online

nulla dies sine XVL lineae




15.12.2006., petak

Bivši hrvatski ministar i veleposlanik Branko Salaj piše za 45 lines o tajnom putovanju Franje Tuđmana 1977. Europom

Tomac_Salaj_Tudjman
Branko Salaj, Franjo Tuđman i Zdravko Tomac u Kopenhagenu u od 23. do 28 lipnja 1989. (izvor: Moj život s Francekom, Ankica Tuđman)


Osvrt Branka SALAJA:

Skica odgovora na blogu Peratovic

Prije odgovora na neka pitanja treba za početak razjasniti par stvari:

1. Nisam baš neki bloger, ovo je prvi put da se uopće sudjelujem u nekoj raspravi ove vrsti, a to znači da i nisam pretjerano vičan čitanju tih gomila riječi i zapretanih osjećaja najrazličitijih digniteta te razaznavanju, tko što kaže i na što odgovora. No cijenim dobre namjere većine, cijenim pristojan ton, koji se tu i tamo iskazuje, i suosjećam u mnogo čemu s frustracijama, sa svim onim jadom i čemerom, koji u nas prati svakoga tko se iz čistih namjera bavi javnim poslom (a za čudo Božje ima i takvih!). Molim, dakle, da to uvažite kao pozadinu moga javljanja.

2. Da bi ova rasprava imala nekog smisla, i da ima nade da od nje nešto naučimo, moramo se dogovoriti o čemu mi to zapravo. Nakon gotovo četiri desetljeća izbivanja u stranom svijetu najviše me je pri povratku u domovinu iznenadilo do koje mjere u nas – ne samo u politici nego uopće - caruje duh konspiracija, skrivenih igara, zakulisnih makinacija u malome i velikome. Ne da toga nema svagdje u svijetu, a kod nas posebice, ali nije i ne može biti prevladavajući način života i prosuđivanja! Kad bi bio, nisam siguran da bi se uopće isplatilo živjeti u takvom okružju.

U svakom slučaju pristup po kome se u društvu sve događa kao rezultat podzemnih djelatnosti, smicalica i usmjeravanja ima katastrofalne posljedice za komunikaciju među ljudima – u nas je čak u svakodnevnom životu i u najjednostavnijim egzistencijalnim pitanjima teško usmjeriti razmišljanje na meritum stvari, na činjenice, na racionalnu raščlambu, jer je se vrlo često prije svega i iznad svega postavlja pitanje: „Što li se to krije iza izrečenoga“. Pa onda raspredanja („afere“) oko toga potpuno dominiraju a vrlo jednostavne činjenice se zaboravljaju. Za vrijeme komunizma bio je to vrlo učinkovit model vladanja – ali kome on služi sada?

Spominjem ovo iz vrlo praktičnog razloga: Budete li u svaki zarez moga teksta umetali neka duboka skrivena značenja, bolje je da stvar odmah dovršimo. Obrnuto, naša rasprava može poslužiti da se činjenice postave na stol a onda je na svakome da se prema njima odredi.

3. Molim da uvažite da nemam mnogo vremena ali da sam, kad već odgovaram, želio biti iscrpan i točan.

Elem, na posao:

a) Najprije treba biti na čistu s godinom putovanja Franje Tuđmana u Švedsku. Radi se o godini 1977. i ja se ispričavam što sam s netočnim podatkom o 1978. u fusnoti moga elaborata naveo na pogrešna razmišljanja. Pisao sam na pamet a to se brzo osvećuje. Nema ničega u onome što znam i o prilikama, u kojima je živio Tuđman a i o životu u dijaspori, da predpostavim da bi on bio na bilo kom drugom inozemnom putovanju tijekom druge polovice 70-ih godina. Vjerujem zato da je i podatak o navodnom putu 1976. netočan i da se radi o sličnoj zabuni, do koje je došlo kod mene. No o tome treba pitati g. Vukušića.

b) Put sam organizirao ja, uvelike pomognut skupinom od šestorice prijatelja od kojih je samo još jedan znao sve pojedinosti. Nitko van tog kruga nije bio upoznat sa stvari jer smo u najvećoj mogućoj mjeri željeli izbjeći da nas otkrije Udba. Ne toliko zbog , koliko zbog onoga koji se vraćao u njene ralje. Za razliku od mog prijatelja Brune Bušića, nikad nisam podcjenjivao Udbu ali sam bio dovoljno realističan da shvatim da nije sveznajuća. To smo i dokazali.

