online

nulla dies sine XVL lineae




30.10.2005., nedjelja

Franciskovic vs. Nacional via Perkovic



Brigadir u mirovini Dragutin Franciskovic


Jedan od dugogodisnjih javnih osporavatelja djela Josipa Perkovica, umirovljeni brigadir Dragutin Franciskovic pred tri tjedna
poslao je pismo Nacionalu koji ga je i nedavno uvrstio u skupinu dezinformatora Carle Del Ponte o Gotovininom prebivalistu.

Za Francisokovica su novinari bliski Josipu Perkovicu cesto pisali da je bivsi obavjestajac s motivacijom frustriranog, nerealiziranog sefa neke od tajnih sluzbi.

Istina je da su Franciskovicu obavavjestajnu karijeru prekinuli Josip Perkovic i Gojko Susak premjestivsi vojnu protuobavjestajnu sluzbu iz Glavnog stozera HV-a, kako bi stvorili paralelnu liniju zapovijedanja i nadziranja kriminala i ratnih zlocina sto su ih organizirali i provodili pripadnici SIS-a i Vojne policije.

Franciskovic je svjedokom zlocinackog plana kojem su pripremili i nadzirali Gojko Susak i Josip Perkovic i zato se novinari bliski Perkovicevom i Suskovom obavjestajnom podzemlju okomljuju na njega podmetanjima.

Jasna Babic koju Franciskovic sretao na obavjestajnim brifinzima u Uredu Predsjednika RH koje su organizirali Predsjednik Mesic i njegov savjetnik Zeljko Bagic kroz knjigu Urota Blaskic pokiusala je Josipa Perkovica prikazati kao obavjestajca koji je razotkrio sustav paralelnog zapovijedanja u HV i HVO-ovim postrojbama u BiH, a lice s njemacke tjeralice zapravo je bitno sudjelovalo stvaranju istom, koji je doslovno kloniran iz sustava kakav je postojao u RH.

O ovome svjedoci i vojni policajac Mario Barisic koji je 1992. kao vojni policajac (podredjen Josipu Perkovicu, pomocniku ministra obrane Gojka Suska) svojim neposrednim zapovjednikom Tvrtkom Pasalicem (jednim od prijatelja Jasne Babic iz Stedulove paraobavjestajne skupine).

Barisic kaze da je na svoje usi cuo kako je Tvrtko Pasalic dobio odobrenje organizirati i sprovesti ratni zlocin prema derventskim Srbima. Isti Pasalic potjece iz derventskog kraja, a prije rata policiji je bio poznat po desetak kaznenih prijava.

Ivan Grbavac Cobra svjedoci da je 1992. po naredbi Josipa Perkovica morao Tvrtka Pasalica zaposliti o vojnoj policiji i poslati u Sibenik.

Nakon Cobrinog pisma koji Nacional nije htio objaviti, ovaj put prenosimo pismo Dragutina Franciskovica istom tjedniku.

Glavnoj urednici tjednika Nacional, gdji Sini Karli, Zagreb, Vlaska 45, 10 000 Zagreb

U Vasem tjedniku br. 515 od 27. 09. 2005. objavljen je clanak Britanci su vrbovali kriminalce za agente Vaseg novinara Eduarda Sostarica. Molim Vas da u skladu sa Zakonom o medijima objavite moj prigovor na nedospusteno i neprofesionalno pisanje Vaseg novinara u navedenom clanku o meni.

S Vasim tjednikom imam lose iskustvo od ranije. Sijanje neistina i intriga otpoceo je mali tic Ivo Pukanic svojim clankom Ostojicev paraspijunski sustav obmanjivao je Carlu Del Ponte u Nacionalu broj 455 od 18. 05 2004. cime je dao zeleno svjetlo svojim novinarima da se povode za njegovim lazima, obmanama i podvalama.

Poslije toga je Vas novinar Berislav Jelinic intervjuirao je poznatog intriganta Zeljka Bagica u broju 455 od 03. 08. 2004. koji me strpao u nekakav spijunski klan koji radi na svrgavanju Tureka i Loncarica, sto je bila izmisljotina na koju nisam reagirao znajuci tko je Bagic.

Ovaj se put radi o tekstu Vaseg novinara Eduarda Sostarica koji se Bagicevim metodama, a vjerojatno i njegovim savjetima, sluzi da bi me oblatio bez ikakvih argumenata.

Pitam ja tog propalog obavjestajca Sostarica na koji me nacin doveo u vezu s clankom? Je li samo zato sto sam bio i ostao dobar prijatelj s pukovnikom Ivanom Grbavcem Cobrom, casnim covjekom s kojim sam uspjesno suradjivao tijekom Domovinskog rata, a kojeg Vas novinar, bivsi djelatnik Vojne obavjestajne sluzbe GS HV-a, takodjer blati lazima, vjerojatno za potrebe svojih nalogodavaca?

S kolikim podvalama i cnizmom se sluzi taj bivsi obavjestajac Sostaric vidi se i u tome kada i Racanovoj Vladi podvaljuje ono sto su iskontruirali veliki obavjestajci tipa Bagica i Tureka, vjerojatno uz asistenciju neizbjeznog Josipa Perkovica, te prvotno plasirali preko Gordana Malica u Globusu br. 671. od 17. 10. 2003.

U Zagrebu, 03. 10. 2005.

Dragutin Franciskovic
brigadir u mirovini


Kada sam cuo da su danasnjem Nacionalu Ivo Pukanic i Srecko Jurdana u zastitu uzeli Josipa Perkovica, namah mi je bilo jasno da Perkovicevi novinari i urednici ne dopustaju njegovim neprijateljima ni da im se objavi demanti kad budu napadnuti.

- 22:54 - Komentari (3) Isprintaj #

29.10.2005., subota

Slučaj Perković: Mesićev lagani odmak i diskretna podrška


Predsjednik Stjepan Mesić o Josipu Perkoviću predzadnji put je, da podsjetim, izjavio:

- Josip Perković se nakon prvih demokratskih izbora uključio u obavještajne službe, formirao je hrvatsku obavještajnu službu i otišao u mirovinu. Bilo je onih koji su sumnjali u njegove dobre namjere, ali nikad mu se ništa nije moglo prigovoriti.

Jasmina Popović, Večernji list, 25.02.2005


A nakon pojavljivanja njemačke tjeralice Predsjednik Mesić je istoj novinarki kazao:

Mesić: Nije sin kriv zbog oca

Predsjednik Mesić nije upoznat s detaljima slučaja Perković, ali ne misli da stalno naglašavana činjenica da sin Josipa Perkovića radi u njegovu uredu može na bilo koji način naštetiti ugledu Ureda. Vidim da je u medijima stalno to naglašavano, ali ne znam još ni za jedan slučaj da je sin još prije rođenja mogao odlučivati o svome ocu ili izboru njegova posla. To nije nigdje viđeno pa bi u Hrvatskoj to bilo prvi put u povijesti. Jasno je da je Josip Perković hrvatski državljanin i da će se hrvatska država prema njemu ponašati u skladu sa zakonima i propisima, što znači da se ne može podlijegati nikakvoj vrsti ni medijskih ni političkih pritisaka. Zakon kaže da se hrvatski državljani ne mogu samo tako izručivati i da se za sve takve slučajeve treba obratiti hrvatskom pravosuđu i prepustiti ih hrvatskim sudovima komentirao je predsjednik Mesić.

Jasmina Popović, Večernji list, 29. 10. 2005.


Na isti način Stjepan Mesić prvo je izjavio da se protiv Hrvoja Petrača ne vodi nikakva istraga, pa čemu onda prigovori da je s tim tajkunom blizak Damir Lončarić, šef OA-e za čije se imenovanje, nasuprot Račanovu protivljenju, Predsjednik javno zalagao.

Kada su novinari bliski Tomislavu Karamarku, aktualnom šefu POA-e provalili da se Hrvoje Petrač, prvostupanjskom presudom osuđen za otmicu, skriva u Izraelu Mesić je javno potvrdio tu, inače tajnu informaciju, ali i dodao da Petrač po zakonu ima pravo na obnovu postupka čim se nađe u Hrvatskoj.

Koncem osamdesetih Mesić je po vlastitom priznanju Ivici Đikiću autoru Predsjednikove neslužbene biografije Domovinski obrat mjesečno najmanje dva put godišnje odlazio na policiju ulagati žalbu što mu ne odobravaju izdavanje putovnice.

I tako smo se vozali godinama, a ja sam 15 godina bio bez pasoša, objašnjava Mesić, ali zaobilazi govoriti je li prilikom tih periodičnih odlazaka u policiju po odbijenicu za pasoš ponešto i pričao s ljudima koji su ga tamo primali i jesu li nakon tih susreta u evidenciji Službe državne sigurnosti ostajale kakve zablješke o njegovim ćakulama s budnim čuvarima jugoslavenskog ustavnog poretka što je upravo odlazio dovraga. No, ako je Mesić zaista ponešto i pričao agentima i ako su oni to uredno evidentirali, sasvim je suludo govoriti o njegovu špijunskom radu za komunističke obavještajne službe i sasvim zlonamjerno i pogrešno Mesića titulirati doušnikom Udbe što Jović (Josip op. ž.p.) i njegovi istomišljenici nisu prestali raditi do danas.

Ivica Đikić, Domovinski obrat, str. 197./198.


Josip Jović je kao glavni urednik Slobodne Dalmacije u toku prve Mesićeve preizborne predsjedničke kampanje u nastavcima objavljivao navodni udbaški dosje kasnijeg Predsjednika.

No, piše Đikić, nije Mesić razočaran Jovićevim ponašanjem, već tadašnjim stavom Dražena Budiše i Slobodana Budaka da je taj dosje autentičan.

Slobodan Budak, za kog je Mesić Đikiću rekao da su bili obiteljski prijatelji, ponovio je prema Domovinskom obratu svoje mišljenje:

- No, uvjeren sam da su policijski zapisnici koje je objavila Slobodna Dalmacija autentični, a Mesić mi je morao reći za te svoje kontakte sa Službom državne sigurnosti, budući da smo bili dobri i dovoljno bliski prijatelji, rekao je Budak.

isto, str. 200.



S press konferencije Dražena Budiše i Slobodana Budaka 02. veljače 2000.


Nisam istomišljenik Dražena Budiše, a ponajmanje Josipa Jovića, ali znajući da je Josip Perković, bio šef Udbinog sektora za neprijateljsku emigraciju, u vrijeme kad je Stjepan Mesić tražio da mu se izda putovnica kako bi posjetio svog ujaka emigranta u Francuskoj, a u sve u svjetlu trenutne situacije, sve sam uvjereniji da Slobodan Budak zna što govori.

- 00:17 - Komentari (18) Isprintaj #

28.10.2005., petak

Svi Perkovićevi ljudi


Josip Perković, Celestin Sardelić, Miroslav Šeparović i Igor Dolanc nazdravljaju u Boćarskom domu 2000-e otvaranju odvjetničkog ureda Miroslava Šeparovića (photo Jutarnji list)


Sedamdeset posto slušatelja Radija 101 glasalo je u anketi treba li Josipa Perkovića izručiti Njemačkoj ili mu suditi u Hrvatskoj za sudjelovanje u ubojstvima hrvatskih emigranata u Njemačkoj, da ga treba izručiti.

Po mojoj procjeni, rezultat je to nepovjerenja u hrvatsko sudstvo.

Hrvatska se inače nije spremna suočiti sa mračnim dijelom svoje prošlošlosti.

Da nije bilo međunarodnog pritiska ne bi se nikad sudilo Dinku Šakiću za zločine u Jasenovcu za vrijeme 2. svjetskog rata.

Obzirom da nitko iz međunarodne zajednice nije pravio pritisak zbog partizanskih zločina nakon rata do sada nije bilo ni jednog suđenja na tu temu.

Da nema ICTY-a nitko ne bi bio suđen ni za ratne zločine za vrijeme Domovinskog rata.
Na stranu smiješni postupci protiv svih koji su za vrijeme rata bili na okupiranom području.

Da Njemačka nije svjetski primjer kako se suočiti sa vlastitom prošlošću iz 2. svjetskog rata, ali i vremena DDR-a, te da UDBA najviše hrvatskih emigranata nije pobila upravo na području Njemačke, nikada se ni Josip Perković ne bi našao u prilici da mu se sudi za zločine UDBE.

Suđenje Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića u startu je bilo farsična iznimka.

Građani nemaju povjerenja u hrvatsku vlast kad je u pitanju Josip Perković, moguće je i zbog izjave Zlatka Mehuna glasnogovornika policije da MUP ništa nije dobio od Interpola vezano za Perkovića, pa su napisi u medijima tjeralica prije tjeralice. Kao da se u policiji ne znaju služiti internetom pa nisu vidjeli njemačku međunarodnu tjeralicu za Perkovićem.

Jasna Babić u današnjoj Slobodnoj Dalamaciji relativizira njemačke optužbe protiv Josipa Perkovića kao "obavještajni rat" "sukob Bože Vukušića s Josipom Perkovićem". To je teza koju je pred par mjeseci upotrijebio i Gordan Malić u Globusu naglašavajući kako je to obračun BND-a sa MI6-om za "obavještajnu prevlast u Hrvatskoj".

Jasna Babić ima bezbroj razloga uzeti u zaštitu Perkovića jer je na dokumentima s kojima je on bio u doticaju napisala obje svoje knjige: Zagrebačka mafija i Urota Blaškić. Veselin Marinov na čijim izviješćima je temeljima "Zagrebačku mafiju", kako to sama navodi u knjizi, bio je osobni suradnik Josipa Perkovića, tada savjetnika u HIS-u. Perković je osmislio naziv akcije HIS-ove akcije Barakuda koja se temeljila na izviješćima Veselina Marinova.

On je preko Đurđe Šušak s kojom je bio posebno blizak kad se zaposlio u HIS-u, nagovorio njenog muža da za branitelja Tihomira Blaškića uzme Antu Nobila.

Kao posljedica angažmana Nobila i Perkovića u slučaju Blaškić nastala je Babićkina knjiga Urota Blaškić.

Gordan Malić godinama vjeruje informacijama Josipa Perkovića.
On je zaslužan što se Saša Perković, sin osumnjičenika njemačkog državnog odvjetnika, našao na mjestu savjetnika Predsjednika RH za nacionalnu sigurnost.

Čim je Malić objavio da se Prezentacija Franje Tureka državnom vrhu bavila Josipom i Sašom Perkovićem, Predsjednik Mesić je zaposlio Sašu na mjesto svog savjetnika, te odbacio sve prigovore na djelatnosti Perkovića starijeg:

Vaš je novi savjetnik za sigurnost Saša Perković, čiji je otac Josip Perković također iskusni obavještajac. Znači li to da ćete se više koncentrirati na rad obavještajnih službi u drugom mandatu?

- Josip Perković se nakon prvih demokratskih izbora uključio u obavještajne službe, formirao je hrvatsku obavještajnu službu i otišao u mirovinu. Bilo je onih koji su sumnjali u njegove dobre namjere, ali nikad mu se ništa nije moglo prigovoriti. Njegov je sin dobro obrazovan i radio je u službama koje ga kvalificiraju da bude moj savjetnik. Jer, meni je potreban savjet o funkcioniranju institucija, a to može biti onaj tko dolazi iz njih. Ja ne mogu sve pratiti, a Ustav kaže da sam dužan brinuti se o funkcionirnju institucija u državi.

Jasnima Popović, Večernji list, 25.02.2005


Kada je Saša Perković imenovan za savjetnika Predsjednika RH Ranko Ostojić, bivši ravnatelj MUP-a i aktualni član Uprave Slobodne Dalmacije, pozdravio je taj Mesićev potez porukom autoru 45 lines:

- Saša je najbolji dokaz da to što je u Prezentaciji postaje prednost.

Ranko Ostojić je sa Sašom Perkovićem, dok je potonji obnašao dužnost pomoćnika ravnatelja HIS-a bio u posjeti Hrvoju Petraču u Austriji, prije nego se tajkun kojeg se 2001./2002. tražilo zbog informacija vezanih za ubojstvo Vjeke Sliška, pojavio na razgovoru u policiji.

Jasna Babić je u svojoj knjizi Zagrebačka mafija istaknula velike zasluge Ranka Ostojića za ispravan pristup problemu organiziranog kriminala u Hrvatskoj.

Do je Ranko Ostojić bio ravnatelj policije Mario Barišić je na prvom suđenju za ratne zločine u Lori kao odgovornog među inima prozvao i Josipa Perkovića. Barišić je još u istrazi koju je vodio tadašnji splitski državni odvjetnik Mladen Bajić rekao da je Tvrtko Pašalić, Barišićev šef u Vojoj policiji, nazvao Josipa Perkovića, pomoćnika ministra obrane Gojka Šuška u Zagreb i pitao što učiniti s izmasakriranim ratnim zarobljnicima obzirom da se Međunarodni Crveni križ najavio u posjetu. Prema svjedočenju Maria Barišića Josip Perković je Tvrtku Pašaliću izdao zapovijed da se zločin prikrije tako što će izmasakrirani biti preveženi u druge vojne pritvore u Šibeniku, Zadru, Kerestincu.

The witnesses mentioned 14 and 15 April when the IRC representatives visited Lora asking for the permission to enter the military prison because they found out about the unregistered prisoners captured there. This caused panic so before the IRC representatives entered Lora, Josip Perkovic, Assistant Minister of Defense in charge of SlS (Secret Intelligence Service) had ordered the transfer of the prisoners.

Stanko Feric and Marijo Kavain, Jutarnji list, 15. 03. 2001.


Prema tvrdnjama Maria Barišića autoru 45 lines Ranko Ostojić se nije potrudio pružiti adekvatnu zaštitu svjedoku za Loru. Obzirom da se ispostavilo da je Ranko Ostojić surađivao s Josipom Perkovićem i njegovim sinom, jasno je zašto nikad ništa nije poduzeo protiv starijeg Perkovića, a na osnovu svjedočenja Maria Barišića.

Nejasno je i kako bi se prema Josipu Perkoviću postavio Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić da Nijemci aktualni slučaj prepuste na procesuiranje Hrvatskoj. Naime, Mladen Bajić je raspolagao spoznajama da je Josip Perković kao pomoćnik ministra obrane u slučaju Lora zataškavao zločine, što je kažnjivo i po našim zakonima, ne samo statutu ICTY-a, pa ga nije za to optužio.

Prema snimkama koje je objavio Nacional, navodni britanski agent Christoper Looms u razgovoru s Gordanom Malićem zanimao se za onu dvojicu, mlađeg i starijeg. Sudeći prema kasnijim Malićevim tvrdnjama da BND želi omesti MI6 koji uz pomoć Josipa Perkovića, traži Antu Gotovinu, Malić i Looms su spominjući onu dvojicu, mlađeg i starijeg razgovarali o Saši i Josipu Perkoviću.

Vjerujem u njemačko pravosuđe i ne dijelim mišljenje Jasne Babić i Gordana Malića da se ono dalo uplesti u kojekave obavještajne igre. Obavještajne igre prolaze samo na Balkanu gdje su počam od Rumunjske, preko Bugarske, Srbije, Albanije, BiH, pa zaključno sa Hrvatskom, bivši komunistički šefovi tajnih policija još uvijek snažno prisutni u političkom životu.

Odvjetnik Anto Nobilo, koji je s Josipom Perkovićem usko surađivao još prilikom suđenja Andriji Artukoviću, izjavio je danas za Radio 101 da mu je Perković dobar prijatelj i da će ga on, najvjerojatnije braniti, povede li se postupak u Hrvatskoj.

Nobilo je sa osmijehom potvrdio da se Perković trenutno nalazi u Hrvatskoj.

Dnevnik 24 sata bez navođenja izvora prenosi Perkovićevu sliku u društvu Gojka Šuška i Mate Laušića s jedne od mojih web postaja. Objavljuju i sliku elitne četvrti u kojoj Perković navodno stanuje, pa umjesto Zelengaja 67 fotografiraju Srebrnjak gdje stanuje Dunja Zloić Gotovina.

Prema kuloarskim informacijama iz Haaga Haaški sud je zainteresiran da dođe do novih potvrda informacija da je Ante Nobilo iznio sa Suda zaštićena svjedočenja nizozemskog vojnika SFOR-a i Stjepana Mesića, u predmetu Blaškić.

Isto tako, navodno Haaško tužiteljstvo traži obnovu postupka protiv Tihomira Blaškića nakon što je dobilo sasvim čvrste informacije o postojanju Blaškićeve zapovijedi za ratni zločin u njegovoj zoni odgovornosti.

Navodno, Haaško tužiteljstvo posjeduje sasvim uvjerljive dokaze da su za tu zapovijed znali Ante Nobilo, njegov stručni suradnik Josip Perković, Markica Rebić šef SIS-a, i njegov suradnik Stipan Udiljak.

Prema tome, iluzorno je očekivati da bi ICTY, bez obzira na navodnu suradnju Josipa Perkovića sa Christopherom Loomsom, bio spreman bilo pred hrvatskim, bilo pred njemačkim vlastima, na bilo koji način pružiti podršku Josipu Perkoviću, koji je sad osumnjičen za sudjelovanje u ubojstvima na području Njemačke 70-ih i 80-ih godina prošlog tisućljeća.

Ako je Josip Perković uz pomoć Ante Nobila, a kasnije Ranka Ostojića i Mladena Bajića do sada uspio izbjeći da se sam nađe na optuženičkoj klupi u Haagu, sasvim je jasno da ICTY nema više razloga da ga štiti. Naprotiv, ima indicija da su haaški istražitelji dobili dodatne dokaze o njegovoj umiješanosti u ratne zločine u Hrvatskoj.

Kao, nesumnjivo glavni šef udbaškog sindikata, najžilavije i najuticajnije neformalne udruge u Hrvatskoj, Josip Perković je osim vlastitog sina, na bitna mjesta u obavještajnoj zajednici instalirao svoje ljude.

Šef POA-e, i prema vlastitoj ambiciji budući formalni šef svih hrvatskih špijuna, Tomislav Karamarko, pod snažnim je uticajem Josipa Perkovića.

Prema pisanju Jasne Babić Perkovićevi igrači su i Ivan Bandić, časnik za vezu OA-e u Mađarskoj i Gordan Akrap, predstavnik OA-e u Berlinu.

Gordan Akrap je prema Jasni Babić formalno vodio akciju Barakuda, a 2001./2002-e bio je šef ispostave OA-e u Münchenu.

