utorak, 09.05.2006.

DAN D

Savezničke pripreme
Već 1942. godine saveznici su počeli pripremati planove za invaziju na Hitlerovu Europu. Zapovjednikom operacije Overlord imenovan je američki general Dwight D. Eisenhower. On je za operaciju morao pripremiti 1 milijun vojnika i još 2 milijuna ljudi za ratnu proizvodnju.

Od velike važnosti bilo je dobro odrediti mjesto i vrijeme invazije. Najlogičnije mjesto bilo je Pas-de-Calais jer je to bilo najbliže Velikoj Britaniji i zračnim lukama otkuda bi polijetali bombarderi. To je istovremeno bilo i najnelogičnije mjesto jer je tamo njemačka obrana bila najjača. Stoga je trebalo pronaći novo, pogodnije mjesto. Saveznici su pogledali sjeverno i vidjeli poplavljenu regiju Flanders. Zatim su pogledali južno i uočili manje utvrđenu regiju Normandiju. Plaže Normandije nazvali su kodiranim imenima: Utah, Omaha, Gold, Juno i Sword. Jedan od ključnih dijelova za uspijeh operacije bile su i vremenske prilike, veličina, položaj i svjetlost mjeseca te plima i oseka. Vrijeme je trebalo biti mirno, mjesec barem napola pun kako bi padobranci mogli raditi efikasno. Trebala je biti oseka koja bi lagano išla prema plimi kako bi se vidjele barikade i mine na plažama. Ovi vremenski faktori su se poklapali 5., 6., 7., 19., i 20. lipnja. Eisenhower je odlučio da to bude 5. lipnja u zoru, oko 6 sati i 30 minuta.

Trening saveznika je bio vrlo realističan, dug i težak. Za potrebe vojske preseljeno je oko 3 000 civila s britanskih obalnih prostora. Bilo je bitno da cijeli trening prođe u tajnosti kako njemački špijuni ne bi dobili trag o planovima savezničke invazije.

Inovacije - Za invaziju saveznici su izumili brojna nova oružja. Jedno od najvažnijih bio je DD tenk. To je zapravo bio Sherman tenk na kojeg je montiran propeler i koji je imao gumenu "ogradu" oko sebe kako bi mogao plutati.

Kako bi zavarali protivnika saveznici su napravili tzv. fantomske tenkove i objavili invaziju na Norvešku. Fantomski tenkovi bili su zapravo gumeni tenkovi koji su njemačkim pilotima iz zraka izgledali kao pravi.

[uredi]
Bombardiranja
Saveznici su učestalo bombardirali cijelu Francusku tako da Nijemci nisu ni sumnjali da je ovo bombardiranje priprema za desant. Zapravo samo jedna trećina bomba bačena je na Normandiju. U bombardiranju je ukupno sudjelovalo više od 11 000 zrakoplova koji su bacili više od 195 000 tona bombi. Bombarderi su ciljali prometnu mrežu, radarske centre, vojne baze i artiljerijske položaje. Dio bombardera imao je zadatak gađati plaže kako bi se stvorili zakloni za savezničke vojnike, međutim promašili su za više kilometara.

[uredi]
Padobranci
Noć prije dana D 15.000 američkih i 7.000 britanskih padobranaca iskočilo je iz 2395 zrakoplova i 867 zračnih jedrilica što bi značilo da je svake minute tjekom 24 sata poletio jedan zrakoplov. Većina padobranaca nije uspjela sletjeti u svoje zone zbog njemačke zračne obrane.

[uredi]
Atlantski zid
Do 1944. Hitlerova Europa postala je gotovo neosvojiva tvrđava, zaštićena sa zapada Atlantskim zidom. Atlantski zid je bio vjerojatno najveći sistem vojnih utvrda u povijesti. Zid je bio napravljen u obliku rovova i uporišta sa topovima i strojnicama. Plaže su također bile teško utvrđene, minirane te prekrivene bodljikavom žicom. Do dana D Rommelove snage su ukupno postavile 6.5 milijuna mina. Polja u Normandiji Rommel je dao poplaviti i postaviti drvene stupove radi onemogućivanja slijetanja savezničkih zrakoplova. U Normandiji bio je njemački Istočni bataljon kojeg je sačinjavalo do 50% zarobljenih ruskih i poljskih vojnika što je saveznicima dalo malu prednost. Istočni bataljon je bio nepokretan što je omogućavalo saveznicima da s topovima s brodova točno pogađaju neprijateljske položaje. Saveznicima je također pomoglo što su Nijemci napravili jako loš zapovijedni lanac pa su bili neorganizirani i nisu mogli koristiti dio svojih snaga.