c) Zašto Tuđman? Doživljavao sam ga kao najodlučnijeg i rekao bih najhrabrijeg od neprijatelja velikosrpske vladavine u nas, koga vlasti nisu mogle osuditi a da pri tome sami sebi ne stvore određene probleme prije svega interno a donekle i prema vanjskom svijetu. Svojevrsni Tuđmanov pandan, Veco Holjevac, umro je još dok još Hrvatsko proljeće nije propupalo, a Marko Veselica, Šime Đodan i plejada drugih - sve ljudi u partiji - iz malo mlađe generacije, o studentima da i ne govorim, svakako nisu bili manje hrabri ali su mogli biti, i bili su, sumarno bačeni u zatvor jer nisu od ranije imali Tuđmanovu poziciju u komunističkom društvu i njegovo poznavanje odnosa u Beogradu, posebice u Armiji.

Hebranga se moglo ubiti ali su se dvadesetak i nešto godina kasnije prilike ipak promijenile do te mjere da su se smaknuća na toj razini obavljala „samoupravno“. Tuđman je više navrata spominjao – a mislim da je to i objavio – da je Tito tada naredio da se Tuđmanu „ne pakira“ a ja sam tvrdo uvjeren da je u tome bilo vrlo malo solidarnosti lancmana a puno više brige da si ne stvara nove probleme tamo, gdje su mu najmanje potrebni. Možda je tu bila i politika laviranja između raznih, uglavnom nacionalnih, grupacija u partiji – ja sam zadnja osoba koja o tome može meritorno govoriti.

No Tuđman je, kakav je već bio samouvjeren i u politici potkovan, do maksimuma koristio svaku mogućnost da svjedoči u trenutku, kada su se svi oni, koji su ostali na slobodi, bili povukli u mišju rupu. Strani novinari, koji su dolazili u Zagreb – a nije ih baš ni bilo mnogo budući da je Zapad prethodno dao zeleno svjetlo čistkama proljećara – nailazili su na zatvorena vrata, osim kod Tuđmana. Bilo je jasno da je on i tip čovjeka koji je voljan preuzeti rizik povezan s prelaskom granice s ilegalnim papirima.

d) Zašto Švedska? U toj je zemlji na moju inicijativu početkom 1970. godine stvoreno Društvo prijatelja Matice Hrvatske Matija Gubec, koje je tijekom prvih dviju godina svoje djelatnosti pokušavalo njegovati odnose s Maticom. Kažem pokušavalo, jer su tijekom većeg dijela 1970. Matici bili zabranjeni kontakti s nama zbog mojih javnih nastupa na radiju i u novinama. Prosvjedovao sam, naime, neposredno prije osnivanja društva, protiv švedskih medija koji su umorstvo u Švedskoj jednog mladog srpskog emigranta pripisivali navodnim ustaškim teroristima, iako je po svemu bilo očito, a to je istraga brzo i dokazala, da je počinitelj bio žrtvin prijatelj, poslan od Udbe. Novoosnovano DPMH Matija Gubec u potpunosti se izoliralo od svakog doticaja s jugoslavenskim vlastima (osim što im je poštom poslan naš Status, kako bi se izbjegle optužbe Matice za nekakve neprijateljske doticaje vani).

Kombinacija javnih osuda Udbe i nekomuniciranja s jugoslavenskim vlastima bila je dovoljna da zagrebačke vlasti, koliko god proljećarske, zabrane Matici (ranije bliske) doticaje sa Švedskom, pa su oni tijekom 1970. u najvećem dijelu ostali na razini kupovanja i raspačavanja knjiga i časopisa.

U ranije spomenutom članku u Hrvatskoj reviji (1/2002) spomenuo sam i vrlo povoljan odnos, koji je švedski premijer Olof Palme u ožujku 1971., par tjedana prije umorstva ambasadora Rolovića, zauzeo prema Gupcu. Palme je tada, iako iznimno dobro upoznat sa složenošću naše situacije, posebno istaknuo našu povezanost s jednom institucijom – kakve god (njemu poznate) političke probleme ona imala – u zemlji s kojom Švedska ima prijateljske odnose.

