znam kako ću.
Iskreno, ne znam, ali znam da hoću!

A zujalo je i dalje...i bradica je poznato trnila... u ručicama tremor... Ali, odradila! Nitko nije nista primjetio. Inače imam taj “problemčić” što se na meni ništa ne vidi. Nedam ja! I malo tko i zna da je meni išta..tek me zbog mog rada pokušavaju povezati sa nekim zdrastvenim problemima, ali najčešće misle da se radi o nekom bliskom, iz obitelji… Sastanak je bio ugodan. Gradonačelnik ko da sam mu jedina taj dan na rasporedu. Sve teme prosli. Čak i šire... Zahvalna svim crticama u rokovniku. Brojkama podcrtanim, slovima podebljanim. Svim bilješkama.

Na redu je povratak. Evo je.. Opet Ona od prije. Nemoćna opet. Bez snage...ponovo zuji.
U udruzi me dočekao nas Stipe. Momak slabovidan. Ali zato vidi čudesno, nekim svojim senzorima, prepoznaje, osjeća...Dođe nam često u posjetu. Vedar, optimističan, grlen..sa svojom Ines. I tim svojim senzorima primjetio je oslabljeni i sve tiši moj glas. "Aj'te kući, gotovi ste za danas..." Nisam moj Stipe, ali 'oću malo stat. Pa ću vidit sta dalje. . Nakon nekog vremena shvačam da
ipak moram odustati od daljnjeg posla.
Izađem! Onako usporenu me drmne svjezi zrak. I bura je polako u opadanju, a sunce se počelo tek stidljivo javljati. Kolega me strpljivo čeka u svom ševroletu. Uguravam se pozadi.
I samo gledanje putem je naporno. A onda stigosmo do moje ulice. Izlazim i gledam put skala. Ko brdo preda mnom! Jos to! Hoću. Mogu. Moram. Nema druge.
Kada sam se popela, morala sam obilježiti taj trenutak. Ja tako sve bilježim. Fotkam sve što radim, pa kada dođu loši momenti, podsjetim se...i znam da ću opet tako. Napravila sam i taj famozni selfi. I naiđem tako na pogled koji sjaji, blista. Jer usprkos svemu, ja sam stigla. Pogled je to kojim samog sebe hrabris. I kada samog sebe jos vise volis.
Prijedeni put je to, obrnuto proporcionalan sa svim mjerljivim, a nemjerljiv sa osječajem mira, pa radosti i neobićnog spokoja kada stigneš.
Imala sam još planova do kraja dana. Ali ipak treba poštivati ta neka ograničenja. I prihvatiti ih.
I ne mislim da je osjećaj sa slike išta manji. Jer znam, opet će svanuti... i posrid tog nečega, zakucati jos jače.

01

nedjelja

listopad

2017

Nacionalni dan MS-26.09.

Moja djeca i MS!
Nekako u ovo vrijeme, ovih dana, prije točno 17 godina, u 33-toj godini, nakon 36 dana bolničke obrade, vratila sam se kući, u svoju obitelj, dom, svojoj djeci, sa tim bijelim papiričem. Na njemu crnim mašinskim slovima neke čudne brojke i slova…a među njima i dijagnoza; deminijelizacijski proces- multipla skleroza! A djeca; godinu, šest, osam!

Meni je tada sve počelo sa okom, (upala vidnog živca, slijepa na lijevo oko, a da nisam ni shvatila, no sve se terapijama vratilo), i još uvijek nije bilo težih fizičkih, tj motoričkih ispada. I sve je još uvijek izgledalo dobro, podnošljivo…Lako ću ja to. Godine su prolazile, ispadi sve češći, dani nemoći sve češći, bolnice sve češće.. Oni rastu, sazrijevaju. Goje se i odrastaju uz nešto što im je nepoznato, neopipljvo. Ali prisutno sve više….
Zna se već kako je za MS izuzetno važna tjelovježba, zajedno sa pripadajućim ostalim terapijama,od HZZO-a imamo pravo jednom godišnje na stacionarnu fizikalnu terapiju. Naravno da se prvih godina nikako nisam mogla odlučiti. Ali kako se ova ludača počela javljati sve češće, i to je došlo na red.

E sad ide priča o njima.
I kako su me moja djeca usmjeravala. Bila korektiv između mojih osjećaja i realnosti, zajebane, da prostite.

