online

nulla dies sine XVL lineae




28.05.2005., subota

Nema datuma pregovora s EU

Nije Sava centar, al nije ni daleko

Sa snimanja Arene


Jacques Wunenberger, šef Delegacije EU Komisije u Zagrebu kaže da još nezna razloge zbog kojih bi Carla del Ponte mogla reći pred Vijećem sigurnosti UN-a i u EU da je Hrvatska zadovoljila uvjete pune suradnje s ICTY-em.

Ne vidim ih ni ja. Medijska logistika Tomislava Karamarka, šefa POA-e više ne proganja ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt, ne javlja što je s uhićenjem Hrvoja Petrača, ali se okomila na Saliha Fazlića, tipa koji je navodno posredovao u naručivanju lažnih putovnica za Antu Gotovinu i Hrvoja Petrača.

Kao, laže Fazlić da to nije priznao pred Glavnim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem i ravnateljem POA-e Tomislavom Karamarkom.

Čak i Karmarko, inače, kao šef obavještajne službe, nesklon medijskim istupima (što je notorna laž jer njega se lako dade uvrstiti u grupu s Manolićem, Perkovićem, Rebićem, Tuđmanom, Reljićem, šefovima obavještajnih službi, koji rado daju intervjue, izjave, a osobito brifiraju novinare), izjavljuje da Fazlić laže da je prvotno priznanje dao pod prisilom (ucjenom).

Pa onda, opet vijesti da Lončarić mora svjedočiti i o Gotovininoj putovnici, pored svjedočenja o informaciji za Petračevu.

Damir Lončarić ni na prvom svjedočenju nije rekao ništa pametno, a nekmoli korisno, pa neće ni na ovom.

Sve skupa, ne znam čime Karamarko raspolaže što bi moglo odobrovoljiti Carlu del Ponte?

Jedino, ako mu glavni adut nije info koji je plasiran u mostarski Danas da je Ante Gotovina pod zaštitom hercegovačkih franjevaca?!

- 22:48 - Komentari (2) Isprintaj #

27.05.2005., petak

Jugonostalgični ustaša


Tamo daleko kraj mora

Otkrivač beogradske Republike (Ulica srpskih rokera) pita: Jesu li Goran Milić i Milić od Mačve jedna te ista osoba?!


Taj se lik - Peratović - u mojoj biografiji odjednom pojavio onda kad sam se prvi put vratio iz Australije, dakle 1995. Bilo je to u Panorami. Uglavnom bi se ušuljao u birtiju u Radićevoj, kod Krole (preko puta “Panorame”), sjeo bi nepozvan, šutio i valjda slušao i pamtio, iako površno. Ako bi nešto i rekao, nije bilo
vrijedno spomena: spomena: ili je bilo glupo-pretenciozno, ili
podjebavačko-izazivački...

Pod smokvom koju je Katarinina mama zasadila u backyardu kuće u četvrti Northote na sjeveroistoku Melbournea, s nevjericom sam iščitavao u jednom od Globusa kako me, koji mjesec kasnije Peratović - polemizirajući s Goranom Milićem - prvo proglašava pijancem, zatim me naziva kolegom, a potom se, koji tjedan kasnije, intervjuirajući nekakva udbaša, “stručnjaka za emigraciju” (neću mu spominjati ime, o mrtvima - šutnja) , poziva na pitanja iz mojega razgovora s Božom Vukušićem. Međutim, to pitanje i taj odgovor je tadašnja glavna urednica Globusa Đurđica Klancir bila izbacila iz razgovora, nikada nisu objavljeni. Što to znači? Eh, pa to znači da je Peratović “vrtio” po mom kompjutoru u Globusu, iz kojega ja nisam izbrisao tekstove (tko bi se toga sjetio?), nastojeći smisliti štetu Boži, meni, kome li, pozivajući se na činjenice koje ne postoje, na pitanja i odgovore koji nikada nisu nigdje objavljeni…

Mate Bašić, Imotske novine, br. 8, travanj 2005.


Mate Bašić se u mom životu pojavio znatno ranije - 1991. Kad smo Romeo Ibrišević i ja, jer nam u Vjesniku nisu dali, posudili auto od ST-a, da se možemo odvesti do Vukovara.

Auto smo preuzimali od Mate Bašića i Ede Popovića koji su se vraćali od nekud u Gundulićevu gdje je bilo sjedište Imperija Marinka Božića. Na automobilu su bile s bočnih strana nalijepljene velike reklame za Slobodni tjednik. Dok smo se vozili svi zajedno do Gundulićeve, ST-ovci su komentirali da Vjesnik tada u Hrvatskoj ima značaj zidnih novina.

U Miramarskoj, prije podvožnjaka susreo nas je bijeli golf pun momaka koji su se vraćali s ratišta držeći među nogama kalašnjikove. Ugledavši naljepnice na ST-ovom automobilu, jedan od gardista je pripreijetio prstom u načem pravcu. ST-ovci su mu uzvratili bosanskim grbom, plaženjem... E, nakon toga su se u našem smjeru okrenule cijevi njihovih kalašnjikova... Skretanjem u ulicu iz zabranjenog smjera vozač ST-a je izbjegao svi skupa ne budemo izrešetani u središtu Zagreba.

Zato smo Romeo Ibrišević i ja nakon preuzimanja automobila, najprije s njegovih bokova, sastrugali naljepnice Slobodni tjednik.

Romeo je posudbu Marinku Božiću namirio nekim fotografijama. A ja sam ostao uskraćen za suradnju s kako se Mate hvali listom koji se prodavao u 200.000 primjeraka - ponekad presudnim čimbenikom zašto je kleveta koju je ST objavio toliko razljutila ljude da bi potezali kalašnjikove na njih.

A pamtim i maratonske natjecanja u ispijanju Stocka između Mate Bašića i Gorana Milića 1995. kod Marije Krole, čega se Matan dotiče.

Svjedočio sam Milićevim pokajničkim zdravicama Bašiću i Anti Žužulu kako je on eto, početkom devedesetih bio potpuno uvjeren da je nacionalizam štetna pojava, da bi se kroz vrijeme životom u Zagrebu, radom u Panorami i poznantsvima s "nekim" ljudima - razuvjerio, čak što više uvidio da je nacionalizam donio spas hrvatskom narodu u obrani od agresije i stvaranju države.

A sjećam se i briljantnih Milićevih prijedloga na kolegijima u Panorami nakon Oluje na koje bio dolazio sa susreta s dr. Ivićem Pašalićem.

Jedan od njih je da svakako trebamo posevetiti dvije, tri stranice teksta u kojem bi se na primjeru postavljanja hrvatskih naziva na ulaze u oslobođena mjesta i trenutnim otvaranjem poštanskih ureda u istim, pokazati do koje mjere je hrvatska država organizirana da ona ne samo da ne čini ili dopušta ratne zločine, već dok si rek'o keks uvodi život u oslobođena područja.

I upozoravao sam na Milićevo konvertitsko sluganstvo kad je na HTV-u napravio intervju s dr. Franjom Tuđmanom, svojedobno, dobrim drugom oficirom iz JNA, njegova oca.

Zadnji sam na ovome svijetu ko'g je iznenadila, kod Milorada Pupovca i Borisa Dežulovića jako dobro naglašena činjenica da je Goran Milić pokrenuo medijsku lavinu u kojoj su se zakotrljali zaklani starac Srbin u Karinu i bombaške eksplozije u Borovom Selu i Trpinji.

Zar se zaboravilo da je nedavno u njegovoj emisiji napadnut i filozof Milan Kangrga?

Dok neki tek sada otkrivaju Milićevu nacionalističku crtu, neki Bosanci, poput Kemala Kurspahića, Gorana drže iskusnim, objektivnim profesionalcem.

Kurspahić je dobar dio svoje knjige Zločin u 19,30 temeljio na razgovorima s Goranom Milićem smatrajući ga relevantnim sugovornikom oko tema poput nacionalističko ratno-huškačko novinarstvo državnih medija u Hrvatskoj i Srbiji i objektivni YUTEL, itsl...


Knjiga Kemala Kurspahića


- 02:50 - Komentari (0) Isprintaj #

26.05.2005., četvrtak

Hoće li POA istraživati smrt Ludviga Pavlovića?


Zanimljiv tekst Zvonimira Despota u Večernjaku:

Nakon više od trideset godina, Protuobavještajna agencija već gotovo pola godine radi na slučaju Bugojanske skupine, odnosno pokušava utvrditi gdje su završili posmrtni ostaci 18 od 19 članova te hrvatske emigrantske skupine koja je u Jugoslaviji 1972. izazvala neviđenu pomutnju...

"21. decembra 1972. godine, nakon što je sud izrekao presudu, predsjednik vijeća u prisustvu zastupnika optužbe, optuženih i njihovih branilaca javno je objavio presudu". Slijedi glas predsjednika sudskog vijeća: "Prvooptuženi Horvat Đuro, drugooptuženi Keskić Vesil, trećeoptuženi Vlasnović Mirko i četvrtooptuženi Pavlović Ludvig, prema ličnim podacima utvrđenim na glavom pretresu, krivi su...

Prvooptuženi Horvat Đuro na kaznu smrti, drugooptuženi Keškić Vesil na kaznu smrti, trećeoptuženi Vlasnović Mirko na kaznu smrti i četvrtooptuženi Pavlović Ludvig na kaznu smrti".


Prvo što mi je upalo u oči je navod da se POA bavi pronalaćenjem posmrtnih ostataka ubijenih ili strijeljanih članova bugojanske skupine? Po čijem nalogu? Na čije traženje? Po kom zakonskom osnovu ako pokojnici ili ubijeni ili strijejeljani na teritoriju BiH? Zar to ne bi bio posao Državnog odvjetništva koje bi te informacije moglo dobiti uz pomoć Ministarstva pravosuđa RH od nadležnih bih pravosudnih vlasti?

Kako je moguće da POA istražuje na teritoriju druge države, kad bi to eventualno mogla samo OA? Zar se zato mijenja Zakon o sigurnosnim službama jer se misli da bi se retroaktivno mogle pokriti neke trenutno nezakonite operacije?

Pored kritike POA-e, ako je točna Despotova informacija, valjalo bi uputiti i jednu ozbiljnu primjedbu autoru teksta?

Zašto nije naveo podatke da je Ludvigu Pavloviću kazna smrti smanjena na visoku zatvorsku koju je izdržao 1991. i pušten na slobodu iz sremsko-mitrovičkog zatvora, da bi ubrzo, u rujnu 1991., poginuo u akciji koju su organizirali Gojko Šušak i Mladen Tuta Naletilić, na Kupresu. Slično Miri Barešiću, Ludvig Pavlović je jedini iz svoje grupe poginuo u akciji, na prvi pogled sumnjivih motiva.

O tome je svojedobno svjedočio u Nacionalu u razgovoru s Matom Bašićem Ivan Livajić zvani Iko i Homeini (51) iz Podbablja kod Imotskog. Inače, taj se Bašićev intervju nepravedno zapostavlja na račun onog s Mladenom Naletilićem Tutom koji je objavljen koji mjesec ranije.

Nije ni Livajiću danas lako: Bašić u Australiji, on u zatvoru:

PRESUDA IVANU LIVAJIĆU NA SPLITSKOM ŽUPANIJSKOM SUDU

Za ubojstvo sedam godina

SPLIT - Na zatvorsku kaznu u trajanju od sedam godina osuđen je Ivan Livajić zvani Iko (51) iz Podbablja kod Imotskog, nepravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen krivim za ubojstvo dvadesetogodišnjeg Alena Sečića.

Sud je Livajića proglasio krivim što je 18. travnja 2004. oko 13.30 sati u Poljicu, općina Podbablje kod Imotskog, ubio Alena Sečića tako što je u njegovu pravcu ispalio jedno streljivo koje je mladića pogodilo u vrat i zadalo mu ozljedu od koje je odmah preminuo. Okrivljeni je pucao u teškom alkoholiziranom stanju (3,30 promila alkohola u krvi, a 4,28 promila u mokraći), a nakon kratkog verbalnog sukoba s Alenom Sečićem i njegovim ujakom Safetom Musićem.

Premda je optužnica Livajića teretila da je ubojstvo počinio bez ikakva povoda i razloga, sud je ocijenio, uvažavajući izjave svjedoka, da je povod bio verbalni sukob. Ubojstvo se dogodilo na Veliki petak, u vrijeme kad je mladi Rom, s prebivalištem u Zagrebu, zajedno s majkom Sanelom Sečić i ujakom u Poljicima prodavao tepihe. Sud nije prihvatio obranu okrivljenog da je prije pucnjave došlo do međusobnog naguravanja, pri čemu je pištolj marke valter kalibra 9 mm, slučajno opalio.

Pri izricanju kazne Livajiću je kao olakotna okolnost uračunata dosadašnja nekažnjavanost, podatak da je bio sudionik Domovinskog rata, odlikovan od bivšeg predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, nesređene obiteljske prilike.

Kao otegotna okolnost ocijenjena je činjenica da, unatoč verbalnom sukobu, Alen Sečić nije Livajiću dao nikakva povoda za pucanje iz pištolja i ubojstvo.

U kaznu zatvora Livajiću se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru u kome se nalazi od 18. travnja 2003. pa nadalje. Budući da izrečena kazna iznosi više od pet godina, pritvor mu je produljen po sili zakona.

J. MATIĆ

- 09:36 - Komentari (4) Isprintaj #

23.05.2005., ponedjeljak

Mirko Stanković & Ivica Marijačić & Tihomir Orešković


Demantirao sam već na ovom blogu da je fotoreporter Vjesnika Romeo Ibrišević spasio Vjesnikovog vozača Mirka Stankovića smrti u Gospiću kako je pisao Denis Kuljiš u svojoj knjizi:

Na to sam skočio i rekao da to neću dopustiti, jer da se na početku stvaranja države ne smijemo ponašati kao naši neprijatelji. Koja je onda razlika među nama? Da ću zvati Darka Kolomba (tada šef deska u Vjesniku, a danas direktora Jutarnjeg lista) i Mladena Plešea (tada urednik unutarnje politike Vjesnika, a danas zamjenik glavnog urednika u Globusu).


Isto vrijedi i za izjave samog Mirka Stankovića koje je prvo dao frankfurtskim Vestima, a potom u intervjuu Mladenu Plešeu u Nacionalu.

Evo što je Ivica Marijačić u Slobodnoj prenio iz Vesti:

Legendarni Vjesnikov vozač

Mirko Stanković, svjedok Tihomira Oreškovića


SVJEDOČENJE: MIRKO STANKOVIĆ, BIVŠI FOTOREPORTER "VJESNIKA", SRBIN IZ GOSPIĆA, U SRPSKOM EMIGRANTSKOM LISTU "VESTI" PRISJEĆA SE LIČKE RATNE
DRAME I POTVRĐUJE:

"Nikada neću zaboraviti da mi je Orešković spasio život"

Premda u svojoj interpretaciji zbivanja u Gospiću, Stanković širi klasičnu srpsku propagandu, ipak nije mogao poreći činjenicu da ga je upravo "zločinac" Tihomir Orešković spasio, da ga nije tukao, maltretirao, da mu je donosio hranu, i da mu se obraćao s "gospodine Stankoviću..." što baš nije manira "ratnih zločinaca"

Piše: Ivica MARIJAČIĆ

Nikada neću zaboraviti da ste mi spasili život, rekao je 1991. godine Mirko Stanković (45), Srbin iz Gospića, Tihomiru Oreškoviću, jednom od zapovjednika obrane Gospića, protiv kojega se ovih dana na Županijskom sudu u Rijeci vodi istražni postupak zbog sumnje da je počinio ratni zločin nad srpskim civilima 1991. godine u Gospiću.
Prisjećajući se tih događaja, Mirko Stanković ponavlja ovih dana te riječi, upućene Oreškoviću u hotelu "Velebno", u svom dosad prvom i jedinom intervjuu kojega je dao za emigrantski srpski dnevni list "Vesti". Taj list se tiska u Frankfurtu u nakladi od oko 90.000 primjeraka i najnakladnije je glasilo srpske "dijaspore". Stanković je azilant u Njemačkoj, gdje živi s obitelji od 1992. godine, a do početka Domovinskog rata i odlaska u Njemačku, bio je fotoreporter zagrebačkog "Vjesnika".

Kaže da su ga tadašnji urednici "Vjesnika" Hidajet Biščević i Krešimir Fijačko poslali na radni zadatak u Gospić gdje je, navodi u intervjuu kojega su "Vesti" objavile u dva nastavka, 30. i 31. listopada, pod naslovima "Ne želim sudbinu Milana Levara" i "Batine pljuštale uz zalivanje ’Cezarom’", proživio mučenje "zengovaca" u Zapovjedništvu gospićke obrane da bi, naposljetku, bio "jedan od retkih Srba koji je spasio živu glavu".

"Nacionalist" Levar

Osumnjičeni Tihomir Orešković je nedavno tijekom istrage u Rijeci izjavio kako nije točno da je počinio djela koja mu se stavljaju na teret, a da je tako može posvjedočiti i slučaj Mirka Stankovića, "Vjesnikova" fotoreportera, kojemu je spasio život.
Stanković potvrđuje Oreškovićeve riječi.

"Tihomir Orešković me nije tukao, štoviše mogu reći da je bio ljubazan", tvrdi Stanković.

"Ako sud u Rijeci, gdje sude Tihomiru Oreškoviću zbog zločina u Gospiću, bude tražio da svjedočim, uradiću to, ali u Hrvatsku ne idem. Izjavu mogu da dam jedino ovdje u Nemačkoj. Svjedočiću po savjesti i kao i vama, reći istinu. Ja sam ostao živ, stotine mojih sunarodnika nisu bili te sreće. Da li za to treba da zahvalim Tihomiru Oreškoviću ili nekom trećem, ne znam. Njime se sada konačno bave pravosudni organi i njima ostavljam da presude da li je kriv ili ne", rekao je Stanković srpskom emigrantskom dnevnom listu "Vesti".

Stanković na početku intervjua govori o svom poznanstvu s Milanom Levarom za kojega kaže da je rano pokazivao hrvatski nacionalizam, ali da nije mogao mirno gledati "pokolje Srba" koje su "zengovci, ustaše i ko zna koje horde u to vreme počinile u Gospiću". Levar je, po mišljenju Stankovića, očito mnogo znao, zato je ubijen.

Redakcija "Vjesnika" ga je, nastavlja Mirko Stanković, u rujnu 1991. godine kao Srbina, "ali i kao čovjeka koji potiče iz pobunjenih krajeva" slala na opasne zadatke. Tako se zatekao u rodnom Gospiću, zajedno s kolegicom novinarkom Nives Matijević.

Pospani stražar

"Počeli su da pljušte šamari, udarci po rebrima i bubrezima, islednici su se stalno smenjivali, razni ljudi su izlazili i ulazili, jedino stražar stalno me držao na nišanu", potanko opisuje Stanković, no ne navodi poimenice tko ga je udarao.

Čak ističe da je stražara nekoliko puta i sam "drmusao" i budio kad bi zaspao na sjedalici da u bunilu ne bi povukao obarač, što bi se moglo protumačiti da situacija i nije bila toliko dramatična budući da on može "drmusati" stražara.

"U gradu je tada vladao pravi pakao, padale su granate, gorelo je na sve strane, a hrvatska vojska je bila nekonsolidovana, nije se znalo tko pije ni tko plaća. Poverenik Vlade RH za odbranu Gospića ni izbliza nije stvar držao pod kontrolom, vlast su, bilo je očigledno, imali ’štedulovci’ i Tihomir Orešković", kazuje Stanković.