Iako je Akrap trenutno u Berlinu zadužen za odnose sa BND-om, obzirom da su Nijemci Perkovića već optužili, on mu više ne može pomoći, a preporuka da je Perkovićev čovjek samo njemu samom može odmoći u odnosima sa zemljom gdje je gost.

Preuzimanjem SIS-a i Vojne policije iz ruku Dragutina Frančiškovića i Ivana Grbavca Cobre Josip Perković je, među ostalim stekao i velike prijatelje u nekadašnjoj Vojnoj bolnici na Dubravi.

Tako je dobio i počasno mjesto na web stranici Kliničke bolnice Dubrava:

Na prijedlog i inicijativu Kriznog štaba VBZ, predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman sa suradnicima (predsjednik Vlade RH dr. Franjo Gregurić, potpredsjednik Vlade prof.dr.sc. Mate Granić, načelnik Glavnog stožera HV general Anton Tus, pomoćnik ministra obrane brigadir Josip Perković, zapovjednik Glavnog stožera saniteta RH general-bojnik prim.dr. Ivo Prodan, akademik prof. dr. Zdenko Škrabalo, koji je od Vlade bio zadužen za svekolike kontakte s Kriznim štabom i savjetnik Predsjednika prof.dr.sc. Slaven Letica) donosi odluku da se primanjem bolesnika u bolnicu i nastavkom rada poliklinike bolnica fizički čuva, ali i oružjem brani ako ustreba.

Povijest i razvoj Kliničke bolnice Dubrava


Kroz svo ovo vrijeme ostao je u dobrim odnosima s Ivom Prodanom i nekadašnjim ravnateljem bolnice Dr Petrom Brinarom, ocem Maje Brinar, poznate po udaji za puno starijeg izraelskog businessmana.

Pretpostavlja se da je preko tih veza, nakon izbornih promjena 2000-e na mjesto šefa osiguranja bolnice postavio svog suradnika još iz emigracije, a kasnije pukovnika SIS-a Tomislava Mičića.

Prema Zvonimiru Despotu u Večernjem listu, Nijemci sumnjiče Perkovića da je 1977. kao operativac UDBA-e pod pseudonimom Tomo Novaković, od svog nekadašnjeg suradnika Josipa Milera (prebjegao BND-u, kao i Josip Majerski kasnije), donijevši mu pištolj i 60.000 DEM u Švicarsku, tražio da ubije emigrante Franu Goretu i Stjepana Bilandžića.

O tome postoje čvršti dokazi na raspolaganju njemačkim vlastima još iz tog vremena. Josip Miler je u međuvremenu umro, ali kako tvrdi bivši emigrant Tomo Sedlo, iza sebe je ostavio svjedočenje na video vrpci.

Što se tog dijela optužbi na Perkovićev račun tiče, najzanimljivije će biti čuti svjedočenje Frane Gorete.

Nakon niza mojih tekstova o zločinima u kojima su sudjelovali pripadnici SIS-a i Vojne policije, intervjuom u Globusu 1999. kolegi Marku Cigoju, oglasio se za zločine prozivani časnik SIS-a Frane Goreta, odbacivši sve optužbe na svoj račun i jako nahvalivši Josipa Perkovića kod kog se nakon dolaska iz meigracije zaposlio u SIS-u.

Na koji je to način Frane Goreta od Perkovićeve žrtve (prema njemačkoj optužnici) postao Perkovićev dobar suradnik u SIS-u (prema vlastitom priznanju), dobit će priliku objasniti on sam - bilo na suđenju u Njemačkoj, bilo na onom u Hrvatskoj, ako u Zagrebu, Josip Perković ikada bude optužen.

Josip Perković iz 1995. kada je Žarku Rešetaru i Marku Cigoju za ST Exluziv najavljivao svoj odlazak u mirovu


P.S. Nije mi jasno kojom se logikom rukovodila HINA dajući jučer vijest o njemačkoj tjeralici protiv Perkovića navodeći kako je i list Hrvata iz dijaspore Croatian Herald pisao o njemačkoj istrazi vezano za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Naime, Croatian Herald je poznat i bitan koliko je poznat i bitan Mate Bašić koji ga uređuje. A u njegovu tekstu , a u njegovu tekstu koji možete pročitati pod naslovom Celnik Udbe i SIS-a pod njemackom istragom nema ničeg što nije pisalo drugdje, pa mi ostaje samo za zaključiti da Mate Bašić ima dobre veze u HINA-i koja ga citira bez ikakve druge veze.

P.S.S.

zanimljivo za pogledati:

ST Exluziv, 10. 02. 1995. Prvi intervju Josipa Perkovića

Jutarnji list, Nedjelja, 30.01. 2000.Saša Leković: Obavještajni summit u Boćarskom domu

- 16:31 - Komentari (5) Isprintaj #

27.10.2005., četvrtak

Ortaci Vladimir Zagorec, Franjo Gregorić, Hrvoje Petrač, Antun Milović...



Hrvoje Petrač je s državnim firmama ušao još 1993. u proizvodnju eksploziva "Dren Pet"


Jutros mi je sa servera u Izraelu stigla anonimna mail poruka s privitkom u kom je bio dio nekog ugovora. U poruci je stajalo samo da je riječ zajedničkoj firmi koju su 1993. osnovali potpisnici ugovora, a koja se trebala baviti proizvodnjom eksploziva "Dren Pet". Kako ništa nisam čuo o tom eksplozivu, dao sam se na guglanje i pronašao tekst prodornog i preciznog istraživačkog novinara Marina Deškovića, koji mi je razjasnio tajnu:

Petrač i Zagorec zajedno proizvodili eksploziv

Iako Hrvoje Petrač i Vladimir Zagorec, glavni protagonisti postupka tvrde da nikada nisu bili u poslovnom odnosu, dokumenti do kojih smo došli govore drukčije

ZAGREB - U slučaju da Vrhovni sud naredi ponovljeno suđenje za otmicu sina Vladimira Zagorca, što svi upućeni u ovaj slučaj smatraju najvjerojatnijom mogućnošću, mnogo će se više pažnje trebati posvetiti navodnim motivima otmice. Naime, iako i Hrvoje Petrač i Vladimir Zagorec, glavni protagonisti ovoga postupka tvrde da nikada nisu bili u poslovnom odnosu, dokumenti do kojih smo došli govore drukčije.

Obojica su, u razdoblju od 1993. do 1996., bili poslovno angažirani u projektu proizvodnje vojnog eksploziva pod nazivom »Dren Pet«: Zagorec kao direktor »RH Alana«, a Petrač kroz svoju tvrtku. Treba pojasniti da je formalno pravno gledano Petrač bio u poslovnom odnosu s »RH Alanom«, a ne Zagorcem, no, kada se analazira dokumentacija o projektu, vidljivo je da je u njega Petrač uložio vlastiti novac, te da je Zagorec, nakon što je 1995. »Alan« dokapitalizirao čitav projekt, postajući vlasnik njegovih 53,84 posto, kao direktor »Alana« imao moć (razmjerno vlasničkom udjelu) odlučivanja o sudbini »Dren Peta«. O navednome poslovnom angažmanu nije se nakon otmice maloljetnog Zagorca moglo čuti niti riječi, a zanimljivo je da ga ne spominju niti u doossieru kojeg je POA sastavila o Petraču.

Podsjetimo, Petrač je svoju poslovnu vezu sa Zagorcem negirao u svojemu zahtjevu za azilom u Grčkoj, a umirovljeni general je, pak, to tijekom postupka za otmicu svojega sina, pred sudom napravio čak tri puta. Svjedočeći jednom u istrazi te dva puta na glavnoj raspravi. Ono što posebno začuđuje je da podaci o spomenutom projektu zapravo i nisu nikakva tajna, hrvatskoj su javnosti postali dostupni 2000. godine, nakon što je »RH Alan« Saboru predao dokumentaciju o poslovanju. Gotovo čitav sadržaj te dokumentacije objavili su mediji, no budući da Petrač u to vrijeme nije bio toliko medijski eksponiran, »Dren Petu« je pridodana mala medijska pozornost. Kada se tijekom postupka za otmicu Zagorčeva sina, kao jedno od glavnih pitanja pojavila njihova ranija poslovna suradnja, te »verzija« kao mogućeg povoda za otmicu, po kojoj je Zagorec Petrača oštetio u nekom ranijem poslu, dobila je na težini. Zagorec je ustvrdio jedino da je Petrač neko vrijeme nabavljao ugljen za MORH, no da ta suradnja nije išla preko »Alana«.

Zagorec bez komentara

Umirovljeni general Vladimir Zagorec nije želio komentirati informacije iz Vjesnikova teksta, a od komentara se suzdržao i njegov odvjetnik Miroslav Šeparović. »Mojemu klijentu je prenesen vaš upit, no nije želio davati izjave«, rekao nam je Šeparović.
Odvjetnik Hrvoja Petrača, Ljubo Pavasović Visković također nam je rekao da ne može komentirati ove informacije jer nije razgovarao sa svojim klijentom.

Marin Dešković, Vjesnik, srijeda,26. listopada 2005.


Priča o Dren Petu i faksimil ugovora o zajedničkom ugovoru između Hrvoja Petrača i uglavnom državnih firmi: INA (Franjo Gregorić), Đuro Đaković (Antun Milović), OLT (Ivica Zbožil), RH Alan (Vladimir Zagorec)..., po meni nije toliko važna samo za kontekst same priče o otmici Zagorčeva djeteta, odnosno poslovnim relacijama Vladimira Zagorca i Hrvoja Petrača.

Važnije je to da se njome potvrđuju navodi Hrvoja Petrača iz zahtjeva za azilom grčkim vlastima kako je on bio dio establishmenta pokojnog Franje Tuđmana, i da kao takav svašta zna o državnim poslovima, koji su moguće nosili oznaku državne tajne, nisu bili podložni nikakvoj reviziji, a njihovim sudionicima donosili enormne profite.

Zahtjev završava tvrdnjom da se Petrač plaši za svoju sigurnost nakon mogućeg izručenja Hrvatskoj budući da je kao pripadnik establishmenta pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, te vrlo utjecajan poduzetnik, bio upoznat sa svim malverzacijama koje su navodno činili vodeći ljudi iz tadašnje vlasti, od kojih su neki i danas uspješni političari. O zahtjevu će ubrzo odlučivati grčke vlasti.

Plaši li se Petrač premijera Sanadera?, 45 lines, 10.10 2005.


U svemu tome nisam ni luk jeo, ni luk mirisao, te s veseljem izjavljujem da u mail inbox-u imam dosta prostora za slične poruke.

- 12:01 - Komentari (2) Isprintaj #

Tihomir Orešković u pismu Globusu "provalio" Fatu Skulu, po dr. Gordani Vilović, žrtvu silovanja


Slažući arhivu za knjigu o Milanu Levaru, naišao sam i na zajedničko pismo Tihomira Oreškovića i Fate Skule (u mom tekstu u Globusu o silovanju maloljetnica u Gospiću 1991. navedene kao E.H.).

Sjećam se da sam o tom pismu govorio dr. Gordani Vilović jedne zgode u Goethe Institutu u Zagrebu, kad me kao ovlaš pitala o tekstu koji sam napisao vezano za svjedočenje Fate Skule, odnosno E.H. kako sam je preimenovao u tekstu.

Rekao sam dr. Vilović da posjedujem audio zapis svjedočenja prenešenog u Globusu, te da je gospođa, kojoj je demanti Globusu napisao Tihomir Orešković, znala da će ta priča biti objavljena; da ju na razgovor nitko nije silio ili ga dobio na prevaru tako što ju je napio kako je izjavila svjedočeći u korist Tihomira Oreškovića i Mirka Norca na suđenju u Rijeci; da postoji i video zapis svjedoćenja koji je dala osobi koja joj se predstavila kao haški istražitelj.

Podsjetio sam dr. Vilović da je Gospić malo mjesto gdje svatko svakog poznaje te da nije bilo načina da ispričam priču Fate Skule, a da oni koje ta priča pogađa iz prve ne pogode tko je svjedok.

Naime, svi koji su u ratnom Gospiću proveli više od tri dana poznavali su je. Znali su da je ona bila među prvih 30 dragovoljaca koji su nerijetko naoružani i lovačkim puškama bili branitelji Gospića prije nego li su taj došli očistititi od njegovih nepoćudnih građana Tihomir Orešković i Mirko Norac.

Fata Skula bila je zajedno s Milanom Levarom među tih prvih 30 dragovoljaca kojima je zapovijedao Pajo Šimić zvani Conjar. Kasnije je dosjela u štab Ante Karića, a zapravo Tihomira Oreškovića i sudjelovala u svemu onome što sam objavio u tekstu koji je kasnije bila prisiljena demantirati.

Požalila mi se da joj je identitet moguće svjedokinje još ranije provaljen, i da je kao posljedicu toga dobila batine. Da bih alarmirao javnost da ustane u njenu zaštitu, uz njen pristanak objavio sam i fotografije gdje se vide posljedice spomenutih batina. Široj javnosti njen lik nije bio poznat, a oni koji ju dobro poznaju, kao što rekoh, mogli su je prepoznati i bez bilo kakve slike.

Sve je to bilo poznato dr. Vilović prije nego li je moj tekst i slike napala u svojoj knjizi kao primjer neetičkog novinarstva. U svom prvom reagiranju u javnosti na optužbe za ratne zločine Tihomir Orešković se na moje pisanje osvrnuo navlas istom optužbom kao i dr. Gordana Vilović.

I upravo me ta podudarnost u mišljenju njih još više osnažila u uvjerenju da sam dobro postupio i da bih opet učinio isto.

Evo Oreškovićevog i Skulinog pisma ponovo na uvid javnosti:

"Globus"
Nacionalni tjednik
10000 Zagreb
Slavonska avenija 4/XII

Na pažnju glavnog urednika
gđa Đurđica Klancir

Zagreb, 24. 05. 1999.

U Globusu br. 438., od 30. travnja 1999., na naslovnoj stranici objavljena je moja fotografija uz naslov "NOVI ZAPLET U SLUČAJU GOSPIĆ", a na stranicama 16, 27, 28 I 29, članak novinara Željka Peratovića pod istim naslovom; te u Globusu br. 440. pismo Milana Levara, u kojem se spominje moje ime. Molim Vas da u skladu čl. 31. stav 1. i 2. i čl. 35. stav 1. i 3. Zakona o javnom priopćavanju (Narodne novine 83/96), objavite slijedeći ispravak informacije:

1. Na naslovnoj stranici slijedećeg broja Globusa objavite istu moju fotografiju uz tekst: "Tihomir Orešković demantira članak "Novi zaplet u slučaju Gospić" i tvrdi: PONOSAN SAM, GOSPIĆ JE NAJSVJETLIJA TOČKA DOMOVINSKOG RATA: POBIJEDlLl SMO JNA I ČETNIKE, TE OBRANILI HRVATSKU".

2. Nikad nisam reagirao na laži objavljene u tisku, jer je to ispod razine hrvatskog ratnika.
Ali, u navedenom članku novinara Željka Peratovića, uz moje ime spominje se i "neki ministar" i objavljuje slika Hrvata kojeg držim jednim od najčasnijih i uz Predsjednika Republike, najzaslužnijim za uspostavu nezavisne hrvatske države. Kako je u tom članku sve osim navedenih imena i prezimena, loše osmišljena laž, kategorično damantiram sve te lažne tvrdnje.

3. Poznato mi je da totalnu anarhiju u dijelu medija li Hrvatskoj stimuliraju i honoriraju obaviještajne mreže sa ciljem zauzimanja jačih pozicija na ovom prostoru; zatim sljedbenici Kominterne, bivši predsjednici SFRJ, aktualni suradnici beogradske obaviještajne službe, jugonostalgični političari, kvaziintelektualci koji su "proleterski internacionalizam" zamijenili šifrom kozmopolitizma; a, kao i svugdje u svijetu i u Hrvatskoj preko novina vode psihološki rat razni politički klanovi i interesne skupine.

Domaći donatori anarhije hrvatske su kukavice, koje su 1990.-1991. lukavo čekale tko će pobijediti, onda se tiho priključili pobjedniku znatno profitirajući na krvi hrvatskih ratnika i sirotinje, da bi danas u strahu za svoje lopovski stečeno blago u savezu s ratnim gubitnicima izmišljali tamne točke Domovinskog rata, kako časni ratnici ne bi postali kriterij njihove prljave savjesti.

4. Članak "NOVI ZAPLET U SLUČAJU GOSPIĆ", naručen je i tempiran u povodu obljetnice smrti ministra Gojka Šuška, s jasnim, morbidnim ciljem diskreditacije ličnosti pokojnog ministra i njegove povjesne uloge u procesu stvaranje države Hrvatske, a kako bi se elegantno pripremila eliminacija "njegovih" državotvornih kadrova, zaslužnih ratnika iz 1991., i postupno u HV instalirala garnitura bivših "aktivnih i rezervnih" oficira JNA, srbijanskih zetova, doušnika KOS-a i UDB-e, te podložnika stranim interesima čiji je cilj obnova neke nove balkanske zajednice.

5. Serijal članaka, koje u proteklih nekoliko brojeva "Globusa" potpisuje gospodin Željko Peratović, "obrađuje" ratna zbivanja u Gospiću, Šibeniku, Pakracu, Karlovcu..., dakle ratištima gdje su tijekom srpske agresije ostvarene prve hrvatske ratne pobjede i najveći porazi JNA i četnika. Gosp. Peratović ne obrađuje zbivanja 1991. u Cavtatu, Drnišu, Slunju, Petrinji, Kostajnici... Vukovaru. Da je 1991. Gospić pao, sigurno ne bi bio zanimljiv instruktorima gosp. Ž.P. Njihova je zadaća u hrvatskim obrambenim uspjesima tražiti mrlje, a nikada nisu pokušali otkriti tko je pobio starce u Lovincu, koji je pilot avijacije JNA pod čijom zapovijedi raketirao hotel "Zagreb" u Karlobagu 1991., kada je poginulo dvoje djece, a nekoliko ih je bilo teško ranjeno. Tko je poklao Hrvate u Širokoj Kuli, među kojima je najmlađa bila Verica stara 13 godina, a najstariji Dane Orešković star 91 godinu.

I sve druge od Borova Sela i Ovčare do Škabrnje i Konavla.

6. U Lici je malobrojna i slabo naoružana hrvatska obrana u prva tri tjedna rujna 1991. :

a) obranila veći dio ličkog prostora od napada neprijateljskog zrakoplovstva, topništva i pješaštva, uspostavivši liniju od Velebita do Kapele i tako spriječila povezivanje kninskog, bihaćkog i kordunskog s riječkim korpusom JNA, onemogućivši tako presjecanje Hrvatske.
b) Dana 8. rujna u Gospiću smo zarobili prvog generala JNA Krstevskog, zamjenika Rašete, s njegovom cijelom postrojbom i 5 tenkova, koje smo po zapovijedi Josipa Manolića morali pustiti.
c) Potukli smo "bele orlove" četničkog vojvode Šešelja na Bilajskoj cesti. Razbili smo domaće četnike vojvode Rade Čubrila.
d) Razbili smo Draškovićevu "srpsku gardu" 10. rujna na Alarevom brdu, kada im je poginuo četnički vojvoda Giške Božović.
e) Zarobili sme komandanta "Ličke partizanske divizije". pukovnika JNA Č.P. sa kompletnim naoružanjem.
g) U središtu Gospića, nakon teških borbi, zauzeli smo "komandu garnizona", zarobili sve preživjele oficire i vojnike, te cjelokupno naoružanje.
h) Zarobili smo cjelokupno naoružanje Teritorijalne obrane za Liku, koje je JNA otela u svibnju 1990. god., tako da niti jedna puška nije otišla neprijatelju.
i) Na području Like do 20. rujna smo zauzeli 11 odvojenih kasarni i otpornih objekata JNA od Panosa na Velebitu do Otočca.
j) Uspostavili smo tvrdu liniju obrane i u to vrijeme jedini u Hrvatskoj širili oslobođeni teritorij.

7. Dakle, mi u Lici se nismo zabavljali, niti kalkulirali kao izvjesna gospoda u Zagrebu, koji su se Hrvatskoj vojsci pridružili tek nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Mi smo od prvog dana svojim životima branili Hrvatsku od agresora, a danas se moramo braniti od političke mafije, ratnih profitera, plaćenih lažnih svjedoka i liječenih psihopata. A i onih drugih!

8. Peratovićev članak odmah su demantirali gosp. Marko Erceg iz Njemačke i pukovnik Nikola Rendulić, što je objavljeno u Globusu. Gđa Fatima Skula, koju gosp. Peratović u članku naziva "E.H." uputila je Globusu pismo koje nije objavljeno, pa me je gđa Skula ovlastila da obznanim taj tekst koji glasi:

navod

Štovana redakcijo Globusa:

U "Globus-u" broj 438, od 30. tranja 1999., objavljen je članak pod nazivom "TIHOMIR OREŠKOVIĆ PRISLIO JE 1991. DVIJE MALOLJETNE HRVATICE IZ BiH DA VODE LJUBAV S NJIM I JEDNIM MINISTROM", gdje se spominje da Globus prvi objavljuje stravičnu izjavu E. H., bivše tajnice Operativnog stožera u Gospiću.
U tom članku napisane su same neistine vezane za E.H. Prije svega, novinar je pozvan u Gospić s razlogom da piše o oduzimanju mog djeteta od mene od strane bivših udomitelja, a ne o nekakvoj ratnoj situaciji.
Da su pisane neistine i stavljene meni u usta, dokazuje i to (u privitku dostavljam svoj "Ratni put"), da ja nikada za vrijeme rata u Gospiću, nisam bila ničija tajnica niti sam ikada špijunirala bilo koga, a pogotovo ne gosp. MILANA LEVARA niti gosp. ANTU KARIĆA.
Želim demantirati cijeli tekst vezan uz E.H. i mislim da je suvišno naglašavati što je sve neistina, jer pitanje je što je istina u cijelom tom tekstu.
Odgovorno tvrdim da nigdje to nisam izjavila, odobrila ili potpisala.
Ne želim imati nikakve veze s blaćenjem imena mojih ratnih suboraca, jer smo zajedno prošli pakao rata. Bila sam branitelj sa srcem, a ne nekakva tajnica ili cura za zabavu.
Želim istaći da su slike koje su objavljene, zloupotrebljene iz druge arhive.
Izričito napominjem da nikada nisam bila u Njemačkoj kod gosp. Marka Ercega i da sve što je napisano o njemu su same laži i izmišljotine. Samo mogu reći da je to jedan čestit čovjek.