Mislim, pete toplice po redu. Već bar dva miseca prije, uobičajena nervoza, nemir..kako ću ih ostaviti? Dobiješ taj dvadeset i jedan dan. Komisija, po slovu Zakona i pripadajućih prava, misli da je učinila pravu stvar. Dr misli da je učinila najbolju moguću stvar…a ja očajna. Zar itko može misliti da je jednostavno pakirati torbe, a u isto vrijeme razmišljaš šta sa njima? Kako će se snaći…
Te godine, dva dana prije mog polaska, vratili su se iz škole, zajednički ručak. Njoj nepunih 15, prvi razred gimnazije! Za ručkom pokušavam sa njima proći zadnje upute. Di su im bičve, koliko često da se kupaju, mjenjaju donju robu… glas zadršće, suze se pojave… dok ja još sjedim i govorim, glas sve hrapaviji, u grlu stisklo, ona skuplja pijate sa stola… najednom ih zatrese u sudoper. Taj tresak odjekuje i danas kužinom, i neću ga zaboraviti dok dišem. Odzvanja poput jeke, jače nego iz ovog našeg cetinskog kanjona. Dobro da se nisu polomili, možda i je koji, ne sićan se više…

„Pa dobro, do kada ćeš ti biti tako sebična!“
- Molim! Šta je sada ovo? Kako to misli? "Ali, draga, pa nije meni teško zbog sebe, nego zbog vas. Kako ću vas ostaviti, kako ćete se snaći…
Mama, oće li tebi te toplice pomoći?“
- Draga, pa nisam slomila ruku, ne ide to tako brzo, ali dugoroćno valjda hoće, kažu da hoće
E pa onda ajde, i vodi računa o sebi, i opet ponavlja ne budi sebična!"
Pa kad je krenila….rušila je sve pred sobom, sve zidove, maglušine, paučine i zavjese.
"Mama, odlučnim i neobično oštrim glasom je počela, ako ti ne budeš vodila računa o sebi, tko će?
Imaš tatu, pogledaj ga, po cili dan radi, od njega nemaš ništa! Imaš dva sina. Šta ti znaš kakve ce ti neviste doći u kuću, hoće li te iti pogledati? Kome onda ostaješ? Meni! Hoću li ja moći završiti školu, hoću li ja moći studirati, hoču li ja moći izlaziti sa svojim prijateljicama, zaljubiti se, imati momka, udati se..ili ću morati biti s tobom, paziti te….“
Odjekuje po ciloj kući..odakle ovo izlazi? Ljudi moji osjećala sam se ko da je meni 15 a njoj 40. To nejako stvorenje, to dite je u čas izraslo u gromadu. Održala mi je lekciju da sam se posramila. „Zato, da te više nisam čula, ajde, radi na sebi..pa će sutra i nama biti lakše“
Mislite li vi itko da san se više usudila išta reći? Više nisam imala pravo reći ni rič. Sve mi je rekla. Nisam imala pravo niti na „Uh, nije mi dobro“.

Priča druga! Opet je u pitanju tjelovježba. Nisam ja baš disciplinirana. Ali, dijelom i zbog ove priče od gore, ipak se naučiš, prisiliš da postaneš odgovoran prema sebi, svom zdravlju. Pokušavaš uvrstiti u svakodnevni ritam, između svih kućanskih poslova, poslovnih obaveza, projekata i rokova, i to vježbanje. Nije to tako često, ali zna se i zaredati, što je poželjno. Pa budem strašno ponosna na samu sebe. A i to je jedna vrsta terapije, vrlo bitna, taj osjećaj da činiš dobro za sebe.