[uredi]
Operacije koje su pomogle invaziji
Bile su 3 veće operacije kao potpora invaziji kodnih imena: Ultra, Fortitude i Double Cross System. Ultra je bila saveznička operacija u kojoj su pomoću "računala" dekodirali Enigmu-njemački kodirani komunikacijski sistem. Informacije koje su dobili omogućili su da točno saznaju položaj njemačkih trupa i gdje će se kretati. Fortitude je operacija u kojoj su saveznici napravili lažnu vojsku koja je trebala napasti Norvešku kako bi Nijemci dio svojih snaga poslali tamo. Double Cross System je bila operacija u kojoj su saveznici pridobili sve njemačke špijune i pretvorili ih u dvostruke agente. Dvostruki su agenti uvjeravali Nijemce da će saveznici napasti Norvešku, Pas-de-Calais i Normandiju. Ovi su izvještaji rezultirali time da su Nijemci veliku vojsku poslali prvo u Norvešku, zatim na Mediteran pa onda u Pas-de-Calais i natrag. Čak i nakon 6. lipnja Hitler je očekivao pravi napad na Norvešku.

[uredi]
Plaže
OMAHA Tri kilometra duga plaža iznad koje se uzdižu visoke stijene. Plaža je bila dodijeljena 29. diviziji američke vojske. Nemirno more otežalo je DD tenkovima da dođu do obale tako da su uspjela samo dva od 29 koliko ih je poslano, a drugi su se potopili. Zbog niske naoblake bombardiranje njemačkih položaja bilo je prekratko i neprecizno. Padobrance je zadržala 2. SS divizija tako da se nisu uspjeli probiti do Atlantskog zida i uništiti bunkere. Zbog tih razloga Omaha je postala najkrvavija plaža u operaciji Overlord. U 9 sati i 15 minuta mislili su prekinuti zauzimanje Omahe i preživjele poslati na druge plaže. Rangeri su se uspjeli probiti kroz minska polja i zauzeti uporišta na stijeni i omogućili iskrcavanje ostatka vojnika.


UTAH Na plažu Utah se iskrcalo 30 000 američkih vojnika i 3 500 vozila i dvije grupe DD tenkova. Tenkovi su očistili put od mina i omogućili vojnicima da se popnu na stijenu. Nijemci su na plaži pružali slab otpor i vojnici su se spojili s padobrancima i zauzeli njemačke položaje. Nijemci su pokušali s neorganiziranim slabim protunapadima, ali bezuspješno.


JUNO Plaža je dodijeljena 3. kanadskoj diviziji. Problem je bio što je u moru bilo puno grebena pa su morali krenuti kad je došla plima pa nisu vidjeli mine tako da je dosta desantnih brodova na početku iskrcavanja uništeno. Nijemci su pucali po vojnicima na plaži, a kako su tenkovi kasnili nisu se mogli probiti do njemačkih položaja. Kako je dolazila plima morali su se pod svaku cijenu probiti što su do večeri i uspjeli.


SWORD Plaža je dodijeljena 3. britanskoj diviziji. Specijalci su se trebali probiti do grada Ouistrehama i tamo se sastati sa 6. airborne divizijom. Sword je bila plaža koju su najviše bombardirali. Nakon bombardiranja iskrcani su vojnici koji su se probili do grada Ouistrehama i tamo se suočili s njemačkom vojskom.


GOLD Plaža je dodijeljena 50. britanskoj diviziji i 8. oklopnoj brigadi. Cilj im je bio zauzeti grad Arromanches i napraviti bazu. Problem je nastao kada se more pogoršalo i više se nisu mogle vidjeti mine tako da je dosta vozila bilo uništeno.

[uredi]
Ishod i žrtve
Saveznici su izgubili 11.000 ljudi od kojih je oko 2 500 poginulo. Do ponoći 6. lipnja 1944. saveznici su uspjeli odbiti sve protunapade i uspostaviti kontrolu nad plažama omogućujući iskrcavanje ostatka vojnika i na kraju pobjedu u ratu

- 21:22 -

Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.02.2006.

AZRA



Kontroverzni autor i jedan od najvećih mističara rock scene Branimir Džoni Štulić je rođen 11. aprila 1953. godine u Skopju. Otac mu je bio vojno lice tako da su seljakanja bila neizbežna popratna pojava profesije. Ključne godine odrastanja i afirmacije proveo je u Zagrebu, gde je studirao na Filozofskom fakultetu. U početku karijere često je nastupao sam, sa akustičnom gitarom i to pretežno po žurkama gde je izvodio svoje, ali i tuđe pesme raznih žanrova. U to vreme napisao je dobar deo pesama koje su se kasnije našle na ranim albumima Azre.

Prva grupa koju je osnovao se zvala Balkan Sevdah Bend. Činili su je dugokosi momci sa akustičnim gitarama i jedna pevačica. Svirali su sve, od Džonijevih pesama, preko sevdalinki, narodnjaka, do The Beatles. Vremenom se bend sve više okreće rocku, i kroz njega je prošlo mnogo muzičara.