S štovanjem,

Fatima Skula

kraj navoda

9. Dakle, preostao je samo gosp. Milan Levar, čija ćemo ratna saznanja, moralne kvalitete i mentalno zdravlje utvrditi zakonskim putem.

Od suda ćemo tražiti da se utvrdi:

a) koju školu JNA je pohađao Milan Levar,
b) gdje i po kojoj dijagnozi je bio liječen,
c) za koju službu su Milan Levar i Zdenko Ropac radili 1990., 1991. i 1992. god.
d) pod kojim okolnostima je ubijen maloljetni sin Milana Levara iz prvog braku, a iz očeva pištolja.
e) je li točno da su kuća pukovnika Nikole Rendulića i dr. Dražena Jurkovića minirane kako bi ih se pridobilo protiv vladajuće stranke,
f) od kojih prihoda Milan Levar izdržava obitelj u proteklih 7 godina,
g) koje je uvjete postavljao "haškim istražiteljima" da bi svjedočio o ratnim zbivanjima
h) koje je sve građane Gospića nagovarao da lažno svjedoće za novčanu naknadu,
i) je li točna navodna tvrdnja Levarove supruge gđi S. da joj muž "godinama ništa ne radi, živi od davanja intervjua, a za posljednji je dobio 20.000 kn",
j) što se u svim Levarovim novinarskim istupima kontinuirano provlači pitanje "novčanih naknada, stjecanja stranog državljanstva, rješavanja statusa u inozemstvu...",
k) trenutačno mentalno zdravlje gosp. Milana Levara.

10. Glede reakcije gosp. Nikole Štedula, on je u pravu kada tvrdi da on kao predsjednik HDP-a nije imao veze s ratom, ali me iznenađuje njegov kukavičluk kada pokušava negirati svaku vezu s pojedinim ratnicima i ratištima, koje je na izborima 1992. god. pokušao iskoristiti za predizbomu kampanju i afirmaciju svoje političke karijere u Hrvatskoj. Na tim izborima gosp. Štedul je bio prvi, a ja drugi na Državnoj listi za Zastupnički dom Sabora Ropublike Hrvatske. Izborno tijelo je prepoznalo vrijednosti Štedulova pokreta, dobio je oko 0,20 %, a za usporedbu no izborima 1997. za Skupštinu županije Ličko-senjske, Tihomir Orešković je u posve seljačkom području vrlo uvjerljivo pobijedio lokalnog veterinara, da bi u nekim izbornim jedinicama dobio 99.5 % glasova.

11. Glede Levarovog komentara Štedulovih tvrdnji a u svezi spominjanja mog imena, dodao bih da svaki rat smatram ljudskom nesrećom. Žalim za svakom ljudskom žrtvom, ali najviše žalim za nevinom hrvatskom djecom i starcima koje je 1991.god. u Lici potukla srpska "avijacija, artiljerija i pešadija".

12. Gosp. Peratovića, kao novinara i glavnu urednicu ne osuđujem, iako su potpisnici lažnih konstrukcija, ali me iznenađuje tako niska razina profesionalne etike. Vjerujem da će moja reakcija na Vaš članak ubuduće pridonijeti izoštravanju stupnja kritičnosti prema Vašim izvorima.

S poštovanjem,

Tihomir Orešković



Update, 01. 11. 2005.:

Na ovom mjestu potpuno krivo sam napisao da je nekritičku recenziju knjige dr. Gordane Vilović napisala kolegica Orlanda Obad. Grešku sam izbrisao, a kolegici Orlandi upućujem duboku ispriku.

- 04:00 - Komentari (2) Isprintaj #

26.10.2005., srijeda

Grozote iz akcije Miljevci pod lupom profesorske etike ?!?


Tekst o ratnim zločinima nakon akcije Miljevci objavio sam u Globusu 16.10.1999.
Profesorica Gordana Vilović zamjerila je objavljivanje fotografija ubijenih ratnih zarobljenika.

Prenosim najeksplicitniju presnimljenu fotografiju s video kasete, koju su snimili sami sudionici akcije. Ni na ovoj fotografiji ne razaznaje se identitet ubijenog (čime mislim da je sačuvano dostojanstvo njegova imena), ali je jasno vidljivo da hrvatski vojnik šutira mrtvo tijelo, što je dokaza necivilizacijskog čina za svaku osudu.



Nadam se da profesorica Gordana Vilović i ovaj put neće napraviti zamjenu etičkih teza, pa zamjeriti 45 lines što je izvijestio o zločinu ne poštujući dignitet žrtve.

Sadašnji šef USKOK-a Željko Žganjer se nakon pokrenutih predistražnih radnji u slučaju Miljevci, javno pohvalio da bi kaseta s koje smo u Globusu presnimili šokantne prizore, mogla pomoći u rasvjetljavanju slučaja, ali slučaj koji je on vodio u Šibeniku nije rezultirao ni jednom kaznenom prijavom.

Zato je jedan od sudionika akcije Gojko Živković, pripadnik tzv Maglovljeve skupine, tužio Globus i Maria Barišića da su ga oklevetali tvrdnjama da je ubio ratnog zarobljenika.

Sutkinja Općinskog suda u Zagrebu Davorka Ćurko Nasić 26. rujna 2002. odbacila je Živkovićevu tužbu protiv Globusa uz obrazloženje, čiji najbitniji dio možete pogledati u donjem faksimilu.


Iz presude sutkinje Davorke Ćurko Nasić


Iz prenešenog je vidljivo da je sutkinja Davorka Ćurko Nasić, kad već nisu HND, HHO i liječnička komora, javno odbacila boljševičke laži odvjetnika Željka Olujića, novinara Zvonimira Despota, umirovljenih štedulovsko-perkovićevskih šuškovaca Antonia Lekića, Mihaela Budimira i Željka Maglova i drugih, da je Mario Barišić (drugo tuženi u sporu) lud, psihički bolestan, koje su osobe nečiste savjesti nastavile širiti i tokom oba sudska procesa za ratni zločin u Vojno istražnom centru Lora.

- 04:25 - Komentari (3) Isprintaj #

25.10.2005., utorak

Činjenični prijepori u istraživanju profesorice Gordane Vilović


No nisu samo poznata lica s političke scene stradavala od tup(av)ih pera tjednog novinarstva – nerijetko su stradavali i anonimni ljudi. Vilović bilježi veliki propust Globusa, koji je donio fotografije ratnih zarobljenika koji su ubijeni nakon što su pokopali svoje mrtve, raspoznatljivu fotografiju žene žrtve silovanja u ratnom Gospiću...

htnet, netnovinar.org, 11-October-2004


Opis je to pojedinosti iz knjige dr. Gordane Vilović Etički prijepori u Globusu i Nacionalu 1999. – 2000., koji se odnosi na dva teksta koja sam ja objavio u Globusu. Koliko mi je poznato, knjigu nisam imao u ruci, jer mi ju dr. Vilović nije dostavila kako je obećala, u knjizi se ne navodi čije je tup(av)o pero pisalo te tekstove, no, istine radi, morat ću na ovome mjestu demantirati uvaženu profesoricu.

- Jesi. Napisao si da je F.S. žrtva silovanja, rekla mi je nedavno profesorica dr. Gordana Vilović u prostorijama Sindikata novinara Hrvatske.

Nisam, rekao sam joj, a vi dragi čitatelji sami se možete uvjeriti da F. S., svjedokinja na suđenju gospićkoj sutkinji, u mom tekstu inicijali su joj promijenjeni u E.H., nije prikazana kao žrtva silovanja, već kao svjedokinja ratnih zločina i silovanja dviju maloljetnica, ako odete na Tihomir Orešković prisilio je 1991. dvije maloljetnice iz BiH da vode ljubav s jednim ministrom.

Uskoro ću publicirati pdf verziju teksta o ratnom zločinu na Miljevcima, u kojoj će se vidjeti da se na slikama mučenih i ubijenih ratnih zarobljenika ne vide lica. Čak i da se vide, svejedno bio bi to samo dragocjeni dokaz o ratnom zločinu. Zar profesorica Gordana Vilović misli da mediji nisu smjeli objaviti fotografije mučenja iz američkog vojnog zatvora u Iraku u Abu Ghraibu ili da nije trebalo emitirati maskar Škorpiona sirotih, a nekih od njih, i maloljetnih Srebreničana?

Žao mi je što se profesorica Vilović nije pozabavila razlikom koja su moja otkrića izazvala u Hrvatskoj, od efekata publiciranja dokaza o zločinima Amerikanaca u Iraku ili Srba u Bosni.

Moj tekst o zločinima u Gospiću, objavljen 30.04.1999., polučio je efekt tek nakon ubojstva Milana Levara, pa posljedično, osuđujućom presudom sutkinje Ike Šarić protiv Tihomira Oreškovića, Mirka Norca i Stjepana Grandića. Da ironija bude potpuna, silovanja koje mi je F.S. opisala uopće i nisu bili predmet optužnice za ratni zločin u Gospiću, a sama je svjedokinja na suđenju poricala sve svoje izjave tvrdeći da ratnih zločina u Gospiću i nije bilo. No, posjedujem i video zapis njene ranije šokantne ispovijesti, dostupan ICTY-u, ali i našim pravosudnim organima i spreman sam ga pokazati dr. Gordani Vilović kako bi ispravila pogrešku u svojoj knjizi, ako joj faksimil teksta nije dovoljan da učini isto.

Kaseta o ratnim zločinima nakon akcije Miljevci dostupna je bila i Županijskom državnom odvjetniku iz Šibenika, danas šefu USKOK-a, pa do danas na osnovu nje nije podignuta nijedna optužnica.

Za razliku od Hrvatske, kad su u SAD-u viđene fotografije mučenja u Iraku, nije trebalo dugo da bude smjenjena generalica zadužena za taj sektor, a par mjeseci kasnije pale su i prve osuđujuće presude neposrednim mučiteljima.
A što je još poraznije za nas - zar u Srbiji i Hrvatskoj nisu pohapšeni dostupni Škorpioni samo nekoliko dana nakon što su na televizijama pokazana njihova zvjerstva nad Srebreničanima?

- 02:45 - Komentari (0) Isprintaj #

24.10.2005., ponedjeljak

Neobjavljeno pismo Ivana Grbavca Cobre u Globusu i Nacionalu


Ivan Grbavac Cobra, prvi zapovjednik Vojne policije zamolio me da na 45 lines objavim pismo koje mu Nacional u potpunosti nije htio objaviti, a Globus je to učinio značajno i bitno ga skrativši.

Još 22. rujna o.g. napisao sam na 45 lines:

Gordan Malić i Josip Perković protiv Ivana Grbavca Cobre i Drage Frančiškovića

Za vlasnika zaštitarske firme u kojoj je radio Damir Rovišan Ivana Grbavca Cobru, Gordan Malić u Globusu piše da je pripadao obavještajnom podzemlju koje je još Račanova Vlada prokazala kao dezinformatore u slučaju Ante Gotovine.


Ivan Grbavac Cobra


Pozivajući se na POA-u, a njegujući bliske odnose s Račanovim potpredsjednikom Goranom Granićem, nekolicinu bivših obavještajaca, Dragu Frančiškovića kao šefa, javno je prokazao 2003. upravo Gordan Malić.

Kada je Franji Tureku karijera propala, a Gorana Granića birači skinuli s vlasti, koristeći se istim Turekovim podacima Gordan Malić je sebe prikazao kao žrtvu POA-e i Franje Tureka, a ovaj put je i "skupinu" Drage Frančiškovića prikazao kao nepravedno optužene.

Malić sada Ivana Grbavca Cobru blati zbog Cobrinog neskrivenog prijateljstva s Dragom Frančiškovićem i javne činjenice da su njih dvojica u više navrata svjedočili o Josipu Perkoviću, kao Šuškovoj desnoj ruci koja je upravljala paralelnom kriminalnom linijom u MORH-u početkom devedesetih. O tome su Frančišković i Grbavac govorili i Vesni Kljajić u Malnarovoj emisiji dok se vrtila na OTV-u.


Nakon Malićevog teksta Cobru je napao Eduard Šoštarić (bivši djelatnik Vojne obavještajne službe) u Nacionalu, pa zato u cijelosti prenosim Grbavčev odgovor koji je Sina Karli odbila objaviti:

Ivan Grbavac
Zinke Kunc 9
10000 Zagreb

NACIONAL NEOVISNI NEWS MAGAZIN

U " Nacionalu" Br. 515 od 27. rujna 2005. godine, objavljen je članak pod naslovom "BRITANCI SU VRBOVALI KRIMINALCE ZA AGENTE ", te na stranici 20 objavljeno je niz netočnih i lažnih podataka vezano za moju vojnu karijeru, i privatni život, te temeljem odredbe članka 40. stavka 1. i 3. Zakona o medijima, podnosim glavnoj urednici" Nacionala" Sina Karli slijedeći

ZAHTJEV za objavu ispravka objavljene informacije


Nisam u bliskim odnosima s parapolicijskim timom Ranka Ostojića, niti sam smjenjen s mjesta zapovjednika BVPGSHV zbog razloga navedenih u spornom tekstu, kao i informacija da sam osobno birao ljude koji su radili u VP.

Autor teksta, iako bivši pripadnik VOS-a HV, trebao bi znati kako funkcionira ustroj HV, pa je smješno da zapovjednika BVPGSHV, podređene isključivo Načelniku GSHV tretira kao Upravitelja Seljačke radne zadruge, koji sam poimence određuje koji će nadničari kopati koju njivu.

Smjenjen sam s navedenog mjesta intervencijom tadašnjeg pom. ministra za sigurnost Josipa Perkovića, tek kada je VP iz nadležnosti GSHV prešla u nadležnost MORH-a, iako je prvotno prošao ustroj VP podređen GSHV, ali intervencijom Gojka Šuška i Josipa Perkovića formira se Uprava VP, podređena Upravi za sigurnost i ministru obrane, koja ima UPRAVNU i ZAPOVJEDNU FUNKCIJU NAD VOJNOM POLICIJOM, koja je UZROK svim negativnostima vezanog za Domovinski rat i neprocesuiranju stvarnih počinitelja zločina, koje je većina vezana uz SlS i VP, od dana kada je promjenjen ustroj VP i smjene mene i spomenutog gosp. Drage Frančiškovića.

Očita je namjera autora teksta bila da se u javnosti stvori kriva slika o meni, povlačeći pararelu moje navodne smjene u VP zbog angažiranja navodnog kriminalca pred rezidencijom predsjednika i angažiranjem čojveka s kriminalnim dosjeom u zaštitarskoj tvrtki iz koje je prešao na rad u veleposlanstvo, što ni jedno niti drugo ne odgovara istini.

Koje bi se teorije tek razvile da ste imali podatak da je baš gosp. Tomislav Karamarko kao Predsjednik Ispitnog povjerenstva MUP-a RH, 26. svibnja 1988. god. potpisao svjedodžbu gosp. Rovišanu, temeljem Zakona o zaštiti. Za pisanje po nečijem nalogu, zbog diskreditacije mene kao časnika HV, čovjeka i poduzetnika ne provjeravaju se podaci niti me se kontaktira od strane "Globusa ", ali ni " Nacionala" i plasiraju dezinformacije o razlogu moje smjene, i to od ministra, koji je oko sebe okupio čitavu galeriju nemoralnih i problematičnih tipova.

Čudno je u svemu što dva konkurentska tjednika, orkestraino lupaju po meni i mom prijatelju i suborcu gosp. Frančiškoviću, iako već dugi niz godina ukazujemo na kriminal i stvarne protagoniste svih negativnosti vezanih za Domovinski rat, a još je čudnije da poslije teksta u tjedniku" Globus ", od strane novinara Gordana Malića, za kojeg je Vaš list objavio masu podataka, ne nađete za shodno da nas kontaktirate i kao "OZBILJAN" tjednik objektivno izvjestite hrvatsku javnost, već još više mutite i zamagljujete istinu i plasirate dezinformacije.
Očito dobro funkcionira osovina Bagić- Turek- Perković-Pukanić-Petrač, koja je očito krivo procjenila, jer će se tek sada otvoriti pandorina kutija, ali na internetu, jer ne vjerujem da će Vaš list objaviti demant u cijelini.


Da ne ispadnem neozbiljan, u prilogu Vam šaljem dva dokumenta vezano za angažiranje pripadnika zaštitnog bataljuna GSHV na osiguranju VILE ZAGORJE, koje se spominje u spornom tekstu. Da bude zanimljivije, gosp. Đuranović, koji je bio zadužen za sprovođenje zapovjedi, u to vrijeme bio je pričuvni, a sada djelatni pripadnik SIS-a, a gosp. Pršija, po vlastitom priznanju, angažiran od strane SIS-a od gosp. Ivana Ivankovića ( prvog suradnika Josipa Perkovića), da prati moj rad, da li švercam oružje za Viroviticu ( do dolaska u JPN Rakitje, zap. 1. Čete "Tigrovi", bio sam potpresjednik SO Virovitica i jedan od učesnika "Virovitičke afere").

U vezi smjene, šaljem vam i dokument kojim sam smjenjen sa funkcije, navedene u tekstu Vašeg tjednika, koji potvrđuje da ne pišu razlozi smjene, i koji je bio osnova moje žalbe, ministru obrane Gojku Šušku, načelniku GSHV gen. Tusu i Glavnom Inspektoru GIO gen. Špegelju, budući da sam smjenjen bez obrazloženja, kao časnik HV s postavljenjem, i ne postavljen na funkciju ranga postrojbe kojom sam zapovjedao, a nije protiv mene pokrenut sudski ili stegovni postupak.

Ako posjedujete dokument, molio bih Vas da mi ga pošaljete, budući da i o Vrhovnog zapovjednika OSRH gosp. Mesića, nisam dobio razloge smjene, iako sam mu se i pismeno i usmeno obratio, već je njegov tada vojni savjetnik gen. Agotić ustvrdio da je gosp. Mesić NENADLEžAN za taj slučaj, iako pravno postupak je u tjeku, jer na žalbe do dana današnjeg nisam dobio odgovor, pa sam shodno tome i odbio odličje koje mi je Vrhovni zapovjednik OSRH gosp. Mesić dodjelio, jer ako nije nadležan da se ispitaju razlozi smjene žalbe visokog časnika HV, onda nije ni nadležan da dodjeljuje visoko vojno odličje.

Nadalje, šaljem Vam i jedan tekst i konkurentnog tjednika "Globus", s kojeg je i skinuta slika objavljena u broju 772 od 23.09.2005., gdje spominjem imenom i prezimenom jednog SlS-ovca, bliskog suradnika Josipa Perkovića, koji je unatoč kriminalnom dosjeu ( otpušten iz Milicije) primljen u SlS, još je uvjek djelatni i PERSPEKTIVAN, ali čudne li slučajnosti, radio je neko vrijeme u hrvatskom DIPLOMATSKOM PREDSTAVNIŠTVU U MADRIDU. (Riječ je o Rajku Periću. Intervju s Ivanom Grbavcem Cobrom objavljen 17.03.1999. prenijet ćemo uskoro na 45 lines. Ostale dokumente koje Grbavac spominje, donijet ćemo u pdf izdanju. op. ž.p.)

TKO JE ONDA ANGAŽIRAO KRIMINALCE ????

Nikad nisam stavljao pojedince iznad zakona RH, zemlje koju sam stvarao i branio, te nikad nisma bio uključen u policijske ili parapolicijske timove, niti osobno poznajem gosp. Ranka Ostojića, već sam časno vršio svoju dužnost služeći HRVATSKOJ, a ne pojedincima, što me je stajalo i vojne karijere, jer vrijeme će pokazati, i već pokazuje, tko su ljudi koji su hrvatsku doveli u nezavidni položaj pred međunarodnom zajednicom.

U Zagrebu, 01. listopad 2005.


S poštovanjem,

Ivan Grbavac - Cobra



Faksimil zaglavlja neobjavljenog pisma Nacionalu


- 18:15 - Komentari (1) Isprintaj #

Razglednica Muniba Suljića iz Stuttgarta - hračak u lice hrvatskom sudstvu



Marko Didić i Munib Suljić u Stuttgartu prelistavaju Slobodnu Dalmaciju


Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu na 10 godina osuđeni Munib Suljić zbog ubojstva u Pakračkoj Poljani, prema novinaru Slobodne Dalmacije Marku Didiću nalazi se u Njemačkoj. Prema njemačkim izvorima 45 lines, Suljić se smjestio u okolici Stuttgarta.

- Kako to da ste cijelo suđenje pratili, a kada je 15. rujna ove godine bila objava presude, gdje ste dobili deset godina, nije Vas bilo u sudnici? Znači, netko Vam je dojavio iz pravosudne vlasti o sadržaju presude?

- Kada bih vam rekao tko mi je dan prije savjetovao da bježim, rekla mi je ta osoba doslovce: "Bježite što dalje nakon rasprave jer će presuda biti užasna po Vas, Mikolu i Rimca" — vi meni ne biste vjerovali!

- Tko?

- Jedna osoba sa suda. Koliko sam bio naivan i uvjeren u svoju nevinost, ja bih se i pojavio na objavi presude jer znam da nisam kriv pa mislim da to zna i sud.

Razgovor Marka Didića i Muniba Suljića u Slobodnoj Dalmaciji, 24. 10. 2005.


Prošlog je tjedna Tihomir Ladišić vodio emisiju s temom efikasnosti hrvatskog pravosuđa, a u uvodnom prilogu temeljiti tv novinar Damir Dević spomenuo je primjer Muniba Suljića koji se nije pojavio na izricanju presude i izbjegao pritvor pbjegavši - sad znamo i kamo.

U Ladišićevoj se emisji postavilo pitanje cure li povjerljive informacije sa sudova čemu su se opirali Marin Mrčela, dopredsjednik Udruge sudaca, i osobito, sudac Vrhovnog suda Damir Kos.

Na osnovu izjave Muniba Suljića da mu je netko sa suda dojavio kakva će biti presuda, pa je pobjegao na vrijeme Udruga sudaca dobila je priliku podnijeti kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja na Županijskom sudu, želi li da se se ljigavo slatkasti hračak koji je Munib Suljić uputio sudačkoj profesiji, što prije skine s njihova obraza.

Dopredsjednik Udruge Marin Mrčela negativno se izrazio o prilogu Damira Devića, a evo ga sam Suljić potvrđuje da je Dević bio u pravu.

