subota, 04.02.2006.
Napoleon Bonaparte
Francuski car (1804. - 1815.), značajna ličnost europske povijesti. Mnogo je učinio na moderniziranju naroda kojima je vladao. Rođen je 15. kolovoza 1769. u Ajacciju na Korzici. Roditelji su mu dali ime Napoleone (frankofonizirano njegovo ime je glasilo: Napoleon Bonaparte). Bio je drugo od osam djece Carla (Charles) Bounapartea i Letizije Ramolino Buonaparte, oboje korzikansko-talijanskog porijekla. Carlo je bio odvjetnik koji se borio za nezavisnost Korzike, ali je nakon francuske okupacije otoka 1768. bio tužilac i sudac u francuskoj upravi. To mu je omogućilo pristup francuskoj aristokraciji jer je dobio titulu grofa. Zahvaljujući očevom utjecaju Napoleonovo vojno školovanje išlo je na trošak kralja Luja XVI. U dobi od 10 godina napustio je rodnu Korziku kako bi pohađao vojnu školu u Brinneu (1779.), a kasnije i u Parizu (1784.), gdje se baš i nije istaknuo. Napoleon je završio vojnu školu 1785. godine u dobi od 16 godina, u činu artiljerijskog potporučnika. Kada je izbila revolucija imao je čin potpukovnika (1791.) u Korzikanskoj narodnoj gardi.
Godine 1793., Korzika je proglasila nezavisnost, a Napoleonov otac, kao francuski patriot i republikanac, prebjegao je u Francusku sa svojom obitelji. Za vrijeme opsade Toulona (1793.) zamijenjujući ranjenog generala istaknuo se kao zapovjednik topništva te je stoga promaknut u brigadnog generala. Rezultat toga bilo je njegovo promaknuće u brigadnog generala u dobi od 24 godine. Godine 1795. spasio je revolucionarnu vladu rastjerujući buntovne mase u Parizu. Naredne godine (1796.) oženio se s Joséphine de Beauharnais, udovicom aristokrata koji je bio pogubljen na giljotini u doba revolucije i majkom dvoje djece. Nedugo nakon vjenčanja odlazi u Italiju, jer je imenovan zapovjednikom francuskih trupa na tlu Italije, gdje je vješto porazio Pijemonćane i Austrijance te ih prisilio na potpisivanje mirovnog ugovora u mjestu Campoformi (1797.) jer su se njegovi vojnici približili Beču na sto kilometara. Zanimljivo je spomenuti da je u tim borbama (Millesimo, Lodi, Castglione, Arcole, Rivoli, Mantova) porazio čak četiri austrijska generala koji su u svakoj borbi bili brojčano superiorniji njegovim vojnicima.
Na Napoleona, slavom ovjenačanog vojskovođu revolucionarne armije, mislio je Beethoven kada je komponirao svoju Eroicu - ali oduzima mu posvetu kada se Napoleon proglasio za cara. Napoleon je namjeravao uništiti britansku trgovinu osvajanjem Egipta. Stoga je 1798. zauzeo Maltu i ušao u Kairo porazivši Turke. Godine 1799. nije uspio osvojiti Siriju, ali je uspio poraziti Turke kod Abu Qir-a (Abukira). No, nakon što je Nelson uništio francusku flotu u bici na Nilu iste godine vratio se u Francusku, točnije 8. listopada. U Parizu se priključio uroti protiv vlade te u državnom udaru 18. brumarija (9. studenog 1799.) urotnici preuzimaju vlast i uspostavljaju novi režim - Konzulat. Napoleon je imenovan Prvim konzulom uspostavljajući tom prilikom vojnu diktaturu. Već naredne godine reorganizirao je departmane (na koje je Francuska podijeljena za vrijeme revolucije). Ograničena je moć njihovih lokalno biranih vijeća i dodijeljeni su im prefekti kako bi se u svakom dijelu zemlje centralizirala vlast. Građanima se garantiraju prava i slobode stečena u doba revolucije, uključujući jednakost pred zakonom i slobodu vjeroispovijesti. Iste godine (1800.) Napoleon je prelazeći Alpe ponovo ušao u oružani sukob s Austrijancima kod Marenga te ih prisilio na potpisivanje mirovnog ugovora u Lunevilleu 1801. godine. Te godine Zakonom o školstvu ustrojene su gimnazije (liceji) za koje su postojale stipendije i u kojima je školovanje bilo tako usmjereno da se osiguraju sposobni upravni činovnici i vojni dužnosnici. Pored toga funkcije parlamenta sveo je na minimum. Centralizirao je financije, osnovao državnu banku (Banque de France), a za vjernu službu utemljio instituciju Legije časti. Godine 1802. ustav je promijenjen te je Napoleon imenovan doživotnim konzulom.