Januara 1977. godine Džoni je odlučio da promeni naziv grupe u Azra. Ime je odabrano po pesmi Hajnriha Hajnea, a Azra znači devica. I pod novim imenom su česte promene u grupi tako da sezone '77. i '78. godine nastupa sa Jurom Stublićem, Jurijem Novoselićem, Marinom Pelajićem i Mladenom Juričićem. Jura i Džoni, kao dve jake autorske ličnosti, nisu mogli dugo da izdrže pod istim krovom, pa se čitava ekipa odvaja od Džonija i formira sastav Film. U to vreme Džoni postaje član Parnog valjka, ali ni ta kombinacija nije dugo potrajala, samo dve nedelje. Rezultati druženja su ostali zabeleženi na albumima Parnog valjka jer je Husein Hasanefendić Hus, lider grupe, imao običaj da obrađuje Džonijeve pesme. Tako su i nastale verzije "Jablan" i "Kad Miki kaže da se boji".

Vrativši se ideji Azre, Džoni za stalnog saradnika prihvata bubnjara Borisa Lajnera koji je u to vreme svirao sa grupom Haustor. Dugo su tražili adekvatnog basistu, tako da su se za prvi intervju slikali sa psom. Valjda da bi izgledali kao trio. Njih dvojica su snimili prvi singl sa pesmama "Balkan" i "A šta da radim". U studiju su im pomogli Zlatko Mikšić Fuma, basista Parnog valjka, prateće vokale pevao je Mladen Juričić, gitarista Filma, Husein Hasanefendić je svirao gitaru i obavio produkciju, a električnu violinu je svirao izvesni Relja. Debi singl pokreće prve pozitivne kritike. Pesma "Balkan" koju je Džoni napisao po povratku iz vojske, 1974. godine nosi u sebi sublimirane glavne odrednice njegovog autorskog senzibiliteta. Originalni tekst pesme vukao je na sevdah, ali ga je Džoni pod uticajem punka i novog talasa izmenio. Na te promene dosta je uticao prvi nastup Pankrta u Zagrebu. Azri se uskoro pridružio basista Mišo Hrnjak. Trio koji je snimio ključne ploče Azre bio je formiran. Džoni je nastavio sa svojom idejom partizanskog proboja, tako da je grupa tokom leta svirala po trgovima na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namernom publikom.

Debi album snimaju u proleće 1980. godine a za producenta je odabran veteran Drago Mlinarec jer je Hus bio zauzet. Rezultat je u producentskom smislu bio mršav jer im se nisu podudarali senzibiliteti. Ipak, pesmama to nije mnogo naudilo pa se ta ploča smatra jednim od najjačih debija u YU rocku. Tokom dvanaest numera Džoni demonstrira praštave gitare, uticaj belog reggae zvuka (kao The Police u to vreme), uzvikujuće, gotovo bolno pevanje i tekstove sa temama koje dotadašnja scena nije poznavala. Ipak, shodno vremenu, Džoni je izbegao da snimi pesme sa jačim političkim temama, ostavljajući ih za sledeći album. Na debiju se našlo dosta ljubavnih pesama i čitava ploča je posvećena devojci Graciji, kojoj je napisao i upečatljivu, gotovo nervoznu baladu "Gracija". Kada je debi album stigao u prodavnice, publika je već uveliko znala sve pesme, tako da je na koncertima grupa odlično prolazila.

Dobar prijem prvog albuma otvorio je Azri vrata Jugotona i Džoni je krenuo sa prekrajanjem i dopunjavanjem pesama koje je ranije napisao, a velikom brzinom je pravio i nove. Džoni je već u to vreme ispoljio svoj naglašen individualizam, tako da je odbio da svira na predstavljanju zagrebačkih grupa u Domu omladine, organizovanih u paketu pod nazivom "Pozdrav iz Zagreba" januara 1981. godine. Nekoliko nedelja kasnije došli su u Beograd i tokom tri dana sa pet koncerata trijumfovali su u SKC-u.

Sledeći potez bio je singl sa pesmom "Lijepe žene prolaze kroz grad" otpevanom delimično u slengu. Ploču je producirao Hus, odsvirao je i solo na gitari u maniru britanske blues scene. Na B-strani našao se instrumental "Suzy F." za koji je Džoni imao tri verzije teksta, ali su odbačene jer je zvučalo "Kao da pjeva Aco Stojković na ljetnjoj bašti 1938. sa leptir mašnom" (citat Džonija).

Singl je ujedno bio najava za dupli album "Sunčana strana ulice". Producirao ga je sam Džoni što će kasnije redovno činiti. Među dvadeset četiri pesme uvrstio je neke iz najranijeg perioda. Ploču otvara vinjeta "041" kao uvod u priče koje slede. U ljubavnim pesmama "Ne reci mi dvaput", "Između nas", "Gospodar samoće", "Sunčana strana ulice", Džoni je nežan, muzički se oslanja na akustiku i novouvedene duvačke instrumente. Suprotno tome, političke pesme gotovo nekontrolisano su pokuljale. Od gorke "Užas je moja furka", preko tada aktuelnih "Poljska u mom srcu", "Kurvini sinovi", "Uvijek ista priča", Džoni je progovorio o temama o kojima se ustručavao da peva na debiju. Jugoton je jedino insistirao da se uz tekst pesme "Kurvini sinovi" dopiše da je upućena "imperijalizmu i hegemoniji", ma šta to značilo. Na ploči se prvi put našao jedan tekst koji nije Džonijev. Reč je o "Pit, i to je Amerika" koji je napisao Mile Rupčić za istoimenu monodramu. Jedna od najsnažnijih pesama je "Odlazak u noć" gde je u uobičajeno kabastoj verbalnoj formi Džoni opisao svoju urbanu paranoju. Radeći na albumu, trojka se homogenizovala, a veću pevačku ulogu dobili su i drugi članovi. Mišo Hrnjak je otpevao "Kad Miki kaže da se boji", a Lajner je bio podrška u pratećim vokalima. Na snimanju su gostovali: Miroslav Sedak Benčić, saksofon, Franjo Vlahović, truba i trombon, Nikola Šantro, trombon i Mladen Juričić, usna harmonika.