Još prozvaniji bi se trebao osjećati sudac Vrhovnog suda Damir Kos koji je bio oštar prema odvjetniku Slobodanu Budaku tražeći ga nek iznese konkretan primjer korupcije na sudovima.

I suca Damira Kosa demantirao je sam Munib Suljić koji se u razgovoru s Didićem toplo ponadao da:

...u Vrhovnom sudu sjede normalni i čestiti ljudi i da će ovu presudu ili vratiti na ponovno suđenje ili nas u potpunosti osloboditi krivnje.



Demantirani sudac Vrhovnog suda Damir Kos


Dok se pravosuđe usuglasi s aktualnom politikom kao što je do sada bio slučaj, ja ne mislim više trunuti i gubiti vrijeme.


Još je jedan od bisera Muniba Suljića izrečenih u Slobodnoj Dalmaciji s jako indikativnom pozadinom.

Naime, prema pisanju tjednika Nacional Ranko Ostojić, sada član Uprave Slobodne Dalmacije u vrijeme dok je obnašao dužnost ravnatelja MUP-a angažirao je preko svog pouzdanika Špire Miše, bivšeg šefa MUP-ova Odjela za zaštitu štićenih osoba Muniba Suljića kao policijskog suradnika. Navodno je Mišu sa Suljićem spojio Slobodan Bobo Krkač, nekadašnji djelatnik 6. odjela SZUP-a koji se svojedobno brinuo o sigurnosti Siniše Košutića, i koji je je prema vlastitom priznanju autoru 45 lines spriječio Shpejtima Tachija da nanese teže ozlijede Tuđmanovom unuku u Bestu.

Da nisam dobio potvrdu iz sasvim nezavisnog izvora teško da bih povjerovao ovoj informaciji iz Nacionala.

Moj izvor iz SDP-a kaže da je Munib Suljić odigrao bitnu ulogu u sprečavanju navodnog atentata na ta premijera Ivicu Račana 2003.:

Račan: Takvih je pretnji bilo dosta

Ivica Račan u telefonskom razgovoru za "Vjesnik" potvrdio da je imao informaciju o pretnji upućenoj neposredno pre njegovog odlaska na Đinđićevu sahranu, ali da joj nije posvetio neku posebnu pažnju.

- Takvih pretnji je bilo dosta, a kao što vidite, ja sam živ i zdrav. Čovek koji obavlja javnu dužnost mora preuzeti određene rizike, ali bitno je da ne pokažete da ste uplašeni i ne davati satisfakciju onima koji pretnje upućuju - utvrdio je Račan.

- Kada je ta informacija došla do nas ja sam odbio, prilikom odlaska u Beograd, neke pojačane mere bezbednosti, a jesu li ljudi iz mog okruženja nešto preduzeli, ne znam - rekao je Račan.

Glas javnosti, Ponedeljak, 30. 08. 2004.


Zato Munib Suljić bezvraga ne kaže:
- Znate li tko je ubio obitelj Zec?

- Znam da ja nisam, a da je to hrvatske obavještajne službe zanimalo, onda bi došli do osobe koja je bila uhićena u Beogradu za pomaganje u ubojstvu srpskog premijera Zorana Đinđića.


- 14:50 - Komentari (0) Isprintaj #

Redizajn Peratović Neta privodi se kraju




Uskoro će biti do kraja redizajniran Peratović Net web stanica s koje sam se otisnuo u virtualnu plovidbu.

Uz brojne grafičke novitete na linku BIOGRAPHY ponudili smo vam i velik izbor pdf, word i mp3 dokumenata.

- 09:14 - Komentari (0) Isprintaj #

Hoće li krivolovci pucati na labudove u Gradištu?


Vinkovačko državno lovište između Gradišta, Rokovaca i Privlake na kojem je nekad lovio Tito (1 500 četvornih hektara) u godišnji zakup za samo 15 tisuća kuna dobio je neki Čuljak (srodan s HDZ-om) iz Vinkovaca.

Hercegovac podrijetlom, što još u ono Tuđmanovo doba bilo dovoljno da se postane uspješan u žibotu, ovaj se čova lukavo dosjetio da divlje životinje koje su mu povjerene na uzgoj i odstrel nahrani jabukama iz Borinaca i nekim smrznutim graškom koje je bogtepitaj gdje kupio-dobio.

Jedan je ceranski lovac na ovo zlobno primijetio: Možda on misli da u ovim šumama žive divlje koze, koje obožavaju grašak.



A baš je Cerna u zadnje vrijeme u kroz dvije nezgodne priče dospjela u medije:

a) nerazjašnjeno ubojstvo čitave obitelji Olujić iz 1992.:

Stojanka Olujić majka je Radomira Olujića koji je, u noci 17. na 18. veljace 1992. godine ubijen sa svojom suprugom Anicom i dvoje maloljetne djece, sinom Markom (1979) i kćeri Milanom, rodenom 1976. godine. Članovi obitelji Olujić ustrijeljeni su, po svemu sudeci, rafalnom pucnjavom, u njihovoj kući u Cerni.

Korišten je izgleda i prigušivač jer nitko od susjeda ništa nije čuo. Olujići su ostali na mjestu mrtvi. Da rafali koji su prostrijelili njihova tijela ne bi kojim slučajem ostali napola učinkoviti nepoznati ubojica postarao se tako da je umorenima ispalio i pojedinačne metke u glavu. Ležeći na krevetu i na drugim mjestima gdje su ih zatekli meci, Olujići su ujutro predstavljali sablasan primjer: zbog potoka krvi koja je iz njih istekla, očevicima je u prvi mah izgledalo kao da su zaklani. "Nikad to neću zaboraviti", kaže susjed koji je vidio prizor. "Ljudska krv ima miris koji je karakterističan, kao miris mora koji doživljavate prvi put: nikada ga više ne možete zaboraviti".

Index.hr


b) sklonosti bivšeg načelnika općine Mirka Švigira, koji je bio na čelu Cerne i u vrijeme ubojstva Olujićevih:

Uz nabavu zlatnog prstenja za više od 18.000 kuna, Općina Cerna nije štedjela ni na parfemima, košuljama, novčanicima, kravatama... Povjerenica Vlade za općinu Cerna Marijana Bilić-Miličić (koju je postavio ministar Čobaković kako se navodi u Feralu) objašnjava kako je posve u redu što su se iz proračuna novci trošili i za parfeme. Kaže, sasvim je logično da se osobama poput Ivke Suman-Podgajski, pomoćnice ministra Čobankovića, povremeno odnese kakav poklon, “ne da bi se nekog podmitilo, već kao znak pažnje”

Kada je u proljeće ove godine nakon lokalnih izbora u Cerni prekinuta vlast HDZ-a i višegodišnja vladavina načelnika Mirka Švigira sve dok se odlukom Vlade od 26. kolovoza nije postavljen Vladin povjerenik –počele su se otkrivati različite nezakonitosti zbog čega je protiv Švigira pokrenuta istraga. Evo nekih pikanterija:
U rujnu 2003. mijenja se način naplate odvoza smeća. Općina iz proračuna plaća odvoz a novac prikupljen od mještana stavlja se u sef te se gotovo 100 000 kuna sakupljenih u pola godine koristi za razne gotovinske isplate: izdaci za gorivo, plaće za javne radove, putni troškovi, donacije ribičima ...

gradiste.com


Nemam informaciju s koliko sredstava načelnik općine Gradište HSLS-ovac Srećko Papac donira svoje ribolovce i lovce, ali sam čuo da je predsjednik gradištanskog HDZ-a i KUD-a Seljačka sloga Franjo Babić namagarčio jedne zgode lovce ne plativši meso za neku zajedničku proslavu.

Uz sve nabrojeno, ovaj istočno slavonski kutak Lijepe naše zabrinut je vijestima o ptičjoj gripi. Među gradištanskim krivolovcima, poznatim i po ustreljivanju labudova koji se za vrijeme seoba nakratko znaju zadržati na Bosutu, proširila se vijest da su famu o labudovima zaraženim ptičjom gripom izmislile i nekako proširile njihove ljubomorne kolege iz Cerne koji se do sada nisu mogli pohvaliti sličnim krivolovačkim trofejima.

- 07:01 - Komentari (0) Isprintaj #

23.10.2005., nedjelja

Je li ubojica Ibrahima Dedića upoznao Stjepana Mesića i Milana Bandića s Don Kingom?


Davor Butković piše u subotnjem Magazinu da je jedan od organizatora dolaska Dona Kinga u Hrvatsku

(Prije no što je otputovao King je poželio kupiti više od deset slika izvješenih u hotelu Sheraton, ali mu u tome nisu mogli udovoljiti. Na Plesu se srdačno pozdravio sa svojim domaćinima, Leonardom Pietrajem, Zlatanom Hrleom (Soma Dollara), Željkom Golubom, ali i s momcima iz zaštitarske tvrtke Erić&Bilić i dr. koji su ga danonoćno čuvali. Poklonio se šefu zaštitara Vladi Rajiću koji ga je fascinirao sa svoje tri rane iz Domovinskog rata. Kralj je napustio Zagreb kličući "Fala! Fala! Fala!")

Dražen Brajdić, Večernji list, 18.10.2005 17:58


u policijskoj akciji Magla i forenzičkim dokazima identificiran kao ubojica kontroverznog bankara Ibrahima Dedića.

Butković se zgrozio nad činjenicom da je Dedićev ubojica bio među organizatorima susreta Dona Kinga s hrvatskim Predsjednikom Stjepanom Mesićem i zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.

Za razliku od Butkovića mene ne čudi što Predsjednika Stjepana Mesića nitko iz njegova obavještajnog okruženja nije upozorio s kim se druži.

Predsjednik se i u drugačijem obavještajnom okruženju (dok su mu glavni špijuni bili Bagić i Turek) znao družiti s kriminalcima. Zašto bi sada kad su mu špijunske uzdanice Tomislav Karamarko i Saša Perković bilo drugačije?

Milan Bandić se na javnim skupovima srdačno pozdravlja s bivšim okrivljenicima u procesu "Zagrebačkoj mafiji".

Zanimljivo je da Jasna Babić u svojoj knjizi o domaćoj mafiji nigdje ne navodi ime Željka Goluba koji je bio jedan od organizatora dolaska Dona Kinga u Hrvatsku.

Zato ga je Gordan Malić proljestos u Globusu izravno povezao s Dedićevim ubojstvom:


Egzekutor bankara Dedića?

- Policija već dvije godine ima informaciju o ubojici Ibrahima Dedića, za njim je raspisana i tjeralica, ali on se šeće Zagrebom

Globus


Svojedobno sam, vezano za ubojstvo nogometnog menagera Dine Pokrovca napisao:

Zadnje objavljene okolnosti ubojstva nogometnog menagera Dine Pokrovca govore o atentatorskom rukopisu kojim se navodno već koristio frankfurtski krak zagrebačke mafije.

Dva su autora: Ivica Đikić u Feral Tribuneu i Duško Miljuš u Jutarnjem listu, ukazivali na frankfurtsku vezu u sačekuši za Dinu Pokrovca.

Pred nekoliko mjeseci Gordan Malić je u Globusu objavio navodni policijski dokument u kom se odgovornost za ubojstvo kontroverznog bankara Ibrahima Dedića pripisuje Željku Golubu, bivšem boksaču i boksačkom menageru s boravištem u Frankfurtu.

Ibrahim Dedić ubijen je 1999. na ulazu u zgradu u kojoj je stanovao. Gotovo identična sačekuša kao u slučaju Pokrovac.

Dino Pokrovac - smrt je došla iz Frankfurta?


Ako postoje ferenzički dokazi kojima se može optužiti jednog od organizatora susreta Dona Kinga s Predsjednikom Mesićem i gradonačelnikom Milanom Bandićem, nejasno je zašto policija tu osobu nije uhapsila čim je sletjela na Pleso letom iz Franfurta?

Ili takvi dokazi ne postoje, ili ako postoje, sadašnji ih vrh policije ne želi rabiti jer ih je pribavio tim bivšeg ravnatelja MUP-a Ranka Ostojića?

Među organizatorima Kingova boravka u Hrvatskoj bio je i Vlado Rajić, kum Vinka Žuljevica Klice i jedini svjedok ubojstva Veselina Marinova, za koje je Vrhovni sud nedavno potvrdio oslobađajuću presudu Klici.

Rajić je inače šef zaštitara u firmi Erić&Bilić koja je u neformalnom vlasništvu Vinka Žuljevića Klice.

Butković piše da se i premijer Sanader u neformalnom razgovoru zgrozio nad takvom presudom Vrhovnog suda.

Ako je premijer Ivo Sanader već toliko upućen u zbivanja na hrvatskoj mafijaškoj sceni, kako to sugerira Butković, kako to da nije uticao na policiju da uhiti ubojicu Ibrahima Dedića, što je mogao, kad već nema ingerencija nad Vrhovnim sudom i i ne smije komentirati odluke sudova.

Za ekipu Vinka Žuljevića Klice koja se ovom prigodom dovela u vezu s Predsjednikom Mesićem po dvije osnove nadležan je Saša Perković, Predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost. Osim što je u tom svojstvu morao znati da tko se preko Dona Kinga približio Predsjedniku, Saša Perković je i kao bivši visoki dužnosnik HIS-a (danas OA) morao biti upoznat s operacijom "Barakuda" koju je osmislio i vodio njegov otac Josip Perković, kao savjetnik u HIS-u, a koja se većim dijelom zasnivala na špijunskim zapažanjima Veselina Marinova o djelatnostima Vinka Žuljevića Klice. Prema Jasni Babić, Vinko Žuljević Klica ubio je Veselina Marinova kako bi kaznio njegovu izdaju.

Ako je to poznato Jasni Babić, kako ne bi bilo Saši Perkoviću.

Ili se u pozadini svih ovih nedoumica krije činjenica da su se nakon ubojstva Veselina Marinova spektakularno pomirili Vinko Žuljević Klica, do tada pripadnik mafijaškog klana braće Vjeke i Marka Sliška, sa Hrvojem Petračem, javno dovođenim u vezu s eliminacijom klana Sliško sa mafijaške scene.


Josip Antić Zefo, Hrvoje Petrač i Vinko Žuljević Klica u bivšem Zefinom lokalu Od sumraka do zore


Treba se samo prisjetiti da je Predsjednik Stjepan Mesić prilikom potvrđivanja da se Hrvoje Petrač nalazi u Izraelu i da ga čeka izručenje kazao da zagorski vinar ima pravo na obnovljeno suđenje čim se vrati u Hrvatsku.

Izravno se na taj način stavivši na stranu Hrvoja Petrača i izvršivši pritisak na Vrhovni sud Predsjednik Mesić je tom izjavom dao do znanja da očekuje oslobađajuću presudu u obnovljenom suđenju, koje bi trebalo započeti čim Petrač bude izručen iz Grčke.

Čemu se onda čuditi što Petračevi ljudi slavodobitno, na očigled svekolike javnosti, organiziraju susret Milana Bandića i Predsjednika Stjepana Mesića s Don Kingom.

- 13:28 - Komentari (2) Isprintaj #

21.10.2005., petak

Domagoj Margetić ne gladuje skrštenih ruku


Domagoj Margetić još nije službeno objavio da je prekinuo štrajk glađu, al' kako bismo rekli na 45 lines ne gladuje skrštenih ruku. Kako me je upozorio jedan njegov bliski poznanik, Margetić se bacio u do sada na ovim prostorima neviđeni vid novinarstva. Jedan od haaških optuženika, u predasima štrajka glađu, navodno deala video zapis intervjua s bivšom odvjetnicom Anom Jendriš Jelisić pohranjen na cd.

Kako mi je slučaj navedene odvjetnice dobro poznat, a obzirom da mi je Margetićev poznanik koji je intervju gledao potvrdio većinu meni poznatih pojedinosti, moglo bi se reći da bivša vlasnica kuće u Bosanskoj (bivša drvena kuća arhitekta Kovačića) za sve svoje nevolje tereti osobe iz blizine Predsjednika Stjepana Mesića: Žarka Pavlinu, navodno muža sestrične Milke Mesić i njegovog vozača Marijana Ceraja, za kog je bila zaručena.

Priča je na prvi pogled dosta konfuzna, ali posjedujem telegram iz Ureda Predsjednika RH iz 2003. kojim se gospođu Anu Jendriš Jelisić poziva u Ured Predsjednika da će ju Predsjednik Stjepan Mesić primiti, što tvrdnjama bivše odvjetnice daje na autentičnosti.

Nakon primanja kod Predsjednika gospođa Jendriš Jelisić sasvim uplakana sastala se samnom u kafiću na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru i u diktafon mi ispričala kako ju je njen bivši prijatelj Stjepan Mesić skoro izbacio iz Ureda nakon što je pred svjedocima, svojim savjetnicima Željkom Bagićem, Ivicom Maštrukom i Sandrom Krvavicom rekao da ju uopće ne pozna; da se ne sjeća da je za njega skupljala potpise (JMBG-ove svojih dotadašnjih klijenata) za Predsjedničke izbore 2000-e, jer da su mnogi volontirali da on postane Predsjednik; da mu Pavlina nije šogor, jer da njegova žena nema rođake.

Prema njenim riječima, Mesić ju je na kraju ispratio iz Ureda kao što se luđaka ispraća u ludnicu. Navodno joj je kazao da ju razumije utoliko što joj se zdravstveno stanje zasigurno pogoršalo nakon operacije na mozgu.

Kako sam ranije doznao mnogi su poznati novinari bili upoznati s njenom pričom, ali ju ni jedan list nije htio objaviti jer odvjetnica osim Mesića, za pružanje zaštite kriminalcima proziva i Ivana Zvonimira Čička, Ranka Ostojića...

Kako je Ana Jendriš Jelisić teško nalazila i odvjetnike koji bi ju zastupali u raznim tužbama, tako je bila, navodno presretna kada se odvjetnica Milica Đurđević prihvatila njenih predmeta.

Prema kazivanju zajedničke poznanice odvjetnica Milica Đurđević bila je jako bliska s Domagojem Margetićem dok je još bio glavni urednik Hrvatskog slova. Ona je predložila svojoj klijentici Ani Jendriš Jelisić neka dadne intervju Domagoju Margetiću koji da će ga potom "preko svojih veza u Parizu" pokazati Reporterima bez granica, a koji bi se potom trebali staviti i u njenu zaštitu.

Prijateljica Ane Jendriš Jelisić kaže da ona nije slutila da će Domagoj Margetić taj intervju dealati u formi cd-a na ulici.

Iz istog izvora čujem da je Ana Jendriš Jelisić uz pomoć Margetićevih prijatelja Hrvatskih Republikanaca uspjela "vratiti" svoj bivši odvjetnički ured u Ilici, te da je s HR-om potpisala ugovor po kojem im je uz određenu naknadu ustupila tavanski prostor površine preko 200 kvadratnih metara. Ana Jendriš Jelisić je navodno tužila i Hrvatske Republikance, jer joj nisu platili kako su se dogovorili, i pokušava ih izbaciti iz svog tavanskog prostora.

Dotle, gladni Domagoj Margetić zadovoljno trlja ruke dealajući cd-e za koji joj je obećao da će završiti kod međunarodnih udruga za zaštitu slobode govora i ljudskih prava, a ne u crnoj trgovini na cesti.

Sreo sam neki dan u Jurišićevoj ulici Domagoja Margetića i Ivicu Filipovića, člana predsjedništva HR-a, ravnatelja Republikanske Akademija i vođu Jakobinaca. Imao sam osjećaj da me zovu nakon što smo se mimoišli, ali nisam bio siguran, a i žurilo mi se. Sad mi je žao što nisam stao. Možda bi mi bili voljni objasniti od kud im intervju Ane Jendriš Jelisić i je li istina da je ona tužila Hrvatske Republikance, kod kojih je umirovljeni general Ante Roso, član predsjedništva HR-a, zapovjednik vojnog krila HR-a i vođa republikanskih Federalista.


Domagoj Margetić i Ivica Filipović u ranijim akcijama


P.S. Čujem, da i Miroslav Rajh, najmlađi kandidat za predsjednika republike na prošlim izborama ima neke novine. Da se hvalio da ide u Italiju napraviti pravi intervju s Antom Gotovinom (jer po njemu onaj Pukanićev bio je lažni). Kad Gotovina u njegovim novinama nije osvanuo, Rajh je sasvim u povjerenju, kazao onima koji su se osjetili prevarenima kupivši njegove novine, da je general ubijen, te da zato nema intervjua, i da svi o tome moraju šutjeti jer će završiti kao general.

I Rajh se nakon propasti na prošlim predsjedničkim izborima pridružio pristalicama Borisa Mikšića, predvođenim Domagojem Margetićem koji su išli prosvjedovati pred Mesićev stan, središnjicu HDZ-a...

Nema li u ovom ludilu sistema?!


Predsjednik Hrvatske stranke mladih Miroslav Rajh objašnjava da general Ante Gotovina nije živ


- 23:00 - Komentari (0) Isprintaj #

Novosti o Vinku Sindičiću


Vidim da mi je danas skoro trećina posjetitelja došla na blog guglajući Vinka Sindičića.

No, ni ja kao vjerujem ni većina koji su posjetili njegovu renoviranu stranicu nismo otkrili ništa novo vezano za navodne tvrdnje iz Globusa da su mu država, a možda, osobno Lovorka Marušić ili Josip Perković, vratili zlatni sat Omega.

Na uvodnoj, besplatnoj stranici Sindičić najavljuje da će progovoriti o onima koji su ga poslali u Škotsku, a koji danas nisu održali sva svoja obećanja vezana za dogovor s njim da ako sa Štedulom što krene po zlu, samo će on odležati zatvor, a oni će se pobrinuti da mu sva njegova imovina koju im je povjerio po odlasku na zadatak, ostane sačuvana.

Je li napokon razotkrio ulogu Josipa Perkovića šefa UDB-e za emigraciju koji ga je prema Božidaru Spasiću, saveznom udbašu koji je radio u istom sektoru, poslao u Škotsku, ne znam jer nisam spreman platiti 25 eura koliko Sindičić traži da mu se plati kako bi se moglo surfati dalje od početne.

O tome mogu samo podsjetiti na svoje ranije postove:

a) Vinko Sindičić vs. Josip Perković
b) Umjesto komentara Mati Bašiću
c) Hoće li Josip Perković i Božidar Spasić na sud zbog Stjepana Đurekovića?