Svi novinari su se zavukli, stoji u nastavku Stankovićeve ispovijesti "Vestima", u podrum hotela u Gospiću, jer je u tamošnjoj kuglani bio "Štab za obranu Gospića". Tu je bio Orešković. Stanković zaključuje da je bio glavni, jer su svi telefonski pozivi i faks-poruke bili u njegovim rukama. Svako malo su izbijale svađe među njima, pripovijeda Stanković, "hvatala ih je panika, ljudstva nisu imali, jer su u strahu od srpske vojske i artiljerije mnogi pobegli, među njima i većina mladih Hrvata Gospićana koji nisu hteli na ratište". Netko je Stankovića tada, priča on, uhvatio za rame i "pocjepanim" glasom pitao "Šta ti, četnik, radiš ovde?"

Pred kalašnjikovim

Za rame ga je držao "žestoki hrvatski nacionalist" Pajo Šimić i nakon toga ga je nekolicina ljudi u odorama odvukla u jednu pokrajnu prostoriju, posadili na sjedalicu i odredili stražara koji je "kalašnjikov" s prstom na obaraču stalno držao uperen u njegov trbuh. Nakon toga su ga, navodi Stanković, po smjenama ispitivali Tihomir Orešković i njegov brat Ivica, zvani Kaligula, te i drugi koje nije poznavao.

"Tihomir Orešković me nije tukao, štaviše mogu reći da je bio ljubazan", ističe Stanković, ali njegov brat Kaligula mu se obraćao riječima "E, ti ćeš četnik sada da kažeš i napišeš sve što znaš o svojim prijateljima četnicima", usput mu nudio da pije "Cezar" kako bi progovorio. Stanković je odgovorio da nije četnik, da ima domovnicu i da je kao fotoreporter "Vjesnika" na radnom zadatku.

Kako Stanković nije davao informacije o gospićkim četnicima, koje su "isljednici" željeli čuti, dobivao je udarce, stoji u ovoj ispovijesti, a onda se pojavio Tihomir Orešković koji mu je donio hranu i tablete. Doznao je da su za njega "urgirali" "Vjesnikov" urednik Mladen Pleše posredstvom Josipa Manolića.

"Ostavili su me na miru i mogao sam da čujem kako se dogovaraju šta da urade s ovim ili onim čovjekom koga su priveli, ali sa mjesta na kojem sam bio nisam svojim očima video da je neko ubijen", naglašava Stanković. Nakon toga, Tihomir Orešković mu je došao i obratio mu se: "Gospodine Stankoviću, bit će sve u redu, slobodni ste i naredio sam dvojici svojih ljudi da vas odvezu u Karlobag!"

Tako je "Vjesnikov" fotoreporter Mirko Stanković, po vlastitim riječima, bio spašen. Još je strahovao za život na putu do Karlobaga, jer nije bio siguran da ga dvojica Oreškovićevih ljudi neće na putu do tog mjesta negdje ubiti. Ostavili su ga u hotelu "Velebno" odakle je nazvao urednika Mladena Plešea u "Vjesnik" koji ga je uvjeravao da će sve biti u redu. Stankoviću su u Gospiću oduzeli sve osobne dokumente, bio je bez novca, prespavao je u hotelu uz obećanje da će naknadno platiti račun, tu je došao Orešković kojemu je rekao riječi s početka ovog teksta: "Nikada neću zaboraviti da ste mi spasili život".
Zaputio se zatim do Karlobaga, a odatle do Karlovca tegljačem, pri čemu mu je vozač posudio i novac za put do Zagreba. "Mjesec dana nakon toga dobio sam otkaz u ’[I]Vjesniku’... nisam imao od čega da živim pa sam početkom 1992. godine otišao u Njemačku", [/I]završava svoju ispovijest srpskim emigrantskim "Vestima" Mirko Stanković.

"Srbi osloboditelji"

Stanković je, kako sam kaže, doživio neugodnosti i zlostavljanje, što je, naravno, ako je istina, za svaku osudu. Međutim, u svojoj ispovijesti se, na žalost, ne ograničava na vlastitu sudbinu i iskustvo, nego se upušta u teške kvalifikacije i optužbe poput one da je jedan od rijetkih koji je preživio ispitivanje Tihomira Oreškovića, a istodobno ne zna ni za koga tko nije preživio takvo ispitivanje. Zatim, govori o mnogim likvidiranim Srbima, a izrijekom opet kaže da svojim očima nije vidio ubijanje bilo koga. Olako govori o pokoljima koje nije vidio, a ni jednom riječju ne spominje da su to bili dani u kojima se tražila očajnička slamka spasa za taj hrvatski grad kojega su Srbi nemilice i godinama razarali i u njemu ubijali civilno pučanstvo.

Stankovićeva ispovijest o braniteljima Gospića ostavlja dojam kao o zločincima, a izostavljanje priče o pravoj srpskoj zločinačkoj agresiji na taj grad treba ostaviti dojam o njima kao osloboditeljima.
Međutim i u takvoj Stankovićevoj interpretaciji zbivanja u Gospiću, ni potreba za širenjem klasične srpske propagande nije mogla poreći činjenicu da ga je upravo "zločinac" Tihomir Orešković spasio, da ga nije tukao, maltretirao, da mu je donosio hranu, i da mu se obraćao s "gospodine Stankoviću..." što baš nije manira "ratnih zločinaca" u kontaktu sa svojim "žrtvama".


Ni Stankvoić ni Kuljiš nemaju pojma jer je nadimak Kaligula nosio sam Tihomir Orešković, ne njegov brat Ivica koji je tada u Gospiću radio za Josipa Perkovića.

Ekipu Vjesnika je iz Gospića odvezao (Vjesnikovim automobilom, koji nije ukraden kako piše Kuljiš) pravi fotoreporter kojem ne želim objaviti ime iz sigurnosnih razloga, nakon što se uvjerila da se Stankoviću neće dogoditi ništa. Osobno su mi to zajamčili Ivica Orešković nakon što sam obavijestio Zagreb i njih dvojicu da ću alkarmairatzi svjetsku javnost ako se Stankoviću što dogodi.

Osobno nisam vidio da je itko tukao Stankovića osim što je bio preplašen pa dok smo zajedno sjedili u podrumu hotela Lika da bi se smirio pio bi tablete za živce miješajući ih s rakijom.

Kad se pojavio u Zagrebu nakon što je pušten rekao mi je da su ga trovali u Gospiću. Odmah je počeo lagati jer mu nije bilo muka od otrova već od one mješavine. Stražar koji ga je čuvao bio je pospan jer je tri noći zaredom stražario na Žabici, ali je rekao da će čuvati Mirka da ga netko ne ubije, a meni je kazao da ako on pogine nek ja uzmem njegov kalašnjikov pa nek branim Mirka.

Kasnije, kad sam čuo za zločine za koje su osuđeni Orešković i Norac rekao sam Mirku (još je radio u Vjesniku): Vidiš što se to dogodilo, a kako smo mi dobro prošli.

On mi se kleo da Orešković nema ništa s tim, odnosno da se taj zločin uopće i nije dogodio. Dakle, Orešković ga je već tada nečim ucjenjivao... Al' o tom, potom...

P.S. I Ivica Marijačić je radio u Vjesniku, pa bi zato morao znati da Stanković nije bio fotoreporter, već vozač.

- 14:01 - Komentari (0) Isprintaj #

22.05.2005., nedjelja

Željko Stipić prokazao ahmićku četvorku

Lažne isprave za 'Jockere'

Četvorica "Jockera", postrojbe koja je 1993. godine počinila pokolj u muslimanskom selu Ahmićima, uživala su vrhunsku zaštitu zadarske ispostave tadašnjeg SZUP-a, koristila su se lažnim imenima i dokumentima. Do danas ne bi bili otkriveni da Tihomir Blaškić nije osuđen u Haagu na 45 godina zatvora. Shvativši da je riječ o pogrešno utvrđenom krivcu, jedan Zadranin otkrio je pravi identitet "Jockera" vjerujući da tako pomaže u otkrivanju istine o Ahmićima.

Jasna Babić, Večernji list, 22. svibnja 2005., POTRAGE Za skrivanje na domaćem terenu najvažnije je imati pouzdane jatake i novac


Jel taj jedan Zadranin, tip iz ove priče:

Predsjednik zadarske podružnice udruge Hrvatski domobran Željko Stipić u prosincu prošle godine organizirao je mimohod Zadrom u ustaškim odorama, a 09. 04. svečano je obilježio ustanovljavanje NDH.

Optužio je zadarskog nadbiskupa Ivana Prenđu da je lagao kad je rekao da nije dozvolio misu za Antu Pavelića krajem prošle godine u Zadru. Zadarski nadbiskup je kako tvrdi Željko Stipić pred trojicom članova Udruge domobrana dozvolio misu u Zadru.

Mimohod domobrana sa slikom Gotovine i Tuđmana



photo: Večernji list



Manje je poznato da je taj isti Željko Stipić 2000-e istražiteljima otkrio gdje se skriva ahmićka četvorka: Paško Ljubičić, Vlado Ćosić, Ante Slišković i Tomo Vlajić. Slišković i Vlajić su se našli na optuženičkoj klupi, ali i Stipić zajedno s njima kao pomagač u skrivanju.

Autorica knjige Urota Blaškić, novinarka Jasna Babić zamjerila je tadašnjem šefu SZUP-a Franji Tureku što je dao optužiti i Stipića.

The Zadar County State Attorney's Office has pressed charges of aiding and abetting fugitive war criminals against Josip Nekic and Zeljko Stipic, former officials with the Office for the Protection of Constitutional Order (SZUP). In May, Nekic was reportedly instructed to investigate whether suspects in the Ahmici massacre were in the Zadar area. Although Nekic's operatives confirmed the suspects were indeed in the region, he chose to omit their findings from his report. Stipic is charged with having enabled suspect Vlado Cosic to obtain false identification in 1998.



Stipićevu obranu preuzeo je odvjetnik Anto Nobilo.

Nije potvrđeno da je prvookrivljeni Stipić morao znati za Vladu Ćosića, jednog od četvorice osumnjičenih za ratni zločin u Ahmićima. Imajući u vidu da je postupak protiv osumnjičenih za ratni zločin u Ahmićima počeo tek u rujnu ove godine, a Stipiću se pripisuje da je prikrivao Ćosića do lipnja ove godine, zaključak se nameće sam po sebi, rekao je općinski sudac Babić.


Službeno, ahmićani su otkriveni tako što je odvjetnik Nobilo dostavio SZUP-u i HIS-u dojavu iz Zadra o njihovom skrovištu.

Kao u dobra, stara jugoudbaška vremena na sceni zapaženu ulogu igraju agenti provokatori.
Ali kao što je Gojko Marinković kazao u Latinici o Slobodnom tjedniku: Oni su za račun UDB-e trebali kompromitirati novu hrvatsku vlast ustašovanjem, ali se ustašovanje nekima iz vlasti svidjelo. U ovom slučaju Davoru Arasu.

Predsjednik Udruge Željko Stipić, jučer se zahvalio predsjedniku zadarskog Gradskog vijeća Davoru Arasu na podršci domobranima u prosincu prošle godine kada je zbog nazočnosti skupu na kojem je bilo ustaških obilježja izbaćen iz HDZ-a.


A ministar Božidar Kalmeta zbog skrivanja ahmićana i danas ima problema.

Ministar Božidar Kalmeta bio je gradonačelnik Zadra dok se “ahmićka četvorka” skrivala pred nosom lokalnih tajnih službi. Uz Gotovininu fotografiju na zidinama, u gradskoj upravi zaposlio je Josu Nekića kad je uklonjen iz POA-e (bivši SZUP) zbog zataškavanja informacija o njihovu kretanju. Može li se problem Zadra riješiti tek špijunskim čistkama?

– Ne bavim se tajnim službama. Nemam pojma za smjenu u zadarskoj POA-i. Nekić je profesor, u upravi se bavi školstvom – kaže Kalmeta, član vlade koja tvrdi Europi da je iskreni saveznik Haaga.

Karamarkov početak čistki zadarskih špijuna


- 00:08 - Komentari (7) Isprintaj #

21.05.2005., subota

Gdje se djedoše Srećko Šestan i Ivan Zvonimir Čičak?


U posljednja dva tjedna u šiki-miki rubrikama Globusa (Zlatno oko) i Nacionala (Portfolio) nisam vidio fotografije Srećka Šestana. Unatrag najmanje godinu i pol nijednom nije izbivao s tih stranica posvećenih političko-kulturnjačkom glamouru. Već sam se počeo ozbiljno pitati tko je taj Srećko Šestan da ga stalno slikavaju. Kad sam napokon otkrio da je on pomoćnik ministra kulture Bože Biškupića, od njega ni traga ni glasa.

Je li poslovno odsutan iz zemlje? Jel se zamjerio urednicima spomenutih tjednika? Da nije bolestan...?

Gdje je, kud je Srećko nestao?
To mi sad tišti grud.



Srećko Šestan (prvi s desna, u sjeni)


Njegov mi nestanak, ipak ne predstavlja toliku bol, koliko me pritišće izostanak subotnje kolumne Ivana Zvonimira Čička u Jutarnjem listu.

Nemoguće je da je bolestan da ne bi mogao pisati. Uostalom Viktor Ivančić je nedavno posvjedočio da Čičak i ne piše nego diktira svoje tekstove.

Činjenica što se Ivan Zvonimir Čičak uopće naziva novinarom dovoljno je skaredna sama po sebi - tekstove, naime, uglavnom diktira "iz glave". što znači zna svatko tko je s njime radio, pa onda te logorejićne ispade uobličavaju daktilografkinje, uklanjajući besmislice i logičke nedosljednosti , da bi zatim redaktori ulagali udarničke napore u (mahom bezuspješne) pokušaje da "tonski materijal" pretvore u koliko-toliko suvislo štivo - ali ovaj se korifej govornoga novinarstva, klasičnom metodom laktašenja, čak uspeo do funkcije člana Izvršnog Hrvatskog novinarskog društva.

Viktor Ivančić, Feral Tribune, Split, 06. svibnja 2005., Pismo Čičku u bolnicu, str. 18.


Naposlijetku, viđen je u petak u emisiji Nove TV kod Petra Vlahova gdje s Antom Đapićem raspravlja o četnicima na Ravnoj Gori.

Objašnjava mi Saint Georg Behemot, moj budući susjed na Trešnjevci (Trešnjevki po njegovom) - razdvajat će nas samo autocesta za Ljubljanu - da Čičkove kolumne nema, jer je premijer Ivo Sanader napokon odobrio prodaju Slobodne Dalmacije Ninoslavu Paviću, pa su prestali razlozi da se Vladu pritišće kojekakvim čičkastim eksluzivama iz Haaga (poput izjave kod Hloverke Novak Srzić da Haag ima špijuna u krugu najpovjerljivijih ljudi Ante Gotovine) i privatnim nabacivanjem blatom na ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt...

Svejedno, veli mi Behemot, Pavić nije Čičku uskratio zavidnu plaćicu.

- 16:29 - Komentari (5) Isprintaj #

Erich Schmidt-Eenboom on Agentura


Jedan od ponajboljih europskih istraživačkih novinara na polju tajnih službi Nijemac Erich Schmidt-Eenboom dao je intervju ruskom siteu specijaliziranom za tajne službe i istraživačko novinarstvo Agentura.


Irinu Borogan ponajprije je zanimao odnos između njemačkih i ruskih tajnih službi:

- What’s your opinion about last spy scandal in Hamburg when Alexandre Kuzmin representative of Russian consulate had to go home? It is true, that chief of BfV personnaly visited chief of SVR Sergei Lebedev for asking him to take away Kuzmin? What do you think why this scandal can’t spoil relations between Russian and German secret services?

- During the cold war Mr. Kuzmin would have been expelled as a persona non grata without more ado. The reported fact that the chief of the BfV Mr. Fromm travelled to Russia to ask for the withdrawel of Kuzmin shows a special relationship between German and Russian intelligence services. But the relations are not as good as those with Germany’s old Nato-partners because if an officer of the CIA or British MI6 undertakes unfriendly activities in Germany there would be a secret bid to take him away.

From an intelligence point of view the “scandal” isn’t a scandal - only business as usual including the German-American attempts to recruit Kuzmin as a mole in GRU. That’s why the relations can not be spoiled by a few isolated cases especially if there is a political umbrella of strategic partnership.

- These relations seem to be very close. We see so many spy scandals in Germany related to Russian intelligence (In october 2003 Germans found two GRU moles, September 2004 – Parliament Comission was looking Russian mole in BND after book of Norbert Juretzko etc). But there is an impression these scandals don’t influence relations between special services. For example in 2000 BND director visited Chechnya, and it was very unusual, as I understand. In 2003 German counterintelligence has warned about opportunity of acts of terrorism of the Chechen terrorists in the Europe (and it was very profitable for Russia). What’s a nature of these relations?

- Indeed, the relations between the BND and its Russian partners – code-named SEQUOIA - are very good and getting better and better since in 1991 the exchange of legal representatives in the embassies was arranged. At first there were some irritations on the Russian side because Mr. Kretschmann, former chief of station in the Netherlands until 1982, in London from 1986 on and the first legal representative of the BND in Moscow wasn’t able to speak the Russian language. He was sacked in 1992 after failing to foresee the coup despite the fact that he as a member of the liberal party in Germany had the support of foreign minister Hans Dietrich Genscher.

Don’t mix up the mole cases. In the case when Volker Förtsch (until 1998 head of the security division of the BND and before for many years working against the Soviet Union) was said to be a mole I do not trust Norbert Juretzko – a former BND captain convicted for fraud. In my opinion an old boys network (former KGB-general Yurij Dosdrov and others) tried to take revenge for VIKTOR – the KGB colonel who spied for the BND with the case officer Mr. Förtsch from the early 70’s to 1985 – and to disrupt the BND.

On the other hand SWR and perhaps more GRU are spying in Germany especially in the field of economic espionage with about 130 intelligence officers. But the BND is doing the same in Russia and the former republics of the Soviet Union. Remember the case when Christopher Lez – a teacher from the George-Marshall-Center in Bavaria – in September 2000 was arrested in Moscow, delivered to Minsk and there sentenced to 7 years in prison for being the German head of a spy network all over Eastern Europe. So no side can blame the other for doing the espionage job. Despite strategic cooperation the “Game of the Foxes” – as Ladislav Farago called the intelligence war in the 40’s – still goes on and also all the rabbits between Portugal and Poland, between Sweden and Romania try to play the same old game.

At the top level of the German and Russian intelligence services we found in the same time strong cooperation and support including the German warnings about Chechen terrorism you mentioned. And more. According to the Paris based INTELLIGENCE chancellor Gerhard Schröder handed a BND report to Vladimir Putin, when the latter visited Berlin on February 10, 2003. This report contained the results of an investigation from the company IWR, which in behalf of the BND has been looking for the money of the former East German communist party, which disappeared shortly before Germany’s reunification. During this investigation IWR stumbled across the name of the Russian firm Avisma und the Menatep bank, main shareholder in Yukos. The report also detected money-laundering operations by Platon Lebedev and Alexej Golubovich, two cronies of Khodorkovski, and gave Russian officials the opportunity to put Lebedev under arrest in July and jail his boss in September. In this way the downfall of Putin’s main domestic enemy has been a success of German foreign intelligence.


Erich Schmidt Eenboom


Erich je upitan i o svom oporbenom stavu spram ratova na prostoru bivše Jugoslavije:

- You had very active and oppositional position in Kosovo conflict and Balcan wars, have you got any problems with German services?