Posle turneje po Jugoslaviji, koja je trajala tokom leta i jeseni, Azra je u zagrebačkom klubu Kulušić oktobra 1981. godine održala sedam koncerata koji su snimani za trostruki živi album "Ravno do dna". Tih večeri definitivno su potvrdili status predvodnika. Džoni se na tim višečasovnim nastupima gotovo nije obraćao publici. Povremeno je u žaru svirke šutirao pojačala i tvrdoglavo je odbijao da izađe na bis. Snimak sa koncerta održanog 21. oktobra objavljen je na živom albumu marta sledeće godine. Ostvarivši želju da ponovo snimi neke stare pesme za koje je smatrao da su u studiju upropašćene, bazirao je program na tom materijalu. Ipak, predstavljene su i nove pesme: "Rođen da budem šonjo", "Nedjeljni komentar" (sa uputstvom da je posvećena lokalnim bogovima), "Prokleto ljut" i druge. Uoči izlaska ploče, Azra je održala sedam rasprodatih koncerata u beogradskom SKC-u. Tada je već izlazio na bis. Jedne večeri im se priključio Vlatko Stefanovski u pesmama "Balkan", "Lijepe žene prolaze kroz grad" i "Obrati pažnju na posljednju stvar". Publika ih je zvala opet, pa su na binu izašli svi članovi grupe Leb i sol sa Džonijem i zapržili "Slow Down" Claptona. Na živoj ploči je Azra reprezentativno predstavljena i prosto neverovatno deluje da su mesec dana uoči beogradskih nastupa bili na ivici raspada. Naime, pred koncert u Ljubljani došlo je do svađe pa je na bini Džoni razlupao gitaru i pojačalo. Sukob je brzo izglađen i oni su nastavili dalje.

Sledeći, dupli album "Filigranski pločnici" izlazi već juna iste godine. Na njemu su politički komentari još direktniji. "Tko to tamo pjeva" upućena je drugu Titu, "68" propalim revolucionarima, "Pavel" romantičnim revolucionarima, "Gorki okus" političkim prognanicima, tačnije nastala je povodom zabrane zbirke pesama "Vunena vremena" i hajke na autora Gojka Đoga. Ploča sadrži i ljubavne pesme "Volim te kad pričaš", "Kao ti i ja", "Ne prodajem nasmiješenog psa" u kojoj peva Lajner. Tu fazu rada zaokružuje singl "E pa što", posle koga grupa kreće silaznom putanjom.

Već januara 1983. godine Džoni u Frankfurtu snima ploču "Kad fazani lete" i to sam sa Lajnerom, jer je Hrnjak napustio grupu ali i muziku posvetivši se religioznoj sekti. Već zreo kao autor, Džoni grabi utabanom stazom što je najpreglednije u pesmama "Anđeli", "Plavi golub", "Nemir i strast", "Štićenik".

Slična je i sledeća ploča "Krivo srastanje" nastala sa Lajnerom godinu dana kasnije, takođe u Frankfurtu. Sem njegovih pesama tu je obrada stare narodne "Klinček stoji pod oblokom". Posle te ploče, Lajner ređe radi sa Džonijem. Paralelno delujući sa brojnim zagrebačkim sastavima, Lajner, basista Srđan Žljebačić Saher (ex Haustor) i gitarista Mladen Juričić (ex Film) formiraju grupu Vještice.

Posle ploče "Krivo srastanje", Džoni se preselio u Holandiju gde je snimio trostruki album "It Ain't Like In The Movies At All" na kome se nalaze nove, ali i puno starih pesama prepevanih na engleski.

Sledeću ploču "Između krajnosti" radi u Zagrebu sa Lajnerom, Jurom Pađenom (ex Grupa 220, Parni valjak, Aerodrom) i basistom Stivenom Kipom (Stephen Kipp) koji je sa njim došao iz Holandije. I na ovoj ploči ima dosta obrada, pretežno starih narodnih pesama, a kao najuspešnije se izdvaju "Adio Mare" Vlahe Paljetka i "Zadovoljština" po motivima "I Can Get No Satisfaction" The Rolling Stones.