Zanimljivo je da se u vrijeme napisa o Sindčićevim potraživanja imovine koju je je ostavio na čuvanje kad je išao u Škotsku u akciju Štedul, pojavljuju i napisi o novim elementima u istrazi oko ubojstva Sindičićevog nekadašnjeg jako bliskog prijatelja Branka Bijelića : Trag Bijelićevog ubojstva vodi u podzemlje Münchena i Beograda.

Svojedobno mi se Sindičić u intervjuu za Vjesnik požalio da su Branka Bijelića dale ubiti osobe koje su od istog Bijelića tražile da ubije Sindičića, što je ovaj i pokušao, ali ga je spretni Vinko u tome osujetio.

Nakon Bijelićeva ubojstva Sindičić je galamio: Ubili su mi svjedoka!

U čemu je Bijelić sve bio svjedok Sindičiću, uglavnom mogu nagađati.

No, činjenica je da Branko Bijelić na suđenju Sindičiću krajem devedesetih za ubojstvo Brune Bušića promijenio svoju izjavu danu u istrazi s početka devesetih da je čuo čuo Sindičića da se hvalio kako je osobno ubio Brunu Bušića.

Početkom devedesetih Sindičić je bio u zatvoru u Velikoj Britaniji, a Bijelić se preko nekog tipa koji je bio s Franjom Tuđmanom u zatvoru sprijateljio sa Stjepanom Tuđmanom koji je u Bijelićevom kafiću Sport u Rijeci upoznao svoju buduću suprugu Snježanu.

Zbog čvrste veze s Predsjednikovom obitelji Bijelić se osjećao sigurno da protiv Sindičića može izjavljivati što je potrebno. Međutim, kada je 1998. u medijima objavljeno Sindičićevo pismo Predsjedniku Franji Tuđmanu iz britanskog zatvora u kom se britanski zatvorenik prijeti hrvatskom predsjedniku da će razotkriti svu udbašku prošlost njegovih ratnih suradnika Zdravka Mustača (ratni tajnik Manolićevog Ureda za zaštitu ustavnog poretka) i Josipa Perkovića ( Šuškov pomoćnik za sigurnost u MORH-u) ukoliko s njegovim izručenjem Hrvatskoj za Bušićevo ubojstvo bude bilo problema, valjda je i Branko Bijelić shvatio koliko je Vinko Sindičić informacijski jak kad se usudi prijetiti i Tuđmanu, pa je promijenio iskaz na sudu i kazao da nikad nije čuo Sindičića da se hvali kako je ubio Bušića. A i Sindičićev pokrovitelj Josip Perković suvereno je parirao Iviću Pašaliću na hrvatskoj obavještajno-podzemnoj sceni, pa Bijelić nije htio riskirati ponavljati izjavu iz istrage.

Po mom mišljenju, u aktualnim napisima o istrazi o ubojstvu Branka Bijelića nerealno se nagađa o mogućem naručitelju iz Srbije (ili ubojicama iz Srbije) samo zato što je

Policija je prilikom pretrage Bijelićeva stana pronašla neke fotografije Bijelića s raznim osobama iz Srbije, ali i slike s Đinđićem pa i patrijarhom Pavlom.


Činjenica da je Branko Bijelić prije devedesetih bio čovjek Udbe što mi je osobno potvrdio Božidar Spasić, nije ni u kakvoj vezi sa činjenicom da se kao Srbin koji je živio u Hrvatskoj imao potrebu slikati sa Đinđićem ili patrijarhom Pavlom.

Koliko li se samo Hrvata udbaša i komunista slikalo s Ivanom Pavlom II, pa se iz toga ne izvlače nikakvi urotnički zaključci. Mislim, naravno, u Srbiji je i dalje na snazi javno uvjerenje da su Hrvatsku stvorili Vatikan i Kominterna, ali čemu takvim teorijama parirati?!

- 20:29 - Komentari (0) Isprintaj #

20.10.2005., četvrtak

Smjena glavne urednice Vjesnika zabrinula OESS?


Antonella Cerasino, glasnogovornica i voditeljica Ureda za medije i odnose s javnošću misije OESS-a u Hrvatskoj u Jutarnjem listu od 17. 10. na pitanje o promjenama u tiskovnim medijima u Hrvatskoj izjavila je slijedeće:

- Nacionalni mediji smešteni u Zagrebu oni su u kojima novinari rade u skladu s profesionalnim standardima, bez političkog uplitanja. Ono što me zabrinjava jest činjenica da se posljednjih nekoliko mjeseci dogodilo nekoliko promjena glavnih urednika. U nekim je slučajevima promjena glavnog urednika dovela do toga da se na drugi način, manje uravnotežen, prate vijesti. Bilo bi dobro da se glavni urednici mijenjaju kako bi poboljšali taj medij, a ne kako bi ga učinili podložnijim političkom i ekonomskom utjecaju. No, općenito je situacija u tiskanim medijima prilično dobra.


Da je stav OESS-a o situaciji u tiskanim medijima ovakav mogao sam naslutiti iz pisma koje sam od njih dobio pred kojih mjesec dana gdje na moje pritužbe da sam dobio otkaz u Vjesniku iz političkih razloga oni odgovaraju kako je riječ o radnom sporu i upućuju me koje sve, u tom smislu, pravne korake da poduzmem.

Međutim, da će Antonella Cerasino upozoriti na smjene glavnih urednika u tiskanim medijima i ocijeniti ih zabrinjavajućim, već je bilo malo teže za očekivati.

Naime, u razdoblju o kom ona priča dogodile su se samo tri promjene na čelnim mjestima u hrvatskim tiskanim medijima: Denis Romac dao je ostavku na mjestu glavnog urednika u Novom listu (privatni medij), Andrea Latinović dala je ostavku na mestu glavne urednice Vjesnika (list u vlasništvu Vlade Ive Sanadera) i s mjesta glavnog urednika privatizirane Slobodne Dalmacije smijenjen je Dražen Gudić.

Ne vjerujem da OESS ima primjedbe na promjene u Novom listu i Slobodnoj Dalmaciji jer je prvenstveno, riječ o privatnim medijima, a OESS se zalagao za privatizaciju tiskanih državnih medija. Nadalje, nije mi poznato da su se Romac ili Gudić žalili da je njihov odlazak uvjetovan političkim pritiscima.

Vjesnik je državni medij (za čiji nadzor OESS ima mandat) gdje je Vladina Uprava suprotno preporuci HND-a bez javnog natječaja imenovala Andreu Latinović lanjske godine, a isto tako ove godine, bez javnog natječaja, na njeno mjesto postavila Darka Đuretka.

Koliko mi je poznato, u mandatu Andreje Latinović, upravo je OESS prosvjedovao zbog nekih napisa u Vjesniku.

E sad sam totalno zbunjen. Ja se žalio OESS-u da me država preko Andreje Latinović toliko pritisnula da su me ostavili bez egzistencije, a OESS zabrinut što je bivša glavna urednica Vjesnika dala ostavku i ostala na komentatorskoj plaći u Vjesniku.

Molim predstavnike OESS-a u Zagrebu da na 45 lines daju svoj komentar!


The Head of the OSCE Mission to Croatia, Ambassador Jorge Fuentes (right), and Spokesperson Antonella Cerasino present to the media the six-monthly report on the progress Croatia made in meeting its international commitments, Zagreb, 12 July 2005. (OSCE)


P.S. OESS je 6. srpnja ove godine predstavio i svoje IZVJEŠĆE O STATUSU BR. 16 O NAPRETKU HRVATSKE U ISPUNJAVANJU MEĐUNARODNIH OBVEZA OD STUDENOGA 2004.

Pa se u odjeljku Sloboda medija kaže:

Rasprava o tome kako uskladiti rad tajnih službi s djelotvornom zaštitom osnovnih ljudskih prava i slobode novinara nalazila se u središtu interesa tijekom većeg dijela izvještajnog razdoblja.

Iako je Hrvatsko novinarsko društvo izrazilo zadovoljstvo zaključcima saborskih odbora koji su u ožujku istraživali slučajeve navodne povrede ljudskih prava novinara od strane Protuobavještajne agencije (POA-e), neki medijski komentatori zaključili su kako istrage nisu dovele ni do kakvih konkretnih prijedloga za izmjenu pravilnika POA-e ili Zakona o sigurnosnim službama.


Obzirom da se ovdje spominje moj slučaj, dužan sam upozoriti OESS da je Tomislav Karamarko napravio takve izmjene u Zakonu o sigurnosnim službama, koje će im se zasigurno svidjeti. Karamarko je ravnatelj POA-e i veliki prijatelj Andreje Latinović, s kojom je, prema njenim riječima ručao pet sati i razgovarao o autoru 45 lines. Taj je razgovor za posljedicu imao moj otkaz u Vjesniku. Uf, da! To je prema OESS zapravo samo radni spor, ili, kako mi je nedavno napisala nedodirljiva perjanica ćudorednog tiskotinstva - to je bila neka tvoja igra.

Update:

Link na temu na engleskom: The replacement of chief editor of Vjesnik worry OSCE?

Link na srodnu temu na njemačkom: Kroatien bittet zu Tisch

- 22:00 - Komentari (1) Isprintaj #

17.10.2005., ponedjeljak

Čičak cinkao Romca i Ciglenečkog ICTY-u?

Ivan Zvnomir Čičak, predsjednik HHO-a
Ivan Zvonimir Čičak, aktualni kolumnist Jutarnjeg lista često se hvali kako je u dobrima s visokim dužnosnicima ICTY-a. Jedne je lanjske zgode napisao da su on i sadašnji glavni urednik Slobodne Dalmacije Mladen Pleše privatno ručavali s Carlom Del Ponte.

Stoga Čičak od hrvatske javnosti očekuje da ga se tumači kao neslužbenog glasnogovornika ICTY-a, Tužiteljstva poglavito.

U prošlosubotnjoj kolumni u Magazinu Čičak elegantno prelazi preko nedavne optužbe Ivice Marijačića da je ucjenjivao Josipa Jovića statusom u EPH-u, izdavaču Jutarnjeg. Veli Čičak da se on neće spuštati na Marijačićev i Jovićev nivo, da ih neće ni tužiti.

E, ali okomio se samoproglašeni neslužbeni tumač poteza ICTY-a na Dragu Pilsela i Branka Mijića što se nisu solidarizirali s Jovićem, već da su izražavali radost zbog uhićenja Jovićevog, pa još domeće:

- Time su dokazali (Pilsel i Mijić op. ž.p.) da je to politička platforma novina koje su prve objavile fotokopiju svjedočenja zaštićenog svjedočenja zaštičenog svjedoka u predmetu Blaškić, nizozemskog časnika Van Kujika. Njih su dvojica namjerno smetnula s umada su upravo njihove novine, Novi list, 18 studenog prošle godine, objavile Rebiću i Marijačiću inkriminirano svjedočenje Van Kujika, i nikome ništa.

Ivan Zvonimir Čičak, Jutarnji list, Magazin, Subota, 15. 10. 2005.


On je doista mislio na ovaj tekst:

BIVŠI TUĐMANOV SAVJETNIK ZA NACIONALNU SIGURNOST PONUDIO KOPIJU ISKAZA NIZOZEMSKOG ČASNIKA O SUSRETU S HAŠKIM OPTUŽENIKOM

Rebić: Carla del Ponte iskonstruirala slučaj Bralo Cicko


ZAGREB – Želim zaštititi sebe, državu Hrvatsku i zadovoljiti pravdu, kazao nam je jučer bivši Tuđmanov savjetnik za nacionalnu sigurnost Markica Rebić dok nam je predavao kopiju iskaza nizozemskog časnika Johannesa Van Kujika, koji je 24. rujna 1997. godine na zatvorenoj sjednici tijekom procesa Tihomiru Blaškiću svjedočio i o svojem susretu s haškim optuženikom Miroslavom Bralom Cickom koji se nedavno predao u BiH.

– Ne mogu dopustiti da Hrvatska trpi neku štetu zbog poslova koje sam obavljao. Carla del Ponte je iskonstruirala slučaj Bralo kao, uz Gotovinu, otvorenog problema u suradnji s Hrvatskom, a sada je na hrvatskim vlastima da od Vijeća sigurnosti UN-a zatraži istragu o radu Haškog tužiteljstva. Znam da me Haški sud može čak i zatvorski kazniti zbog tobožnje opstrukcije suda jer sam u javnost dao ove dokumente, ali ako je cilj Haaga pravda, smatram da sam pridonio tome, objasnio nam je Rebić.

Podsjetimo, glasnogovornica Haškog tužiteljstva Florance Hartmann demantirala je priču da se spomenuti Nizozemac ikada sastao s Bralom, optuženim 1995. za zločine u Ahmićima, tvrdeći da se on pod lažnim identitetom skrivao u Hrvatskoj, ali Van Kujikovo svjedočenje opovrgava njezine navode...

Novi broj tjednika Hrvatski list koji će se danas pojaviti na kioscima objavljuje izjavu Van Kujika predstavniku Haškog suda Ramlalu Goonewardenu danu 1. i 2. kolovoza 1997., u kojoj je također govorio o svom pomalo neobičnom sastanku s Bralom. Sastavni dio te izjave je i popis devet originalnih dokumenata koje mu je Bralo na kraju ipak predao te noći.

Dražen Ciglenečki, Novi list, 18. studeni 2005.


Iz Čičkovih optužbi jasno se nazire stav da je ICTY trebao umjesto Ivice Marijačića, glavnog urednika Hrvatskog lista i Markice Rebića, suradnika istih novina, za objavu spomenutog svjedočenja optužiti Denisa Romca, tada glavnog urednika Novog lista i Dražena Ciglenečkog, novinara koji je, po meni, samo prenio izjavu Markice Rebića i dio teksta iz Hrvatskog lista.

Naime, ja ne mislim kao Franjo Turek da je Denis Romac bio blizak s Markicom Rebićem, o čemu je pisao Globus u proljeće ove godine, a čije mišljenje očito dijeli i Ivan Zvonimir Čičak.

Naprosto, htjeli su samo prvi prenijeti ekskluzivnu informaciju, a Markica Rebić se sam u izjavi njihovim novinama ponudio za Haaškog optuženika koji će preuzeti odgovornost za informaciju koju, tako i tako isti dan objavljuje Hrvatski list. Možda je to bilo glupo, ali u Novom listu su vjerojatno računali da bi sutrašnjeg dana svi mediji prenijeli napis iz Hrvatskog lista, pa od ekskluzivnosti nebi bilo ništa, a većina medija podjednako bi podijelila odgovornost da su moguće prekršili pravilo ICTY-a.

Možete se slagati samnom, a i ne morate, ali meni je za sada najveći problem što još ne mogu sa sigurnošću procijeniti kad Čičak stvarno prenosi stavove ICTY-a, a kad blefira.

- 00:10 - Komentari (0) Isprintaj #

16.10.2005., nedjelja

Na današnji dan - Goran Milić u Vukovaru i Gospiću


Ne znam što je YUTEL, televizija osnovana materijalno tehničkim sredstvima JNA i suportirana Antom Markovićem, zadnjim jugoslavenskim premijerom, a kojoj je glavni urednik bio Goran Milić*, objavila na današnji dan 1991.

Jesu li imali vijest da je poginuo Blago Zadro? Jesu li na YUTEL-u znali da su 16. listopada 1991 u Gospiću Tihomir Orešković i Mirko Norac održali "smrtonosni sastanak" nakon kog se išlo u likvidaciju zarobljenih civila koje je iz vojarne u Perušiću dovezao Stjepan Grandić i da je prema presudi riječke sutkinje Ike Šarić, Mirko Norac osobno tom prigodom usmrtio jednu žensku osobu?

Dobro, nije baš Tihomir Orešković Goranu Miliću morao javiti što je napravio. Ali je tu vijest, mjesec dana nakon zločina nakon što su pripadnici krajinske paravojske otkrili leševe na crti razdvajanja i pregledao ih dr. Zoran Stanković s patologije VMA u Beogradu, raspalio RTS, a prenio i YUTEL.

Ali 14 godina kasnije, Goran Milić, kao urednik Dnevnika HTV-a nije se sjetio da su na današnji dan četnici u Vukovaru ubili Blagu Zadru, ni da je počinjen zločin u Gospiću.

Od tih činjenica za povijest Hrvatske važnije je da je na današnji dan Stjepan Radić prije 110 godina zapalio mađarsku zastavu. Kako je rečeno u Milićevom Dnevniku Radić tada nije mogao ni sanjati da će nakon 110 godina Austrija i Mađarska biti glavni promotori Hrvatskog ulaska u EU.

Ako nam pregovori zapnu, a Srbija nas sustigne na putu u EU (izruči Mladića i Karadžića), te nam ona postane glavni promotor za ulazak u EU, Goran Milić će se već snaći. Objavit će ujednačene priloge o Blagi Zadri i gospićkom ratnom zločinu, u ime "suočavanja s istinom iz nedavne prošlosti", "pomirenja na Balkanu" i zajedničkog ulaska u EU.

* Prilikom jednog boravka u Beogradu, Goran (Milić op. ž.p.) mi kaže da je dobio pismo od Slobodana Miloševića kojim ga poziva da se vide.
"Dobri smo poznanici još iz Olimpijskog komiteta. Možda bi bilo dobro da odemo zajedno da ga upoznate. On bi mogao da pusti Yutel u Srbiji."
- izvadak iz Memoara Nebojše Tomaševića, jednog od osnivača YUTEL-a svjedoči nam da je Goran Milić pravi profesionalac koji je u uvijek u pravo vrijeme poznavao prave ljude.

- 21:22 - Komentari (0) Isprintaj #

Anto ili Markica?


To si tobože pitanje, postavlja novinar Jutarnjeg lista Boris Vlašić vezano za krajnju intenciju ICTY-evog postupka spram Josipa Jovića i ostalih hrvatskih novinara optuženih za kršenje pravila Tribunala.

U subotnjem broju Jutarnjeg Vlašić donosi Antinu izjavu da nije samo on, nego čitav njegov tim raspolagao svjedočenjenima s Haškog suda koja su kasnije objavljivali Jović, Marijačić, Rebić, Margetić, Šešelj i Križić.

Neki teoretičari urote, poput Vlašića, sugeriraju da je Markica Rebić bio dio braniteljskog tima, odnosno da on sam snosi odgovornost za distribuciju Mesićevog i Van Kujikovog svjedočenja pred ICTY-em.

Takva Nobilova obrana potpuno je pogrešna jer je ICTY-u dobro poznato da je Anto Damjanović, kum Tihomira Blaškića, 1999. dao Mariu Profaci web intelligence novinaru jedno od svjedočenja sa zatvorene sjednice suđenja na ICTY-u koje je ovaj publicirao na svojoj stranici. Maria Profacu, tim povodom ispitivali su istražitelji Haaškog suda i Markica Rebić, kojem je, navodono Profaca "drukao" Damjanovića.

Jasna Babić u knjizi "Urota Blaškić" sasvim jasno dovodi u vezu Damjanovića i Nobila, te time daje optužni materijal protiv Nobila ICTY-u.

- 02:49 - Komentari (0) Isprintaj #

13.10.2005., četvrtak

News on 45 lines: novi dizajn i index imena


Dragi čitatelji 45 lines,

u želji da udovoljimo vašim zahtjevnim estetskim prohtjevima, napravili smo manje pomake u redizajnu blogu. Sami prosudite kolimo smo bili uspješni.

Kao novost, dodali smo i index imena osoba koje se spominju na blogu s linkovima na sve postove gdje ih se može naći. Index je gotov, a posao linkiranja će još neko vrijeme potrajati.

Nadamo se da će vam promjene na 45 lines olakšati snalaženje u pronalasku informacija od vašeg interesa i da ćete pri tome uživati.

- 01:30 - Komentari (1) Isprintaj #

Josip Jović, Markica Rebić i Anto Nobilo



Ekipa HTV-a pozirala je ispred spomenika utemeljitelja grada Berna (1191 godina - Herzog V. Beertold von Zähringen). S lijeva, Josip Šarić novinar, u sredini Branimir Jaklin sminatelj te desno Zoran Butulija snimatelj tona.


Prema informacijama vrsnog novinara Josipa Šarića koji je u srijedu u Dnevniku HTV-a donio i kraći intervju s glasnogovornikom Haaškog suda Jimom Landaleom, Tribunal od Josipa Jovića traži tri stvari:

a) da im kaže tko mu je dao transkript (Markica Rebić?),
b) tko ga je iznio sa Suda (Anto Nobilo?)
c) tereti ga se zbog ugrožavanja svjedoka, neg zbog zaštite iskaza

Dobar poznavatelj prilika rada Haaškog suda, a koji se trenutno nalazi u diplomatskoj misiji u jednoj srednjoeuropskoj državi objašnjava sms porukom za 45 lines da zaštita iskaza postoji samo u dva slučaja: zaštita tajnih podataka i zastita svjedoka kroz iskaz. Domeće da se ovdje radi o zaštiti lažnog iskaza.

Dalje nije bio u prilici esemesat da mi dadne dodatna pojašnjenja svoje spektakularne teorije.

Izgleda da iz istupa Jovićeva odvjetnika Vinka Ljubičića u Vjesniku:

Jovićevi branitelji zatražili su od predsjednika splitskoga suda Igora Benzona da sjednicu vijeća koje će odlučivati o njegovu izručenju Haaškom sudu sazove i prije najavljenog termina idućeg utorka, jer njihov branjenik, ne samo da psihički teško podnosi pritvor, nego ima i velike zdravstvene probleme sa srcem i šećerom.

»Želimo vjerovati u to da će se Jović, neovisno o načinu pojavljivanja pred Haaškim sudom, vrlo brzo vratiti u Hrvatsku, te da će se braniti sa slobode«, poručio je Ljubičić. Na sjednici sudskog vijeća, koja će biti otvorena za javnost, bit će saslušan i Josip Jović protiv kojeg je Haaško tužiteljstvo 9.rujna podiglo optužnicu, tereteći ga za nepoštivanje suda, odnosno za objavljivanje identiteta i iskaza zaštićenog svjedoka u sudskom postupku protiv generala HVO-a Tihomira Blaškića.

Dobrila Stella


proizilazi da se Josipu Joviću najednom požurilo u Haag. Moguće je da želi Tribunalu ispričati sve što zna o ulozi Ante Nobila u curenju transkripta sa Suda, a prešutjeti da je on transkript dobio od Markice Rebića.