I tako sam ja, jedne godine, nakon što sam se vratila iz toplica, nastavila sa vježbanjem. Našla neku uru u danu, kada sam na miru, kada nema nikoga u kući…pa spužvu na pod, i lagano, otprilike za sve odraditi kako spada, treba mi je nekih 40-tak minuta.
Pred sam kraj, neočekivano, uđu u kuću muž i sin, srednji, tada nekih 17- 18 godinica. Ja nastavila po svom. Muž mi se obrati, nešto me pitao, a ja mu kažem, čekaj da završim pa ćemo onda popričati. Uz poluosmjeh čujem „Lako je tebi, samo ležiš na tom podu, dižeš noge, briga tebe za išta“ hahhaha… Ma ustvari zvuči vrlo grubo i surovo, kad se izvuče iz konteksta..ali bit je u tome da sam ja bila ona od nekad, sve bi ostavila, ma kakva ja, kakvo vježbanje..i posvetila se njemu. Ovaj put, nakon svih treninga i procesa, a to je dugogodišnji proces, mjenjati sebe je užasno dug i mukotrpan put, odlučim ipak odraditi ja svoju vježbu. Doduše nešto sam i preskočila..uh, kako li je teško nekada biti dosljedan sebi.
Kada sam završila, nakon nekih desetak minuta, sjednem i pitam ga šta je bilo. On će, ma ništa, ništa hitno, nije važno. Sin je sidio na kauču i kaže „Mama, dobro si napravila, neka si nastavila.“
Ja se počela nekako glupo pravdati, žao mi. A on će, „ali majko šta se pravdaš, kome? Pa ti trebaš vježbati, tako pomažeš sebi. Ja kada vidim kako se trudiš, kako se boriš, ja ću ti uvik davati podršku. Pa sutra kada možda i ne budeš mogla, rado i najspremnije ću ti pomoći. A da te vidim kako samo ležiš na kauću, ne daješ od sebe ni malo volje, nisam siguran hoću li i ja imati volje ti pomoći. Pomoći ću ti, ali nije to to.“
Nekoga će možda ove riči zgroziti! Ali mene ne. Točno sam shvatila svu stvarnost. I koliko je u pravu.

Prošla godina je bila teška. "Ona" je pokazala svoje pravo lice. Ne samo po nalazima, već se vidilo, na meni. Toliko je bilo ružno, da je najmlađi u jednoj situaciji sio kraj mene i pitao me zabrinut, i beskrajno tužno, kao da se cilo nebo srušilo na njegova leđa, „majko, mogu li ti ja kako pomoći“ . kako sine, u sebi sam pomislila, ni medicina ne može, kako ćeš ti. Ali pomogao mi je. I više nego ikakvi kortikosteroidi u maksimalnim dozama, druge terapije, doktori u bijelom.
Onom ljubavlju, energijom, brigom…mojim žilama je protekla najmoćnija terapija.
Gledam ih svaki dan. Svakoj majci su djeca najbitnija bića na svitu. I želimo im ugađati, paziti ih, maziti…. Kod nas se ipak često te uloge zamjene. Pa imaš grižnju savjesti. Boli te, jer imali su pravo na bezbrižno djetinjstvo, sada i mladost…

A oni? Imaju razumjevanja i srpljenja i za moje, naoko banalne želje i potrebe. Prijevoz ili pratnja na kupanje, odlazak u šoping, i to ne brzinski, nego polaganog koraka..odlazak u salon, uređivanje noktiju, kada zakaže fina motorika.
Kada im se priča, kada imaju potrebu nešto podijeliti sa mnom, primjete da koncetracija ne radi, da je prisutan umor i ušute. Poštivaju moj red za TV, drže se mog ritma, znaju koje je moje misto na kauču, koji je moj kušin… Sve oni znaju, sve su prihvatili. Uz put su naučili puno toga i mene!

Nekada je teško izbjeći patetiku. Nekada je teško ostati sabran i razuman. Ali, kada vidim njih….snaga se ne može mjeriti ni vatima, ni konjima (one pretpostavke o teretu kojega konj može podizati uz pomoć užeta, prebačenog preko koloture). Moji vati, moje uže i kolotura su ONI!

Treba li još da im kažem hvala? Znam da oni to ne traže. Ono što oni žele je da nastavim dok god mogu ovako, pa makar sam i taj control freak, pa makar ih često gledam nekim pogledom koji oni ne mogu podnijeti, koji ih izluđuje…. Ono što im mogu reći je da smo najjači mogući tim, tvrdoglave mazge ili konjine..šta god.
Samo recite koja vam je sljedeća želja i pečem. Sezonu ste odradili pa vam ne treba kartica, ili ipak…. wave

08

utorak

kolovoz

2017

Inćuni!

Najprije trebate imati jednog dragog i dobrog kolegu, koji će imati volje priko radnog vrimena, onako još za lada, „prošetati“ po peškariji, pazaru… a onda i strpljivo izvjestiti o punudi.

Ovaj put je Izbor bio vrlo logičan; jer kad se potrefe friški inćuni to je to!