- I had problems for some years when in 1993 my book “Schnüffler ohne Nase” appeared and in 1995 the next book on the former foreign minister and BND director Klaus Kinkel called “Der Schattenkrieger” (The Shadow Warrior) with a main point on the Balcan wars and their secret past history. But all the legal affairs with the BND and former BND officers have been without any success for them. For some years now the problems of phone tapping and slander are away and its possible to discuss affairs with former high ranking BND officers.


Knjigu Ratnik u sjeni u nas je proslavio Nenad Ivanković objavivši izvatke koji se tiču Hrvatske: Manolićevih i Mesićevih veza s BND-om, koje navodno datiraju još iz vremena Steve Krajačića, podatka da je Ante Gavranović u prvoj polovici devedesetih predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, dok je u socijalizmu bio urednik Privrednog vjesnika, bio usko povezan s BND-om, navoda da je fra Tomislav Duka pod krinkom vjerskog hodočašća iz Njemačke u Zadar, također u socijalizmu, prošvercao u tadašnju SFRJ nekolicinu agenata BND-a...

Susreo sam se s Erichom u njegovom Walcheimu pored Münchena posredstvom jednog Hrvata izgnanika iz Bosanske Posavine.

Kasnije mi se taj prognanik požalio da je rezident OA u hrvatskom konzulatu u Münchenu G. A. opservirao moj susret s Eenboomom, te da je posrednik zbog toga posredno imao nevolja s njemačkim vlastima.

Navodno su Nijemci upozoreni od naših vlasti da ne više ne postoje politički razlozi zbog kojih se M. D. ne bi mogao vratiti u Posavinu, pa je ubrzan njegov izgon iz SRNJ. Istina M. D. je iza sebe imao i dva prometna prekršaja u Njemačkoj koji su pospješili taj izgon.

Erich Schmidt Eenboom je blizak SPD-u, pa nije baš omiljen među vladajućim bavarskim CSU-ovcima, te iz tog razloga nije mogao nikako pomoći M. D. da ostane u Njemačkoj.

Ja sam pak, posredovao pri dogovoru za Erichov intervju Agenturi.

Irina Borogan me intervjuirala u veljači na temu optužbi POA-e da sam špijun MI6-a: (Kako tajne službe optužuju novinare na ruskom) ili (Croatian secret services need lustration na engleskom).

Kasnije je na netu našla podatak da se poznam s Erichom i zamolila me da ga nagovorim da im da intervju.

Eto, tako je to bilo - da si naši balkanskošpijunski agenti ne bi razbijali glavu o mojoj povezanosti s BND-om i FSB-om.

P.S. Onom rezidentu OA-e iz Münchena kasnije je istekao mandat pa je vraćen u Zagreb. Nije mu loše. Ne radi ništa i čeka neko novo mjesto u obavještajnoj diplomaciji.

A Posavljaku kojem je Lončarićev špijun ubrzao izgon iz Njemačke nije tako dobro. Jedva sklapa kraj s krajem u jednom zagrebačkom prigradskom mjestašcu prehranjujući troje djece baveći se zidarstvom.

- 10:00 - Komentari (1) Isprintaj #

20.05.2005., petak

Heroji Lončarić i Perković u lovu na Gotovinu


Piše Željko Petrušić u Jutarnjem listu da su Damir Lončarić i njegov bivši pomoćnik u OA-i, danas savjetnika Predsjednika RH Stjepana Mesića, Saša Perković, dobili godišnje nagrade za informaciju o lažnoj Gotovininoj putovnici, koju je navodno Salih Fazlić ispričao Lončariću 2004. a ovaj to prenio ministru policije Marijanu Mlinariću i Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću.

Baš me zanima tko im je te nagrade dao i kada, jer su obojica "svojevoljno" napustili OA-u u jesen 2004?

Moguće je da ih je nagradio i Predsjednik Stjepan Mesić, jer se on dugo protivio odlasku Lončarića iz OA-e (tvrdio je da Lončarić neće otići i nek mu netko ukaže na kakav Lončev grijeh).

Premijer Sanader sve do nedavno nije javno govorio o razlozima odlaska Franje Tureka iz POA-e i Damira Lončarića iz OA-e.

Da bi za BBC 28 travnja izjavio:

Prime Minister Ivo Sanader has reiterated that he could not say whether fugitive Gen Ante Gotovina is in Croatia on the basis of the available information. Asked in an interview with the BBC Croatian Service what he would do if he saw Gotovina in the street, he said: "Quite logically, he would immediately be extradited to The Hague." At present he had no information about whether Gotovinawas being protected by the Croatian security and intelligence services, but he had replaced two heads of the security services due to insufficient cooperation, he said.


Zašto je Sanader tražio smjenu Lončarića ako je on zaslužan za otkrivanje informacije o lažnoj Gotovininoj putovnici? Jel' Sanader tako nastojao zaštiti mrežu Gotovinih pomagača?

Ako je Lončarić razotkrio dio mreže Gotovininih pomagača, zašto je Predsjednik Mesić popustio pod Sanaderovim pritiskom. Jel' zato što je Mesić htio zaštiti Gotovininu mrežu?

Medijske napise o smjeni Damira Lončarića s mjesta ravnatelja Obavještajne agencije (OA) zbog pritiska Sanaderove vlade ocijenio je nagađanjima.

- U svakom slučaju o smjeni se ne radi. Ni kada bi Damir Lončarić otišao s ovog mjesta zbog određenih kadrovskih rješenja on opet neće biti smijenjen on će otići na drugu zahtjevnu funkciju, ali o tome moramo tek razgovarati´, kazao je Mesić.


Mesić je 2003. u intervjuu Darku Hudelistu u Globusu čvrsto branio Lončarićevo čelno mjesto u OA-i odbacujući prigovore o Lončevoj povezanosti s Hrvojem Petračem.

Njegova je supruga povezana s Petračevima, a Lončarić mi je rekao da se s Petračem nije ni čuo ni vidio već pet godina. Uostalom, po mojim informacija protiv Hrvoja Petrača ne vodi se nikakva istraga, rekao je tada Mesić Hudelistu


Predsjednik je ili lagao ili ga nisu informirali jer se baš u to vrijeme protiv Petrača i Trpimira Jandreka u Zagorju vodio sudski proces za iznudu.

Baš me zanima što će Damir Lončarić u trenutnoj istrazi odgovoriti na pitanje je li mu bilo poznato da austrijska policija oduzela Hrvoju Petraču lažnu putovnicu 2002. Ako je, koga je on o tome izvijestio i je li i zato nagrađen?

Možda zbog povezanosti Damira Lončarića s Tomislavom Karamarkom, bez obzira na spoznaje o vezama Lončarić-Petrač, EPH izdanja uglavnom su naklonjena bišem šefu OA-e Loncu.

Glavni urednik Globusa Igor Alborghetti u tekstu od 18. 08. predstavlja Tomislava Karamarka kao budućeg ministra nacionalne sigurnosti i žali se što Sanader navaljuje da Lončarić i Saša Perković budu smijenjeni kad je riječ o vrhunskim profesionalcima kojima se ne mogu naći zamjerke.

Damir Lončarić, smrknut nakon nastupa pre Odborom za nacionalnu sigurnost i unutarnju politiku Hrvatskog Sabora


Jasna Babić u današnjem tekstu o vijesti da Hrvoje Petrač neće biti izručen iz Izraela jer ga tamo navodno nisu pronašli, a nisu ni primijetili da je napustio Izrael, nigdje ne spominje Damira Lončarića.

Ali nam žurno javlja da se Predsjednik Mesić sažalio nad Tomislavom Karamarkom kad je čuo da je ovaj samo pet mjeseci proveo u Petračevom stanu kao podstanar te da gazdu uopće nije upoznao.

Prema informacijama 45 linesa MUP-ovi stručnjaci za računalni kriminal zamijetili su zanimljive aktivnosti na internetu s računala čiji je IP u Tel Avivu. Lako je moguće da Hrvoje Petrač osobno preko neta prati sve što se o njemu piše, pa ne bi bilo čudno kad bi slijedeći broj Nacionala nastavio otkrivati pojedinosti o navodnoj povezanosti Tomislava Karamarka, Damira Lončarića s Hrvojem Petračem.

A glede suradnje s Haagom, Carla del Ponte reče da je Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić u mogućnosti tu suradnju poboljšati. Carla ga hvali, ali i naznačuje da mu slijedeći put neće povjerovati u ispriku da tamo neki imaginarni pojedinci iz OA-e i POA-e ne surađuju.

Veli još Carla del Ponte u Beču da je francuski obavještajni general Philipe Rondot bio angažiran u lovu na Gotovinu, ali da do sada nije pružio neke rezultate.

Tu je izjavu moguće tumačiti dvojako. Ili Britanci pritišću del Ponteovu da kritizira Rondota jer im ne odgovara francuski angažman u slučaju Gotovina, preko kog su oni preuzeli glavni strani obavještajni uticaj u Hrvatskoj? Ili Glavna haška tužiteljica tom kritikom zapravo želi prikriti stvarne, pozitivne rezultate francuskog angažmana, da ih se slučajno ne bi dočepali domaći Gotovinini zaštitnici iz tajnih službi, policije i politike i plasirali u Nacional, i Hrvatski list...?

- 11:44 - Komentari (2) Isprintaj #

19.05.2005., četvrtak

Marin Dešković Is Winner Of The Fortyfive Lines Award Mai '05 - For The Best Investigative Journalism

Marin Dešković je zakon

Dobitnik Marin Dešković u društvu Marka Didića (u pozadini) i Sanje Petrović (okrenuta leđima)


Da Marinko Čulić nije napisao da Feralovo otkriće lažne putovnice za Gotovinu ne znači da nas Carla del Ponte bezrazložno napada da je najpoznatiji Pakoštanac u Hrvatskoj, još bih se i složio s njim kako je riječ o važnom medijskom otkriću.

Sve donedavno mediji su širili POA-inu obavještajnu maglu o toj putovnici koja je trebala prikriti ključne karike u lancu državne logistike bjegunačkom tandemu Petrač-Gotovina.

Temeljiti Marin Dešković, istraživačka zvijezda u usponu, reporter Crne kronike Vjesnika, prvi je otkrio da je lažana Gotovinina putovnica glasila na ime Kristijan Horvat. Tek nakon Deškovića objavili su to Jutarnji list i Nacional.

Prošlog vikenda Marin je prvi objavio da je radionica Katavić i Hrvoju Petraču izradila putovnicu na vlastito ime koju je 2002. zaplijenila austrijska policija. O dalekosežnim posljedicama tog otkrića pisao sam u postu Veze Karamarka i Lončarića s Hrvojem Petračem.

I izgleda da su Marinovo otkriće od vikenda i spomenuti post na 45 lines polučili prve ozbiljnije rezultate u rastjerivanju POA-ine magle nad državnim karikama u lancu Gotovinih pomagača.

Dešković danas u Vjesniku otkriva da će istraga pozvati za svjedoka Damira Lončarića, bivšeg šefa OA-e, koji je na vrijeme znao za lažiranu Petračevu putovnicu. Kako i ne bi kad se čini sve izvjesnijim ono iz posta od utorka:

Moram ovdje ponoviti do sada neopovrgnutu informaciju da su u vrijeme Petračevog napuštanja Turske i prelaska u Austriju (kad su mu Austrijanci zaplijenili lažnu putovnicu) u Villachu boravili tadašnji ravnatelj policije Ranko Ostojić i Saša Perković, tadašnji pomoćnik ravnatelja OA-e Damira Lončarića. Misija je za Petrača okončana uspješno i on se uskoro pojavio u ravnateljstvu policije u Heinzlovoj ulici gdje je dao iskaz vezano uz ubojstvo Sliška i iznapadao Ninoslava Pavića, Denisa Kuljiša i Davora Butkovića, najavivši masnu tužbu protiv EPH jer da ga je ta medijska kuća neopravdano nazivala šefom hrvatske mafije.


Kaže dalje Dešković da je Lončarić dao iskaz o svojim saznanjima za Petračevu (vjerojatno i Gotovininu) putovnicu Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću, koji je najprije to saznanje proglasio državnom tajnom da bi se oznaka tajnosti tek sada skinula.

O austrijskoj zapljeni Petračeve putovnice i pozivanju Damira Lončarića da u istrazi ponovi ono što je rekao Mladenu Bajiću danas u Jutarnjem listu pišu i Dušan Miljuš, Ivanka Toma i Petar Rosandić.

Jasna Babić danas piše o austrijskoj zapljeni 2002., ali prešućuje ulogu Damira Lončarića. Nije ni čudno kad je nedavno napisala da je OA znala za Gotovininu putovnicu ali je o tom šutjela jer se čekalo da Kristijan Horvat negdje pokaže tu ispravu, pa da ga se uhiti.

Zaobilazeći Lončarića, Večernjak se ipak dotiče njegovog svojedobnog šerfa u policiji i čovjeka koji ga je doveo na mjesto ravnatelja OA-e Tomislava Karamarka. Kaže se da će Predsjednik Stjepan Mesić priupitati Tomislava Karamarka je li istina da je početkom devedesetih besplatno stanovao na Jarunu u stanu Hrvoja Petrača (formalno njegove žene Alice).

I Ivica Đikić, koji je donedavno kao i Jasna Babić, bio sklon Tomislavu Karamarku, u današnjem Feralu bilježi da je bivši ravnatelj UNS-a osim za Smiljana Reljića od Predsjednika Stjepana Mesića ishodio Predsjedničku mirovinu i za svog poslovnog partnera Dragana Škrtića.

Tomislav Karamarko je po Feralu bio poslovni partner sa Škrtićem u tvrtki Soboli, a sam sam svojedobno u Vjesniku napisao da su njih dvojica partneri u zaštitarskoj firmi IPPON Security.

Ta je tvrtka ekskluzivni zaštitarski partner Pavićevog EPH. Osim fizičke zaštite Ninoslavu Paviću, što često obavlja sam Dragan Škrtić, Ipponovi zaštitari osiguravaju i novu poslovnu zgradu EPH u Koturaškoj ulici.

Kačićeva 9A -sjedište IPPON-a. Na istom mjestu se nalazio i Soboli


Otklon od Karamarka onih koji su mu donedavna bliski imao bi značiti da Predsjednik Stjepan Mesić nikako ne želi da se njega, preko Tomice, ali i Lonca (Damir Lončarić), povezuje s Antom Gotovinom i Hrvojem Petračem.

Mesić je preko Željka Bagića i Franje Tureka, u toj priči, već dovoljno umočen.

Nakon svega, nadam se da će Marin Dešković, istraživački favorit 45 lines, negdje izjaviti:

Od srca zahvaljujem! Ova nagrada je veliki podstrek mojim znanstvenim potrebama i istraživačkom nagonu. Novim otkrićima trudit ću se opravdati ukazano mi povjerenje.


- 12:41 - Komentari (0) Isprintaj #

18.05.2005., srijeda

Domagoj Margetić pred hrvatskim sudom


Agent provokator?


OPTUŽENI NOVINAR DOMAGOJ MARGETIĆ NEĆE SE ISPRIČATI TRIBUNALU

Neću dragovoljno u Haag, niti ću bježati

ZAGREB - Nisam preuzeo haašku optužnicu, a vidio sam je samo na internetu. Kao novinar i haaški optuženik neću se dragovoljno odazvati Međunarodnom sudu u Haagu niti ću primiti ikakav daljnji nalog Haaškog tribunala. Ta optužnica protiv mene i ostalih kolega novinara protivna je Ustavu kao i konvencijama o ljudskim i novinarskim pravima. Moj dragovoljni odlazak u Haag značio bi izdaju moje zemlje. Dragovoljno u Haag ne idem, ali neću ni bježati niti ću se skrivati jer ovo je moja zemlja — izjavio je to u utorak na press-konferenciji novinar i haaški optuženik Domagoj Margetić.

On je novinarima iznio i detalje o svoja dva, kako kaže, tajna razgovora s ministricom pravosuđa [B]Vesnom Škare-Ožbolt. Kazao je kako je do tih razgovora došlo na obostran zahtjev, ali da je ministrica kazala da su optužnice Tribunala protiv novinara njihova stvar, te da Vlada optuženim novinarima neće dati nikakvu logističku potporu.[/B] Na pitanje novinara što konkretno misli pod logističkom potporom, Margetić je kazao kako novinari nemaju pravo na to da im država plati odvjetnike, ni put u Haag.

— Naprosto, nemamo prava koja su imali ostali haaški optuženici. Nitko u Vladi nas nije primio niti nas izvijestio o našim pravima, a i obvezama - kazao je Margetić.

Naglasio je da je još u prosincu 2004. godine doznao za korespondenciju između haaške tužiteljice [B]Carle del Ponte, premijera Sanadera, ministrice Škare-Ožbolt i državnog odvjetnika Mladena Bajića.

— Tu korespondenciju mi smo i objavili, a zvala se Mraz 29, a iz toga je vidljivo da su Vesna Škare-Ožbolt i Mladen Bajić obećali Carli del Ponte da će identificirati novinarske punktove koji pišu protiv Haaškog tribunala pa ih pokušati neutralizirati," drži Margetić, i nema namjeru ispričati se Haaškom sudu.[/B]

A. MALENICA


Domagoja Margetića treba zaštiti od slanja u Haag i procesuirati u Hrvatskoj za odavanje državnih tajni.

Pitam se zašto Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić protiv Domagoja Margetića i drugih nepoznatih počinitelja nije podignuo kaznenu prijavu za odavanje državne tajne:

Tu korespondenciju mi smo i objavili, a zvala se Mraz 29, a iz toga je vidljivo da su Vesna Škare-Ožbolt i Mladen Bajić obećali Carli del Ponte da će identificirati novinarske punktove koji pišu protiv Haaškog tribunala pa ih pokušati neutralizirati.


Boji li se Glavni državni odvjetnik da bi se tom istragom došlo do visokopozicioniranih dužnosnika tajnih službi koje Margetića filaju podacima o suradnji Vlade s ICTY-em, Margetićevoj vezi s umirovljenim generalom Antom Rosom i njegovom povezanošću s odbjeglim Antom Gotovinom?

Bit će zanimljivo analizirati kako je završio susret Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića s Carlom del Ponte ovog tjedna u Haagu.

- 14:08 - Komentari (0) Isprintaj #

Anto Nobilo, Gojko Šušak i Franjo Tuđman



Dio izviješća Ministarstva financija o poslovanju RH Alana do 1999.


U knjizi Jasne Babić Urota Blaškić kao glavni spasitelj Tihomira Blaškića označen je odvjetnik Anto Nobilo. Autorica navodi da je do angažiranja Nobila na slučaju Blaškić, umjesto dotadašnjeg Zvonimira Hodaka, došlo zahvaljujući Josipu Perkoviću, tadašnjem savjetniku u HIS-u, odnosno glavnom suradniku šefice kadrovskog odjela u HIS-u Đurđe Šušak.

Josip Perković, koji je u 1991., 1992. bio pomoćnik ministra obrane, predložio jke te 1996. pokojnom Gojku Šušku da upravo Anto Nobilo preuzme Blaškićevu obranu. U knjizi se dalje navodi da je Perković bio i jedan od važnijih Nobilovih suradnika u pripremi obrane.

No ni na jednom se mjestu ne može pronaći podatak koliko su Anto Nobilo i suradnici dobili od Šuška na ime predujma za taj posao. Do te informacije trebalo je čekati javnu prepirku Željka Bagića, kome je stranu držao Predsjednik Stjepan Mesić, i Ante Nobila, o tome tko je dao ključne dokumente HIS-a koji su Blaškiću smanjili kaznu s 45 na 9 godina Haškog pritvora.