Vjerojatno se raduje što će i predsjednik Stjepan Mesić biti u prilici da posvjedoči i u procesu protiv njega i nada se da će napokon saznati o komu, čemu i zašto je Mesić prvobitno svjedočio u Haagu.

- 00:31 - Komentari (1) Isprintaj #

11.10.2005., utorak

Plaši li se Petrač premijera Sanadera?


Današnji Nacional o svom kućnom prijatelju Hrvoju Petraču donosi manje od Marina Deškovića u Vjesniku.

Pozivajući se na Petračeva odvjetnika Marijana Pedišića Berislav Jlinić je napisao da je Hrvoje razgovarao s grčkim istražiteljima o Anti Gotovini, navodno im rekavši da ga je sreo zadnji put potkraj 1999. u hotelu Sheraton.

- Bilo je to na nekakvoj lovačkoj večeri koju je organizirao Vladimir Zagorec za 200-injak svojih prijatelja, poručio je preko Nacionala Petrač.

Ni ova informacija nije bez vraga jer Petrač dovodi u vezu Vladimira Zagorca i Antu Gotovinu, a bilo je dosta pravosudnih kuloarskih priča da je Zagorcu oteto djete jer nije htio plaćati reket za finaciranje bijega Ante Gotovine.

Vjesnik, ipak, ide korak dalje:

Petrač je, također, u zahtjevu za azilom, decidirano izjavio da on nije osoba koja stoji iz bijega Ante Gotovine, što je, nakon izjava tipa »Gotovina je u našim srcima«, prvi put da se tajkun izrijekom ogradio od takvih optužbi.

Zahtjev završava tvrdnjom da se Petrač plaši za svoju sigurnost nakon mogućeg izručenja Hrvatskoj budući da je kao pripadnik establishmenta pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, te vrlo utjecajan poduzetnik, bio upoznat sa svim malverzacijama koje su navodno činili vodeći ljudi iz tadašnje vlasti, od kojih su neki i danas uspješni političari. O zahtjevu će ubrzo odlučivati grčke vlasti.

Marin Dešković, Vjesnik, Utorak, 11. listopada 2005.


Kako smo nedavno, HTV-ovoj emisiji Forum koju je vodio Tihomir Ladišić mogli čuti od drugog Petračeva odvjetnika Ljube Pavasovića Viskovića, premijer Sanader i njegov klijent se poznaju iz vremena zajedničke pripadnosti Tuđmanovom establishmentu. Nema druge, nego da se Petrač Grcima požalio na Sanadera jer je bio upoznat sa svim malverzacijama koje su navodno činili vodeći ljudi iz tadašnje vlasti, od kojih su neki i danas uspješni političari.

- 16:47 - Komentari (0) Isprintaj #

Hloverka Novak Srzić i prijatelji iz HDZ-a



Danasova novinarska iskazica Milana Levara koju mu je potpisala Hloverka Novak Srzić


Prvi medijski istup Milana Levara, Zdenka Ropca i Zdenka Bande dogodio se 1993. uoči akcije Medački džep, a nakon njihova pritvaranja zbog optužbi da u kućama nelegalno drže oružje i eksploziv s kojim da su minirali kuću pukovnika Nikole Rendulića.

Pukovnik Nikola Rendulić bivši je časnik JNA kojeg je stožer HV-a u Zagrebu htio angažirati da zajedno sa Petrom Stipetićem preuzme obranu obranu Gospića iz već krvavih ruku Tihomira Oreškovića i Mirka Norca.

Kako je poznato naum stožera se nije ostvario. Prema generalu Petru Stipetiću, kada je Norcu priopćio da je to zapovjed Franje Tuđmana, on je kazao da od generala priznaje samo Maksa Luburića.

Levar, Ropac i Bando bili su dakle na istoj strani s Nikolom Rendulićem, pa je miniranjem njegove kuće i optuživanjem njih, trebalo jednim udarcem mlatnuti četiri muhe.

Milan Levar je sve teže podnosio situaciju da se unatoč njihovim opetovanim upozorenjima vlasti u Zagrebu što su Tihomir Orešković, Mirko Norac i njihovi gospićki poslušnici učinili po Gospiću i Lici, teror nastavio događati, pa je od kruga Josipa Manolića, Stjepana Mesića i Perice Juriča, tražio da izvrše pritisak na pokojnog Tuđmana ili da djeluju preko medija.

Ubrzo je Levaru, Bandi i Ropcu došao poziv iz Zagreba da s pojave u Glavnom tajništvu HDZ-a. Dočekao ih je tadašnji glavni tajnik Perica Jurič u društvu glavne urednice Danasa Hloverke Novak Srzić i predložio da preko Danasa upoznaju javnost s događajima u Gospiću.

Prvi njihov istup nosio je naslov Bratstvo krvi i novca, a potpisao ga je novinar Edo Popović. Razumljivo, gospićki svjedoci uz pomoć jedne frakcije HDZ-a kojoj je tada bila bliska i Hloverka Novak Srzić, nisu u tom obraćanju javnosti spominjali sve krvave pojedinosti gospićke ratne zbilje. Kako je 2000-e nakon ubojstva Milana Levara u Slobonoj Dalamaciji izjavio Perica Jurič "ta njihova priča nije izazvala reakcije".

Da bi nekako privremeno utješili Levara Mesić-Manolićeva struja u HDZ-u preko Hloverke Novak Srzić, namjeravala mu je dati posao novinara u Danasu.
Od samog početka podozriv prema toj vrsti utjehe, Levar, je ipak popustio i dao podatke i sliku za Danasovu novinarsku iskaznicu koju mu je potpisala Hloverka Novak Srzić.

Međutim, kakoje on htio pisati o stvarnim događajima i problemima u Gospiću i Lici, a Hloverka mu nudila da šalje vijesti o otvaranju pošte, puštanju u rad vodovoda i slične komunalne teme, do stvarne novinarske suradnje između Milana Levara i Danasa, nikad nije ni došlo.

Tu se njihovi putevi razilaze. Levar se sve manje obraćao ljudima iz vlasti. Podržao je Mesić-Manolićevo osnivanje HND-a, ali stvarni je oslonac tražio u slobodnijim, nezavisnijim medijima u Hrvatskoj, ICTY-u i međunarodnoj javnosti.

Hloverka Novak Srzić uspješno se priključila struji nekolicine tada istaknutih novinarki koje su otvoreno podržavale Franju Tuđmana vezanog uz Gojka Šuška.
Jedna od njih objavila je intervju s Dinkom Šakićem, koji ga je koštao izručenja iz Argentine i presude u Hrvatskoj za zločin u Jasenovcu. Druga je bila poznata po izjavi izjavila da bi i lagala za Hrvatsku. Ta je za Račanove vlasti iz sinekure komentatorice na HTV-u, ne radeći ništa za firmu, napisala hvalospjevnu knjigu Gojku Šušku.

Ne znam što osjeća Hloverka Novak Srzić kad čuje za ime Milana Levara kao jučer u Otvorenom, za svog nesuđenog suradnika koji je izgubio glavu govoreći ono što se ona više nije usudila objavljivati. Vjerojatno ga smatra svojim poslovnim promašajem, inače ga ne bi prešutjela i ne trepnuvši nastavila se zdušno zalagati za medijske slobode i prava suistomišljenika iz hadezeovskih frakcija, Josipa Jovića.

- 16:17 - Komentari (0) Isprintaj #

Branko Mijić - Journalist of the year by 45 lines


Na primjeru Romana Latkovića kojeg je Tuđmanova vazelinska, novinarska družina verbalnim i stvarnim hicem ponad glave protjerala iz Hrvatske 1995, Branko Mijić je poentirao u Hloverkinom Otvorenom o Josipu Joviću.

Zar nije gora činjenica da su hrvatski novinari iz kruga kojem je pripadala i Hloverka Novak Srzić medijskim linčom prouzročili pucanj na Latkovića i otjerali ga iz zemlje, od ove situacije u kojoj Josip Jović, kao osvjedočeni huškački mrzitelj, glupim potezom iz Haaga dobiva auru žrtve?

- 00:04 - Komentari (0) Isprintaj #

10.10.2005., ponedjeljak

Ponedjeljkom Jasna Babić šalje poruke Anti Gotovini


I ovoga ponedjeljka Jasna Babić je preko Slobodne Dalmacije prenijela još jednu poruku Tomislava Karamarka ravnatelja POA-e Anti Gotovini (posredno i Hrvoju Petraču):

Generalovi kontakti

- Moj klijent Petrač uvjerava me da s Gotovinom nema nikakve veze — tvrdi Ljubo Pavasović.

Tvrdnja je zasigurno točna. Od kako je postalo jasno da se Gotovina uzalud oglasio intervjuom u zagrebačkom tjedniku, i da se njegova haaška optužnica ne može ukinuti, haaški bjegunac je prekinuo svaku komunikaciju sa svojim tajnim i javnim obožavateljima u Hrvatskoj. Prema POA-inim saznanjima, kontaktira isključivo s jednim članom svoga braniteljskog tima, koji vrlo često izbiva iz zemlje.

Jasna Babić, Slobodna Dalmacija, ponedjeljak 10. 10. 2005.


Obzirom da su ove tvrdnje po zdravorazumskim saznanjima apsolutno netočne, nije mi jasno što njima Karamarko želi poručiti Petraču i Gotovini?

Hajde, Hrvoju Petraču mogao bi poslati poruku neka prestane s pozivanjem na svoje nekadašnje poznantsvo s premijerom Ivom Sanaderom, pa će kada ga se izruči iz Grčke, kratko vrijeme provesti u pritvoru jer neće biti dostupni dokazi kojim bi ga se moglo teretiti za otmicu Zagorčevog sina i finaciranje odbjeglog Ante Gotovine.

Odbjeglom Gotovini Jasna Babić mogla bi posredovati signal da se prestalo s pritiskom na njegove hrvatske pomagaće, i da je eventualno izložen mjerama tajnog nadzora njergov američki odvjetnik Luka Mišetić (naime jedino on često izbiva iz zemlje).

E sad, to ipak znači i da je Gotovina pod nadzorom jer se drukčije ne može tvrditi da kontaktira samo s Mišetićem.

U tome, i je, možda catch!

- 10:52 - Komentari (3) Isprintaj #

Josip Jović i govor mržnje


Corpus separatum
...
Prve vijesti krenule su iz ureda premijera Sanadera i predsjednika Mesića, gdje je Turek održao prezentacije svog protuobavještajnog rada, pokazavši, ukratko, kako su Ostojić i još šestorica novinara surađivali s britanskim obavještajcima u cilju, pretpostavlja se, svjesnog dezinformiranja javnosti o slučaju Gotovina, odnosno u cilju svjesnog plasiranja netočnih informacija kako je Gotovina u Hrvatskoj, a za potrebe političkih ciljeva Carle del Ponte i britanske vlade, u krajnjoj liniji usmjerenih na konstruiranje argumenata radi odbijanja hrvatske kandidature za EU. Apostrofirani novinari (Malić, Čičak, Butković, Pavelić, Peratović, Đikić), nisu odveć uvjerljivo negirali spomenute kontakte, u čemu svakako nisu sami...

Josip Jović, Slobodna Dalmacija, ponedjeljak, 10.5.2004.


Reagirao sam na ovu podvalu Josipa Jovića pismom Slobodnoj Dalmaciji koje mi tadašnji glavni urednik Dražen Gudić nije htio objaviti:

„Slobodna Dalmacija“ Zagreb, 11. svibnja 2004.
Hrvatske mornarice 4
21 000 Split


Štovano uredništvo,


obzirom da kolumnist „Slobodne Dalmacije“ Josip Jović u ponedjeljak u kolumni „Corpus separatum“ piše da nisam odveć uvjerljivo negirao kontakte s britanskim obavještajcima u cilju „pretpostavlja se, svjesnog dezinformiranja javnosti o slučaju Gotovina, odnosno u cilju svjesnog plasiranja netočnih informacija kako je Gotovina u Hrvatskoj,, a za potrebe Carle del Ponte i britanske vlade, u krajnjoj liniji usmjerenih na konstruiranje argumenata radi odbijanja hrvatske kandidature za EU, dužan sam reagirati, jer me se na ovaj način, kao i petoricu mojih kolega novinara, optužuje da sam suradnik britanskih tajnih službi koji je radio protiv ulaska Hrvatske u EU.

Očekujući takvu neistinitu javnu konstrukciju koja bi mogla ugroziti dovesti i do ugroze fizičke egzistencije prozvanih novinara, na početku slučaja Turek, zatražio sam od međunarodnih udruga za zaštitu medijskih sloboda intervenciju kod premijera Sanadera neka se izjasni je li Franjo Turek njemu i članovima vlade prezentirao našu suradnju s britanskim, ili bilo kojim obavještajcima, te kakav je službeni stav Vlade o tome.

Premijer Sanader se do sada nije očitovao tom zahtjevu tako da uskoro očekujem javnu rekaciju spomenutih međunarodnih organizacija.

Do sada nisam negirao odveć uvjerljivo spomenute kontakte s britanskim obavještajcima, jer ih nikad nisam ni imao. K tome, kako prenosi Ivo Pukanić, glasnogovornik bivšeg savjetnika predsjednika RH Željka Bagića i bivšeg ravnatelja POA-e Franje Tureka, ja sam u spomenutoj skupini novinara špijuna održavao kontakte s domaćim obavještajnim podzemljem.

S jednim iz tog obavještajnog podzemlja, umirovljenim časnikom HV-a Dragutinom Frančiškovićem, objavio sam i intervju u „Vjesniku“ nakon što su koncem prošle godine neki naši mediji obajavili da se on nalazi na čelu skupine domaćih špijuna koja za novac prodaje dezinformacije Carli del Ponte o boravku odbjeglog generala Ante Gotovine u Hrvatskoj.

Gopodin Frančišković je kao naručitelje medijskog linča (uz huškaćke tekstove koji objavljena je i Frančiškovićeva fotografija iz arhive POA-e), daleko prije nego li je izbila afera uhođenja o kojoj se sad govori, oznaćio upravo spoemute Željka Bagića i Franju Tureka. Predao je i predstavku Vijeću časti HND-a. Kako izvještava list „Novinar“ ta je predstavka odbijena uz obrazloženje da su novinari profesionalno postupili pišući o njemu kao vođi špijunske organizacije.

Ne čudi me postupak HND-a koje je, da sramota bude veća nagradilo Ivu Pukanića za ekskluzivni, a po svemu drugom, nenovinarski intervju s Antom Gotovinom.

Nejasno mi je kako je nagradi tog društva promaknuo intervju vašeg kolumnista Josipa Jovića s pritvorenim, umirovljenim generalom Mirkom Norcem iz 2000.

Zabrinjava me da je vašem kolumnistu promaklo da sam u aferi Turek označen kao suradnik domaćeg obavještajnog podzemlja kada su i njega optuživali za isti krimen vezano uz objavljivanja informacija o navodnoj suradnji predsjedničkog kandidata Stipe Mesića s UDB-om.

Očekivao sam više kolegijalnosti s Jovićeve strane jer je nekolicina ljudi koja je označena kao grupa koja je Joviću podmetnula „falsificirane“ Mesićeve dosjee, kasnije prozvana kao grupa iz obavještajnog podzemlja koja dezinformira javnost i Carlu del Ponte o boravku Ante Gotovine u Hrvatskoj.

Gospodin Jović je vjerojatno zaboravio da je 1999. dobio cjelokupnu dokumentaciju o slučaju bivšeg bojnog policajca Maria Barišića, zlostavljanjima u vojnim pritvorima Kuline, Lora, maltretiranju ratnih zarobljenika nakon akcije Miljevci.

Ne znam zašto ju je za razliku od mene odbio objaviti? Jel po srijedi sumnja da su njegovi dobri poznanici bivši časnici MORH-a koji su mu dostavili dokumentaciju manipulirani od britanskih obavještajaca, pa je on kao svećenik Crkve Svetog Domovinskog rata s gnušanjem odbio tiskati takve podvale i prekinuo svaki kontakt s britanskim slugama, najbolje je neka sam odveć uvjerljivo objasni.


Željko Peratović
novinar iz Zagreba

- 00:37 - Komentari (0) Isprintaj #

09.10.2005., nedjelja

CPJ se očitovao o Josipu Joviću


Prenosim kako mi je stiglo na mail:

CROATIA: Journalist arrested; facing extradition to UN war crimes tribunal

New York, October 7, 2005—A Croatian journalist was arrested Thursday and faces extradition to the Hague-based United Nations International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY) after being accused of identifying a protected witness and failing to appear at a hearing on a contempt of court charge.

Croatian police in the southern city of Split arrested Josip Jovic, the former editor-in-chief of the Split daily Slobodna Dalmacija, acting on a September 28 arrest warrant issued by the Tribunal, according to local press reports.

Jovic’s lawyer Vinko Ljubicic said the journalist was being held at the Split district prison and that “we will submit an appeal as soon as possible,” the state news agency HINA reported. The Tribunal issued the arrest warrant after Jovic failed to appear for a September 26 hearing to enter a plea on a contempt of court charge.

The case stems from indictments issued by the Tribunal in April and September against five journalists and a former intelligence officer for identifying a witness who testified against indicted war criminal Tihomir Blaskic in 1997. The Tribunal had issued a number of gag orders barring news organizations from identifying the witness or publishing the witness’ testimony. It alleges that the journalists repeatedly defied the gag orders by publishing the identity and testimony.

Four of the journalists have appeared at Tribunal hearings to enter not guilty pleas, saying the material they published was of public interest and the witness’ identity had already been made public. Jovic insisted he did nothing wrong and refused to attend a September 26 hearing to enter a plea.

The journalists point out that the protected witness’ identity was disclosed in a 1997 Tribunal ruling posted on the Tribunal’s Web site. In the 1997 ruling, which was still posted on the site on Friday, the Tribunal identified the witness by name and ruled that the witness’ identity should be protected.

The journalists also say that other Croatian media outlets reported the witness’ identity. They face up to seven years in prison and 100,000 euros (US$121,000) in fines if found guilty.

The Tribunal unsealed indictments against three of the journalists on April 27. They are: Ivica Marijacic, editor-in-chief of the Zagreb-based weekly Hrvatski List; Stjepan Seselj, publisher of the Zagreb-based weekly Hrvatsko Slovo; and Hrvatsko Slovo editor Domagoj Margetic. The indictments of the two others were unsealed on September 9. They are: Jovic and Marijan Krizic, editor-in-chief of Hrvatsko Slovo.

The journalists were indicted under Rules of Procedure and Evidence 77 A (ii), which authorizes the court to “hold in contempt those who knowingly and willfully interfere with its administration of justice, including any persons who … disclose information relating to those proceedings in knowing violation of an order of a Chamber.”

The Tribunal grants protected witness status to some individuals in an effort to shield them from retaliation for testifying against indicted war criminals. Some protected witnesses have received death threats from supporters of indicted war criminals after being identified in the media.

“Court-imposed gag orders on news organizations are very troubling, and there are unanswered questions about the Tribunal’s actions,” CPJ Executive Director Ann Cooper said. “For example, it’s puzzling why the Tribunal would take legal action against journalists for revealing information that the Tribunal itself has made publicly available. We are closely monitoring how the Tribunal handles these cases.”

CPJ is a New York–based, independent, nonprofit organization that works to safeguard press freedom worldwide. For more information, visit www.cpj.org

- 13:31 - Komentari (0) Isprintaj #

Svjedoci Ante Markov i Ivo Sanader


(on english on Peratovic Net: Witnesses Markov and Sanader)

Tužbi protiv države za nezakonite obrade kojima sam bio izložen od strane POA-e priložiti ću i imena svjedoka Ante Markova, saborskog zastupnika HSS-a i premijera Ive Sanadera.

Markova ću predložiti zbog ove rečenice:


PREDSJEDNIK ODBORA ZA NACIONALNU SIGURNOST HRVATSKOG SABORA JUČER U ZADRU IZNIO NOVOST O ODBJEGLOM GENERALU

Markov: Hrvatske tajne službe u kontaktu s Antom Gotovinom
(on english on Peratovic Net: In conntact with Gotovina)

S generalom ja nisam u kontaktu, ali mogu potvrditi da su u kontaktu hrvatske obavještajne službe, rekao nam je u kratkom razgovoru nakon pressice Ante Markov.

Siniša KLARICA, Novi list, 28.06.2003.


Naime, Franjo Turek tadašnji ravnatelj POA-e tada je potpisivao operativna izviješća analizirajući moje tekstove o Gotovini, tvrdeći da su netočni i da radim protiv interesa RH. Turek je ta izviješća slao i Antu Markovu, i koji je pored toga što je znao za kontakte Ante Gotovine i hrvatskih tajnih službi, kako je sam izjavio Siniši Klarici, dopuštao Turekovu daljnju obradu nada mnom i optužbe da radim protiv interesa RH. Kad bi još i Turek izjavio da je interes RH bio to što su "naše tajne službe u kontaktu s Gotovinom", priznao bih da sam radio protiv takvog državnog interesa.

Nedavno je javnosti predočeno Turekovo pismo Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, naslovljeno na predsjednika Odbora Ivana Jarnjaka u kom se žali na zaključke koje je Odbor donio u slučaju petoro novinara. Turek tvrdi da je sa svim njegovim radnjama bio upoznat premijer Sanader, koji da je nakon Prezentacije o "neprijateljskoj djelatnosti novinara i bivšeg ravnatelja policije Ranka Ostojića", odobrio nalog za primjenu novih mjera tajnog nadzora POA-e nad Ostojićem.

Turek je javno potvrdio da su navodi prenešeni u medijima iz njegova pisma Ivanu Jarnjaku točni.