Tokom 1987. godine ista ekipa je na turneji snimila četvorostruki živi album "Zadovoljština" koji se pojavio u bogatoj opremi. Uz booklet sa tekstovima svih pedeset pesama, dodata je i knjižica "Anonymous eprigrams" sa Džonijevim poetskim radovima. Na albumu se pored starih pesama, nalazi serija novih, ali to su pretežno obrade stranih autora.

Sledeći album je solistički, dupli "Balkanska rapsodija" i Džoni ga snima u Zagrebu 1988. godine uz producentsku pomoć Australijanca Teodora Janija (Theodore Yannie). Ploča je sklopljena po sličnom principu kao i prethodne. Štulić malo peva na engleskom, malo se dotiče makedonskog folklora, ali i domaće pop istorije. Tako je obradio pesmu "Traži mene" sastava S vremena na vreme. U to vreme, na svirke je sa njim kao tehničar išao Srđan Saher, pa su se na ploči našle dve pesme koje su potpisali on i Štulić. Jedna od te dve "Ti znaš da putujem s tim" se kasnije, pod nazivom "Prečesto" pojavila na albumu Vještica "Bez tišine!" (Plavi pilot 1991.).

Ploču "Balegari ne vjeruju sreći" Džoni je snimio početkom 1990. godine sa Sevdah Shuttle Bandom koji su činili Jura Pađen, Tomislav Šojat i Branko Knežević. Sa nje se izdvajaju obrade "Lilly Of The West" iz repertoara Boba Dylana koja je u Džonijevom prepevu dobila naziv "Usne vrele višnje", kao i "Leute moj" Tome Bebića. Štulić je efektan i u svojim pesmama "Voljela me nije nijedna" i "Meni se dušo od tebe ne rastaje". Posle koncerta na Hvaru 15. avgusta 1990. godine grupa prestaje da postoji.

Tokom sledeće godine Štulić u Sarajevu i Holandiji snima ploču "Sevdah za Paulu Horvat", ali se materijal na CD-u pojavljuje tek 1995. godine. U škrtoj produkciji, na nivou demo snimaka, tu se pored tradicionala "Jovano Jovanke", "Dimitrije sine Mitre" nalaze "Otac moga oca" na tekst Milovana Vitezovića, "Priča o kralju" na tekst Ljubivoja Ršumovića, "Partizan" iz repertoara Lenarda Koena i druge.

Veći deo 1991. godine Štulić je proveo u Beogradu a potom se vratio u Holandiju. U jesen 1995. godine opet je nekoliko meseci u Beogradu. Na Sajmu knjiga promoviše svoj prevod knjige "Božanska Ilijada", radi konačni miks nekih pesama koje izlaze na duplom disku "Anali", a izdavačka kuca Komuna postupno objavljuje njegove ploče na diskovima. Na CD-u "Balegari ne vjeruju sreći" koji je objavljen 1996. godine kao bonus su se nasle obrada "Moj galebe" A. Runjića iz repertoara Olivera Dragojevića i "Mokre ulice" koje je Džoni komponovao zajedno sa Dejanom Cukićem. Na snimanju te pesme, pored Štulića i Cukića, učestvovali su Dragan Mitrić, klavijature, Marija Mihajlović, vokal i Enes Mavrić, harmonika.

Tokom devedesetih i Croatia records je veći deo ploča Azre objavila kao reizdanja na CD-u. Štulićeve pesme su predstavljene u knjigama "Filigranski pločnici" (Azra music 1982.) i "Big Bang" (samostalno izdanje 1985.) u kome su svi tekstovi pesama od 1979. do 1984. godine kao i šest ranije neobjavljenih. U Antologiji rock poezije "Pesme bratstva i detinjstva" (Nova 1993.), Štulić je zastupljen sa dvadeset jednom pesmom. Spotovi i koncerti grupe objavljeni su na video kasetama: "Zadovoljština", snimak sa koncerta u zagrebačkom Domu sportova iz 1987. godine i "Klinček stoji pod oblokom" (Jugoton 1990.).




Diskografija:


singlovi:


"Balkan" / "A šta da radim" (Suzy 1979.)
"Lijepe žene prolaze kroz grad" / "Poziv na ples" / "Suzy F." (Jugoton 1980.)
"Đoni, budi dobar" / "Teško vrijeme" (Jugoton 1982. koncertni)
"E pa što" / "Sloboda" / "Gluperde lutaju daleko" (Jugoton 1982.)
"Nemir i strast" / "Doviđenja na vlaškom drumu" (Jugoton 1983.)



albumi:


"Azra" (Jugoton 1980.)
"Sunčana strana ulice" (Jugoton 1981. dupli)
"Ravno do dna" (Jugoton 1982. trostruki koncertni)
"Filigranski pločnici" (Jugoton 1982. dupli)
"Singl ploče 1979. - 1982." (Jugoton 1982.)
"Kad fazani lete" (Jugoton 1983.)
"Krivo srastanje" (Jugoton 1983.)
"It ain't like in the movies at all" (Diskoton 1986. trostruki)
"Kao i jučer - Singl ploče 1983. - 1986." (Jugoton 1987. kompilacija)
"Između krajnosti" (Jugoton 1987.)
"Zadovoljština" (Jugoton 1988. četvorostruki koncertni)



Džoni Štulić solo:


"Balkanska rapsodija" (Jugoton 1989. dupli)
"Balegari ne vjeruju sreći" (Jugoton 1990.)
"Sevdah za Paulu Horvat" (Komuna 1995. CD)
"Anali" (Komuna 1995. dupli CD)
"Blase" (Hi Fi Centar 1997.)