Na izlasku sa sastanka Palme je dao izjavu švedskoj novinarskoj agenciji kako će vlada razmotriti naše prijedloge rada s hrvatskim useljenicima. Nepotrebno je spominjati kakve je probleme u tom za nas iznimno povoljnom dijalogu sa Šveđanima stvorio napad na jugoambasadu, čiji su se snažni negativni repovi provlačili kroz švedske medije gotovo 15 godina. A za nekoga tko se zanima za jugoslavenske prioritete na tom području možda nije nevažna pojedinost da je prvi zahtjev službene jugodelegacije, koja je došla u Stockholm dan nakon Rolovićeva umorstva, bila je zabrana djelovanja – „Matije Gupca“, jedinoga hrvatskog društva koje je umorstvo osudilo!

Spominjem sve ovo u poprilično detalja da bi vam bila jasna koncepcija - koliko mi je poznato jedinstvena u dijaspori - po kojoj su se Hrvati deklarirali kao manjina u novoj domovini, usmjereni na kulturno i športsko okupljanje ali, i to je vrlo važno, aktivni se suprostavljajući kršenju ljudskih prava u svojoj staroj domovini. Bilo je to legitimiranje političke djelatnosti u sasvim konkretnom smjeru i bez ulaženja u političke zavrzlame emigracije, koje su trošile ogromnu energiju i kao takve bile i marljivo podhranjivane od Udbe. Zato je ona i bila opasna.

Kada je došlo do pogroma protiv Hrvatskog proljeća, „Matija Gubec“ je koordinirao najveće (u Europi u odnosu na broj useljenika , pa i u apsolutnim brojkama) prosvjedne demonstracije u Göteborgu. Krug oko „Matije Gupca“ je zatim godinama skrovito organizirao prosvjedne demonstracije prilikom službenih jugoslavenskih priredbi, štrajkove glađu i skupljanje sredstava u fond solidarnosti sa zatočenicima i sl. Zbog toga je bio najoštrije napadan, naročito u beogradskim glasilima, i izvrgnut direktnom udbaškom špijuniranju, što je u nekim slučajevima bilo i otkriveno i sankcionirano od švedske policije. A objavljene su i neke izjave bivših suradnika Udbe, kako se planirao atentat na mene.

Dakle, u odnosu kruga, o kome govorim, na domovinska zbivanja nije bilo ni najmanje sumnje. No u odnosu spram švedskih vlasti pobojavali smo se da bismo mogli izgubiti određenu „nazovilegitimnost“ jer početne prijateljske institucije u zemlji – jedine za nas prihvatljive - više nije bilo. Dolazak Franje Tuđmana, osim razumljivog političkog interesa, pokazao je Šveđanima da mi i dalje imamo veze s potisnutim hrvatskim demokratskim pokretom u zemlji. Tako je na najvišoj švedskoj državnoj razini stvoreno određeno razumijevanje za stvaranje Hrvatskog saveza u Švedskoj. Ono je završeno godinu dana kasnije i „Matija Gubec“ je taj Savez prenio i financijsku pripomoć koju je dobivao od švedske države. Tuđmanov posjet bio je važan argument u našu korist, koliko god to tada bilo nepoznat ostalim sudionicima u stvaranju i afirmaciji Saveza.

e) Pristup švedskim političarima bio je sigurnosno iznimno riskantan jer se činilo vjerojatnim da će razgovori na tada zaista najvišoj mogućoj razini biti dojavljeni švedskoj obavještajnoj službi a obavještajnim krugovima nije strana razmjena informacija. No prošlo je dobro jer smo sugovornike upozorili upravo na tu opasnost i upozorili ih da bi „curenje“ informacije jasno ukazalo na kanal. Osim toga mogli smo biti relativno sigurni da će političari stvar zadržati za sebe ili na nj staviti jak embargo – njima je bilo zanimljivo doći u kontakt sa skrivenim kretanjima u zemlji, s kojom su imali inače vrlo bliske odnose, iako im naravno nije bilo ni na kraj pameti ići dalje od toga. U doticaju s istaknutom osobom, koja se ilegalno nalazi van Jugoslavije, preuzimali su određeni politički rizik pa je zato i njima bilo u interesu da se ne dozna da su sastanci održani.