Stoga sam sve više uvjeren da je premijer Ivo Sanader bio jako dobro upoznat sa Turekovim poslovima na zaštiti Ante Gotovine i optuživanju novinara. Turekove nedavne tvrdnje potvrđuju i izjavu Dušana Miljuša, urednika u Jutarnjem listu, danu Borisu Paveliću za Novi list:

POJAVIO SE I SEDMI NOVINAR KOJEGA JE PROTUOBAVJEŠTAJNA AGENCIJA PRATILA I PRISLUŠKIVALA

HDZ posjedovao materijale POA-e još u prosincu 2003?
(on english on Peratovic Net: HDZ had materials of POA)

»Imamo snimku tvojih razgovora s ravnateljem policije Rankom Ostojićem«, priprijetio je Dušanu Miljušu, novinaru »Večernjeg lista« u prosincu 2003. glasnogovornik HDZ-a Ratko Maček

ZAGREB – »Imamo snimku tvojih razgovora s ravnateljem policije Rankom Ostojićem, a ti pozdravi Zinku Bardić i novinarku Jutarnjeg lista Ivanku Tomu, jer svi ste vi dio iste grupe« – to je u prosincu 2003., u razdoblju između izbora i preuzimanja vlasti, novinaru Večernjeg lista Dušanu Miljušu kazao ondašnji glasnogovornik HDZ-a Ratko Maček, koji danas radi i kao glasnogovornik Vlade Ive Sanadera.
Izjavio je to jučer našem listu sam Dušan Miljuš, objašnjavajući o čemu je točno bila riječ: »Bilo je to u prosincu 2003., nedugo poslije izbora na kojima je pobijedio HDZ. U kuloarima se spominjalo da je Branko Vukelić kandidat za ministra policije, pa su mediji istraživali njegovu biografiju. I ja sam želio provjeriti neke podatke, pa sam nazvao glasnogovornika HDZ-a Ratka Mačeka. Kad sam mu postavio pitanje, uzvratio je oštro, zaprijetivši mi navodnom snimkom moga razgovora s ravnateljem policije Rankom Ostojićem. Još je dodao da pozdravim tadašnju glasnogovornicu policije Zinku Bardić i novinarku Jutarnjeg lista Ivanku Tomu, jer da smo svi mi dio nekakve iste grupe«, prepričao nam je Miljuš, dugododišnji ugledni novinar-istraživač crne kronike Večernjeg lista i predsjednik Zbora sudskih izvjestitelja Hrvatskoga novinarskog društva...

Boris Pavelić, Novi list, 16.02.2005


Ovo je još i dokaz da je Ivo Sanader s nezakonitim materijalima koje je dobio od Franje Tureka (možda i prije izbora) namjeravao u Miljuševom slučaju, preko svog podređenog glasnogovornika Ratka Mačeka pokušao i ucjenjivati novinare.

Pokušao sam se s Vladom nagoditi jer mi je POA prekršila i još uvijek krši ljudska prava. Nije išlo. U ime Vlade Općinsko državno odvjetništvo odbacilo je moj prijedlog kao neosnovan. Sada će premijer Ivo Sanader dobiti priliku na sudu objasniti svoju ulogu u kršenju ljudskih prava novinarima od strane POA.

- 13:24 - Komentari (0) Isprintaj #

06.10.2005., četvrtak

Die Kroatischen Sängerknaben - Laudatio auf Österreich!


Zbor hrvatskih dječaka iz EPH-a: Ivan Zvonimir Čičak, Mladen Pleše i Denis Kuljiš povodom dobivanja datuma pregovora s EU ispisali laude premijeru Ivi Sanaderu, njegovim dičnim suradnicima: Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću i ravnatelju POA-e Tomislavu Karamarku te premijerovom kolegi i prijatelju Wolfgangu Schüsselu (u prijevodu Zdjelić, Zdilar, Zdjelarević op. ž.p.).

Vlasnik Nacionala Ivo Pukanić izravno je servilan. Na naslovnicu svog tjednika puknuo je sliku austrijske ministrice vanjskih poslova Ursule Plassnik i veliki naslov: Danke Österreich!

Još 2002. dok je Predsjednik Stjepan Mesić bio u zahlađenim odnosima s Antom Gotovinom, pa čak izjavljivao da se odbjegli general nalazi u Hrvatskoj jer bi ga svagdje drugdje uhiti, Mesiću najdraži tjednik Nacional iz pera Mladena Plešea pisao je da Katolička crkva u Hrvatskoj pomaže u skrivanju Gotovine i da je austrijski veleposlanik u Zagrebu po diplomatskim kuloarima pričao da je vidio odbjeglog generala kako u fratarskom habitu ulazi u kuću generala Janka Bobetka. Austrijsko je veleposlanstvo demantiralo Plešeov napis.


Zemlje Dunavske monarhije


Pred nekoliko mjeseci istaknuo sam na ovom blogu Čičkov kritički napis da se Hrvatska u oslanjanju na dobivanje datuma pregovora previše oslanja na zemlje bivše Austro-Ugarske monarhije:

Ali premijer i rodijaci i dalje vjeruju u moć političke korupcije i pritisak što ga u dogovoru s njim vrše države iz sastava Austro-Ugarske Monarhije (Austrija, Mađarska, Slovačka, Slovenija). Sama činjenica da iz ove grupacije bazdi raspadnuti kadaver Monarhije kod mnogih članica EU budi oprez.

Ivan Zvonimir Čičak u Jutarnjem listu prema 45 lines od 26.03.2005.


Zašto sad Čičak u prvi plan ističe navodne zasluge Mladena Bajića i Tomislava Karamarka za dobivanje datuma pregovora, kad se i sa Sljemena vidi da je za taj dobiveni datum bilo važnije lobiranje rodijaka po K und K monarhiji + Luxembourghu (ORCO grupa - Sunčani Hvar), od stvarnog napretka u rješavanju slučaja Ante Gotovine?

Kuljišev erektilni stil u opisivanju Visokog Splićanina koji je street smart i archiever, neću više ni spominjati.

Svi su u Die Kroatische Sängerknaben prešutjeli da je premijer Ivo Sanader s Carlom del Ponte prilikom njene zadnje posjete postigao deal da će slučaj Gotovina za Hrvatsku uskoro biti stavljenjen ad acta: ili uhićen ili prokazan međunarodnim snagama) te da je to bio uvjet da Glavna Haaška tužiteljica pred EU iznese pozitivno mišljenje o hrvatskoj punoj suradnji s ICTY-em.

Prema krugovima bliskim diplomatima u Zagrebu Sanader je Carli del Ponte iznio navodno dosta uvjerljive podatke da bi Ante Gotovina uživa još uvijek veliku podršku u Hrvatskoj, te da bi neka odlučnija akcija vlasti prije dobivanja datuma pregovora s EU mogla poslužiti protivnicima EU kao povod da izazovu veće nezadovoljstvo i prosvjede koji bi u najblažoj varijanti mogli završiti izazivanjem prijevremenih izbora.

I situacija u SiCG gdje su u jednom trenutku prestale sve aktivnosti da se isporuči Radovana Karadžića i Ratka Mladića, a Koštunica uhićuje bivšeg ministra pravosuđa Vladana Batića, nagnali su Carlu del Ponte i Britance da popuste Sanaderovom moljakanju.

No, da je Sanader nakon dobivenog datuma odlučio ispuniti barem dio obećanja potvrđuje i današnje ekspresno uhićenje novinara Slobodne Dalmacije Josipa Jovića, koji se jedini od petorice novinara koje je ICTY optužio za ometanje rada suda objavljivanjem tajnih sudskih informacija, nije želio pojaviti na očitovanju o krivnji u Haagu.

Ni Josip Jović ni glavni urednik Hrvatskog lista Ivica Marijačić nisu se tome nadali, barem ne tako brzo.


Hrvatski list danas


Marijačić je u današnjem Hrvatskom listu napao Ivu Sanadera da vrši pritisak na splitske suce da potpišu rješenje o Jovićevu uhićenju, ali se nadao da to ni jedan neće učiniti. Zatim je raspalio po kolumnistu Jutarnjeg lista Ivanu Zvonimiru Čičku da u ime EPH ucjenjuje Jovića da se sam odazove pozivu iz Haaga:

Stoga su počeli otvoreni «savjeti» optuženom Josipu Joviću, a zatim i suptilne «ucjene». U tome prednjači kolumnist EPH Ivan Zvonimir Čičak, koji je Jovićev čin doživio gotovo kao osobnu uvredu, što se i može razumjeti jer se toliko zbližio i slizao s Haškim tužiteljstvom da već odavno egzistira kao glasnogovornik te institucije. No, Čičkovo dodvoravanje Tužiteljstvu daleko je od obične osobne obveze ili simpatije prema tužiteljici i njezinoj instituciji. Riječ je o daleko težem: on funkcionira, po svemu sudeći, i kao operativac Sanaderova Akcijskog plana (zajedno s glasilima EPH-a), vjerojatno, zadužen za prvu točku, toga plana po kojoj je potrebno mijenjati svijest i percepciju hrvatskog naroda o Tužiteljstvu i Haškom sudu. Ni manje ni više, Ivan Zvonimir Čičak je nazvao iz Haaga Josipa Jovića i «savjetovao» mu da postupi po nalogu Haškog suda jer će u protivnim, rekao mu je, provesti šest mjeseci u pritvoru, obrana će mu stajati najmanje 100.000 eura, a 'Slobodna Dalmacija', u kojoj je zaposlen, to mu neće platiti. Odnedavno je 'Slobodna Dalmacija' u vlasništvu EPH-a u kojemu Čičak tako revnosno idealizira tužiteljicu Carlu Del Ponte, pseći joj se ulizujući, pa tu činjenicu Čičak koristi gotovo za ucjenjivačke savjete optuženom Josipu Joviću te ih umata u kvazipravničke interpretacije Statuta MKS-a i hrvatskih zakona.

Ivica Marijačić, Hrvatski list, 06. listopada 2005.


A Josip Jović u intervjuu Ivici Marijačiću danas se posebno okomljuje na Alexa Lupisa i Sašu Miloševića:

Zašto ne reagiraju međunarodne novinarske organizacije na primjeren način u zaštiti hrvatskih progonjenih novinara? Najavljivalo se da će se oglasiti u tom slučaju novinarsko udruženje u New Yorku, na čelu s g. Alexom Lupisom. To se nije dogodilo. Zašto, po tvojim informacijama i tvom mišljenju?

Vjerojatno zato što se takve intervencije blokiraju iz same Hrvatske. I to zbog ideoloških predrasuda. Udruženje koje spominjete najprije je reagiralo zatraživši od Haškoga suda određena objašnjenja, a onda je naglo zamuklo. Otkrio sam i zašto. Stanoviti Saša Milošević koji valjda surađuje s tim udruženje proglasio me Tuđmanovim glasnogovornikom i agresivnim nacionalistom. Sam taj Alex Lupis je rodom iz Dubrovnika. Nad Hrvatima očito i dalje postoje dežurni čuvari koji vitlaju bičem političke ispravnosti, ili korektnosti kako se danas kaže. Općenito i u nas i u svijetu ljudska prava i slobode tretiraju se isključivo u funkciji određenih ideologija i ideoloških pripadnosti.

Josip Jović, novinar i haški optuženik u intervjuu Ivici Marijačiću glavnom uredniku Hrvatskog lista, također haškom optuženiku

Lupis je prema pisanju Washington Timesa stanovitom Jefreyiu T. Kuhneru izjavio slijedeće:

We are concerned about the tribunal's activities in regards to the indictments of these journalists and we are watching it closely," said Alex Lupis, Europe program coordinator for the Committee to Protect Journalists. Based in New York, the CPJ is America's largest organization devoted to monitoring and protecting global press freedom.

"We think the tribunal should focus on indicting and prosecuting war criminals rather than going after journalists," he said. "There is a legitimate need on behalf of the tribunal to protect secret witness testimony but this is not the best way to go about it."

Mr. Lupis stressed the CPJ opposes the ICTY having "broad jurisdiction over journalists." He urged the tribunal not to "overstep its authority. ... Journalists should be allowed to do their work without criminal penalties," Mr. Lupis said.


CPJ je najjača američka udurga za zaštitu novinara i uživa svjetski ugled u svom poslu. Lupis se načelno stavio na stranu Domagoja Margetića, Markice Rebića, Marijana Križića, Stjepana Šešelja, Ivice Marijačića i Josipa Jovića.

Za dalje bavljenje njihovim slučajem, dovoljno mu je bilo da vidi da je isti taj Washington Times koji krugu optuženih novinara daje bezrezervnu pdoršku u siječnju ove godine mene optužio da sam agent MI6-a i da je čudno kako kao takav još radim u Vjesniku, pa da mu bude jasno kakvog su novinarskog profila Jović & co.

Alex Lupis se mogao nadati što Jović & co. misle o njemu samo da je pročitao Domagoja Margetića i Maria Profacu na CRO NEWS:

As "Alex Lupis has confirmed for Vecernji list that in their American headquarters came official report about problems that Croatian journalists facing with", so United Press International and The Washington Times reported about problems that British MI6 agents and informants were facing in Croatia...

- 22:36 - Komentari (2) Isprintaj #

05.10.2005., srijeda

Jedini medijski otpor Tomislavu Karamarku


Izvjestiteljica Večernjeg lista iz Ureda Predsjednika i predsjednica Sindikata
novinara Hrvatske
Jasmina Popović po drugi put se u pet dana suprotstavila reformi obavještajno-sigurnosnog sustava kakvu predlaže ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko.

U današnjem tekstu Predsjednik Mesić protiv Karamarkove reforme Jasmina izravno u priču o kritici Karamarkove reforme koja bi u Hrvatsku vratila policijsku državu uvodi Predsjednika Mesića.

Optužbe na račun Karamarkove vizije naoružanih špijuna s ratnim ovlastima puno su teže nego u prvoj kritici.

Jasno mi je da se Šime Lučin suprotstavlja Karamarku. To je prirodan sukob još iz 2001. kada Lučin kao ministar policije u čijem je sastavu bio SZUP, nije dopustio Tomislavu Karamarku, da iz UNS-a pošalje Nadzornu službu u provjeru naloga za prisluškivanje, kojih je u SZUP-ovom centru Zagreb u to doba bilo jako puno jer je Franjo Turek prisluškivao prijatelje Ante Gotovine.

Lučin kao član Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost nije bio prisutan na sjednici na kojoj je Odbor dao pozitivno mišljenje na imenovanje Tomislava Karamarka šefom POA-e umjesto Joška Podbevšeka.

Jasno mi je da Ante Đapić podržava Tomislava Karamarka jer Vladimir Faber, Karamarkov kum i šef osječke policije, do sada ničim istraženim nije pritisnuo Đapićevog koalicijskog partnera Branimira Glavaša.

Poznato mi je da Damir Kajin obožava Tomislava Karamarka jer je još koncem devedesetih zamjetno lobirao za njegove prijatelje iz SIS-a: Nikolu Krištu, Antonia Lekića, Ivicu Drviša...

Ali da je Predsjednik Stjepan Mesić odlučio udariti na najsnažniji čvor koji ga povezuje s premijerom Ivom Sanaderom Tomislava Karamarka, još uvijek mi je teško za povjerovati.

- 03:25 - Komentari (1) Isprintaj #

04.10.2005., utorak

Sinhronizirani Jasna Babić i Luka Mišetić o Anti Gotovini


Kada je Ivica Đikić u Feral Tribuneu s početka ovog tisušljeća napisao da je Antonio Lekić, bivši SIS-ovac i prijatelj Jasne Babić, nasrnuo u kafiću Kaltenberg na kolumnistu Nacionala Srećaka Jurdanu, bilo mi je jasno da će Srećko u svojim kolumnama neće više ni jednu ružnu riječ neće napisati o Anti Gotovini. Kako je potvrdio novinarima, Srećko Jurdana, incident nije prijavio policiji, a sve do današnje kolumne u Nacionalu, potvrdile su da je Jurdana shvatio Lekićevu gestualnu poruku.


Ivica Drviš i Antonio Lekić


Nešto kasnije je Nikola Krišto (Lekićev bliski suradnik iz Lore, akcije u kojoj je ubijen Miro Barešić...) posredstvom Jasne Babić posjetio odvjetnika tjednika Nacional i već tada haaškog optuženika Rahima Ademija, Čedu Prodanovića i prenio mu neke poruke Ante Gotovine.

Prodanović je Feralu potvrdio da je primio Gotovinine prijatelje, ali je odlučnuo odbacio sumnje da je kasnije bio uključen u organizaciju Gotovinina intervjua u Nacionalu.


Čedo Prodanović


Zato me ne čudi jučerašnji poziv Jasne Babić Anti Gotovini da se javno oglasi kako se ne bi sumnjalo da je u Hrvatskoj:

HAAŠKI KLJUČ ZAŠTO SE NE JAVLJA ANTE GOTOVINA

General bez domovine

Da Gotovina nije na hrvatskom teritoriju, tako rezoniraju u Haagu, našao bi valjda neki modus da Hrvatsku oslobodi haaške aveti. Prema istoj logici, Gotovina sada šuti samo zato jer se skutrio negdje u Hrvatskoj i čeka trenutak da zemlja, otpisana od europske civilizacije, potone u programirani kaos

piše Jasna BABIĆ

Ključni razlog da Carla del Ponte i nadalje vjeruju da se Ante Gotovina skriva u Hrvatskoj oslanja se na haašku percepciju njegove ličnosti. Da Gotovina nije na hrvatskom teritoriju, tako rezoniraju u Haagu, našao bi valjda neki modus da Hrvatsku oslobodi haaške aveti. U ovako sudbonosnom trenutku, nekim pismom ili porukom obznanio bi Haagu i Europskoj uniji da Hrvatska nema nikakve veze s njegovim bijegom i skrovištem.

Mreža sljedbenika

Pristupanje Eurpskoj uniji nije ni političko, ni ideološko pitanje. Riječ je o tome hoće li se Hrvatska uključiti u civilizacijski krug 21. stoljeća ili će je progutati siromaštvo, tehnološki otpad, mafijaški klanovi, korupcija, nove političke diktature... Ipak, odsutni general oglasio se novinskim intervjuom samo dok je nastojao riješiti sasvim osobni problem: ishoditi poništenje svoje haaške optužnice.

Prema istoj haaškoj logici, Gotovina sada šuti samo zato jer se skutrio negdje u Hrvatskoj. I čeka trenutak da zemlja, otpisana od europske civilizacije, potone u programirani kaos. Haaška ocjena temelji se na činjenici da u Hrvatskoj postoji cijela mreža njegovih sljedbenika, od privatnih odvjetnika, do izdavača i osuđenih gangstera kojima dozvoljava da nastupaju u njegovo ime.

Plaćenik i pustolov

Nije isključeno da je haaška percepcija promašena. Čovjek koji je kao malodobni dječak nestao u bijelom svijetu, priključio se Legiji stranaca, sudjelovao u pljačkama i državnim udarima, zasigurno nema domovine. Legionarska karijera plaćenika i pustolova govori da je Hrvatska tek jedna od ratnih epizoda koja mu je donijela, doduše, mnogo više nego vojni angažmani u Africi i Latinskoj Americi. Samo u Hrvatskoj proglašen je herojem o kojem ovisi budućnost nacije. No, kada je za njim raspisana tjeralica, kao mnogo puta u svojoj karijeri, nestao je na nekom novom plaćeničkom poslu, savršeno ravnodušan prema fatalnim hrvatskim nevoljama s Haagom i Europskom unijom.

U svakom slučaju, njegovu šutnju izvrsno kapitaliziraju oni čije bogatstvo, moć i vlast, mogu trajati koliko i Hrvatska izvan Europe.


A čak ni Vladimira Šeksa nije začudilo kada se istog dana oglasio Gotovinin američki odvjetnik Luka Mišetić i poručio u ime svog klijenta da bi se on predao ako bi se mjesto suđenja premjestilo iz Haaga u Zagreb.

Šeks je tu ponudu, kao predsjednik Sabora i Sanaderova desna ruka, kategorički odbio, adresirajući je na ICTY.

Luka Mišetić je, prema podacima iz britanskog non papera koji su objavili Nacional i Hrvatski list, u Zagrebu redovito odsjedao kod Marina Ivanovića, svog kolege subranitelja, inače bivšeg operativca SIS-a i bliskog suradnika Markice Rebića. Marinović i Rebić se ne mogu svrstati u isto obavještajno podzemlje sa Mirom Lacom, Nikolom Krištom, Antoniom Lekićem, Mirkom Ljubičićem Švepsom,Mihaelom Budimirom, a koje je samo jedan od više logističkih prstenova oko Ante Gotovine.

Zbog toga treba i dalje očekivati kako će na Babićkin poziv Gotovini, iza kojeg stoji, zasigurno, šef POA-e Tomislav Karamarko, reagirati i ostali od bjegunčevih logističkih prstenova, počam od Petračevog, pa do fratarskog.

- 00:15 - Komentari (5) Isprintaj #

03.10.2005., ponedjeljak

Jasna Babić ili kako kompromitirati svjedoka ratnih zločina


Evo se stari momče uvjeri kako je Jasna Babić "krunskog svjedoka" ratnih zločina u Lori, Maria Barišića, čim se njegova priča pojavila u javnosti (Globus, siječanj 1999.) prokazala kao nepouzdanog svjedoka koji da je provalio priču o lažnom granatiranju Šibenika radi osobne frustracije, a prethodno je izveo vojnu pobunu držeći mjesecima pod blokadom vojarnu šibenske vojne policije ne poštujući zapovijed pokojnog ministra Gojka Šuška o svojoj smjeni, pa će ti biti jasno da crne rupe u knjizi Urota Blaškić nisu tvoja fatamorgana, niti tek sporadični incidenti, nastali zamorom pisanja.


Tekst Jasne Babić o ratnim zločinima u Hrvatskoj


12 str. Nacional, 3. veljače 1999.

NACIONAL OTKRIVA

Dan uoči parlamentarnih izbora, 06. veljače 1993., u Šibeniku su dvojica vojnih policajaca i dva pirotehničara inscenirali napad srpskih topova na grad: Nacional otkriva detalje te operacije te donosi portret Marija Barišića, bivšeg načelnika šibenske vojne policije koji je sudjelovao u tom varanju hrvatske javnosti i koji je ovih dana tu priču objavio u hrvatskim medijima

NAREDBU DA SE INSCENIRA TOPNICKI NAPAD NA ŠIBENIK IZDAO JE IPD MORH-a:

Granate nisu ispaljene već su kativirane na zemlji pred kamerama HTV-a

Jasna Babić
otkrila je nove pojedinosti o lažnom topničkom napadu na Šibenik
Snimke: Nacionalova dokumentacija

Više nema sumnje da je 6. veljače 1993. u Šibeniku insceniran napad srpskih topova, kako danas svjedoči Mario Barišić, bivši načelnik šibenske Vojne policije. Njegova priča kaže: dan uoči parlamentarnih izbora dvojica vojnih policajaca i dva pirotehničara - među njima i on osobno - lažirali su srpski napad po zapovijedi načelnika lokalnog SIS-a i šibenske brigade HV-a. U toj maloj ratnoj predstavi sudjelovala je prema Barišićevim tvrdnjama i izvještaju novinarka Silvana Menđušić i njena televizijska ekipa.

