05.04.2005., utorak
Michael Moore hrvatskog novinstva
|
Vjesnik je u Gospić poslao dva novinara i briljantnog fotoreportera Romea Ibriševića. Ekipu je povezao Mirko Stanković, Srbin rodom iz Gospića, već sedam godina zaposlen u redakciji kao šofer. Kad su došli u hotel Lika, ratni kvartir, zatekli su ondje i Merčepovu družinu, pa je Romeo, u hotelskom restoranu u prizemlju, s boka okinuo jedinstvenu sliku, dokument o sastavu i raspoloženju toga eskadrona mraka. Na slici se vide Igor Mikola i Munib Suljić, okorjeli kriminalci, koji su u Merčepovoj policijskoj auxilii, kao njegovi poručnici zapovijedali ljudstvom, te istodobno, kao trgovački putnici terora, ugovarali iznude i likvidacije... Tek što je Romeo kriomice škljocnuo, izbila je svađa. Mikola je napao neke Gospićane da su kilavi borci, govoreći kako bi grad sigurno pao, bez pomoći merčepovskih komandosa... Uto se pojavio i sam Pajo Šimić, s ličkom kapom, na koju je bio zašiven veliki hrvatski grb. Pijan, promukao, prodrao se na Vjesnikova vozača: Stankoviću, što radiš ovdje? Tvoj brat je četnik! Pa ga pograbio za rame i u restoranu je nastao tajac. Orešković se okrenuo s vrata te naglaćeno hladnokrvno konstatirao: Pajo kaže da ste vi i vaš brat četnici... Stanković je stao objašnjavati kako mu brat leži u šibenskoj bolnici, jer je prije nekoliko dana doživio prometnu nesreću, sve zvjerajući prema Kariću i očekujući da se on umiješa, no stara drtina nije ni trepnula kroz teleskopska stakla svojih naočala... Orešković je pak pozerski mirno dometnuo: Pa, gospodine Stankoviću, morat ćemo vas ispitati! Nekoliko vojnika odveli su ga u neku sporednu prostoriju, koja je bila poštrapana krvlju. Tu su Merčepovci tukli nekog starog, odavna demobiliziranog oficira JNA, a među njima bila je i jedna žena. Okrenula se Stankoviću i rekla mu: Vi se ne morate ništa bojati! Zatim je pridodala kako je u drugom stanju, pa se, zapravo, ne bi smjela uzrujavati, te nastavila šamarati žrtvu, koju su držali drugi merčepovci. Sadistička scena, koja kao da je izrezana iz filmova Lordana Zafranovića, a ne iz stvarnosti, razotkriva prizemne fantazije tih mizernih bandita...  Vjesnikova vozača ispitivao je je sam Ivica Orešković zvani Kaligula, Tihomirov brat, namještenik Josipa Perkovića, agent SIS-a. Igor Mikola prislonio je pak Stankoviću na leđa cijev svog kalašnjikova. U sobu su povremneo ulazili drugi Merčepovi i Šimićevi komančerosi, pa ga šamarali. Ponižavanje i zastrašivanje, stvara ritualnu psihozu zločina, što su oni instiktivno razumjeli, bez proučavanja desadeovskih klasičnih djela. „Majmuni, gangsteri i heroji“, str. 471.- 473., Denis Kuljiš, Globus International, Zagreb 2001. Prvi je put Denis Kuljiš za ovu priču čuo u restoranu Kluba hrvatskih književnika koncem 1991., gdje je sa svojim urednikom Robertom Naprtom razgledavao slike merčepovaca u Gospiću. S bitno različitim pojedinostima, nego što ih iznosi u knjizi, priču sam mu kazivao ja. Njega i Naprtu nije previše zanimalo što sam govorio. Bile su im bitne slike merčepovaca koje su priložili panegiričkom tekstu o Tomislavu Merčepu, opremljenom legenadarnom egidom: Vukovarski Napoleon. |