Znam da je ovu hermetičku sigurnost i racionalan pristup teško razumjeti u zemlji u kojoj najtajniji dokumenti pronalaze put do medija u roku od par dana a goleme se količine takvih dokumenata šalju na pr. u Haag, uglavnom bez ikakvih provjera nacionalnih interesa. To je, recimo, ta mala razlika između Švedske i Hrvatske…

f) Tuđman je u mojoj nazočnosti u predsjedništvu vlade gotovo cijeli jedan sat razgovarao s Carlom Bildtom, koji je i onda i sada bio intenzivno bavio međunarodnim problemima. On je prenio Tuđmanu i vrlo zanimljive rezultate jedne povjerljive ankete – prve takve vrsti - koju je njegova (Konzervativna) stranka napravila 1976. među useljenicima raznih nacionalnosti uoči lokalnih izbora, na kojima su useljenici imali pravo glasa na lokalnoj razini. Tuđman se zatim, sa mnom u pratnji, nešto kraće sreo s međunarodnim tajnikom Socijaldemokratske stranke Pierre Schori-om, kasnije ministrom i veleposlanikom u UN, u zgradi stranke, te, u zgradi parlamenta, 20-tak minuta s predsjednikom vanjskopolitičkog odbora Riksdagena Pär Granqvist-om (iz stranke centra).

g) Prije dolaska u Švedsku Tuđmana sam s Vladimirom Rozijanom, mojim nasljednikom u predsjedanju „Matiji Gupcu“, doveo u Köln gdje je sreo krug ljudi, koji su tamo,uz moju malenkost, dogovarali početak izdavanja „Poruke slobodne Hrvatske“: Gojko Borić, Vladimir Pavlinić i Tihomil Rađa. Svi sastanci i prijevozi obavljeni su u najstrožoj tajnosti.

h) Prije povratka pitao me je u Stockholmu za mišljenje, da li da se sastane s našim zajedničkim prijateljem Brunom Bušićem i možda još kim, a ja sam mu odgovorio da sam zabrinut za njegovu sigurnost i da na njegovom mjestu ne bih riskirao, jer ne možemo biti sigurni da Bruno nije pod kakvom prismotrom. No, dodao sam, ako se misli sastati, neka mi o tome ništa ne govori, jer ne bih htio biti suodgovoran ako priču netko provali. Očito je da je on ipak riskirao kako bi susreo svoga ranijeg suradnika Brunu a da se pri tome navodno sastao i s pukovnikom Babićem. O tome ja, međutim, ništa ne znam – kad se o tome moglo slobodno govoriti, imali smo važnijeg posla. Mislim ipak da nije korektno reći da se Tuđman muvao samo tako Europom na tom svom jedinom putovanju, niti da je na njega išao u prvom redu da sastane Bušića, koliko god mu taj bio drag.

Konačno riječ, dvije o osobama spomenutima u blogu:

i) O domobranskom stožernom pukovnike Ivanu Babiću moglo bi se i trebalo mnogo pisati. Stekao je svoje časničko obrazovanje u elitnom francuskom St. Cyru a bio je blizak neuspjelom pokušaju određenih haesesovskih krugova da 1943. u Hrvatskoj preuzmu vlast i odvedu Hrvatsku u saveznički logor. U okviru te akcije prebjegao je zrakoplovom u Italiju ali tamo bio loše primljen i zatočen. U emigraciji se držao dalje od politike ali je u svojoj španjolskoj osami bio jedan od njenih najlucidinijih analitičara.

j) I u ovom blogu i u ranijim napisima o ulozi Vladimira Pavlinića u krivotvorenju Tuđmanove putovnice prisutna su nevjerojatna izvrtanja i netrpeljivost, svojstvena situacijama, kad se ljudi suoče sa činjenicama, koje ne odgovaraju njihovim hipotezama. Da bi priča o Franji Tuđmanu kao eksponentu i lutki zakulisnih snaga, koje permanentno vladaju ovom zemljom, bila točna, treba po svaku cijenu omalovažiti i popljuvati Pavlinića zbog njegove uloge u švedskom putu. Radi se o vrhunskom intelektualcu, koji je bio glavni motor u pokretanju i devetgodišnjem uređivanju jedinih novina van kontrole jugovlasti „Glasa Koncila“ i kasnije napravio ogroman doprinos emigrantskom izdavaštvu, o teologu, filozofu i publicisti koji govori par jezika, koji je slikar u akademskoj klasi i izbrušeni informatičar, koji je odležao tri teške godine Stare Gradiške itd. Umjesto da se iskoriste njegovi potencijali, u slobodnoj ga se Hrvatskoj naziva falsifikatorom jer se u jednoj prilici, ponio na način koji je odudarao od svega što je ranije i kasnije radio. Njegova je krivnja što je omogućio hrvatskom demokratskom pokretu da, oslonivši se na svoje skromne vlastite snage i resurse, napravi jedan važan iskorak.