Prema Nacionalovim izvorima u obavještajnoj zajednici kamera hrvatske televizije doista je bila postavljena na fiksirano postolje kako bi se što jasnije snimio tobožnji srpski projektil na jednom od obližnjih brda. Tako načinjena snimka spojena je s usmenim izvješćem Silvane Menđušić, načinjenim kao sažetak pisanog priopćenja informativne službe šibenskog vojnog stožem. Režija zapravo nije bila osobilo vješta a ni osobito riskantna: granate nisu ni ubačene u topovske cijevi, "potpaljene su i aktivirane na zemlji tek zbog dramatičnog vizualnog i akustičnog efekta. Nije se htjelo riskirati ispucavanjem granata iz pravog oružja, kako slučajno netko ne bi stradao ili bila napravljena materijalna šteta.

Svjedočenje Marija Barišića

Ali ni Barišićevo svjedočenje nije tako senzaconalno otkriće kako to izgleda na prvi pogled. Za lažni topovski napad znali su, naime, svi važniji ljudi u šibenskom stožeru Hrvatske vojske, svi lideri lokalnog HDZ-a pa čak i dobar dio neformalne lokalne javnosti već 1993. Tijekom proteklih šest godina inscenacija se nekoliko puta spominjala u novinskim napisima, kako u Feral Tribuneu, tako i u Slobodnoj Dalmaciji. U većini slučajeva, taj se slučaj rabio kao sredstvo u frakcijskim optuživanjima i obračunima šibenskog HDZ-a.
Prvi put - u Nedjeljnoj Dalmaciji 1994., drugi put 1997. u Feral Tribuneu pa Slobodnoj Dalmaciji, te na posljetku ovih dana, dok u vladajućoj stranci opet započinje rat oko izbornih lista i kandidaturu za parlamentarne izbore.

Ipak, više je razloga da ta stara zgoda nadilazi okvire Barišićeve priče o pojedinačnim šibenskim krivcima. Kako Nacional doznaj, ideja o lažnom topničkom napadu smišljena je u Zagrebu, u tadašnjem IPD-u Ministarsta obrane, zaduženom za tzv. specijalne medijske i propagandno-političke efekte, s kojim je politički eslablishement HTV-a najuže surađivao. Na samom početku Domovinskog rata bila je to služba Ministarstva obrane s raznolikim aktivnostima. IPD je, primjerice, sudjelovao u nekim značajnim glazbenim i umjetničkim projektima iz kojih je proizašla slika urbane, kozmopolitske Hrvatske pod naletom primitivnih i bradatih srpskih hordi; bio je pokrovitelj glumačke čete i Croatian Rock Forces; sponzorirao je i neke filmove. Vojničku su karijeru u istom odjelu MORH-a započeli i svi budući obavještajci, Miroslav Tuđman, Markica Rebić, Miro Međimorec. No kako je cijeli Domovinski rat ulazio u fazu HDZ-ove desničarske diktature, tako je i IPD vrlo brzo mijenjao svoju svrhu. Proizvodnja što europskije slike o Hrvatskoj zamijenjena je medijskim manipulacijama za što čvršće održanje vladajuće stranke.

Konačno je IPD promijenio i naziv; postao je tipičan komesarijat za nadzor političkih stavova Hrvatske vojske, danas poznat kao Politička uprava Ivana Tolja.

Zakašnjeli svjedok

Po svemu sudeći, jedna od glavnih meta IPD-ova specijalnog rata u Šibeniku u veljači 1993. bila je, medu ostalim, inozemna tv ekipa koja se zatekla na šibenskom terenu između dva značajna dogadaja, izmedu akcije "Maslenica" u siječnju i parlamentarnih izbora u veljači 1993.
Uzgred budi rečeno, zakašnjeli krunski svjedok Mario Barišić ne govori punu istinu tvrdeći da nadležne institucije isključivo u šibenskom slučaju nisu poduzele nišla. Uz znanje šefa države i Gojka Šuška, pokojnog ministm obrane, službenu je istragu otvorio HIS na čelu s Miroslavom Tuđmanom. Doduše, istraga nije dala osobitih rezultata: ponešto zbog kaosa informacija i dezinformacija, a ponešto i zbog manjka ozbiljnog istražitečjskog interesa. Naime, predstave s lažiranim uzbunama za tv kamere i ratničkim igramaa dokone vojske nisu u to doba bile nikakva šibenska iznimka. I u Zagrebu je tijekom jeseni 1991. sviranje sirena ponakad imalo psihološku i mobilizacijsku funkciju, a za europske promatrače izvodili su se ponegdje cijeli pirotehnički spektakli kojima ih je, štedeći ljudske živote, valjalo uvjeriti da je Hrvatska žrtva srpske agresije.

Usto, odmah nakon inscenirane uzbune nadležne državne institucije suočile su se u Šibeniku s mnogo većim problemom: isti Mario Barišić, koji je sudlelovao u lažnom napadu na Šibenik, a naknadno slučaj prijavio, digao je dramatičnu vojnu pobunu.

Naime, nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i dolaska "plavih kaciga" na linije hrvatsko - srpskog razdvajanja, Hrvatska se vojska, po uzoru na HDZ, raskolila na dva nepomirljiva klana, tzv. ustaški i tzv. antifašistički.
Gojka Šuška, ministra obrane, smatrali su predvodnikom jedne vojne i političke struje, a Janka Bobetka, načelnika Glavnog stožera, predvodnikom konkurentske. Ukopani na jednom mjestu, besposleni i tako posvađani, borci HV-a zapravo su se sporili oko tnvijalnih kadrovskih pitanja: svađajući se oko ratnih zasluga i domoljublja, klanovi su se zapravo tukli koji će od njih osvojiti više zapovjednih, načelničkih i logističkih funkcija. Da ti interni sukobi nisu bili bez tragičnih posljedica, da su, štoviše, završavali u stalnom sudaru nadležnosti i zapovjednih linija, svjedoči tragična bilanca masleničke akcije s više od stotinu poginulih vojnika.

Četiri povjerenstva

No iako se ta brojka i danas, prešućuje u javnim statistikama ratnih žrtava, ona je, kako tvrde neki, bila jedan od glavnih razloga za hitnu vojnu reorganizaciju početkom 1993. Novi ustroj HV-a nije, medutim, učvrstio disciplinu i hijerarhiju, nego je čak i zaoštrio stare ratove oko nove redistribucije zapovjednih mjesta.
U tom kontekstu Mario Barišić, dotadašnii načelnik šibenske satnije Vojne policije, odbio je izvršiti zapovijed o primopredaji dužnosti kada je u ožujku 1993. donijeta odluka o njegovuj smjeni. Istina, danas on tvrdi kako je time postao žrtva velike urote kriminalaca i ubojica iz redova tadašnjih Šuškovih sljedbenika, od Šibenika do Zagreba, o kojima je - kako priča - pisao u svojim izvješćima. No kronološki poredani datumi na dokumentima koje sada pokazuje novinarima govore drukčije: da je Barišić počeo s optužbama protiv svojih zapovjednika tek nakon ožujka 1993., odnosno tek kad je smijenjen s funkcije načelnika šibenske Vojne policije.
To i nije važno za domaću javnost koja je tek sada pokazala spremnost da se suoči s nekim manje herojskim stranama Domovinskog rata. Informaciju o lažiranom bombardimnju Šibenika potvrdili su ovih dana pouzdani izvori. Ali je priča o vojnoj pobuni važna za što točniji portret krunskog svjedoka. Uostalom, među svim ostalim tumačenjima vlastile sudbine, Barišić kaže kako se protiv njega urotio čak i Smiljan Reljić, tadašnji šef tajne službe SZUP. Nutkao ga je, navodno, zatrovanim sokovima dok su sjedili u kancelariji u MUP-u, pa je na povratku u Šibenik zaspao za volanom i doživio prometnu nesreću koju je proživio zbog puke sreće. Naime, on i njegov prijatelj stali su kod solane na Pagu kako bi malo odspavali na putu iz Zagreba. Prilikom odmora u automobilu. popustila je ručna kočnica i oni su u automobilu upali u more. Spasilo ih je to što je jedan od njih imao veliki revolver "magnum" čijim je metkom razbio slaklo, nakon čega su mogli isplivati iz potonulog automobila.

Bilo kako bilo, najviše vojne institucije bavile su se Barišićem punih pet mjeseci. Strahujući od lokalnog građanskog rata, u Šibenik su tijekom njegove pobune hodočastila čak četiri povjerenstva moleći ga da dužnost preda imenovanom nasljedniku. Tih dana, daleko od očiju javnosti, usred Šibenika odigravala se prava drama. Na pomolu je bila prava vojnička pobuna koja je mogla završiti velikim krvoprolićem. Tako su se u blokiranoj vojarni šibenske Vojne policije izredali: Miro Međimorec, kao šef SIS-a, Mate Laušić, načelnik Uprave Vojne policije MORH-a, Mihael Budimir, neposredni Barišićev šef, te konačno Miroslav Tuđman, kao ravnatelj HIS-a.
Barišić i njegovi pobunjenici deblokirali su vojarnu tek u rujnu 1993. kada je iz Splita poslana specijalna jedinica koja je dobila zadatak da pošto-poto provede u djelo Šuškovu zapovijed o Barišićevu nečasnom otpustu iz Hrvatske vojske.

Utješno mjesto

Kako ni šibenska vojna pobuna nije bila izuzetak, kazna je kasnije ublažena; do svoga sadašnjeg uhljebljenja na neko utješno mjesto vojnog profesionalca na šibenskom području. Tako su čak i sami Šibenčani njegovo postojanje; u zaborav je pala i režirana topnička paljba iz veljače 1993. Povremeno prisjećanje na taj događaj postalo je dio lokalnog političkog folklora uoči svakog važnijeg političkog prestrojavanja HDZ-a.
Po svemu sudeći, ni za samog Marija Barišića inscenirani topnički napad nije činio najvažniji dio njegove priče. Kada je krajem prošle godine počeo obilaziti oporbene zagrebačke političare pa potom i novinske redakcije, mnogo je, radije svjedočio o mračnim atentatima, o svojim lokalnim neprijateljima i protivnicima, o nepravednom oduzimanju visokog vojno-policijskog statusa, pa tako uzgred i o pirotehničkom spektaklu u kojemu je osobno sudjelovao.

Kada je konačno dospio na naslovne stranice novina, pokazalo se da u cijeloj toj zbrci informacija, optužbi, teorija, pouzdanih i nepouzdanih dokumenata i lokalnih šibenskih imena, širu hrvatsku javnost najviše uzbuđuje epizoda s lažiranom topovskom granatom. A to je siguran znak da je nacija prestala funkcionirati kao zarobljenik IPD-a i njegove manipulacije HTV-om, prvi put zainteresirana da otkrije sve njegove herojske i tragične predstave.

Ma kako Mario Barišić bio nepouzdan krunski svjedok, on je razbio još jednu iluziju o HDZ-ovoj državi.



Umirovljeni bojnik Antonio Lekić, bivši časnik Sigurnosno-informativne službe (SIS)


A kao podsjetnik:
Pred neki dan je Antonio Lekić, bivši časnik SIS-a kog je Mario Barišić navodio kao jednog od oragnizatora ratnih zločina u Kulinama i Lori, inače javno priznati prijatelj Jasne Babić(a vrlo često pokriven kao dobro obaviješteni izvor iz obavještajne zajednice), ovako je govorio o Barišiću:

BIVŠI ČASNIK SIS-a ANTONIO LEKIĆ O DOGAĐAJIMA U SPLITSKOM VOJNOM ZATVORU:

Bulović i Knežević nisu bili civili, nego teroristi

ZAGREB - Nezadovoljan percepcijom javnosti i medijskim praćenjem svjedočenja na ponovljenom suđenju osmorici bivših vojnih policajaca optuženih za ratni zločin u Vojnom zatvoru Lora, umirovljeni bojnik Antonio Lekić, bivši časnik Sigurnosno-informativne službe HV-a, iznio je u petak na konferenciji za novinstvo detalje svog svjedočenja.
Rekao je da Gojko Bulović i Nenad Knežević, zbog kojih se sudi optuženim vojnim policajcima, nisu bili civili, nego teroristi, po svim međunarodnim normama. Pripadnici Vojne policije priveli su ih na temelju naloga koji je potpisao vojnoistražni sudac, kao suradnike Kontraobavještajne službe bivše JNA, zbog sudjelovanja u oružanoj pobuni, a stradali su pri pokušaju bijega nakon što su razoružali i smrtno ranili dvojicu čuvara. Podsjetio je da dokazi o tome postoje u SIS-u, ali da ih sud nije tražio.
Lekić je podsjetio na haaško svjedočenje zapovjednika KOS-a, generala Vasiljevića, na suđenju srbijanskom predsjedniku Miloševiću, u kojem je priznao da je KOS imao zadaću u Hrvatskoj raditi sabotaže, postavljati snajperiste po gradovima, sijati strah i paniku.
Lekić je istaknuo kako od 1500 pritvorenika, osumnjičenih za oružanu pobunu, koji su prošli kroz Loru, niti jedan nije bio civil te da Međunarodni crveni križ, koji je četiri puta posjetio Vojni zatvor Lora, nije imao nikakvih zamjerki. Osvrnuo se i na svjedočenje jednog od krunskih svjedoka tužilaštva, bivšega vojnog policajca Marija Barišića. Rekao je da Barišić ima psihijatrijsku dijagnozu "trajnog poremećaja osobnosti", koja se nalazi pod šifrom F-62, a novinarima je predočio fotokopiju Barišićeva psihijatrijskog nalaza.
— Konzultirao sam se s uglednim psihijatrom koji mi je pojasnio da je riječ o poremećaju izmišljanja ljudi i događaja — rekao je Lekić. Na upit kako je došao do liječničke dokumentacije, Lekić se nasmiješio i rekao da je dobio poštom.

S. DUKIĆ


Zanimljivo je da Državno odvjetništvo nakon ove press konferencije nije Antonia Lekića optužilo za nezakonito odavanje i pronošenje medicinske tajne, a taj čin nisu osudili ni Hrvatski liječnički zbor, ni za Vijeće za medije HHO-a.

- 20:36 - Komentari (2) Isprintaj #

02.10.2005., nedjelja

News on Peratovics web stations


Supruga Nada pokrenula je Welcome to Absurdistan na bloggeru. Njena prva tema nosi naslov: Carla del Ponte - Lov na vještice (Carla del Ponte's Hexenjagd).

Nažalost, čitatelji koji ne poznaju njemački jezik ostat će uskraćeni za razumijevanje Nadinih žaoka sličnih ovoj:

Man(n) glaubt ihre unerfüllten sexuellen Phantasien wären der einzige Antrieb ihrer Verbissenheit, mit welcher Sie die Auslieferung der Kriegshelden verlangt. Sie könnte einfach nicht von ihm lassen, vom gutaussehenden kroatischen General, dessen Ruf als tollster Liebhaber Balkans nur durch seinen militärischen Heldentaten übertroffen werden könnte. In der serbischen Hochburg Banjaluka, erzählt man(n), erlag sie im Hotel, welches sich paradoxerweise noch immer „Bosna“ nennt, dem Charme eines serbischen Bodygards. Dieses (Manns)weib ist wahrlich unersättlich!

Zuletzt kam ihr Glaube an den Pranger. Antun Šuljić, Direktor und Chefredakteur der Katholischen Nachrichtenagentur IKA verstand ihre Worte zu deuten. Ihre Frustration soll die Katholikin aus dem ehemaligen katholischen Internat Theresianum in Schweizerischem Ingebohl mit sich schleppen. Mehr wolle er nicht sagen. Mehr musste er auch nicht sagen, die kroatische Gerüchteküche hatte schon genügend Zutaten für ein vorzügliches Mahl.

Carla del Ponte's Hexenjagd, Welcome to Absurdistan, 02 Oktober, 2005



Nada Peratović


Na veselje nekih čitatelja 45 lines koji su tražili da obnovim linkove na pdf dokumente s izlaganjima Mate Bašića o Slobodnom tjedniku, svečano objavljujem da je webmaster Peratović Neta obnovio tražene linkove koje možete pogledati na:

Mate Bašić - Imotske novine

Mate Bašić vs. Željko Peratović (1)

Mate Bašić vs. Željko Peratović (2)

P.S. Javite primjedbe!

- 23:20 - Komentari (1) Isprintaj #

01.10.2005., subota

Mesić krivi Sanadera - Carla obojici ne vjeruje


Za otkriće Ivice Đikića u ovotjednom Feralu da policijski dosje Kalmeta sadržava informaciju da su sadašnji premijer Ivo Sanader i njegov ministar prometa i veza Božidar Kalmeta u ljeto 2003. pred svjedokom Željkom Dilberom Bori Gotovini, bratu odbjeglog Ante Gotovini, predali 30.000 eura iz HDZ-ove blagajne na ime pomoći generalu u bijegu od zakona, nije nikakva novost za krugove bliske Uredu Predsjednika Stjepana Mesića.


Foto Saša Zinaja, Večernji list


Prošle zime istu sam informaciju čuo upravo iz krugova bliskih Predsjedniku Stjepanu Mesiću i samo sam čekao kad će biti upotrijebljena protiv Ive Sanadera.

Gotovo sam siguran da je na ovu informaciju mislio Franjo Turek kada se u jeku skandala Puljiz javno zaprijetio Ivi Sanaderu da postoje dokazi kako je i premijer upetljan u kriminal.

Hrvoja Petrača sumnjiči se za financijsko pomaganje odbjeglom Anti Gotovini, a Vlada Ive Sanadera hvali se da je uhićenje Hrvoja Petrača jedno od bitnih ostvarenja Akcijskog plana kojem je jedan od ciljeva razbijanje mreže Gotovininih pomagača, a kad ono sam se premijer, istina dok je bio samo šef najjače oporbene stranke, bavio istim kriminalnim aktivnostima kao i Petrač - financirao odbjeglog haaškog bjegunca Antu Gotovinu.

Težak je to udar i na Tomislava Karamarka, ravnatelja POA-e, kojeg se optužuje da je inzistirao na sankcijama protiv policajaca (Ivice Veselog, Ante Rajkovače...), a koji da su bili u doticaju s dosjeom Kalmeta. A Karamarko upravo preko Ivane Šikić (prethodno Gordana Malića) promovira svoj prijedlog Zakona o sigurnosnim službama koji bi trebao ozakoniti sadašnje nezakonitosti kojima se POA bavi: nadzor nad komunikacijama osobama koje ne ugrožavaju interese RH, bavljenje špijunskim aktivnostima izvan zemlje (BiH, Italija, Izrael...), te povratiti ovlasti tajnim služabama koje je imala Rankovićeva UDBA: od nošenja oružja i uhićenja sumnjivaca, do apsolutnog nadzora i kontrole nad svim obavještajno-sigurnosnim podacima u zemlji - na jednom mjestu.

Zato se s pravom Večernjakova izvjestiteljica iz Ureda Predsjednika i predsjednica Sindikata novinara Hrvatske Jasmina Popović usprotivila Karamarkovoj zamisli koja ju podsjeća na vremena Edgara J. Hoovera i Bushovo Ministarstvo Domovinske sigurnosti.

Opet, malo je neobično da se prema navedenim signalima Predsjednik Stjepan Mesić odlučio okrenuti leđa svom bliskom suradniku još iz HDZ-ove barake Tomislavu Karamarku, upravo pred posjet Carle Del Ponte Hrvatskoj.

Vjerojatno se nadao da će Carla svu krivnju za opstrukciju Akcijskog plana svaliti na Sanadera i Karamarka, a barem prema snimci HTV-a, Haška tužiteljica je najviše kolutala očima kad je Predsjednik Stjepan Mesić govorio kako naše službe nisu locirale Antu Gotovinu u Hrvatskoj.

Nije Haaška tužiteljica zaboravila Mesićeve grijehe iz prošlosti oko angažmana Ureda Predsjednika i POA-e spram pomoći Anti Gotovini i Hrvoju Petraču. Delponteova, vjerojatno ima na pameti da je Predsjednik Mesić sunadležan za tajne službe, pa kao i u slučaju Podbevšek-Puljiz, smatra li da šef POA-e Tomislav Karamarko radi mimo zakona, slobodno može od premijera Ive Sanadera javno tražiti da mu se supotpiše otkaz. Predsjednik to nije učinio i Carla mu ne vjeruje da i on ne podupire opstrukcije Akcijskog plana u operativnoj izvedbi Tomislava Karamarka.


Zaštitarska svjedodžba Damira Rovišana koju je potpisao Tomislav Karamarko


P.S. Vezano za nedavno konstrukcije tko sve stoji iza Damira Rovišana, odnosno što je poruka "njegovog slučajnog, neopreznog rukovanja ručnom bombom u veleposlanstvu Velike Britanije, 45 lines, kad ne bi bio ozbiljan medij, mogao bi pridodati još jednu: Tomislav Karamarko je kao Predsjednik MUP-ovog Ispitnog povjerenstva za izdavanje zaštitarskih licenci 26. svibnja 1998. potpisao svjedodžbu Damiru Rovišanu. Dakle, moguće je da je i POA povezana s eksplozijom u britanskom veleposlanstvu.

Al, ovo je nezavisan medij, nesklon selektivno-tendencioznom izvještavanju i komentiranju, pa ću navedenu konstrukciju odbaciti kao nedovoljno utemeljenu.

- 22:03 - Komentari (0) Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2005 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Siječanj 2012 (1)
Svibanj 2010 (1)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (19)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (22)
Prosinac 2007 (15)
Studeni 2007 (16)
Listopad 2007 (19)
Rujan 2007 (14)
Kolovoz 2007 (8)
Srpanj 2007 (14)
Lipanj 2007 (24)
Svibanj 2007 (17)
Travanj 2007 (33)
Ožujak 2007 (37)
Veljača 2007 (32)
Siječanj 2007 (29)
Prosinac 2006 (26)
Studeni 2006 (34)
Listopad 2006 (31)
Rujan 2006 (29)
Kolovoz 2006 (25)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (18)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (28)
Ožujak 2006 (34)
Veljača 2006 (35)
Siječanj 2006 (43)
Prosinac 2005 (26)
Studeni 2005 (35)
Listopad 2005 (33)
Rujan 2005 (31)
Kolovoz 2005 (18)
Srpanj 2005 (24)
Lipanj 2005 (34)
Svibanj 2005 (32)
Travanj 2005 (47)
Ožujak 2005 (15)



45 lines © 2005, Zeljko Peratovic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se