Kao izabrani doživotni konzul proglasio se carem 1804. godine, a 1805. i kraljem Italije. U travnju 1803. Britanija, isprovocirana Napoleonovim agresivnim ponašanjem, nastavila je rat s Francuskom na moru. Dvije godine kasnije Britancima se pridružuju Austrija i Rusija. Napoelon tada napušta planove da izvrši invaziju na Britaniju (zbog britanske vojne premoći kod Trafalgara) i okreće svoje trupe protiv austrijsko-ruskih snaga, nanoseći im poraz u bitkama kod Ulma i kod Austerlitza 2. prosinca 1805. Iste godine prisilio je Austriju na Požunski mir što je rezultiralo gubitkom Venecije, Dalmacije i Tirola. Te godine je svog brata Louisa (Luja) proglasio kraljem Nizozemske, a šogora Mira kraljem Napulja. Godine 1806. od njemačkih država osnovao je Rajnsku konfederaciju, a sebe imenovao protektorom Konfederacije. Prusija tada ulazi u savez s Rusijom i napada Rajnsku konfederaciju. Napoleon nanosi poraz Pruskoj iste godine (1806.) kod mjesta Jena i Auerstädt. Kod mjesta Tilsit (u srpnju 1807.), Napoleon sklapa mirovni sporazum s pruskim carom Alexanderom I i time uvelike smanjuje veličinu Prusije. A svome carstvu pridodaje dvije nove države: Vestfaliju - za kralja postavio brata Jérômea (Žeroma) i Varšavsko vojvodstvo. Te godine porazio je i Ruse u bici kod Friedlanda. Iste te 1807. godine Napoleon osvaja i Portugal, a 1808. svog brata Josepha imenuje kraljem Španjolske, predajući Napulj svom šogoru Joachimu Muratu. Josephov dolazak u Španjolsku potakao je ustanak protiv Francuza, poznatiji kao Poluotočki rat. Napoleon dolazi u Španjolsku i guši pobunu, ali nakon njegovog odlaska borbe se nastavljaju i traju gotovo pet godina jer su Britanci podupirali Španjolce. Poluotočki rat koštao je Francuze 300.000 mrtvih i neizrecivu količinu novca, što je doprinijelo slabljenju Napoleonovog carstva.
Naredni Napoleonov korak bio je nametanje kontinentalne blokade Velikoj Britaniji i to tako što je europskim državama pod njegovom kontrolom naredio bojkot britanske robe. Vojne uspjehe pratila je i diplomacija. Tako su područja uz francuske granice anketirana, Švicarska je došla pod "zaštitu" Francuske, a kneževi-vladari u zapadnoj Njemačkoj sklapali su saveze s Napoleonom zbog proširenja svojih država. Napoleon je također uporno zahtijevao da i najudaljeniji od njegovih marionetskih vladara da osnivaju ustanove u francuskom duhu i prihvate Napoleonov zakonik. Namjera mu je bila dijelom provesti društvenu revoluciju u zaostalijim krajevima (npr. Poljskoj), a dijelom iskoristiti prirodna bogatstva cijelog Carstva za potrebe Francuske. U novom ratu protiv Austrije 1809. prinudio je Austrijance mirom u Shönbrunu (Šenbrunu) na odricanje od Salzburga, Trsta, Rijeke i dijela Hrvatske. Iste godine razveo se od supruge Joséphine i razbaštinio je jer je nerotkinja. Potom se 1810. oženio austrijskom nadvojvodkinjom Marie Louise koja mu je 1811. rodila sina. Iste godine kada je stupio u brak - 1810. francusko carstvo doživjelo je najveću ekspanziju aneksijom Bremena, Lübecka, i drugih dijelova sjeverne Njemačke, zajedno s cijelom Nizozemskom. Sumnjajući da Rusija planira savez s Engleskom izvršio je invaziju na Rusiju i porazio Ruse kod Borodina. Uspio je ući u Moskvu ali se morao povući iz grada jer su ruski vojnici zapalili grad. Nakon povlačenja iz Moskve glad, ruska zima i povremeni gerilski napadi ruske vojske uništili su francusku vojsku.