Autor: Petar Janjatović
Izvor: Ilustrovana enciklopedija YU Rocka, 1998, Geopoetika, Beograd

http://www.geopoetika.com

- 20:53 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

MOTORJADA


JEDVA ČEKAM MOTORIJADU
jedva čekam dok dojde vreme,
ka se motor z garaze zeme,
jedva čekam miris benzina,
i osjećaj ludih brzina,
jedva čekam da čuje opet kako radi moj moped,
jedva čekam da moj ponos,
bude najbrži TOMOS,

Skurene gume,
miris benzina-pije se do zodnje kapi vina.
tomos,apn ili puhek mali,ma nema veze,
glavno da pali!
jedva čekam dok dedo gopci,
dok se naglovo svežo ropci,
jedva čekam da se svi okupe,
kaj se na hlačama zrežo rupe,jedva čekam topli dan,
jedva čekam hladni pan,
jedva čekam moto-paradu,
jedva čekam MOTORIJADU!!!!



autor:Mr.Nenči

- 20:43 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 04.02.2006.

TITO

Josip Broz Tito - biografija

Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944.) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.

Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.

Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.

Nakon "izleta" u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.

Godine 1913. odlazi u vojsku. Početkom prvog svjetskog rata 1914. shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.

Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.

Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.

U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.

Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.

Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuđen na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.

Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.

Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.

Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!"

Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.

U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.

Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.

U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava razvitak ustanka. U Rudom, u istočnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva Prvu proletersku brigadu. Na osnovi uspjeha postignutih u ustanku i oslobodilačkoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. Novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.

Tito dobiva naslov maršala. Neko vrijeme rukovodi oslobodilačkom borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije pobjednički je završena 15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.

Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro), koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih zemalja, odbacio politiku međunarodnoga hegemonizma i diktata velike sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.

Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja, na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.

Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu međunarodnu djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera pokreta nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobođene zemlje u svijetu. Afirmirajući međunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju među narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata Tito je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.

Na jedanaestom kongresu SKJ - posljednjem kojemu je prisustvovao - održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije - govor koji je svojevrsna oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.

4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.