Uz stenograme iz Ureda Predsjednika iz kojih se vidi kako se Nobilo ulaguje Tuđmanu, tračajući čak Dobroslava Paragu da je homoseksualac, i nagovara Vrhovnika da se nakon istupa Mire Bajramovića u Feralu započne s procesuiranje zločina u Pakračkoj Poljani, procurilo je i izvješće RH Alana o svom poslovanju do 1999. upućeno Ministarstvu financija.

Šokirao me podatak iz tog izvješća da je Anti Nobilu i njegovim suradnicima odmah nakon preuzimanja obrane Tihomira Blaškića Gojko Šušak usmenom zapoviješću, preko firme Ljube Ćesića Rojsa (službeno tvrtka HVO-a) Monitor M - Grude BiH, dao isplatiti 6 milijuna kuna ili preračunato u tadašnju najcjenjeniju valutu, milijun i pol DM.

Ne smije se zaboraviti da je MORH haškim braniteljima posebno plaćao 300 dolara sat zastupanja na sudu, da im se plaćao smještaj... Sve to nije ulazilo u ovih 6 milijuna kuna, kao ni honorari Russelu Haymanu, koji su u puno većoj mjeri premašivali iznos koji je dobio Nobilo.

Osim skandalozne visine iznosa kojim se Nobila motiviralo da zastupa Blaškića, ovi podaci otkrivaju da kad je u pitanju novac i javno suprotstavljene ideologije usko saveznički surađuju hineći obranu nacionalnih interesa i pravde.

Josip Perković, kao visoko pozicionirani čelnik hrvatske Udbe i Anto Nobilo, kao tadašnji zamjenik okružnog tužitelja usko su suraživali na progonu hrvatskih nacionalista (Andriju Artukovića, kao ratnog zločinca ne ubrajam u nacionaliste). Gojko Šušak, kako se kasnije saznalo bio je ljuti kanadski Luburićev otporaš. Istina, brat Milan radio je nešto pri tadašnjoj JNA u Hercegovini, al' tko će se tim detaljima zamarati.

- 09:52 - Komentari (0) Isprintaj #

17.05.2005., utorak

Veze Karamarka i Lončarića s Hrvojem Petračem


Izgleda Hrvoje Petrač ne gleda s odobravanjem na POA-ino (Karamarkovo) diranje ljudi koji se dovode u vezu s najpoznatijim vinarom među bjeguncima pred zakonom.

Berislav Jelinić u Nacionalu piše da je Tomislav Karamarko uz posredovanje Damira Lončarića početkom devedesetih besplatno stanovao u stanu Alice Hucike koja je tada bila u divljem braku s Hrvojem Petračem. Navodno je današnji šef POA-e početkom devedesetih bio toliko siromašan da je Petračevoj ženi plaćao samo režije.

Jelinić postavlja i retočko pitanje: je li i Tomislav Karamarko karika u lancu tzv Petračeve mreže, Ako je bespaltno stanovao u njegovu stanu više od godine dana.

Reakcija je to na tekstove koje je POA producirala posljednjih tjedana o lažnim ispravama za Antu Gotovinu i Hrvoja Petrača, a gdje se kao posrednika označava Saliha Fazlića, poslovnog partnera Zdravka Šeničnjaka, dobrog prijatelja Damira Lončarića i zajedničkog odvjetnika Gotovine i Petrača Marijana Pedišića.

Prema posljednjim informacijama kojima raspolažem iz krugova bliskih saborskom odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, Salih Fazlić se navodno 2004. povjerio jednom svom bliskom suradniku da je naručio spomenute falsifikate od braće Katavić, pri tom ne sluteći da je osoba kojoj to govori tajni suradnik OA-e. Fazlić je navodno znao da je taj tajni suradnik u izvrsnim odnosima s tadašnjim šefom OA-e Damirom Lončarićem, ali nije imao pojma da je s njim i u suradničkom odnosu.

U jednom od prethodnih postova upitao sam se zašto je Damir Lončarić o toj informaciji šutio do sada. Zašto ju nije proslijedio policiji, POA-i, premijeru, Predsjedniku ili Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću.

Najgluplji odgovor na to pitanje pročitao sam prošlog tjedna u tekstu Jasne Babić, kojoj je "jedan izvor iz pravosudnih krugova" rekao da se čekalo da se Kristijan Horvat, kako navodno glasi Gotovinino lažno ime, pojavi na nekom od graničnih prijelaza, pa da ga se uhiti.

Da se manje upućen čitatelj ne izgubi u obavještajnoj magli čiji je dio i informacija o čekanju Kristijana Horvata da upotrijebi putovnicu
valja čitati što u Vjesniku piše moj kolega Marin Dešković, rasni istraživački junoša.

On je sasvim pouzdano otkrio da je austrijska policija 2002. kod Hrvoja Petrača otkrila falsificiranu putovnicu na njegovo vlastito ime.

Krivotvorena putovnica pronađena kod Petrača

ZAGREB - Krivotvorena hrvatska putovnica, koju je Franjo Katavić navodno izradio za Hrvoja Petrača, nije, kako su mediji pisali, pronađena prigodom pretrage Petračeva stana, a nakon otmice Zagorčeva sina, nego je pronađena kod samoga Petrača u Austriji 7. rujna 2002. Još je zanimljivija informacija da je krivotvorena putovnica, koju su Petraču tada oduzeli austrijski policajci, a koja je prema iskazu Franje Katavića napravljena od originalnih obrazaca iz hrvatskog veleposlanstva u Mostaru, glasila upravo na Petračevo ime i prezime.
Austrijski policajci su o tome tada napravili zapisnik te ga uputili svojim hrvatskim kolegama. Općinsko državno odvjetništvo je upravo zbog te putovnice zagrebačkom Županijskom sudu u četvrtak uputilo prijedlog za provođenje »novih« istražnih radnji protiv istih osumnjičenika kao i za slučaj Gotovinine putovnice...

Marin Dešković



Željko Bagić i Ranko Ostojić - nekad na istom poslu


Svojedobno se pisalo da je POA pod ravnanjem Joška Podbevšeka ispitivala Željka Bagića je li on 2001. nosio putovnicu u Tursku Hrvoju Petraču. Petrač se u Tursku sklonio pred Glavnim državnim odvjetnikom Radovanom Ortynskim koji je od policije tražio da ga ispita vezano uz okolnosti ubojstva Vjeke Sliška. Nagađalo se da je staroj Petračevoj putovnici istekao rok važnosti, a da mu je Bagić, tadašnji glavni savjetnik Predsjednika Mesića odnio novu. Kako sad ispada Petrač je tada dobio falsificiranu putovnicu na svoje ime, a tko mu ju je odnio trebat će ponovo istražiti - POA ili policija, svejedno.

Moram ovdje ponoviti do sada neopovrgnutu informaciju da su u vrijeme Petračevog napuštanja Turske i prelaska u Austriju (kad su mu Austrijanci zaplijenili lažnu putovnicu) u Villachu boravili tadašnji ravnatelj policije Ranko Ostojić i Saša Perković, tadašnji pomoćnik ravnatelja OA-e Damira Lončarića. Misija je za Petrača okončana uspješno i on se uskoro pojavio u ravnateljstvu policije u Heinzlovoj ulici gdje je dao iskaz vezano uz ubojstvo Sliška i iznapadao Ninoslava Pavića, Denisa kuljiša i Davora Butkovića, najavivši masnu tužbu protiv EPH jer da ga je ta medijska kuća neopravdano nazivala šefom hrvatske mafije.

Slijedom informacije Marina Deškovića čini se sasvim izvjesnim da su i Ranko Ostojić i Saša Perković znali da su Austrijanci Petraču zaplijenili lažnu putovnicu.

Znači, već 2002. moglo se doći i do informacije da je i Ante Gotovina iz istog kontigenta i od iste mreže dobio lažnu putovnicu. Možda se i to znalo, ali nije bilo važno, jer kako je te godine izjavio Predsjednik Mesić: Ante Gotovina je u Hrvatskoj. Da je u nekoj drugoj zemlji, već bi ga uhapsili.

Zašto bi se Ante Gotovina koristio lažnom putovnicom ako ne putuje iz Hrvatske, a kad ide u BiH dovoljno je da sobom ima osobnu iskaznicu.

Oporbeni saborski kuloari koji se zalažu za lustraciju hrvatskog sigurnosnog sustava, upozoravaju me što će se dogoditi krene li Tomislav Karamarko ispitivati tko je Hrvoju Petraču odnio lažnu putovnicu u Tursku.

-Istog časa će Nacional objaviti info o navodnom poslovnom pothvatu sa zemljištem na Bukovcu u kom su sudjelovali T. K. i D. L., a financirao ih Hrvoje Petrač. Kada su eskalirali napadi Pavićevih izdanja na Petrača, Ivo Pukanić je objavio da je Hrvoje zvani Kum pomogao Ninoslavu Paviću da dobije aranžman s Kaptolom vezano uz prvi posjet Ivana Pavla II Hrvatskoj, te nabrojio koji su sve novinari iz te izdavačke kuće bespaltno jeli i pili na Kumov račun, kaže izvor iz saborskog kafića.

O medijskom reketu u jednoj od Latinica svjedočio je istraživač gospodarskog kriminala Darko Petričić, a osobno bih preporučio profesorima Gordani Vilović i Stjepanu Maloviću s Fakulteta političkih znanosti, koji se u nas najozbiljnije bave znanstvenom analizom medija, da gornjem fenomenu posvete jednu od svojih narednih studija.

- 12:50 - Komentari (0) Isprintaj #

15.05.2005., nedjelja

Radiju 101 odzvonio 21. rođendan



Predsjednik Stjepan Mesić i glavna urednica 101-ice Zrinka Vrabec Mojzeš


Za Radio 101 vežu me posebne uspomene. U studenskim danima slušao sam Frigidnu utičnicu, Krezubi trozubac, Pičeke...

Legendarni prosvjed za 101-icu na Trgu bana Jelačića doživio sam u Klubu arhitekata. Nešto je o tome izvijestila Ines Sabalić u Nacionalu u tekstu pod naslovom Radiju 101 je odzvonilo":

A Čičak se, kaže Nacionalov novinar Željko Peratović, u svemu tome ponašao - sportski. Vidjelo se da mu sve to godi, ali bio je iznenadjujuće cool, priseban i kontroliran. Najbolje je to izrekla Dorica Nikolić iz HSLS-a: Čičak kao da nije bio Čičak.

Ali, u malome unutrašnjem krugu, on je bio zvijezda. Prema njemu su se upućivale replike: Čičak, hajde osnuj Odbor za zaštitu HDZ-a! ili: Živio Franjo Tuđman!.

Osim što sam Inesicu dobrano izbrifirao za ovaj tekst jer ona prosvjedu nije prisustvovala poradi bavljenja svojom Laurom, o kojoj nas redovito izvještava i zadnjih godina u Globusu, u Klub arhitekata donio sam i vijest koju su organizatori prosvjeda, na sreću ili na žalost, prešutjeli:

Neposredno prije samog početka programa, negdje u deset minuta do osam sati, bas kad je Žarko Puhovski viknuo Svi van!, Silvije Vrbanac, Zrinka Vrabec i Zinka Bardić doznali su iz izvora kojemu su mogli vjerovati da je Predsjednik u Washingtonu, na prijemu u povodu promocije svojih Bespuća doslovce rekao kako je Radiju 101 odzvonilo. Ta je informacija na trenutak sledila Zinku i ostale, ali što su mogli? Otkazati sastanak gomili ljudi koja ih čeka na Trgu? Naprosto su krenuli dalje. Silvije je tu značajnu obavijest posve ignorirao - toga poslijepodneva čuo je toliko toga, a nije bilo načina da se razlikuje glasina od vijesti.


Da je Tuđman na primanju u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu kod Miomira Žužula, a nakon pregleda u američkoj vojnoj bolnici Walter Reed (Croatia's president said to be seriously ill with cancer) i još kad je čuo da će se u Metropoli zbiti masovni prosvjedi za 101-icu, ljutito rekao: Radiju 101 je odzvonilo!, čuo sam u kantini jednog državnog medija.

Dopisništvo tog medija dojavilo je svojoj redakciji informaciju, a redakcija ju je prva prešutjela.

Smatrao sam da je Tuđmanova izjava ključna za njegov stav prema prosvjedu uopće, ne samo za sudbinu Radija, i prenio sam je Zinki Bardić čim sam se dočepao Kluba. Začas su se oko mene skupili mnogi: Željko Matić, Romano Bolković, Zlatko Šimić, Čičak, Degen... - i svima sam prenio što sam čuo u kantini one važne, državne redakcije.

No, nitko to nije htio prenijeti s balkona Kluba masama koje su ispunile Trg i okolne ulice.

- Neka prosvjed ostane miran, sa svijećama. Da se ovo čuje s balkona, izbili bi nemiri, a to bi Tuđmanu dolilo ulje na vatru, komentirali su odgovorni.

U sutrašnjem Novom listu Damir Bebić koji je bio na primanju kod Žužula s Tuđmanom prenio je: Tuđman: Radiju 101 je odzvonilo.

Ali kad je to izišlo, skup se već razišao. Kasnije su se Ivan Jarnjak i njegova ekipa: Tomislav Karamarko i Vladimir Faber, neslužbeno hvalili da je Jarnjak kao ministar policije odbio Tuđmanovu zapovijed da silom krene na prosvjednike, te da ga je zbog toga Francek smijenio.

Nikad poslije se taj antituđmanovski naboj s prosvjeda za 101-icu nije ponovio. Vlast nije promijenila ulica (Tuđman je, zanimljivo, često koristio uzrečicu: Neće nama vlast mijenjati ulica!) kao što se to dogodilo puno godina kasnije u Srbiji. U Hrvatskoj je sve išlo prirodnim putem - Tuđman je umro, a salonski revolucionari pobijedili na izborima.

Današnji Predsjednik veliki je ljubitelj Radija 101. I on se svojedobno nalazio u Klubu arhitekata.

A prošle smo se subote iznova sreli: Predsjednik Mesić, Radio 101 i ja:

Na pitanje novinara kako komentira tvrdnje Vjesnikova novinara Željka Peratovića, koji je najavljujući tužbu protiv države rekao da se predsjednik prije zauzimao za novinare samo zbog svoje predizborne promidžbe, predsjednik Mesić je rekao kako njegova zadaća nije da svakog pojedinca štiti pred institucijama.

U jučerašnjoj izjavi za Radio 101 Željko Peratović je rekao da se predsjednik Mesić zauzimao za novinare koje je bivši ravnatelj POA-e Franjo Turek optužio za zavjeru protiv Hrvatske samo radi svoje predizborne promidžbe.

Ja se zalažem za funkcioniranje institucija jer - ako bi svakog pojedinca išao štiti pred instituciju - to bi bilo nakaradno, ustvrdio je danas predsjednik Mesić.


i vijest 101-ice: Novinari tuže državu, Mesić pere ruke

Nakon što nam je novinar Vjesnika Željko Peratović, jučer najavio da tuži državu i traži 1,2 milijuna kuna na ime pretrpljene štete zbog prekršenih prava na slobodu informiranja, Novi list piše da su se na istu akciju odlučili i drugi novinari-žrtve famozne Turekove Prezentacije...

Mesić je dodao da se njegova uloga sastoji u brizi za funkcioniranje institucija, a ne u preuzimanju zadaća državnog odvjetnika ili suca u svakom pojedinom slučaju. Peratović je jučer rekao da je Mesićevo zauzimanje u slučaju Helene Puljiz, kao i u slučaju skupine novinara, bilo predizborne prirode i da je težilo umanjivanju političke štete.


Zahvaljujem se 101-ici što je Predsjednika pitala za moj slučaj i na ovaj način im čestitam 21. rođendan. Dabogda vas neposlali, čak ni u Predsjedničku mirovinu!

A Predsjednika Mesića usput podsjećam da je rekao kako je stao iza novinarke Puljiz jer kad je POA tako nešto radila jednoj novinarki, što bi tek bila u stanju običnim građanima.

Glavnom državnom odvjetniku RH Mladenu Bajiću
Faksimil Prijedloga za mirno rješenje spora


Al' ni to nije važno... Ako Vlada, preko Državnog odvjetništva ne prihvati moju ponudu za nagodbom, bit' će prilike da na sudu svi predsjednikovi ljudi objasne za čiji su račun špijunirali, prijetili, ucjenjivali... Samo Ante Gotovine ili...?

- 23:39 - Komentari (0) Isprintaj #

13.05.2005., petak

Josip Perković i zapovjedna odgovornost za ratne zločine u Gospiću, Lori, Derventi...


Da je ICTY procesuirao slučaj Gospić, Josip Perković, u vrijeme počinjenja zločina pomoćnik ministra obrane za sigurnost (nadležan za vojnu protuobavještajnu tajnu službu SIS i Vojnu policiju), nakon Tuđmanove i Šuškove smrti, po načelu zapovjedne odgovornosti bio bi prvookrivljeni.

U vrijeme zločina Mirko Norac je bio podređen Perkoviću, a nakon zločina Perković je Tihomira Oreškovića iz civilne službe (tajnik Kriznog štaba za Liku) zaštitio od kaznenog progona tako što ga je zaposlio kod sebe u SIS (Military Counterintelligence Secret Service).

Na suđenju u Rijeci koje je vodila hrabra sutkinja Ika Šarić Perković je bio pozvan samo u svojstvu svjedoka, ne i optuženog. On je tvrdio da nije znao za zločine koje su počinili osuđeni Orešković i Norac, iako je nekoliko svjedoka tvrdilo da su upravo Perkovića na vrijeme obavijestili kakvi se zločini u Gospiću događaju. Kako je primijetio izvještač Novog lista sa suđenja novinar Ico Mikuličić Perkovićevo svjedočenje išlo je u prilog Norcu i Oreškoviću.

Josip Perković je kao desna ruka pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, bio upoznat, a prema svjedočenju bivšeg vojnog policajca Marija Barišića i sudjelovao u prikrivanju ratnih zločina u splitskoj Lori i mjestu Derventa u BiH.

Perkovićeva uloga u ratu, kao i nedodirljiva pozicija spram ICTY-a (novinarka Jasna Babić u knjizi Urota Blaškić piše da je Josip Perković presudno pomogao odvjetniku Anti Nobilu da smanji kaznu Tihomiru Blaškiću u Haagu) i hrvatskog pravosuđa, podsjeća na slučaj Aleksandra Vasiljevića ratnog šefa KOS-a (Counterintelligence Service of Yugoslav People's Army). Vasiljević je bio tek svjedok na suđenju Miloševiću u Haagu i tek svjedok na suđenju za ratni zločin na Ovčari u Beogradu.

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić imenovao je Perkovićevog sina Sašu za svog savjetnika za nacionalnu sigurnost izjavivši da je:

Josip Perkovic after first democratic elections include in intelligence services, he formed Croatian intelligence service and went to retirement. There were those who were suspicious about his good attentions, but nothing was to put against him.


To je potpuno pogrešna izjava jer je Josip Perković za vrijeme Jugoslavije, krajem sedamdesetih godina bio uhićen od strane BND-a u Švicarskoj pod optužbom da je stanovitom Josipu Mileru donio pištolj i sedamdeset tisuća tadašnjih DM da na teritoriju SRNJ ubije jednog hrvatskog političkog emigranta.