Da zaključim. O činjenicama vezanim uz putovanje Franje Tudjmana 1977. ne bi smjelo biti dvoumica, u prvom redu što se tiče njene stvarnosti i pozadine. Sa strane onih, koji su putovanje organizirali, jasni su razlozi zašto je pozvan upravo on i što se njegovim putovanjem željelo postići. Jasno je i to da se putovanje odvijalo u uvjetima maksimalnog opreza i konspirativnosti i da je to bio razlog da se organizatori na pr. u stvaranju krivotvorenog dokumenta nisu željeli tražiti „stručnjake“ već su radije to obavili kako su znali i mogli, u vlastitom krugu, amaterski. Jasno je i to da je učinak toga puta bio iznimno povoljan za hrvatsku stvar u Švedskoj. Hrvatski savez, stvoren godinu dana kasnije, i u znatnoj mjeri financiran od švedskih vlasti, bio je trn u jugoslavenskom oku i uspio okupiti najveći broj Hrvata na programu intenzivnog kulturnog i športskog okupljanja i isto tako intenzivnog zalaganja za ljudska i građanska prava u domovini. No to je priča za sebe, gotovo potpuno nepoznata u Hrvatskoj, čija se javnost daje zaglupljivati navodnom općom ustašoidnošću dijaspore.

Preostaje pitanje, da li se linijom posvemašnje urote na taj mali povijesni intermezzo može primijeniti neka nadređena matrica nevidljivih veza i vektora, koje su sve to lijepo posložile i pustile Franju Tuđmana da odglumi veliku konspirativnu predstavu a sve to za neke svoje interese. Jer to je jedina teoretska mogućnost koja preostaje. Gledajući sasvim racionalno, ne vidim što bi time dobile tadašnje službene vlasti ili neki alternativni, prikriveni centar moći ali zato znam, što smo postigli mi, koji smo put organizirali. Osim toga, poznavajući Tuđmana, i uzimajući u obzir sve njegove dobre strane i mane, jako mi ga je teško zamisliti u ulozi – i to desetcima godina – poslušnog trčkarala nekakvih anonimusa.

On je naravno kao prvoborac, general, političar i povjesničar poznavao mnoge ljude iz vrhova tadašnje vlasti i realno je pretpostaviti da su se razne partijske frakcije u svojim sukobima oko vlasti poigravale i njegovom sudbinom. U tim sukobima on je plivao kako je znao i mogao ali – barem koliko sam ja mogao vidjeti – zadržavajući pri tome uvijek svoju osnovnu koncepciju. Iako sam se s njime potkraj njegova života politički razišao, moram posvjedočiti, oslanjajući se na vlastito iskustvo tijekom najgorih dana rata, da je njegovo poznavanje protivnika na drugoj strani bio jedan od ključnih elemenata uspješnog otpora agresiji i ostvarenja države.

Branko Salaj 15.12.2006. 22:47


- 23:26 - Komentari (9) Isprintaj #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Siječanj 2012 (1)
Svibanj 2010 (1)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (19)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (22)
Prosinac 2007 (15)
Studeni 2007 (16)
Listopad 2007 (19)
Rujan 2007 (14)
Kolovoz 2007 (8)
Srpanj 2007 (14)
Lipanj 2007 (24)
Svibanj 2007 (17)
Travanj 2007 (33)
Ožujak 2007 (37)
Veljača 2007 (32)
Siječanj 2007 (29)
Prosinac 2006 (26)
Studeni 2006 (34)
Listopad 2006 (31)
Rujan 2006 (29)
Kolovoz 2006 (25)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (18)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (28)
Ožujak 2006 (34)
Veljača 2006 (35)
Siječanj 2006 (43)
Prosinac 2005 (26)
Studeni 2005 (33)
Listopad 2005 (33)
Rujan 2005 (31)
Kolovoz 2005 (18)
Srpanj 2005 (24)
Lipanj 2005 (34)
Svibanj 2005 (32)
Travanj 2005 (45)
Ožujak 2005 (15)



45 lines © 2005, Zeljko Peratovic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se