- 18:47 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

Napoleon Bonaparte

Francuski car (1804. - 1815.), značajna ličnost europske povijesti. Mnogo je učinio na moderniziranju naroda kojima je vladao. Rođen je 15. kolovoza 1769. u Ajacciju na Korzici. Roditelji su mu dali ime Napoleone (frankofonizirano njegovo ime je glasilo: Napoleon Bonaparte). Bio je drugo od osam djece Carla (Charles) Bounapartea i Letizije Ramolino Buonaparte, oboje korzikansko-talijanskog porijekla. Carlo je bio odvjetnik koji se borio za nezavisnost Korzike, ali je nakon francuske okupacije otoka 1768. bio tužilac i sudac u francuskoj upravi. To mu je omogućilo pristup francuskoj aristokraciji jer je dobio titulu grofa. Zahvaljujući očevom utjecaju Napoleonovo vojno školovanje išlo je na trošak kralja Luja XVI. U dobi od 10 godina napustio je rodnu Korziku kako bi pohađao vojnu školu u Brinneu (1779.), a kasnije i u Parizu (1784.), gdje se baš i nije istaknuo. Napoleon je završio vojnu školu 1785. godine u dobi od 16 godina, u činu artiljerijskog potporučnika. Kada je izbila revolucija imao je čin potpukovnika (1791.) u Korzikanskoj narodnoj gardi.
Godine 1793., Korzika je proglasila nezavisnost, a Napoleonov otac, kao francuski patriot i republikanac, prebjegao je u Francusku sa svojom obitelji. Za vrijeme opsade Toulona (1793.) zamijenjujući ranjenog generala istaknuo se kao zapovjednik topništva te je stoga promaknut u brigadnog generala. Rezultat toga bilo je njegovo promaknuće u brigadnog generala u dobi od 24 godine. Godine 1795. spasio je revolucionarnu vladu rastjerujući buntovne mase u Parizu. Naredne godine (1796.) oženio se s Joséphine de Beauharnais, udovicom aristokrata koji je bio pogubljen na giljotini u doba revolucije i majkom dvoje djece. Nedugo nakon vjenčanja odlazi u Italiju, jer je imenovan zapovjednikom francuskih trupa na tlu Italije, gdje je vješto porazio Pijemonćane i Austrijance te ih prisilio na potpisivanje mirovnog ugovora u mjestu Campoformi (1797.) jer su se njegovi vojnici približili Beču na sto kilometara. Zanimljivo je spomenuti da je u tim borbama (Millesimo, Lodi, Castglione, Arcole, Rivoli, Mantova) porazio čak četiri austrijska generala koji su u svakoj borbi bili brojčano superiorniji njegovim vojnicima.
Na Napoleona, slavom ovjenačanog vojskovođu revolucionarne armije, mislio je Beethoven kada je komponirao svoju Eroicu - ali oduzima mu posvetu kada se Napoleon proglasio za cara. Napoleon je namjeravao uništiti britansku trgovinu osvajanjem Egipta. Stoga je 1798. zauzeo Maltu i ušao u Kairo porazivši Turke. Godine 1799. nije uspio osvojiti Siriju, ali je uspio poraziti Turke kod Abu Qir-a (Abukira). No, nakon što je Nelson uništio francusku flotu u bici na Nilu iste godine vratio se u Francusku, točnije 8. listopada. U Parizu se priključio uroti protiv vlade te u državnom udaru 18. brumarija (9. studenog 1799.) urotnici preuzimaju vlast i uspostavljaju novi režim - Konzulat. Napoleon je imenovan Prvim konzulom uspostavljajući tom prilikom vojnu diktaturu. Već naredne godine reorganizirao je departmane (na koje je Francuska podijeljena za vrijeme revolucije). Ograničena je moć njihovih lokalno biranih vijeća i dodijeljeni su im prefekti kako bi se u svakom dijelu zemlje centralizirala vlast. Građanima se garantiraju prava i slobode stečena u doba revolucije, uključujući jednakost pred zakonom i slobodu vjeroispovijesti. Iste godine (1800.) Napoleon je prelazeći Alpe ponovo ušao u oružani sukob s Austrijancima kod Marenga te ih prisilio na potpisivanje mirovnog ugovora u Lunevilleu 1801. godine. Te godine Zakonom o školstvu ustrojene su gimnazije (liceji) za koje su postojale stipendije i u kojima je školovanje bilo tako usmjereno da se osiguraju sposobni upravni činovnici i vojni dužnosnici. Pored toga funkcije parlamenta sveo je na minimum. Centralizirao je financije, osnovao državnu banku (Banque de France), a za vjernu službu utemljio instituciju Legije časti. Godine 1802. ustav je promijenjen te je Napoleon imenovan doživotnim konzulom.
Kao izabrani doživotni konzul proglasio se carem 1804. godine, a 1805. i kraljem Italije. U travnju 1803. Britanija, isprovocirana Napoleonovim agresivnim ponašanjem, nastavila je rat s Francuskom na moru. Dvije godine kasnije Britancima se pridružuju Austrija i Rusija. Napoelon tada napušta planove da izvrši invaziju na Britaniju (zbog britanske vojne premoći kod Trafalgara) i okreće svoje trupe protiv austrijsko-ruskih snaga, nanoseći im poraz u bitkama kod Ulma i kod Austerlitza 2. prosinca 1805. Iste godine prisilio je Austriju na Požunski mir što je rezultiralo gubitkom Venecije, Dalmacije i Tirola. Te godine je svog brata Louisa (Luja) proglasio kraljem Nizozemske, a šogora Mira kraljem Napulja. Godine 1806. od njemačkih država osnovao je Rajnsku konfederaciju, a sebe imenovao protektorom Konfederacije. Prusija tada ulazi u savez s Rusijom i napada Rajnsku konfederaciju. Napoleon nanosi poraz Pruskoj iste godine (1806.) kod mjesta Jena i Auerstädt. Kod mjesta Tilsit (u srpnju 1807.), Napoleon sklapa mirovni sporazum s pruskim carom Alexanderom I i time uvelike smanjuje veličinu Prusije. A svome carstvu pridodaje dvije nove države: Vestfaliju - za kralja postavio brata Jérômea (Žeroma) i Varšavsko vojvodstvo. Te godine porazio je i Ruse u bici kod Friedlanda. Iste te 1807. godine Napoleon osvaja i Portugal, a 1808. svog brata Josepha imenuje kraljem Španjolske, predajući Napulj svom šogoru Joachimu Muratu. Josephov dolazak u Španjolsku potakao je ustanak protiv Francuza, poznatiji kao Poluotočki rat. Napoleon dolazi u Španjolsku i guši pobunu, ali nakon njegovog odlaska borbe se nastavljaju i traju gotovo pet godina jer su Britanci podupirali Španjolce. Poluotočki rat koštao je Francuze 300.000 mrtvih i neizrecivu količinu novca, što je doprinijelo slabljenju Napoleonovog carstva.