Njemačka obavještajna diplomacija nikako ne može shvatiti da jedan agent kojeg je strana tajna služba uhitila in flagranti, kasnije može ostvariti vrhunsku karijeru i u Jugoslaviji i u neovisnoj Hrvatskoj. Takvog primjera nema u svijetu.

Mnogi analitičari danas u Hrvatskoj smatraju da Josip Perković, iako u mirovini, ima presudan uticaj na odluke koje o tajnim službama i organiziranom kriminalu donose premijer Sanader i predsjednik Mesić. Na Sanadera, navodno utiče preko šefa POA-e Tomislava Karamarka, a na Mesića preko svog sina Saše Perkovića.

Avoided up to leading (on Peratovic Net)


Josip Perkovic anyway didn't allow to be brought up to court in police escort, what was ordered by the judge because of not responding. He came alone on the trial. Unofficialy, from people who participate in process, we heard that he came to Rijeka alone the day before and avoided coming of police on Monday morning to pick him up. Although he was one of the most important people of secret services who knew how the system was functioning, so probably the police didn't mind that they didn't have to accomplish such unpleasant role. Perkovic came to courtroom in elegant blue suite, which quality could be seen from the distance. He was helping himself with also an elegant stick of dark colour with golden pattern, he limpped, pulling one leg. He gave to the judge medical documentation which justified previous two absence from trial, and it was about illnes of his back and spine. He was answering academicly, professionaly and complicated, always trying to turn the questions in his favour.


A sve skupa na web siteu Peratović Net:

Perkovic's role in the war, and untouchable position towards ICTY (reporter Jasna Babic in book Conspiracy Blaskic, wrote that Josip Perkovic decisively helped the lawyer Anto Nobilo to reduce the punishment to Tihomir Blaskic) and Croatian administration of justice, reminded of case of Aleksandar Vasiljevic, war chief of KOS (Counterintelligence service of Yugoslav People's Army). Vasiljevic was only witness on trial to Milosevic and witness on trial for war crime on Ovcara in Belgrade, and not the accused.


- 21:06 - Komentari (0) Isprintaj #

12.05.2005., četvrtak

Jesu li Roso i Gotovina u Francuskoj?



Kompromitira li Ivica Marijačić francuskog generala Phillipea Rondota?


Hrvatski list javlja da je umirovljenom generalu Anti Rosi dozlogrdilo u Hrvatskoj i da je otputovao u Francusku kamo namjerava preseliti i obitelj ako se nastavi dosadašnji odnos hrvatskih vlasti prema odbjeglom generalu Anti Gotovini.

Ivica Marijačić piše da su izaslanici francuske države Rosi prenijeli tri varijante mogućnosti razrješenja slučaja Gotovina:

1. da se Ante Gotovina kao francuski državljanin iz Francuske preda Haagu.

2. da se Gotovina pred Francuzima i da mu se sudi u Francuskoj, a jamčila bi mu se, navodno jednoznamenkasta zatvorska kazna.

3. ako Gotovina ne bi prihvatio ni jednu od ove dvije mogućnosti, Francuzi mu nude trajni nestanak, zametanje svakog traga.

Meni se čini da su ovi navodi Hrvatskog lista prije svega reakcija na vijest iz Globusa od 05. svibnja da je Hrvatsku posjetio francuski obavještajni general Philippe Rondot u dogovorenoj francusko-hrvatskoj misiji uhićenja Ante Gotovine.

Dosadašnji najveći Rondotov ulov je svjetski terorist Illich Ramirez Sanchez - Carlos.

Francuska se angažirala u lovu na Gotovinu nakon pritiska Carle Del Ponte. Neslužbeno, ona optužuje Francuze i za ometanje uhićenja Radovana Karadžića.

Predsjednik Stjepan Mesić je u ožujku zatražio od francuskog kolege Jacquesa Chirac da pomogne u lovu na Gotovinu.

Izgleda mi da Hrvatski list želi osujetiti napore Philippea Rondota i upropastiti dogovorenu francusko-hrvatsku suradnju uhićenju Ante Gotovine, kao što je to svojedobno činio Nacional glede britansko-hrvatske suradnje.

Marijačić sugerira da se Roso našao s Rondotom koji da je Gotovini ponudio gore spomenuta tri prijedloga. Ako je Roso otputovao u Francusku, mora da je i Ante Gotovina u Francuskoj, dalo bi se iščitati iz Marijačićeva teksta. Isto tako je Pukanić sugerirao da je intervju s Gotovinom napravio u Londonu, a glupi i pokvareni MI6 trubi da je Ante Gotovina u Hrvatskoj.

Specijalni medijski rat kojim se služe naše tajne službe doista je na primitivnom nivou i nije neki problem razvaliti ga.

Domagoj Margetić nedavno angažiran s Antom Rosom u kompromitiranju hrvatske Vlade u navodnim pregovorima s Gotovinom, ne slučajno protestira pred ministarstvom pravosuđa, navodno se žaleći da mu nije uručena haška optužnica, a zapravo skrećući pažnju na ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt protiv koje traju neprestani pritisci iz POA-e da je samoinicijativno dogovarala susret Ante Rose i Carle Del Ponte, gle krimena - ne informiravši Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića.

Prethodno, POA je proširila glasinu da se Ante Gotovina skriva u Izraelu, jer eto u Izraelu je i Hrvoje Petrač.

Tekstovi u Feralu, Večernjem listu i Slobodnoj Dalmaciji da je Hrvoje Petrač u Izraelu, blokirali su bilo kakvu daljnju ozbiljniju potragu za Petračem i njegovo uhićenje.

Predsjednik Stjepan Mesić koji je navode iz tih tekstova potvrdio i krajnje pojasnio dodao je da se Petraču kad se vrati u Hrvatsku mora obnoviti suđenje za otmicu sina generala Vladimira Zagorca, čime potvrdio nagađanja zašto mu je stalo da Ivica Crnić ostane predsjednik Vrhovnog suda. Naime, Vrhovni sud je taj koji može potvrditi presudu Županijskog suda o šest godina zatvora za Petrača ili naložiti obnovu postupka. Navodno su na Ivicu Crnića pravljeni i drugi pritisci da ostane predsjednik Vrhovnog suda, a sve u svrhu dekriminalizacije Hrvoja Petrača.

Riječki pravosudni kuloari, uvjeravaju me da je Ika Šarić, nepotkupljiva i hrabra sutkinja koja nije pokleknula ni pod prijetnjom Norčevih prijatelja da ga oslobodi ili mu izreče minimalnu kaznu, svjesna problema Petrač pred kojim bi se našla kad bi prihavtila Mesićevu ponudu da ona postane predsjednica Vrhovnog suda, pa se na istoj zahvalila.

S druge strane Miroslav Šeparović, odvjetnik Vladimira Zagorca, navodno lobira kod premijera Sanadera da sudac Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić koji je nepravomoćno osudio Hrvoja Petrača postane predsjednik Županijskog suda.

Da se to dogodi kritike dijela javnosti, posebno tjednika Nacional zasule bi ministricu Škare Ožbolt i premijera Sanadera da su podlegli pritiscima MI6-a da se Turudića, ili kompromitira ako ne osudi Petrača, ili nagradi ako mu izreče kaznu.

Zato premijer Ivo Sanader koji je pokazao iznimnu bliskost s Ivom Pukanićem u Nacionala u kom je objavljen britanski non paper POA-i za suzbijanje mreže Gotovinih pomagača ustupivši Pukiju fotografije iz svoje osobne arhive, od kojih se posebno ističe ona na kojoj podsjeća Freddia Mercuria, ozbiljno razmišlja da osujeti pokušaje Miroslava Šeparovića da kadrovira u drćavnoj upravi i pravosuđu.

Ali, Tomislav Karamarko u namjeri da deložira Vesnu Škare Ožbolt iz ministarske fotelje preko Ferala širi glasinu kako je ona medijima plasirala još jednu kontroverznu informaciju: da Uskok obrađuje Slavka Linića i Hrvoja Vojkovića zbog privatizacije Sljemena, a što je zapravo neistina.

Medijski rat HDZ-ovih frakcija iz devedesetih skoro da se preslikao u dvijetisućite - na štetu nacionalnih interesa, medijskih sloboda i integriteta, međunarodnog ugleda zemlje...

- 14:21 - Komentari (0) Isprintaj #

11.05.2005., srijeda

Mirko Norac apstinira od Švepsa!?


Piše Andreja Bratić u Globusovom Terminatoru da je izvor Damira Lončarića bivšeg šefa OA-e o Gotovininim lažnim dokumentima (putovnica, novinarska iskaznica, vozačka dozvola) bio Salih Fazlić, policajac koji je navodno naručio sporne dokumente, poslovni partner Zdravka Šeničnjaka, također bivšeg policajaca.

Baš sam se pitao zašto je POA utihnula nakon gromoglasne kampanje otkrivanja mreže Gotovininih pomagača kad eto ti ovog tekstića.

Na neobičan način Tomislav Karamarko želi rehabilitirati Damira Lončarića, pripisujući mu da je još 2004. otkrio podatke o Gotovininim lažnim ispravama. Zašto te informacije Lončarić ili njegov podređeni Saša Perković nisu proslijedili MUP-u ili POA-i u čijoj bi nadležnosti bili daljnji koraci osujećivanja Gotovininih pomagača.

Ako nisu imali povjerenja u Dragutina Cestara, Franju Tureka ili Joška Podbevšeka, mogli su napraviti bilješku i njih uvrstiti u mređu pomagača odbjeglog optuženika Haaškog suda. Mogao se Damir Lončarić s tom informacijom obratiti Predsjedniku Mesiću ili premijeru Sanaderu. Ili nije imao povjerenja i u njih?

Nadalje, čudno je i to da je tip koji je navodno naručio lažne isprave bio izvor OA-ine informacije. Zašto bi se doveo u mogu
ćnost da zbog toga kazneno odgovara. Jedino je objašnjenje da je on to povjerio nekom iz OA-e za kog je smatrao da su na istom poslu; pomaganju Gotovini.

Od ove, još mi je nevjerojatnija vijest koju potpisuje kolegica Bratić da je Mirko Norac, koji služi dvanaestogodišnju zatvorsku kaznu u Glini zbog ratnih zločina počinjenih u Gospiću 1991. ljut na zagrebačkog dogradonačelnika Milana Bandića i bivšeg vojnog špijuna Mirka Ljubičića Švepsa.

Kaže se u Terminatoru da je on u njih dvojicu imao bezgranično povjerenje, ali se ne zna zašto ga je izgubio. Dobro, po čemu se onda zna da je ljut na njih? Ili je važno samo stvoriti takav dojam u javnosti jer je 45 lines u zadnje vrijeme puno pisao kako grupacija Ljubičić, Bandić, Laco, Karamarko ne ljubi ministricu pravosuđa Vesnu Škare Ožbolt. Da se sad ta stvar ne bi dalje zaoštravala ne bi bilo zgoreg baciti kost da su se oni popravili jer, pobogu, na njih se naljutio njihov dojučerašnji prijatelj Mirko Norac.

Sjećam se da je svojedobno u Nacionalu dok je za njih pisao Ivan Zvonimir Čičak, bilo objavljeno da su se Čičak i Tihomir Orešković skoro fizički sukobili. Naravno, nije bilo svjedoka tog sukoba, al' trebalo je stvoriti dojam da si bivši kumovi i nisu više tak' dobri.

- 14:25 - Komentari (0) Isprintaj #

10.05.2005., utorak

Josip Perković i ubojstvo Mire Barešića


Sutkinja Ika Šarić zanimala se za štošta ispitujući Josipa Perkovića na suđenju Mirku Norcu i Tihomiru Oreškoviću:

– Kad već spominjemo Miru Barešića, vi ste bili visoko pozicionirani i imali određene podatke. Je li utvrđeno tko ga je ubio – pitala je sutkinja.

– Prema svim izvješćima koje sam ja vidio Barešić je ubijen na liniji razdvajanja u zadarskom zaleđu u obračunu s četnicima – odgovorio je Perković...

Štedul mi je rekao da su imali kontakte s Tihomirom dok je bio u Americi – odgovorio je svjedok na pitanje sutkinje, a tema je tako skrenuta i na Štedula kao čelnika HDP-a, ljude oko njega i njihove veze s Gospićem.

Svjedok Perković ne zna odakle su se poznavali Šušak i Štedul. Perkovića su sa Štedulom upoznali Antonijo Lekić i Ivan Drviš s kojima je bio dobar iz vremena kad je po Špegeljevu i Šuškovu nalogu pomagao grupi poznatog emigranta Mire Barešića da se opremi i ode na ratište, na kojem je Barešić poslije poginuo pod okolnostima koje neki još smatraju upitnima. Štedul mu je rekao da su Barešić i ostali bili članovi HDP-a. Zna da su u toj postrojbi Mire Barešića bili i Tvrtko Pašalić i Nikola Krišto, a '91. nije znao da su prijatelji Norca. I za Tihomira Oreškovića je svjedok rekao da je bio simpatizer ili član HDP-a. Misli da su ti ljudi komunicirali i s Oreškovićem, ali ne zna prirodu veze. Ne zna je li Štedul dolazio u Gospić, niti je li Tuđman razgovarao i s njim prije sastanka na kojem je odlučeno da se Orešković pusti.


a od nedavno i na Peratovic Netu:

The witness Perkovic didn't know how Susak and Stedul knew each other. Perkovic was introduced to Stedul by Antonio Lekic and Ivan Drvis, and he knew them from time when by Spegelj and Susak's order he was helping the group of well-known emigrant, Miro Baresic, to equip himself and to go to battlefield, on which later Baresic died under circumstances which some still consider questionable. Stedul told him that Baresic and others were members of HDP (Croatian Statehood Movement). He knew that in that brigade of Miro Baresic were also Tvrtko Pasalic and Nikola Kristo, and in 1991. he didn't know that they were friends of Norac. Also for Tihomir Oreskovic the witness said that he was symphatizer or member of HDP. He thought that those people were communicating also with Oreskovic, but he didn't know the nature of that relationship. He didn't know if Stedul had come to Gospic, or did Tudjman talked with him before meeting on which was decided to let go Oreskovic.


Jedini problem u Perkovićevom iskazu vezano uz Miru Barešića je činjenica da pobunjeni Srbi nisu znali da je leš koji su pronašli čobani tijelo Mire Barešića.

Izvještaj TO Benkovac pronađen nakon Oluje. Nije bio uvršten u film Nikole Majstrovića, ali je dostupan Državnom odvjetništvu


Da su četnici znali da je Miro Barešić ubijen hvalili bi se time, a nisu.

- 19:14 - Komentari (3) Isprintaj #

Želi li Tomislav Karamarko biti ministar policije


Oporbeni parlamentarni kuloari gotovo su uvjereni da većina obavještajnih medijskih aktivnosti ravnatelja POA-e Tomislava Karamarka ima za cilj utopiti OA-u u POA-u. To je pred nekoliko tjedana najavljivao i Ivica Đikić u Feral Tribuneu.

Đikić je u više navrata, pa i u zadnjem broju svojih novina, najavljivao smjenu Veselka Grubišića ravnatelja OA-e.

Što navodno, Grubišića uopće ne smeta, jer se nada nekoj diplomatskoj sinekuri.

Pojedini oporbeni parlamentarci dali bi ruku u vatru da je i nedavna senzacija o terorističkim prijetnjama Hrvatskoj lansirana s ciljem da se što prije upokoji OA.

Ne bi to bilo prvi put da domaće sigurnosne službe falsificiraju terorističke prijetnje. Denis Kuljiš je opširno pisao o navodnom islamističko-terorističkom letku koji je pozivao na pokolj Hrvata uz poklič Allah Uekber!, pripisujući mu autorstvo Markice Rebića i SIS-a.

Zadnja teroristička prijetnja iz domaće obavještajne kuhinje, plasirana preko Večernjeg lista, nije potpisana nikakvim geslom - za svaki slučaj da ne bi došlo do zabune k'o kod Allah Uekber - Allahu ekber. Čak ju nije potpisao ni famozni general Hopp. Gdje li se samo taj djene?!

Ergo und also, sad se trebao stvoriti dojam kako je nužno što žurnije utopiti OA-u u POA-u, kako bi se učinkovito oduprlo terorizmu koji nam može ugroziti turističku sezonu. Ako nam ovo plasiranje tog falsifakata već nije ugorzilo turizam, ništa drugo neće.

Daljnje su namjere Tomislava Karamarka na čelo POA-i pripojene OA-e postaviti Sašu Perkovića, s kojim je navodno i u kumskoj vezi. Potom tu službu podrediti MUP-u, a na čijem čelu bi se našao on osobno. Za ravnatelja policije postaviti svog drugog, navodnog kuma Vladimira Fabera.

Navodno, da za ovaj projekt osim Sanaderove, Karmarko ima potporu i britanske obavještajne diplomacije.

Ne znam samo je li Britancima otkrio pravog krivca za publiciranje njihovog non papera POA-i u Nacionalu i Hrvatskom listu il' to ni MI6-u više nije bitno?

E sad, da bi se Karamrkovi snovi ostvarili potrebno je promijeniti Zakon o sigurnosnim službama i Zakon o MUP-u na čemu navodno radi, stručnjak za sigurnosne zakone i savjetnik Predsjednika RH za obranu Vlatko Cvrtila. A onda je za tako promijenje zakone, koji spadaju u red organskih, potrebno dobiti i odgovarajuću saborsku većinu.

Zlobnici iz saborskog kafića komentiraju da će do dolaska u tu fazu ovih zakonskih rješenja, pasti Vlada Ive Sanadera, odnosno da Karamarko radi račun bez krčmara.

U prilog tezi o autodestrukciji Vlade, spominju objede na račun ministrice pravosuđa Vesne Škare Ožbolt, te proširene haške optužnice za Oluju ...

Navodno, novi - stari mandatar Vlade ne računa na Karamarka. Ne računa uopće na domaći sigurnosni sustav. Prepustit će EU da u hrvatskom sigurnosnom sustavu napravi lustraciju, svjestan da je 15 godina bilo dovoljno da mi to sami učinimo, a nismo.

- 01:40 - Komentari (1) Isprintaj #

09.05.2005., ponedjeljak

Zašto Ivan Fumić negira blajburški zločin?!

Bivši predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske Ivan Fumić svojim izjavama u Latinici o 20 pobijenih ustaša na Bleiburgu najzornije nam pokazuje zašto nam se dogodio ustaški revival.

Takvi kao Fumić su u socijalizmu, tabuiziranjem blajburške teme, otvorili prostor za izrastanje mita o Bleiburgu.

I nije Fumić bio bilo tko u socijalizmu. On se jedno vrijeme nalazio na funkciji ministra pravosuđa vlade SRH. Odlučivao je. Krojio drugima sudbine. Na ovaj ili onaj način zabranjivao da se o Bleiburgu govori.

Mene su njegove izjave o Bleiburgu u večerašnjoj Latinici podsjetile na Komisiju Vice Vukojevića koja je izračunala 300,400 žrtava Jasenovca.

Jasno mi je da Fumić ne može poput Slavka Goldsteina priznati da je Jasenovac genocid,a Bleiburg ratni zločin. Ipak je on, za razliku od Goldsteina, bio istaknuti član komunističke nomenklature. Goldstein je po vlastitom priznanju izašao iz partije i partizana kad je čuo za zločine koje su činili njegovi, a Fumić... Neću više nagađati kakva je njegova uloga u tim zločinima bila...

Ali kao što reče Andrea Feldman - možda nitko za zločine Bleiburga i Križnog puta neće biti procesuiran - bitno je da se zna istina.

