utorak, 02.12.2008.
Prosinac
Daleko je sada već kolovoz... Onaj iščekivani dolazak u Zagreb i šetanje po užarenim ulicama. Tamo od Heinzelove, preko Kvatrića do Jelačić placa, pa duž Ilice prema početku Selske. Sve je to daleko... Jesen je jako brzo došla i, evo, već je zima... Hladnoća... Do neki dan me pred vratima stana dočekivalo suho lišće što je vjetar donio, a sada, evo, počele su kiše i samo još snijeg nedostaje da sve zavije u bijelo ruho. A još osjećam miris pečena kestenja duž ulice kada sam se navečer vraćao s posla.
Jučer mi se javila Nađa... O, kako uvijek zna pogoditi trenutak, onaj jebeno idealni trenutak kada sam super... veseo... sretan i zadovoljan trenutnim stanjem svog života. Ne... Morala mi je poslati SMS kako me sanjala i kako ima loš predosjećaj i kako se nada da sam dobro... Kako to zna u sekundi srozati čovjeka do dna bezdana.
I što da kažem... Na poslu mi je super. Ekipa je odlična... Dragi ljudi, zabavni. Izlasci s njima na Jarun u Macao koji će mi ostati u sjećanju. I, sada, kada možda dobijem otkaz, jer se mijenja radno vrijeme od Nove godine, te ujedno "postoji" višak radnika, baš mi je nekako svejedno gdje ću biti nakon svega toga. Ipak se nadam da ću ostati na tom poslu, jer mi je zabavan koliko god bio naporan.
I nakon svega proživljenoga u ovih nekoliko mjeseci u Zagrebu, upoznavanja novih lica... ljudi... druženja s njima... pojavi se Prosinac. Onako... Niotkuda. Potpuno nenadano. Taj glas s druge strane telefona, opojan kao alkohol i dim sagorjele marihuane... Čarobno zvučan i zaigran. Trnci prolaze kroz tijelo kao struja kroz naponske žice. I ona jebena nervoza pred prvu kavu večeras... Hladni Prosinac kojega ne poznajem zavlači se duboko do kostiju kao vučji očnjaci kroz meso. Večeras...
- 15:35 -