E, a slijedeće šta van treba to je jedan dragi barba Ante, koji će vas uputiti u sve tajne ove po meni čak ekstravagantne, sitne plave ribe.
Priča je da je izuzetno bogata omega-3 masnim kiselinama, proteinima, vitaminima, onim B posebno, kalcijem, magnezijem, fosforom... Zna je i da postoji oko 150 vrsta inćuna diljem morskih prostranstava i da jedni od najkvalitetnijih plivaju baš našim Jadranom. Znao je da im je životni vijek oko 3 godine, kao što je i znao da inćun može narasti čak do 20 centimetara u dužinu i ostati vitak...

Našeg voljenog i vrijednog barbe, zvanog Ban, više nema, ali sam mu zahvalna do neba, na ljubavi kojom nas je sve redom obasipao, ali i što mi je otkrio ovaj prastari recept naših ribara težaka. Toliko jednostavan da se i ne može zvat receptom!
Jer sve skupa je gotovo za 15 minuta (od ćišćenja do pjata)!

Očišćeni inćuni se poslože u teču, zaliju se taman toliko da oplivaju, jednakom količinom bilog vina, i masllnovog ulja, ubaci se u sitno narizan petrusimul , luk, dvi lipe, zdrave fete limuna, onog neprskanog (ako nemate vi, ima sigurno u suside), soli i papra po svojoj želji i kuva se ravno pet minuta! Za prilog ide sve po vlastitom guštu: fažolet, blitva, krumpir na lešo, i naravno, "pod nus",sve dobro začinjeno maslinovim uljen.
Ovako spremljen inćuni, priča mi je, bio je način da se „konzerviraju“ i mogli su izdurat po nekoliko dana, jer firžidera u ta davna vrimena nije bilo.

Ali, da se zna, nije štos u brzini spremanja, niti u cijeni, što i nije nebitno, nego znat da se ovako marendavalo odvajkada..e to je gušt nemjerljiv!

07

ponedjeljak

kolovoz

2017

Zapisi iz sobe br 2

Kako to ima običaj, fb me podsjetio na ovaj tekst od prošlog ljeta. Baš mi se milo sjetiti ga, jer trenutno me samo muči lagana viroza i niš drugo.

"Zapisi iz sobe br 2

Svako malo je potrebno nešto promijeniti, kažu!
Nama ženama, najlakše je prominit boju kose , ma bar za nijansu, pa makar to njačešće niko ni ne primjeti, čak ustvari ni muž, ni dica, prijateljice...ja sam ovih dana, u ime te iste svete potrebe, jer sila boga ne moli, a u nemogućnosti druge, minjala zvukove na mob..po redu: ton poruka, ton mesingera, ton wats apa…birajući naišla na ton nekih veselih, kričavih ptičica..

Ajmo probat, za promjenu! Ma za vraga! Evo, sada mi se mišaju vrapci, komarci, kosovci, ali i ovi golubovi, galebovi..koji je to kuršlus…neuštimani orkestar. Ne znan oču li baciti oko na mob, tuć po ruci, ili to golubovi skriče, svađaju se i otimaju baćene mrvice...

A svi koji su bili dio avanture što se zove KBC Firule, znaju za vječnu i neumornu ljubav golubova i bolničkih balkona, prozora, taraca… Znaju di ima spize, di su ljudi mekog srca, i duše, a onda je stigla zabrana! Ne smi ih se više tetošiti..šporkaju, a higijena je, bože moj, zna se osnovni i prvi uvjet kvalitenog liječenja. Nemam se šta tu za reć.

Ali kad smo kod promjena, jedna je baš nova i zatekla me! Totalno! Na odjelu nema iznajmljivanja TV-a! Dakle, već naučena i naviknuta, a odavno je ponuđena opcija rent-a tv, na zidu sobe čak uredno stoji, friško nova zalijepljena reklamna tabla, zovnem. Nestrpljiva da riješim trenutno najveći problem. Lik sa druge strane mi kaže da je predstojnica klinike, tj ovog odjela, zabranila rentanje. Ali čemu onda reklama? Ok..

Već u blagoj panici zoven muža..snalazi se, pronađi i dobaci kako znaš. Dok još nisu počele gužve na cesti. Nakon što sam sat vrimena čekala da mi prezaposlena postarija sestra promijeni posteljinu od prethodnog pacijenta, dođe ona. U prići spomenem tu „situcaiju“, na što će ona meni kako je tv općenito zabranjen.
Dakle nitko na odjelu ne smije gledati tv…Znate, glava je to…ne smi se zamarat, zračenja su to…pogubno je…Ok! A postoji li tom logikom zabrana mobitela, laptopa…a kaže ona, sa čudnim smiješkom, još i to?
Pa koja je razlika za glavu, pitam se….