Jer da se jugoslavensko, socijalističko društvo uspjelo ranije transformirati u demokraciju, da se nije služilo brutalnom silom u očuvanju bratstva i jedinstva, da se utvrdila istina o Jasenovcu i Bleiburgu, vjerojatno se i ne bi raspalo u krvi.

Tako otprilike misli i Slavko Goldstein. Na tom tragu je i uvod knjige Slavenke Drakulić Oni ni mrava ne bi zgazili.

Ali to tipovi poput Fumića nikad neće priznati jer potiskuju svoj osobni komunistički grijeh.

Fumić je deustašizaciju hrvatskog društva, uklanjanje spomen obilježja Francetiću i Budaku..., shvatio kao priliku da napadne bivšeg partijskog druga Ivicu Račana što je dao kupiti komad blajburškog polja...

Još malo pa ću stvarno početi suosjećati s Račanom jer je u real politici morao balansirati između svojih bivših drugova Tuđmana, koji se od jugokomunističkog karijerista prometnuo u luburićevca i Fumića u kom se Titov komunizam petrificirao.


Ivan Fumić


- 23:19 - Komentari (0) Isprintaj #

Jeffrey T. Kuhner naše gore list


Za pomoćnika glavnog urednika Washington Timesa Jeffreya T. Kuhnera Gordan Malić svojedobno je u Globusu napisao da je riječ o polazniku HIŠAK-ove škole za Hrvate u Kanadi, te da mu je, ako me sjećanje ne vara, jedan od predavača bio i Gojko Šušak. Malić je Kuhnera označio i pašalićevcem, a glasoviti kolumnist Washington Posta kako ga krsti Večernji list, Malića je prozvao:

Gordan Malić, jedan od istaknutih neostaljinista časopisa, ustvrdio je da bi Mesićev i Račanov režim trebao otpustiti sve konzervativce iz državnih medija. Nažalost, njegova stajališta dijele mnogi drugi ljevičari, i u tisku i u vladi, koji nastoje nametnuti ideološku uniformiranost, nalik onomu iz Titova doba, kada se od novinara očekivalo da funkcioniraju kao glasnogovornici komunističke partije.


A evo kako ga je predstavila Bisera Lušić u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji:

Urednik i novinar Washington Timesa Jeffrey Kuhner u posljednje vrijeme vjerojatno je jedan od najviše spominjanih američkih novinara u našoj javnosti. Zbog njegovih tekstova o Haagu, neki su hrvatski mediji objavili i priču o samom autoru, povezujući ga s desnicom u Hrvatskoj, napose s Ivićem Pašalićem. U razgovoru za Slobodnu Kuhner je to najodlučnije demantirao, najavljujući ujedno tužbu protiv onih koji su ga prozvali "Pašalićevim zaštitnikom", naglašavajući da je odlučio reagirati putem suda zato što je takvim tekstovima nanesena šteta njegovu ugledu i od sudske parnice ne namjerava odustati.

Urednik Kuhner ističe da voli Hrvatsku, s kojom ga ne vezuje samo porijeklo, nego tvrdi da ga zanimaju hrvatska povijest i politika, s naglaskom na 20. stoljeće. Iako se njegovi tekstovi o našoj zemlji redovito prenose u hrvatskim medijima, Kuhner naglašava da se on većinom bavi američkom unutarnjom i vanjskom politikom.

*U hrvatskim medijima objavljeno je da Washington Times nije uopće utjecajan kako se želi predstaviti i da se prodaje u skromnih 55 tisuća primjeraka?

-To je potpuna neistina. Ako novinari koji to objavljuju ne mogu dobiti tu, vrlo lako dostupnu informaciju o našoj prodaji i utjecaju, onda je jasno da su u pitanju nečije novinarske kvalitete i temelji novinarstva. Da budemo načisto: Washington Times prodaje se u 115 tisuća primjeraka samo u području Washington D.C.-ja, a naše nacionalno izdanje čita još tisuće i tisuće ljudi. Izdajemo i tjednik. Naš dnevnik nalazi se i na Internetu i zabilježeno je stotine tisuća ulaza samo iz Sjedinjenih Država. Washington Times je nacionalni konzervativni dnevnik. Redovito nas čitaju članovi Bushove administracije, uključujući i samog Predsjednika, kao i republikanci i demokrati na Capitol Hillu. Oni koji kažu da nemamo utjecaja očito ne znaju o čemu govore. Smiješne su mi izjave bivšeg veleposlanika Petera Galbraitha o našem utjecaju, kada bi trebao samo slušati ono što je njegov bivši šef Al Gore kazao; on je javno rekao da su demokrati izgubili kontrolu u Kongresu nakon rezultata nedavnih izbora upravo zahvaljujući golemu utjecaju Washington Timesa, Fox Newsa i radijske emisije Rusha Limbaugha. No, ako meni ne vjerujete, obratite se glasnogovorniku Bijele kuće i pitajte ga čitaju li naše novine predsjednik Bush, potpredsjednik Cheney, ministar obrane Donald Rumsfeld ili savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice.

*U kakvim ste odnosima s odvjetnikom Lukom Mišetićem? U hrvatskim medijima pisalo se da Vas upravo Mišetić koristi kako biste u američkim medijima progurali tezu da je SAD pomagao Oluju i da zbog toga snosi dio odgovornosti, kao i hrvatski generali?

-Poznajem gospodina Mišetića. S njim sam razgovorao nekoliko puta. Smatram da je talentiran i bistar odvjetnik koji, u ovim okolnosti, nastoji voditi efikasnu obranu generala Ante Gotovine. Ipak, morate znati da mediji na Zapadu ne funkcioniraju po načelu o kojemu ste pitali. Ja nisam glasnogovornik gospodina Mišetića, generala Gotovine ili bilo koga drugoga. To bi bilo potpuno neprofesionalno, neetično i nemoralno. Nikada nisam upoznao generala Gotovinu niti sam ikada s njim razgovarao.



John R. Bolton, američki državni podtajnik za za kontrolu naoružanja i međunarodnu sigurnost za kog Jeffrey T. Kuhner kaže da će "ukinuti" Carlu Del Ponte


- 11:26 - Komentari (0) Isprintaj #

Domagoj Margetić i hrvatske tajne službe


Domagoj Margetić, tip koji se nalazi formalno nalazi u pritvoru zbog neodazivanja na sudsku raspravu vezano uz svoju ulogu u privatizaciji nekih ribnjaka, a stvarno da ga se makne iz javnosti, jer je postao neugodan po proklamiranu suradnju Hrvatske s ICTY-om, odigrao je 2000-e ključnu medijsku ulogu u smjenjivanju Ozrena Žuneca s mjesta ravatelja HIS-a.

Domagoju Margetiću povjeren je zadatak špijuniranja SZUP-ove "sigurne kuće" u Samoboru i "provaljivanja" u Imperijalu priče da HIS i Žunec u iz te kuće, a preko Bregane, dilaju Haagu metre državnih tajni u Haag.

Margetić je i autor fotografija SZUP-ove kuće u Samoboru koju je snimao iz susjednog objekta. Priču je u Imperijalu objavio na četiri stranice, a poslužila je Tomislavu Karamarku, tadašnjem ravnatelju UNS-a da na Kunišćak pošalje specijalce koji su do gole kože pretresli Ozrena Žuneca. Karamarko je za novog ravnatelja HIS-a ustoličio Damira Lončarića. Sve je to na HTV-u spektakulrano popratila Ivana Šikić (tadašnji Glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski naložio je da se tu novinarku HTV-a pozove na obavijesni razgovor zbog, navodne bliskosti s nekim optuženicima u procesu tzv Zločinačkoj organizaciji s Knežije). Ivana Šikić prethodno je bila glasnogovornica Mesićevog predizbornog stožera, kojeg je, pak, šef bio Tomislav Karamarko.

Ove sam se priče sjetio pred mjesec dana. Domagoj Margetić se žalio da mu je POA u tiskari Stega tisak zaplijenila knjigu s otisnutim Mesićevim haškim svjedočenjima. Zbog objavljivanja tih svjedočenja Margetića je pred par dana optužila i Carla Del Ponte.

Nazvao sam Margetića provjeriti informaciju o POA-inoj zapljeni knjige. Povjerio mi se da ni on ne može vjerovati da je POA stoji iza toga jer da je on osobno dobar s Tomislavom Karamarkom i da je kod njega, ali i kod Ivana Jarnjaka, šefa saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, protestirao, ali bez ikakava učinka.

Domagoj Margetić je knjigu, i usprkos intervenciji POA-e, ipak izdao kod drugog izdavača i promovirao je, nešto malo prije nego su u Haagu obznanili da je optužen, a policija ga pritvorila zbog neodazivanja sudskim pozivima na raspravu za privatizaciju ribnjaka.

Eh da, u međuvremenu se hvalio da se našao u posredničkoj misiji za odbjeglog generala Gotovinu.

Kako god bilo, na navodno prijateljstvo s Tomislavom Karamarkom Domagoj Margetić više ne može računati.

- 02:00 - Komentari (0) Isprintaj #

07.05.2005., subota

Washington Times prekrstili u Washington Post


Washington Post protiv Carle del Ponte

"Haaške optužnice protiv hrvatskih novinara imaju za cilj ušutkati oporbu Tribunalu u RH. Odgovornost je Haaga, a ne hrvatskih i stranih medija, osigurati da tajna svjedočenja ne procure u javnost. Svaki sud na Zapadu, osobito u SAD-u, takve bi optužnice odbacio.
Da sam ja poput hrvatskih novinara dobio tajna svjedočenja iz Haaga, sigurno bih to objavio u svojoj kolumni, ali mene se ne bi usudili optužiti jer znaju kakvu bi to buru stvorilo u američkim medijima."

Tim je riječima Jeffrey T. Kuhner, povjesničar i novinar Washington Posta komentirao u svojoj kolumni haaške optužnice protiv hrvatskih novinara. Te su optužnice, naglasio je, nasrtaj na temelje liberalne demokracije. Kuhner iz Washingtona poručuje Hrvatima svih političkih smjerova da "zajednički prokažu te optužnice kao neprihvatljivo kršenje temeljnih sloboda."


Čak i Hrvatski list koji je u četvrtak objavio doslovno isti intervju zna da:

Jeffrey T. Kuhner is a historian and a contributing writer for The Washington Times.


a njegova zadnja kolumna u WT je 'White Revolution' stirring in Belarus

Nadam se da ta Večernjakova greška nije namjerna kako bi se ostavio dojam na neuk puk da je jedan od dva najuglednija američka lista (drugi je New York Times) protiv Carle Del Ponte.

A evo i komentara na tu vijest s Draxblog III:

Post, Times, Who Cares?

Today's Večernji list (Vecernji list) brings headline "Washington Post vs. Carla del Ponte". Based on the article, the casual reader could make conclusion that one of America's most respectable and influential dailies – and together with it American government - has turned against ICTY and its chief prosecutor and that Croatian troubles with that institution are supposed to be over.

But the article actually describes nothing more than a statement of Jeffrey T. Kuhner, described as "historian and Washington Post journalist" in which he lambasts Del Ponte for its recent indictments of Croatian journalists who had revealed identities of secret witnesses.

Problem is, of course, in Kuhner being just one of the columnists of Washington Times, not Washington Post. And his views on Carla del Ponte are well known, at least to the readers of Croatian right-wing media who like to quote him as their favourite American commentator.

Needless to say, everyone – state television and index.hr – took this headline as gospel. The only one who bothered to check this story is Željko Peratović (Zeljko Peratovic) at his 45 lines blog.


i dodatno pojašnjenje:

Yes, thanks for pointing that out, Dragan. It often happens that the Post, which is the leading Washington paper, is confused with the Times, which is an ideological publication (founded, if anyone cares, under the auspices of the famous Rev. Moon's Unification Church). The differences in credibilty are what anyone might expect.

Posted by: Eric | May 9, 2005 01:20 AM


- 21:54 - Komentari (0) Isprintaj #

"Barakuda" ili kako uskrsnuti Veselina Marinova


Čim vidim da kolege bliske POA-i najavljuju neku akciju POA-e i MUP-a, pomislim da je stvar već propala. Najavljivali su uhićenje i ekstradikciju Hrvoja Petrača iz Izraela, kao već riješenu stvar, a od Hrvoja ni traga ni glasa.

Tako sada najavljuju nastavak nekadašnje HIS-ove Operativne akcije Barakuda ne bi li se razbila mreža pomagača Ante Gotovine. Ta je akcija prvotno imala za cilj opservirati zapadnohercegovačku mafiju u BiH, a poslije se bavila opseravacijom svega i svakoga u RH. Recimo nadzirali su se gosti nekog kupleraja u Sesvetama.

Kako su saznanja iz Barakude temelj za knjigu Jasne Babić Zagrebačka mafija u kojoj je Hrvoje Petrač prikazan kao nedužni tajkun, ako je točno da POA i MUP trenutno rade po Barakudi, to znači da bi eventualno mogao nagraisati Vinko Žuljević Klica, a Hrvoje Petrač, kako reče Predsjednik Stjepan Mesić, dobio bi priliku za ponovno suđenje vezano uz otmicu Zagorčeva sina, i ništa više.

Do sada su u javnosti uglavnom preovladavale tvrdnje da je idejni začetnik i glavni nadzornik Barakude bio Josip Perković, koncem devedesetih savjetnik ravnatelja HIS-a Miroslava Šeparovića.

Miroslav Šeparović je na suđenju Vinku Žuljeviću Klici za ubojstvo Veselina Marinova dao iskaz da je Marinov, zvan Bugar bio agent HIS-a. Ima svjedoka koji tvrde da Bugar nikada nije bio agent HIS-a, ali ih do sada nitko nije ništa pitao.

Višestruki agent komunističkih policija, pokojni Veselin Marinov


Za Marinova sam prvi put čuo čitajući intervju Mate Bašića s Mladenom Naletilićem Tutom u jednom od prvih brojeva Nacionala. Zapisao je vrijedni Mate da je Bugar vjerni Tutin tjelohranitelj. Kao Tuta je građanin svijeta: živio je s Njemicom, tjelohranitelj mu Bugarin (možda Naletilićev nadimak dolazi od poznate srbijanske fraze Tuta Bugarin).

Kao što kaže Davor Butković, Veselin Marinov bio je zapravo višestruki agent. Po mojim spoznajama, Veslein Marinov je prije rata radio za KGB-e, bugarsku tajnu policiju i jugoslavensku UDB-u.

Svako tko je imalo, nepristrasno istraživao povijest hrvatske političke emigracije i povijest UDB-e, naišao je na dosta informacija o suradnji bugarske i jugoslavenske komunističke tajne policije u tadašnjoj Zapadnoj Europi.

Ako prihvatimo kao istinit, podatak što ga je objavio Senad Avdić u "Slobodnoj Bosni" da je Mladen Naletilić Tuta bio suradnik jugoslavenskog šefa policije Petra Gračanina, nimalo ne čudi da se upravo Veselin Marinov u njegovoj pratnji iz Njemačke pojavio u Hrvatskoj, pa u BiH, početkom rata i da je bio uz Tutu sve do njegovog uhićenja.

Poznati jugoslavenski bankar Neven Barač bio je dobar s Tutom Naletilićem, a kako je sam rekao Tuta ga je nazvao iz Haaga i rekao mu da bi se i Slobodan Milošević s njim čuo.

Denis Kuljiš pišući o osnutku Nacionala kaže da je i intervju koji je Mate Bašić napravio s Tutom realiziran preko veza Nevena Barača.

Ne čudi ni to da je kako piše Jasna Babić Josip Perković angažirao Veselina Marinova.

Perković je dugi niz godina u UDB-i radio na pitanjima neprijateljske emigracije. Kako se može vidjeti sa slike objavljene na ovom blogu, na pitanjima neprijateljske "ustaške" emigracije, radili su uglavnom Hrvati: Josip Perković, Stanko Čolak i Ivan Lasić.

A onda, kad je počeo rat, najprije kao Boljkovčev, pa Špegeljev i konačno Šuškov pomoćnik, Perković je između ostalog bio zadužen za prihvat bivših političkih emigranata. Tako je prihavatio i Mladena Naletilića Tutu i njegovog posilnog Veselina Marinova Bugara.

Za sada ću preskočiti veliko poglavlje Tutinog boravka u zagrebačkom Remetincu i Bolnici za osobe lišene slobode na Svetošimunskoj cesti koje koincidira s Marinovljevim angažmanom u Barakudi i istaknuti po meni najintrigantnije mjesto vezano uz okolnosti Bugarove smrti.

Kako je svojedobno izvijestio Marijo Kavain u Jutarnjem listu, a pozivajući se na policijske izvore, nesretni Marinov je zadnji telefonski razgovor imao s Josipom Perkovićem koji ga je uputio da ode u kafić u Chromosovom tornju, gdje ga je navodno trebao čekati neki Zelenika, a dočekao ga je Vinko Žuljević Klica.

Pa ako se već razmatra da Klica Bugara nije ubio u samoobrani (kako je presudio sud) valjalo bi razmotriti i mogućnost je li Marinov postao preveliki teret za Barakudu (mnogi izvori kažu da se on po čitavom gradu hvalio da je tajni agent HIS-a), pa je kako bi se to u žargonu obavlještajnog podzemlja reklo, navođen do vlastite smrti.

- 16:25 - Komentari (0) Isprintaj #

06.05.2005., petak

Ante Roso i Domagoj Margetić


Umirovljeni general HV-a i bivši pripadnik Legije stranaca Ante Roso učestalo se spominje kao nerealizirani pregovarač između odbjeglog Ante Gotovine i Carle Del Ponte.

Ante Roso - član predsjedništva HR, zapovjednik vojnog krila HR, vođa republikanskih Federalista


Da ga u Europskoj uniji smatraju jednim od ozbiljnijih Gotovininih pomagača, to mi je poznato. Ali, dok nisam otvorio stranicu Hrvatskih republikanaca, marginalne političke skupine, za koju sam prvi put čuo kad joj je pristupio Slavko Degoricija, pojma nisam imao da je Ante Roso zapovjednik vojnog krila HR-a.

Kad, na istoj stranici još jedan poznat lik: Gospićanin Ivica Filipović, tip sa zagrebačke špice, jedan od onih peripatetika za koje inače ne znate ni tko su, ni što su, ni od čega žive, a viđate ih svakodnevno.


Ivica Filipović - član predsjedništva HR, Republikanska Akademija - ravnatelj, vođa Jakobinaca


Vođa Jakobinaca zadnjih mjeseci davi poznate prolaznike u Gajevoj i Bogovićevoj kako njegova ekipa okuplja "10 000 dragovoljaca koji će promijeniti situaciju u Hrvatskoj".

Sličnih Filipovićevih gluposti već sam se naslušao u prolazu. A onda pogledam Nacional - pozitivno intorniran tekst o pritvorenom Domagoju Margetiću, a ono na slici pored Margija Vođa Jakobinaca Ivica Filipović.

Domagoje Margetić i Ivica Filipović

Margetić i Filipović u jednoj od ranijih akcija promjene situacije u Hrvatskoj (foto Nacional)


Da ne poznam Filipovića tko zna bih li povjerovao u briselske kuloarske priče da je Domagoj Margetić bio trubač Vojnog krila HR-a kojim zapovijeda Ante Roso.