Godine 1813. porazio je savezničke vojske kod Lützena, Bautzena i Dresdena, ali je izgubio bitku kod Leipziga i uslijedila je invazija na Francusku nakon čega je bio prisiljen abdicirati, jer su se njegovi maršali odbili boriti. Nakon što su snage antinapoleonovske koalcije odbile da ga na tronu zamijeni njegoiv sin bezuvjetno je abdicirao te je prognan 1814. na otok Elbu u Sredozemlju koji mu je dan na upravu. Marie Louise i njen sin stavljeni su pod skrbništvo njenog oca, austrijskoga cara. Napoleon nikada više nije vidio ni suprugu ni sina. Vlast u Francuskoj ponovo su preuzeli Burboni, ali nezadovoljstvo njihovom vladavinom motiviralo ga je da se u ožujku 1815. vrati u Francusku. Ponovo je preuzeo vlast 20. ožujka 1815. (poznato kao vladavina 100 dana) pošto je porazio trupe koje su poslane da ga zarobe. Nakon što je ponovo preuzeo vlast Napoleon je proglasio demokratičniji ustav, a njegovi bivši suborci pružili su mu podršku. Napoleon je tražio sklapanje mira sa svojim neprijateljima, ali su oni to odbili, stoga je on odlučio udariti prvi. Rezultat je bio rat u Belgiji koji je završio bitkom kod Waterlooa 18. lipnja, ali su ga porazile kombinirane snage admirala Wellingtona i Blüchera. Nakon bitke pobjegao je u Pariz gdje mu je narod dao podršku da nastavi borbu, ali su mu podršku uskratili političari. Napoleon je pobjegao u Rochefort, gdje se predao kapetanu britanskog bojnog broda Bellerophon. Poslije abdikacije protjeran je na otok Sveta Helena, daleki otok na Atlanskom oceanu, gdje je 5. svibnja 1821. preminuo od karcinoma želuca. Godine 1840. njegovi ostaci prenešeni su u Pariz na zahtjev kralja Louis-Philippea i sahranjeni s velikom pompom u Dom Invalida, gdje se i danas nalaze.
Kult Napoleona kao čovjeka od sudbine započeo je još za vrijeme njegova života. Sve je započelo u vrijeme njegovih prvih borbi u Italiji kada su sistematski javnosti obznanjivane njegove pobjede. Kao prvi konzul i car anagažirao je najbolje pisce i umjetnike Francuske i Evrope da ga slave te da utemelje ceremnije koje će služiti veličanju njegove vladavine prikazujući njega kao arhitekta najveće francuske slave. Trsio se očuvati dostignuća francuske revolcije i ponudio je njene plodove Europi. Tvrdio je kako je njegov cilj uspostava europske države - federacije slobodnih ljudi. Napoleonov utjecaj na Francusku vidljiv je i danas. Kao sjećanje na njega u središtu Pariza nalaze se Trijumfalna vrata (Arc de Triomphe), koja su izgrađena u čast njegovih pobjeda. Njegov duh prožima ustav Pete republike; osnovni zakon Francuske još uvijek je Napoleonov zakonik (Code Napoléon ili Code civil), a administrativni i sudski sustav u biti je onaj čije je temelje udario Napoelon. Jednoobrazno regulirani obrazovni sistem na razini cijele države još uvijek postoji. Napoleon je svojim djelom ostavio duboki trag i u svjetskoj povijesti. Tako su njegove reforme prihvatili kao model egipatski vladar Mehmed Ali i turski sultan Mahmud III, a Napoleonov zakonik bio je uzorom pravne reforme u Južnoj Americi i Japanu. Osim toga svojim pohodima rušio je feudalni poredak u osvojenim zemljama. Po završetku ratova s Napoleonom feudalizam je u Europi bio toliko uzdrman da je tokom 19. stoljeća morao iščeznuti kao društveno ustrojstvo.
Napoleon je bio nemiran, nikada siguran, nikada zadovoljan Moć je moja ljubavnica., rekao je jednom. Osjećao je veliku odanost prema vlastitoj obitelji i starim prijateljima. Nikome nije dopuštao da mu se miješa u njegov rad. Na Svetoj Heleni jednom prilikom je rekao: Waterloo će izbrisati sjećanje na sve moje pobjede. Nije bio u pravu, ostao je upamćen kao veliki vojskovođa, a ne kao vladar. Nostradamus ga je proglasio prvim od tri Antikrista
- 18:38 -