Protrnla san od muke..šta sad..sliejedećih otp 120 sati provest sama u sobi, bez tv-a, wi-fi-a, samo mob, koji je u ovim uvjetima stalno na punjenju ali ipak i ograničenog interneta. Triba dozirat, čuvat te mega, giga..ne kužin se ja baš u to… Blaga panika!

Kaže sestra da kupin knjigu i čitan. To mi bilo ko triska. Zeza li ona mene? Uz sav ovaj tremor, i spomenem još ponešto, knjigu da držim u ruci..a ona će mrtva hladna; pa sa koliko ste to problema došli, tribali ste nešto ostaviti doma, ne možemo mi sve… ahahhaa…šalila se ili ne, ko mi je kriv. Očajavam! Prošlo je 30-tak sati bez tv-a. I?

Srela san ljude! Znate u bolnici, po ovim sobama, postoje i ljudi! Je li to moguće?Naslagani ko srdelice..po dvoje, troje.. Kako izgleda slušat i pričat sa ljudima u bolnici?
Žao mi gospođe iz sobe br 4. Prišla mi, sama, dok san vatala zrak na taraci, a zraka nigdi. Uskuvalo sve. Pokušavam je razumit, ali ne ide.. vidin na rubu je, nešto me moli, izraz lica joj govori koliko je očajna..a meni još teže nju takvu pokušat razumit. Ženi nešto triba..povezujen.."tablete..nema…nemaju ovde…zvala bi kući.." Dajte mi broj, kažem..."ne znam..nemam…di mi je, iman li ga…" A uredna gospođa, ošišane njegovane kose, lijepom kestenjastom bojom prikrila je sijede, njegovanog lica. Vidiš iz pogleda zrelost..ali đaba...svega je svjesna..ne može… smin li se uopće mišat. Na svoju ruku ništa…
A ja, u ritmu tvista, moja draga susida, a i moja dica znaju o ćemu prićam, tražin sestru, kaže mi ona će to riješti…Vratin se svojoj čuki.

Ubrzo mi priđe i jedna Danijela, 18 godina. A dite, mislin se, šta ćeš tu…pozvala me u veselo društvo na balkonu.. par soba dalje.
Darko sa Šolte i Jusuf sa Brača…
Slijeće jedan helikopter, a oni: ko je sad propustija večeru? Vide da ne shvaćam, pa mi objašnjavaju da je na isti način Darko stigao sa Šolte, nije uspio večerat, jer ga je „uvatilo". Iz priče kužin da još ne znaju šta! Samo zna da je osta bez svijesti, i bez večere! Brzom intervencijom medicinske setre, sve skupa je trajalo uru vrimena, helikopter ga je teleportira u sobu br 8.

Iz susjedne sobe šuškaju nervozno roletne..pa da, prošla je deseta ura i to dobro...ljudi bi spavali

Vračam se u svoju sobu, ipak željna sad i malo mira i tišine, kad eto baš kako san to poželila iznenađenje: cimerica!
Još ne znam detalje, ali mlado djevojče, strankinja, priča ingliš. Cilu noć je primala imunoglobuline…izmjenjuju se doktor, sestre, šuškaju staklene bočice…u svemu tome sitile se da bi i meni mogle napraviti još jedan EKG, usput im je….sve je u redu. Već kruži priča po odjelu kako imam junačko srce, a „gracijalne“ vene… tanke, pa pucaju. jutros je bilo opće veselje kada je sestra iz prve ubola a da nije pukla. Braumvila sad čući i spašava stvar..samo nek izdrži ovih nekoliko dana. Polako shvaćam gotovo je, nema sna

E sad bi dobro došla Tv! Ali nema… Šta preostaje? Skrika golubova, galebova, pogled na splitske zvijezde i dizalice na nekom terenu isprid ... povremeni jauci iz soba..
Evo ga! Još jedan helikopter! Neko će propustiti i doručak? Ne misli crno, možda je trudnica. Kada god čujete sirenu, pomislite najprije da je neka sretna trudnica išla roditi, nemojte misliti na najgore, na prvu! A onda polako i smireno zovite dicu, muža….

Noć se bistri…
Zora i ja! Ajmo draga moja… Čisti zen! Aauuuummmm"

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.