- 21:14 - Komentari (1) Isprintaj #

Sve će to Tomislav Karamarko otkriti


Gotovini pomažu dijelovi OA-e i POA-e

Očigledno je da postoje problemi s obavještajnim službama u Hrvatskoj, s Obavještajnom i Protuobavještajnom agencijom.
• Na temelju čega to tvrdite?
- Naš čovjek za komunikaciju je državni odvjetnik Mladen Bajić. U razgovoru s njim ustanovili smo da nije dobio sve potrebne informacije iako se nalazi na vrhu koordinacije zadužene za lociranje Gotovine.
• Znate li tko pomaže Gotovini u bijegu?
- Mnogi pomažu. Mreža je jako velika i, naravno, u OA-i i POA-i sigurno ima Gotovininih prijatelja.


Prema domaćim izvorima bliskim POA-i i Glavnom državnom odvjetništvu ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt je kriva što Mladen Bajić nije obaviješten da je Gotovinin kum Ante Roso htio u ime Gotovine pregovarati s Haagom.

Carla Del Ponte u razgovoru za Vjesnik, a pozivajući se na razgovor s Bajićem kaže da ljudi iz OA-e i POA-e ne daju informacije o odbjeglom generalu Glavnom državnom odvjetniku.

I kome sada vjerovati Carli Del Ponte, Mladenu Bajiću ili ravnatelju POA-e Tomislavu Karamarku?

Trebalo bi razmisliti i u međuvremenu sjetiti se što je Ante Gotovina izjavio Ivi Pukaniću:

Jednom me je na razgovor pozvao Tomislav Karamarko, tada ravnatelj UNS-a i njegov pomoćnik pukovnik Muharemi (Amir, veleposlanik RH u Turskoj, oženio sestru Karamarkove žene op. ž.p.). Karamarko mi je tada mogao srediti sastanak s Mesićem. Odgovorio sam mu da je glupo da bude posrednik između mene i i predsjednika. Predsjednik Mesić, kao vrhovni zapovjednik vojske, mogao me je pozvati u bilo koje doba dana i noći ja bih kao vojnik odazvao. To je moja dužnost, slagao se ja s njim politički ili ne. Što meni Tomislav Karamarko treba sređivati sastanak s vrhovnim zapovjednikom?


I što je nakon toga kazao Predsjednik Stjepan Mesić:

"Ali ako se netko dobrovoljno javi, onda on nije uhvaćen u zamku, ako dođe u ured, onda više nije bjegunac", kazao je, uz ostalo, Mesić, ocijenivši kako "nisu u redu izjave da će Gotovina biti odmah uhićen ako se pojavi u njegovu uredu"...

Na pitanje što bi učinio da Gotovina dođe u njegov ured, odgovorio je da njegov ured "mora obavijestiti Vladin Ured za suradnju s Haškim sudom da se Gotovina dobrovoljno pojavio, a oni neka onda s tribunalom rješavaju treba li ostati tjeralica i kako dalje voditi cijeli slučaj".


A sve dok se fatalno nije zbližio s Gotovinom Mesić je mislio da se isti krije u Hrvatskoj:

Vjerujem da je general Ante Gotovina u Hrvatskoj, da je otišao negdje vani, već bi ga ekstradirali u Haag. Upravo zato i vjerujem da je još negdje u Hrvatskoj, ovako je novinarima odgovorio predsjednik RH Stjepan Mesić na novinarski upit kako komentira ovotjedne tvrdnje nekih diplomatskih krugova i glavne haaške tužiteljice da je general Gotovina minulih mjeseci viđen na prostorima RH, objavljene u dijelu medija. Mesić je u subotu u svom uredu imao primanje za grupu građana i djece.


A o obavještajnom podzemlju bliskom Anti Gotovini i Mirku Norcu, Markica Rebić je, prema Tomislavu Klauškom, ovako govorio pokojnom dr. Franji Tuđmanu 11. lipnja 1998. godine:

U tom kontekstu Markica Rebić izrazio je svoje sumnje u vezi "pozera desničara koji se stalno žale na neke stvari, koji stalno misle da su podcijenjeni, a u biti su vrlo primitivni, neobrazovani i nesposobni ljudi". Mislio je na Miru Lacu i (Mirka) Ljubičića (Švepsa). Tuđman za njih nije čuo, pa šef SIS-a objašnjava kako su to dečki iz Lučkog koji su "vrlo brzo bacili pušku u ćošak i počeli se laktati, probijati". "O sebi šire famu da su ratnici, a ovaj je ranjen slučajno jednom i mislim, nema tu bogzna što". Rebić je prije nekog vremena krenuo istraživati njihovo djelo i otkrio da daju podatke Nacionalu, a povezani su bili i s Tomislavom Karamarkom i (Vladimirom) Faberom iz Policijske uprave zagrebačke. Naslutio je da u Ministarstvu vanjskih poslova kontaktiraju s Ivom Sanaderom, ondašnjim zamjenikom Mate Granića, a misli da preko njih Hrvoje Šarinić nastoji dobiti podatke o MORH-u.


A Jasna Babić koja je prva proširila vijest da ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt druka informacije s VNS-a vidjela je u svom dosjeu da je Markica Rebić bilježio njene kontakte s Mirom Lacom:

Ja sam, nažalost, vidjela nekoliko stranica gdje Markica Rebić osobno piše kako sam ja sjedila u birtiji zajedno s Mirom Lacom.

Čak je video zapisom evidentiran naš sastanak. Ja sam umrla od smijeha. Miro Laco je moj dugogodišnji prijatelj, njega i druge upoznala sam u ratu jer sam bila ratni reporter. Neka prijateljstva su se produžila.

I sad zamisli taj trud SIS-a da dolazi neki žbir u birtiju i tajno snima mene i Lacu kako pijemo kavu.
I što to dokazuje? Iz toga susreta je Markica Rebić u izvještaju svojim pretpostavljenim izveo cijelu rekonstrukciju, neviđenu urotničku rekonstrukciju od našega pijenja kave na pet stranica. To je jedan primjer za koji ja znam, to je strašno, to je ta strana našega špijunsko-paranoičnog mentaliteta da ti svugdje vidiš špijune, svugdje vidiš urotu i naravno da ne vidiš - stvarnost.


A Miro Laco je svoju ratnu biografiju ispričao na suđenju Mirku Norcu:

Miro Laco je na početku svjedočenja tvrdio kako je za odvođenja i likvidacije saznao tek iz novina '92. godine. Laco je bio član najužeg zapovjedništva vojske ratnog Gospića, jedan od Norčevih najboljih prijatelja još iz Sinja, a u rujnu 1991. s njim je došao braniti Liku. Jedan je od svjedoka koje je predložio sam Norac. Umirovljeni general je opet sam vodio ispitivanje svjedoka, ali je jučer bio koncizniji i pripremljeniji nego inače. U svom iskazu svjedok je branio Norca, opisivao je njegove zasluge za obranu i potvrdio je da je Norac bio na čelu, ali je vojskom stvarno zapovijedao Operativni stožer, u kojem su bili Karić i Orešković.


Miru Lacu je Milan Bandić namjestio u Uredu za obranu Zagreba, a na svečanom otvorenju prostorija ureda 2000-e bio je i Ante Gotovina


A kad su krenula uhićenja gospićke skupine Miro Laco je zborio:

Generali Mirko Norac i Ante Gotovina žive kao normalni građani i s njima je sve u redu, rekao je na konferenciji za novinare predsjednik Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Miro Laco. General Norac isključio je mobitel, jer ne želi da ga se uznemirava, dodao je. Posljednja uhićenja branitelja u Gospiću podsjećaju na odstrel nezaštićene divljači, ustvrdio je na konferenciji za novinare predsjednik Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Miro Laco. Branitelji su posljednjih mjeseci bili žrtve medijskih progona koji su bili priprema uhićenjima, rekao je Laco, dodajući da branitelji na političkoj sceni nemaju nekoga tko bi ih branio. Zamjerio je premijeru Ivici Račanu što u medijskim istupima za osumnjičenike koristi pojam 'ratni zločinci', prejudicirajući tako njihovu krivnju, iako te ljude nitko još nije osudio.


Dobitnica nagrade Novinarka godine Sanja Modrić objavila je u travnju 2000-e u Jutarnjem listu da su se Ante Gotovina i Mirko Norac obreli u Uredu Predsjednika. Primio ih je Tomislav Karamarko, a posrednik je bio Miro Laco. Gotovinin intervju Pukaniću potvrđuje Modrićkinu informaciju. Da se susretnu s Mesićem spriječio je Mesićev kum, pokojni Ante Karić.

Ne treba biti Markica Rebić da bi se rekonstruiralo na kog je to Carla Del Ponte mislila kad je izjavila Vjesniku da Ante Gotovina ima pomagače u tajnim službama.

- 08:51 - Komentari (0) Isprintaj #

05.05.2005., četvrtak

Johan Tilder i fratar


Johannes Tilder - Karlobag

Dutchman Johannes Tilder was a “mercenary” and one of the “dogs of war” fighting in Lika (Miroslav Međimorec)


Pronašao sam sliku Johana Tildera (plavi Nizozemac sjedi u sredini) u društvu hrvatskog franjevca (stoji). Pretpostavljam o kojem se dušebrižniku radi. Koliko mi je poznato taj se volio slikati s kalašnjikovom. Al, provjerit ću jel' to isti. Ne bih htio griješit' duše.

- 01:31 - Komentari (5) Isprintaj #

03.05.2005., utorak

Nacionalovo priklanjanje Službi


Počelo je pranje ruku. Nije to baš akcija Čiste ruke, ali se dojučerašnji prijatelji i saveznici koji žele što žilavije preživjeti trenutne akcijske mjere protiv Ante Gotovine (i Hrvoja Petrača), lagano lišavaju slabijih karika u lancu pomagača odbjeglicama.

Nacional kaže da je Damir Lončarić, donedavni šef OA-e fizički nasrnuo na tipa koji je svjedočio da ga je još pred godinu dana upoznao s pojedinostima oko Gotovinine lažne putovnice.

Lončarića je u OA-u instalirao Tomislav Karamarko.
Njegova žena Alica je u kumskoj vezi s Petračevima. Njegova kći bila je zaposlena u Petračevoj firmi.

On je slao Sašu Perkovića i Ranka Ostojića da pregovaraju s Hrvojem Petračem u Villachu nakon čega se tajkun pristao pojaviti u zemlji i dati iskaz vezano na okolnosti ubojstva Vjeke Sliška.

Zaustavio je dva međunarodna upita (iz Velike Britanije i Španjolske) o eventualnoj umiješanosti Hrvoja Petrača u međunarodni šverc oružja.

Kod Damira Lončarića na Kunišćaku u trenutku ubojstva Vjeke Sliška boravio je Zdravko Šeničnjak, šef zagrebačke krim policije, koji je suvlasnik detektivske firme zajedno sa Salihom Fazlićem, bivšim policijacem osumnjičenim da je posredovao u naručivanju lažne putovnice za Antu Gotovinu.

Zdravko Šeničnjak, ali i Vladimir Faber, (zamjenik predsjednice Komisije za pomilovanja Ureda Predsjednika kojeg Tomislav Karamarko želi na mjestu ravnatelja policije) bili su kod Damira Lončarića na Kunišćaku i u vrijeme otmice sina generala Vladimira Zagorca.

Radovan Ortynski, Glavni državni odvjetnik u vrijeme ubojstva Vjeke Sliška napao je Zdravka Šeničnjaka što odmah po Sliškovu ubojstvu nije priveo Hrvoja Petrača.

Radovana Ortynskog su napali svi : od OA-e (Damira Lončarića) koja ga je optužila da je u Sarajevu sa stranim špijunima dogovarao poslove za koje nije ovlašten, do Vlade i Sabora, a na koncu ga se odrekao i njegov zamjenik u Državnom odvjetništvu Dragan Novosel, šireći priču kako mu ješef bio loš.

Ivo Pukanić, vlasnik Nacionala bio je veliki prijatelj sa Zdravkom Šeničnjakom, a uvijek do sad imao je samo riječi pohvale za Damira Lončarića.

Nije čak htio ništa objaviti o možebitnoj ulozi Damira Lončarića u skandalu s oduzimanjem pištolja Nikoli Petraču (srednjem Hrvojevom sinu) u zračnoj luci Pleso. Lončarić trenutno radi kao zamjenik direktora za sigurnost Zračne luke.

A kako vidimo upravo Ivo Pukanić pušta Lončarića i Šeničnjaka niz vodu.

Dobro, ispustio je Puki reći da je Salih Fazlić, Šeničnjakov partner, iz policije otišao nakon nestanka kasete iz sigurnosne kamere hotela Esplanade na kojoj je zabilježeno premlaćivanje redara od strane Novice Petrača. Al to je učinjeno iz obzira prema Hrvoju Petraču, nikako Fazliću il Šeničnjaku.

Treba sada držati balans između Tomislava Karamarka s jedne strane i Gotovine i Petrača s druge.

Tako će Robert Bajruši podliaziti Karamarku i njegovoj POA-i nazivajući ju Službom. Te sve tepati Služba je ovo, Služba je ono ..., napravila, ustanovila i upozorila da ministrica Vesna Škare Ožbolt odaje EPH-ovom uredniku pojedinosti oko izraelskog prebivališta Hrvoja Petrača.

Nitko od novinara koji pišu o tajnim službama ne piše Služba jer su tako su tako udbaši od milja zvali svoju firmu (Služba državne sigurnosti, SDS, UDB-a). Ona se kasnije preimenovala u Službu za zaštitu ustavnog poretka. SZUP se danas zove Protuobavještajna agencija (POA). Međutim, upravo bi samo udbaši i njihovi nasljednici te dugogodišnji suradnici uvijek govorili samo Služba.

- 12:36 - Komentari (9) Isprintaj #

Dnevnik i Večernje novosti o smrti Mire Barešića


Četničke novine iz tog vremena nisu sigurne je li Miro Barešić ubijen u akciji kod Miranja Donjih.

Večernje novosti

Večernje novosti


Samo bi nastavak istrage o pogibiji Mire Barešića mogao razriješiti nedoumice kojima su se još u to doba bavili i u Benkovcu, Kninu, Beogradu

Petar Gračanin u Dnevniku

Petar Gračanin nije znao tko je ubio Miru Barešića


A Nikola Krišto, Antonijo Lekić i Ivan Drviš, kako piše Grozdana Cvitan u Vijencu najavljivali su da će se Predstavka s pojedinostima o smrti Mire Barešića naći na internetu u veljači 1998..:

Ne ukažu li se makar naznake toga (pravne države op. ž.p.) u skoroj budućnosti, a najkasnije do zavrsetka kongresa HDZ-a u veljači, dan nakon tog skupa Predstavka ce se naći na internetu. A u njoj su naznačeni i odgovori na pitanja vezana uz smrt Mire Barešića, ali i nekih drugih hrvatskih branitelja kojima nije trebao rat protiv neprijatelja, a za domovinu da bi poginuli: dosta su im bili djelatnici KOS-a i Udbe u mladoj hrvatskoj demokraciji. Sjećate li se onoga: Mangupi u našim redovima! Ne budite iznenađeni budete li to ponovno čuli. Samo se pripremite na velike brojeve, zaključiti je iz izlaganja autora Predstavke. I ne čudite se tajanstvenim filmovima tajanstvenih boraca za Hrvatsku tipa stanovitoga Majstrovića iz Švedske: mogu se oni napraviti i u hrvatskoj pozadini. Na hrvatskoj crti obrane borbe su zasad završile i devalvacija hrvatskih branitelja nece vise nikomu priskrbiti optužbu za slabljenje obrambene moći zemlje u ratu. Zemlju u miru braniti je drugim sredstvima.[/B]


Niti se njihova verzija ubojstva Mire Barešića našla na internetu (možda je njima profunkcionirala pravna država), niti oni žele pogledati film Nikole Majstrovića da bi se moglo utvrditi jesam li ih oklevetao. Nešto tu smrdi do neba!

- 08:28 - Komentari (0) Isprintaj #

02.05.2005., ponedjeljak

Čime su povezani Ivica Marijačić i Ivan Zvonimir Čičak


Kako je pisao Ivica Marijačić, jedan od novinara ICTY-evih optuženika:

Sve to govori da je gospićka priča puno osjetljivija i kompliciranija nego što se čini po samoj optužnici protiv Tihomira Oreškovića, Mirka Norca i još trojice Gospićana, te da se u njoj ne zna gdje počinje podvala, a gdje istina. Iz iskaza E.H. može se realno pretpostaviti da su gospićki "disidenti" predvođeni pokojnim Levarom, jednako kao i E.H. (kao što ona sama govori u Globusu), svjedočili za obećani novac i materijalne koristi, a u interesu raznih stranih i domaćih političkih krugova koji su željeli svrgavanje HDZ-ove vlasti.

Uostalom, poznata je bila sklonost pokojnog Levara da naplati svoja svjedočenja. Kada se svjedoči za novac, onda se govore stvari koje naručitelj želi čuti. Hoće li Županijski sud u Rijeci otkriti granicu između tih podvala i istine, teško je odgovoriti.

No, za pravednu presudu, bilo bi to od neprocjenjive važnosti, kao uostalom i razumijevanje konteksta u kojemu se očajnički branio Gospić. Naime, obrana toga grada bila je izdana. Srpske pobunjeničke vlasti u Kninu rapolagale su, kao što je nedavno objavila Slobodna Dalmacija, podacima o oružju, ljudstvu i svim tadašnjim potencijalima obrane.


A ovako je govorio Ivan Zvonimir Čičak:

-Isključujem mogućnost da je pogibija Milana Levara slučajnost. Štoviše, apsolutno sam uvjeren da je riječ o ubojstvu.

S druge strane, čitajući i slušajući što je pokojni Levar pričao u javnosti, nije začuđujuće što je ga je zadesila takva sudbina (izjava I.Z.Č. Tifani Šimunović za Fokus od 01. rujna 2000.)

- No, nisam mogao omogućiti Levaru i nekim njegovim prijateljima da za svoje svjedočenje dobiju novac, a što su oni i tražili. (iz kolumne u Nacionalu br. 230 od 12. travnja 2000., citirana u Hrvatskom slovu)


Ivica Marijačić i Ivan Zvonimir Čičak lažu da je Milan Levar tražio novac za svoja svjedočenja o ratnim zločinima u Gospiću.

Marijačić je s ozloglašenom vojnom protuobavještajnom službom SIS povezan preko Markice Rebića. Markica se iz urednika i novinara u SIS-ovskoj sjeni prometnuo u pravog novinskog pisca u Marijačićevom Hrvatskom listu. Nakon kratkotrajne javne suradnje već su postigli svjetski uspjeh - optužnicu Carle Del Ponte.

Ivan Zvonimir Čičak je u kumskoj vezi s Tihomirom Oreškovićem još s prijelaza sedamdesetih na osamdesete prošlog stoljeća.

I zato istina o Gospiću 1991-e nikada u svijet nije otišla preko HHO-a. I dobro to znaju i Žarko Puhovski i Čedo Prodanović koji su u to vrijeme pomagali Čičku u vođenju Hrvatskog helsinškog odbora.

A cinični komentar kako nije začuđujuće što je Levara zadesila takva sudbina obzirom na ono što je pričao u javnosti, perfidno je morbidan.

Milan Levar nije pristao na zaštitu Haaga jer je htio nastaviti govoriti o svim odgovornima za Gospićki zločin i onima koji su ga zataškavali. Zato je i ubijen, a Čičak ga je nakon smrti olajavao da se nije držao haških pravila.

Ivica Marijačić je objavio identitet SFOR-ovog vojnika, zaštićenog haškog svjedoka (SIS bi isto tako saznao i Levarov tajni identitet da je pokojnik poslušao Louise Arbour i postao njihov zaštićeni svjedok) i zaradio Haašku optužnicu. Ivan Zvonimir Čičak uzeo je Marijačića u zaštitu. Ništa čudno!

