11.10.2005., utorak
Hloverka Novak Srzić i prijatelji iz HDZ-a
 Prvi medijski istup Milana Levara, Zdenka Ropca i Zdenka Bande dogodio se 1993. uoči akcije Medački džep, a nakon njihova pritvaranja zbog optužbi da u kućama nelegalno drže oružje i eksploziv s kojim da su minirali kuću pukovnika Nikole Rendulića. Pukovnik Nikola Rendulić bivši je časnik JNA kojeg je stožer HV-a u Zagrebu htio angažirati da zajedno sa Petrom Stipetićem preuzme obranu obranu Gospića iz već krvavih ruku Tihomira Oreškovića i Mirka Norca. Kako je poznato naum stožera se nije ostvario. Prema generalu Petru Stipetiću, kada je Norcu priopćio da je to zapovjed Franje Tuđmana, on je kazao da od generala priznaje samo Maksa Luburića. Levar, Ropac i Bando bili su dakle na istoj strani s Nikolom Rendulićem, pa je miniranjem njegove kuće i optuživanjem njih, trebalo jednim udarcem mlatnuti četiri muhe. Milan Levar je sve teže podnosio situaciju da se unatoč njihovim opetovanim upozorenjima vlasti u Zagrebu što su Tihomir Orešković, Mirko Norac i njihovi gospićki poslušnici učinili po Gospiću i Lici, teror nastavio događati, pa je od kruga Josipa Manolića, Stjepana Mesića i Perice Juriča, tražio da izvrše pritisak na pokojnog Tuđmana ili da djeluju preko medija. Ubrzo je Levaru, Bandi i Ropcu došao poziv iz Zagreba da s pojave u Glavnom tajništvu HDZ-a. Dočekao ih je tadašnji glavni tajnik Perica Jurič u društvu glavne urednice Danasa Hloverke Novak Srzić i predložio da preko Danasa upoznaju javnost s događajima u Gospiću. Prvi njihov istup nosio je naslov Bratstvo krvi i novca, a potpisao ga je novinar Edo Popović. Razumljivo, gospićki svjedoci uz pomoć jedne frakcije HDZ-a kojoj je tada bila bliska i Hloverka Novak Srzić, nisu u tom obraćanju javnosti spominjali sve krvave pojedinosti gospićke ratne zbilje. Kako je 2000-e nakon ubojstva Milana Levara u Slobonoj Dalamaciji izjavio Perica Jurič "ta njihova priča nije izazvala reakcije". Da bi nekako privremeno utješili Levara Mesić-Manolićeva struja u HDZ-u preko Hloverke Novak Srzić, namjeravala mu je dati posao novinara u Danasu. Od samog početka podozriv prema toj vrsti utjehe, Levar, je ipak popustio i dao podatke i sliku za Danasovu novinarsku iskaznicu koju mu je potpisala Hloverka Novak Srzić. Međutim, kakoje on htio pisati o stvarnim događajima i problemima u Gospiću i Lici, a Hloverka mu nudila da šalje vijesti o otvaranju pošte, puštanju u rad vodovoda i slične komunalne teme, do stvarne novinarske suradnje između Milana Levara i Danasa, nikad nije ni došlo. Tu se njihovi putevi razilaze. Levar se sve manje obraćao ljudima iz vlasti. Podržao je Mesić-Manolićevo osnivanje HND-a, ali stvarni je oslonac tražio u slobodnijim, nezavisnijim medijima u Hrvatskoj, ICTY-u i međunarodnoj javnosti. Hloverka Novak Srzić uspješno se priključila struji nekolicine tada istaknutih novinarki koje su otvoreno podržavale Franju Tuđmana vezanog uz Gojka Šuška. Jedna od njih objavila je intervju s Dinkom Šakićem, koji ga je koštao izručenja iz Argentine i presude u Hrvatskoj za zločin u Jasenovcu. Druga je bila poznata po izjavi izjavila da bi i lagala za Hrvatsku. Ta je za Račanove vlasti iz sinekure komentatorice na HTV-u, ne radeći ništa za firmu, napisala hvalospjevnu knjigu Gojku Šušku. Ne znam što osjeća Hloverka Novak Srzić kad čuje za ime Milana Levara kao jučer u Otvorenom, za svog nesuđenog suradnika koji je izgubio glavu govoreći ono što se ona više nije usudila objavljivati. Vjerojatno ga smatra svojim poslovnim promašajem, inače ga ne bi prešutjela i ne trepnuvši nastavila se zdušno zalagati za medijske slobode i prava suistomišljenika iz hadezeovskih frakcija, Josipa Jovića. |