Premda Duka to u svojim priopćenjima ne navodi —naprotiv, govori kako iza njegovih stavova stoji vrh HND-a — jasno je kako je Duka priopćenja HND-a potpisivao — ne konzultirajući se prethodno s Izvršnim odborom HND-a. Ovu informaciju potvrđuje Ivan Zvonimir Čičak, član IO HND-a i zadužen za međunarodnu suradnju HND-a. Tvrdi kako Duka nije obavijestio niti njega, a sudeći po svemu, niti predsjednika HND-a Dragutina Lučića.

"Igrom sudbine obojica se nalazimo u bolnicama, zbog operacije bruha."

Čičak se snažno protivi načinu, sadržaju i stavovima Zdenka Duke.


- 16:00 - Komentari (0) Isprintaj #

Tko je ubio Miru Barešića?!


Nakon gotovo sedam godina trajanja spora na Općinskom sudu u Zagrebu u kojem tužitelji Ivan Drviš, Antonio Lekić, Nikola Krišto, kao bivši SIS-ovci i autori glasovite Predstavke o zlouporabama u MORH-u, te Zrinko Šarić i Tvrtko Pašalić od nakladnika tjednika Globus potražuju ukupno 1,250.000 kuna naknade za nanesene duševne boli zbog teksta objavljenog u Globusu od 31. listopada 1997. godine a pod naslovom: U filmu Nikole Majstrovića, hrvatskog emigranta iz Švedske, Hrvatska se vlast optužuje zbog smrti Mire Barešića, u četvrtak 13. siječnja 2005. kao autor predmetnog teksta, ponovo sam dva sata saslušavan.

Zbog tolikog proteka vremena, a da bi se što bolje upoznala s predmetom sutkinja Ilijana Petyo koja je slučaj preuzela od umirovljenog suca Milana Anića, odlučila je ponovo saslušati stranke u sporu tako da su se na ovom ročištu osim mene pojavili svjedok Boris Prebeg, sudionik akcije u kojoj je poginuo Miro Barešić te četvorica od pet tužitelja: Krišto, Šarić, Drviš i Pašalić.

Prema dosadašnjem tijeku spora tužitelji se smatraju oklevetani neistinama iznesenim u tekstu, a u kojem su njih proziva kao dio zavjereničke skupine koja je ubila poznatog emigranta Miru Barešića u Miranjama Donjim koncem srpnja 1991.

Dajući iskaz 2000 Ivan Drviš je rekao:

- Nakon objave tog članka ljudi su počeli pričati da sam ja izdajnik i ubojica Barešića, te bi me trebalo zatvoriti. Najviše me pogodila reakcija moje majke koja je nakon tih priča počela piti apaurine, jer smo nedugo nakon smrti oca, brat i ja otišli u rat. Iako smo ostali tužitelji i ja stalno slali demantije, to nam ništa nije vrijedilo, jer su oni bili objavljivani na zadnjim stranicama Globusa, dok su Peratovićevi tekstovi o nama objavljivani u nastavcima na naslovnim stranicama.



Tvrtko Pašalić, prema Nikoli Majstroviću, bio je najbliži Miri Barešiću u trenutku kad je ubijen


Na dvosatnom saslušanju ostao sam kod iskaza danog na ranije. Objsanio sam da sam objavio reportažu s projekcije filma Nikole Majstrovića o pogibiji Mire Barešića, pored čega sam i intervjuirao Antonija Lekića i Ivana Drviša, kojima sam prepričao film i Majstrovićeve optužbe protiv njih.

Naveo sa da te tekstove ne smatram istraživačkim novinarstvom već običnim izvještavanjem, a da je istraživački posao obavio Nikola Majstrović u filmu.

Tužitelja Zrinka Šarića zanimalo je što mislim kako je bilo njihovoj djeci nakon što je tekst objavljen.

- Mislim da je moj posao bio da me zanima zašto je tužitelj Šarić u filmu najprije dao izjavu da je u akciji u kojoj je poginuo Miro Barešić i on ranjen mecima iz strojnice, da bi u drugoj izjavi objavljenoj u filmu rekao da je ranjen samo krhotinama kamenja, a ne da se brinem odgovara li njemu objavljivanje tih kontradiktornih izjava u Globusu, rekao sam.


Objašnjavajući da sam neke od tužitelja upoznao kao informatore redakcije Nacionala gdje sam radio prije angažmana u Globusu kazao sam da sve dok nisam pogledao film Nikole Majstrovića mislio sam za njih da su pozitivci.

- Kad sam radio u Nacionalu u ruke mi je došla vaša Predstavka državnim tijelima o zloupotrebama u MORH-u u kojoj mi se, kao što je to i saborski zastupnik Damir Kajin izjavljivao, najzanimljivijim činio dio o pogibiji Mire Barešića. U prvom izvještaju koji ste napisali desetak dana nakon Barešićeve smrti stoji da ne postoje nikakve sumnje u okolnosti njegove pogibije. U drugom izvještaju koji je nastao puno kasnije a bio je priložen Predstavci navedeno je da ipak postoje sumnje u okolnosti smrti.

Ne mogu se sjetiti pojedinosti iz drugog izvještaja jer su mi nakon neobjavljenog teksta o tome u Nacionalu 1996. u redakciji nestali ti dokumenti, ali mislim da se govorilo o tome da postoji sumnja kako je netko s hrvatske strane neprijateljima dojavio gdje i kada će Miro Barešić boraviti na terenu, a na osnovu čega je on poginuo u zasjedi, razjasnio sam što me nagnalo da odem pogledati film Nikole Majstrovića i o istom pisati.


Tužitelj Drviš je iskazao da sam nakon projekcije razgovarao s njim i s Antonijem Lekićem te da sam im pri tom u neslužbenom dijelu razgovora otkrio da imam curu u Beogradu koju namjeravam posjetiti. Sutkinja je Drviša pokušala prekinuti govoreći da to nema veze s predmetom našto je on dodao da sam najvjerojatnije boravio u Beogradu i tamo dobio informacije protiv tužitelja.

Pogledao sam ga u lice u rekao mu da je to obična laž! Sisovska laž.
Vrativši se na priču o tekstu nastavio sam da je na projekciji filma u Ljubljani bio i svjedok Boris Prebeg koji nije imao primjedbi na svoju izjavu u filmu da ga je Antonio Lekić spriječio da ode po mrtvo tijelo Mire Barešića ispalivši mu rafal iz automatskog oružja među noge.

- Nakon mog teksta u Globusu, preko teksta Jasne Babić u Nacionalu izvršen je pritisak na Prebega. Objavljeno je da se on kao samostalni strijelac uključio u Oluju, pa se tako našao i u Benkovcu gdje je u prostorijama bivše TO Benkovac pronašao sliku navodno, mrtvog tijela Mire Barešića, a koju je Majstrović iskoristio u filmu, ispričao sam.


Uslijed tog pritiska Prebeg je poslao pismo Globusu u kom je tvrdio da Lekić nije pucao da spriječi da ode po Barešićevo tijelo, napomenuo sam, ali je sutkinja odlučila da taj dio iskaza ne uđe u zapisnik jer da nemam neposrednih saznanja o navodnim prijetnjama Prebegu.

Prilikom prvog saslušanja kod suca Anića tražio sam da sud od autora filma zatraži kopiju kako bi se utvrdilo jesam li vjerno prenio informacije iz filma, ali je sudac, čuvši da film traje tri sata, rekao da je to predugo za gledanje u sudnici.

I tog četvrtka sam ponovio da bi sud trebao pogledati film koji sada može biti dostupan i preko Državnog odvjetništva jer mi je Županijski državni odvjetnik iz Zadra Ivan Galović potvrdio da je pokrenuo predistražne radnje vezano uz Barešićevu pogibiju, a Majstrović mi je telefonom iz Švedske rekao da je vezano uz tu istragu Državnom odvjetništvu (Mladenu Bajiću osobno) dostavio film.

Tijekom mog saslušanja atmosfera u sudnici je bila napeta. U jednom trenutku okrenuo sam se prema tužitelju Tvrtku Pašaliću koji mi je iza leđa često komentirao.

- Gospodine Pašaliću, jeste li vi mene nešto pitali, rekao sam. Na to je Tvrtko Pašalić zajapuren ustao sa stolice, ali je sutkinja Ilijana Petyo zatražila da se ta polemika prekine, pa je tužitelj, mrmljajući si nešto nerazumljivo u bradu, sjeo.

Osim iz Predstavke tužitelji su javnosti poznati i iz slučajeva Gospić, šibenske afere, suđenja za ratne zločine u splitskom Vojno istražnom centru Lora, a bivši Županijski državni odvjetnik iz Šibenika Željko Žganjer protiv Tvrtka Pašalića podigao je optužnicu za pokušaj ubojstva ratnog načelnika šibenske policije Nikole Vukušića. Nikolu Krištu se povezivalo i s bijegom Ante Gotovine.

ZA SLOBODNU DALMACIJU GOVORI MARIO BARIŠIĆ, KRUNSKI SVJEDOK U SLUČAJU LORA I ŠIBENSKOJ AFERI

* U Splitu ste na raspravi u predmetu Lora za zločine optužili cijeli niz svojedobno visokopozicioniranih vojnih i državnih osoba - od Antonija Lekića i Nikole Krište, preko Mihaela Budimira, Tvrtka Pašalića, Franje Gorete i Željka Maglova do Josipa Perkovića i samog ondašnjeg ministra obrane Gojka Šuška. Za što ih konkretno teretite i je li riječ o neposrednoj ili uglavnom zapovjednoj odgovornosti?

- Optužujem ih za zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima gdje sam osobno bio svjedok i za djela o kojima ne mogu sam svjedočiti, ali imam izjave autentičnih svjedoka i dokumente koji to potvrđuju. Bio sam stalno u njihovoj blizini i mogao sam, da sam htio, kimati glavom, biti Norac prije Norca. Jedini motiv zbog kojega sam odlučio javno progovoriti jest da krivci dodju na sud, a ne - kako mi neki sada žele imputirati - moje nezadovoljene ambicije i frustracije. Antonijo Lekić, jedan od prozvanih, tvrdi da me nikad nije upoznao i žali me kao psihičkog bolesnika (istomišljenik Mate Bašića op. ž.p.). Ako je zaboravio, Lekića ću podsjetiti da smo se upoznali 6. veljače 1992. godine u zapovjedništvu VP u Šibeniku kad je k nama došao zajedno s Tvrtkom Pašalićem. Nama se u to vrijeme dobrovoljno predao Ranko Pavasović iz Bičina koji je prošao kroz minsko polje i došao na našu stranu preko Prokljana. Kolega Milorad Paić i ja smo ga ispitivali, zanimali su nas podaci o brojnom stanju i naoružanju neprijatelja, i kad smo mi završili, u kancelariju su ušli Pašalić i Lekić. Tada je počela tortura. Tukli su ga šakama i nogama, natjerali da se skine do gola kako bi ga posve ponizili, a onda električnom palicom mučili po svim dijelovima tijela tako da se više puta onesvijestio. To je trajalo sat i pol do dva, a u medjuvremenu su u prostoriju gdje se to događalo stigli i drugi vojni policajci - Miro Petković, Darko Milković, a neko vrijeme je bio i Zvone Cigić.



Nazvao me danas prijepodne Nikola Majstrović iz Švedske. Kaže da je upravo razgovarao s Anom Marijom Dizdar, službenicom u uredu sutkinje Ilijane Petyo koja mu je rekla da on nema što nazivati sutkinju i nuditi da se pogleda film, jer da nije stranka u sporu.

Nikola se čudi funkcioniranjem našeg sudstva, a mene baš zanima želi li sutkinja Ilijana Petyo pogledati film (jel ga tražila od Glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i Županijskog državnog odvjetnika iz Zadra Ivana Galovića?) kako bi mogla presuditi jesam li oklevetao Lekića, Šarića, Krištu, Drviša i Pašalića, ili sam vjerno prenio informacije iz istraživanja Nikole Majstrovića.

- 14:35 - Komentari (4) Isprintaj #

01.05.2005., nedjelja

S POA-om na savjetovanju



Informacija POA-e od 16. listopada 2003. o pozadini napisa u dijelu tiska o slučaju Gotovina


Tako u originalu izgleda dio Turekove informacije koji je u prvomajskom Večernjaku prepričan ovako:

Jednako antologijska objava potekla je od hrvatskog liječnika koji je za jedne večere s novinarima, u ljetnoj dokolici, ispričao kako je od svoga pacijenta, umirovljenog špijuna, čuo da se Gotovina podvrgnuo operaciji, a zatim krenuo na krstarenje po srednjem Jadranu. U razgovoru s agentima POA-e priznao je da ni sam ne vjeruje u vjerodostojnost svoga pacijenta opsjednutog urotničkim sindromom nekadašnjeg udbaša, ali želio je malo zabaviti društvo iz restorana.


- 09:05 - Komentari (0) Isprintaj #

Večernjak prokazuje "suradnika Carle Del Ponte"


Autorica po kojoj je Hrvoje Petrač u knjizi Zagrebačka mafija nepravedno progonjeni pozitivac, u Večernjaku otkriva tko su sve donedavno bili hrvatski suradnici Carle Del Ponte po pitanju Ante Gotovine:

Nema sumnje da haaško tužiteljstvo dobiva slične informacije o "ukazanjima" haaškog bjegunca. Za razliku od anonimnih glasova koji se obraćaju domaćim policijskim upravama, državnim odvjetništvima, agenturama POA-e, Carli del Ponte nude se informatori koji ostavljaju dojam profesionalnog autoriteta. Sve donedavno haaške istražitelje servisirala je, među ostalim, manja skupina vremešnih "dobrovoljaca" bliskih Uredu predsjednika Republike. Dvojica od njih nekoć su bili pripadnici Državne sigurnosti Jugoslavije, treći je obavljao neke srodne poslove u JNA, a četvrti je bio umirovljeni suradnik njemačkog BND-a.

Iz istoga društva potekla je glasovita informacija da se toga ljeta haaški bjegunac provezao trasom Knin Sinj u automobilu zatamnjenih stakala i u pratnji policijskog konvoja, zbog čega je Carla del Ponte prvi put javno optužila hrvatske vlasti za političku i pravosudnu hipokriziju u hrvatsko-haaškim odnosima. Tadašnja vlada Ivice Račana imala je grdnih muka da objasni u Haagu kako je priča u najmanju ruku nelogična: ako je bjegunac bio u vozilu sa zatamnjenim staklima, kako ga je itko mogao vidjeti i prepoznati?


Ovaj me opis neodoljivo podsjeća na osobe koje je Franjo Turek u Prezentaciji opisao kao pripadnike druge ekipe Posebnog policijskog tima koji je ustrojio Ranko Ostojić.

Evo kako je o tome izvijestio Gordan Malić u Globusu:

Turek je "neprijatelje" podijelio u dvije različite skupine

Prema podacima iz Prezentacije, Turek je "otkrio" dvije skupine koje kontinuirano iskrivljuju činjenice o "slučaju Gotovina". U prvoj su skupini ravnatelj policije Ranko Ostojić i novinar Globusa Gordan Malić, s kontaktima u međunarodnim krugovima, ICTY-ju, SFOR-u, veleposlanstvima SAD-a i Velike Britanije. Zadaća je prve skupine prikazati nesposobnost hrvatskih obavještajnih službi u uhićenju Gotovine, te uvjeriti inozemnu javnost da se Gotovina nalazi u Hrvatskoj. Toj skupini pripadaju i novinari Davor Butković i Ivica Đikić.

U drugoj su skupini umirovljeni obavještajci: Dragutin Frančišković, Božo Kovačević, Ljubo Ljubišić, Darko Starčević, koji informacije o navodnom boravku generala Gotovine u RH posreduju haškim istražiteljima, ravnatelju MUP-a Ranku Ostojiću i novinaru Vjesnika Željku Peratoviću.


Obzirom da se u Večernjakovom tekstu spominje izvor iz pravosudnih krugova, najvjerojatnije je opet riječ o istom onom izvoru iz POA-e koji je ministricu Vesnu Škare Ožbolt optužio da dila povjerljive informacije o Hrvoju Petraču.

Gvardijan šćitskog samostana fra Mato Topić okružen SFOR-ovcima


Zanimljivo je da je u Večernjakovom tekstu o Gotovininim skrovištima i raznim dezinformatorima izostalo navođenje slučaja iz lipnja 2003. kad je operativac OA-e, tada podređen Saši Perkoviću, a kog je 1991. u SIS zaposlio Josip Perković, dojavio da se Ante Gotovina skriva u franjevačkom samostanu Šćit, nakon čega je OA obavijestila nadležne međunarodne službe, a one poslale SFOR da se osramoti ulovljenim Gotovininim dvojnicima i razljućenim gvardijanom, osobnim prijateljem američkog veleposlanika u Sarajevu.

NASILJE SFOR-a NAD FRANJEVAČKIM SAMOSTANOM RAMA/ŠĆIT I KUĆOM MIRA:

Vrhunac nasilja dogodio se kad su se snage SFOR-a s 5-6 oklopnih transportera i oklopnih vozila oko 22 sata zaustavile pred samostanom. Vojnici s punom ratnom spremom opkolili su samostan, Gospino svetište i Kuću Mira. Nasilno su ušli u crkveno dvorište i prostor pred Kućom Mira. Od gvardijana fra Mate Topića zahtijevali su pretres samostana i Kuće Mira u tim kasnim satima kada su stariji fratri već bili na počinku a časne sestre povukle se u svoj sestarski dio samostana. Kada je gvardijan zatražio nalog i susret sa zapovjednikom akcije, nije dobio ništa od traženog nego samo odgovor da se tu možda skriva "osoba opasna za našu i vašu sigurnost".


Tko je ta tražena osoba saznali su dvojica ljudi iz ovoga kraja, Luka Faletar i Jozo Meštrović, koje su esforovci u njihovim kućama uhapsili i svezane odveli u Sarajevo, gdje su od njih (obojice?) tražili da priznaju da su optuženi za ratni zločin te im saopćili da će biti prebačeni u Haag jer se zovu - Ante Gotovina.


- 08:33 - Komentari (0) Isprintaj #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2005 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Siječanj 2012 (1)
Svibanj 2010 (1)
Svibanj 2008 (16)
Travanj 2008 (19)
Ožujak 2008 (11)
Veljača 2008 (22)
Siječanj 2008 (22)
Prosinac 2007 (15)
Studeni 2007 (16)
Listopad 2007 (19)
Rujan 2007 (14)
Kolovoz 2007 (8)
Srpanj 2007 (14)
Lipanj 2007 (24)
Svibanj 2007 (17)
Travanj 2007 (33)
Ožujak 2007 (37)
Veljača 2007 (32)
Siječanj 2007 (29)
Prosinac 2006 (26)
Studeni 2006 (34)
Listopad 2006 (31)
Rujan 2006 (29)
Kolovoz 2006 (25)
Srpanj 2006 (17)
Lipanj 2006 (18)
Svibanj 2006 (24)
Travanj 2006 (28)
Ožujak 2006 (34)
Veljača 2006 (35)
Siječanj 2006 (43)
Prosinac 2005 (26)
Studeni 2005 (35)
Listopad 2005 (33)
Rujan 2005 (31)
Kolovoz 2005 (18)
Srpanj 2005 (24)
Lipanj 2005 (34)
Svibanj 2005 (32)
Travanj 2005 (47)
Ožujak 2005 (15)



45 lines © 2005, Zeljko Peratovic

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se