Naredni Napoleonov korak bio je nametanje kontinentalne blokade Velikoj Britaniji i to tako što je europskim državama pod njegovom kontrolom naredio bojkot britanske robe. Vojne uspjehe pratila je i diplomacija. Tako su područja uz francuske granice anketirana, Švicarska je došla pod "zaštitu" Francuske, a kneževi-vladari u zapadnoj Njemačkoj sklapali su saveze s Napoleonom zbog proširenja svojih država. Napoleon je također uporno zahtijevao da i najudaljeniji od njegovih marionetskih vladara da osnivaju ustanove u francuskom duhu i prihvate Napoleonov zakonik. Namjera mu je bila dijelom provesti društvenu revoluciju u zaostalijim krajevima (npr. Poljskoj), a dijelom iskoristiti prirodna bogatstva cijelog Carstva za potrebe Francuske. U novom ratu protiv Austrije 1809. prinudio je Austrijance mirom u Shönbrunu (Šenbrunu) na odricanje od Salzburga, Trsta, Rijeke i dijela Hrvatske. Iste godine razveo se od supruge Joséphine i razbaštinio je jer je nerotkinja. Potom se 1810. oženio austrijskom nadvojvodkinjom Marie Louise koja mu je 1811. rodila sina. Iste godine kada je stupio u brak - 1810. francusko carstvo doživjelo je najveću ekspanziju aneksijom Bremena, Lübecka, i drugih dijelova sjeverne Njemačke, zajedno s cijelom Nizozemskom. Sumnjajući da Rusija planira savez s Engleskom izvršio je invaziju na Rusiju i porazio Ruse kod Borodina. Uspio je ući u Moskvu ali se morao povući iz grada jer su ruski vojnici zapalili grad. Nakon povlačenja iz Moskve glad, ruska zima i povremeni gerilski napadi ruske vojske uništili su francusku vojsku.
Godine 1813. porazio je savezničke vojske kod Lützena, Bautzena i Dresdena, ali je izgubio bitku kod Leipziga i uslijedila je invazija na Francusku nakon čega je bio prisiljen abdicirati, jer su se njegovi maršali odbili boriti. Nakon što su snage antinapoleonovske koalcije odbile da ga na tronu zamijeni njegoiv sin bezuvjetno je abdicirao te je prognan 1814. na otok Elbu u Sredozemlju koji mu je dan na upravu. Marie Louise i njen sin stavljeni su pod skrbništvo njenog oca, austrijskoga cara. Napoleon nikada više nije vidio ni suprugu ni sina. Vlast u Francuskoj ponovo su preuzeli Burboni, ali nezadovoljstvo njihovom vladavinom motiviralo ga je da se u ožujku 1815. vrati u Francusku. Ponovo je preuzeo vlast 20. ožujka 1815. (poznato kao vladavina 100 dana) pošto je porazio trupe koje su poslane da ga zarobe. Nakon što je ponovo preuzeo vlast Napoleon je proglasio demokratičniji ustav, a njegovi bivši suborci pružili su mu podršku. Napoleon je tražio sklapanje mira sa svojim neprijateljima, ali su oni to odbili, stoga je on odlučio udariti prvi. Rezultat je bio rat u Belgiji koji je završio bitkom kod Waterlooa 18. lipnja, ali su ga porazile kombinirane snage admirala Wellingtona i Blüchera. Nakon bitke pobjegao je u Pariz gdje mu je narod dao podršku da nastavi borbu, ali su mu podršku uskratili političari. Napoleon je pobjegao u Rochefort, gdje se predao kapetanu britanskog bojnog broda Bellerophon. Poslije abdikacije protjeran je na otok Sveta Helena, daleki otok na Atlanskom oceanu, gdje je 5. svibnja 1821. preminuo od karcinoma želuca. Godine 1840. njegovi ostaci prenešeni su u Pariz na zahtjev kralja Louis-Philippea i sahranjeni s velikom pompom u Dom Invalida, gdje se i danas nalaze.
Kult Napoleona kao čovjeka od sudbine započeo je još za vrijeme njegova života. Sve je započelo u vrijeme njegovih prvih borbi u Italiji kada su sistematski javnosti obznanjivane njegove pobjede. Kao prvi konzul i car anagažirao je najbolje pisce i umjetnike Francuske i Evrope da ga slave te da utemelje ceremnije koje će služiti veličanju njegove vladavine prikazujući njega kao arhitekta najveće francuske slave. Trsio se očuvati dostignuća francuske revolcije i ponudio je njene plodove Europi. Tvrdio je kako je njegov cilj uspostava europske države - federacije slobodnih ljudi. Napoleonov utjecaj na Francusku vidljiv je i danas. Kao sjećanje na njega u središtu Pariza nalaze se Trijumfalna vrata (Arc de Triomphe), koja su izgrađena u čast njegovih pobjeda. Njegov duh prožima ustav Pete republike; osnovni zakon Francuske još uvijek je Napoleonov zakonik (Code Napoléon ili Code civil), a administrativni i sudski sustav u biti je onaj čije je temelje udario Napoelon. Jednoobrazno regulirani obrazovni sistem na razini cijele države još uvijek postoji. Napoleon je svojim djelom ostavio duboki trag i u svjetskoj povijesti. Tako su njegove reforme prihvatili kao model egipatski vladar Mehmed Ali i turski sultan Mahmud III, a Napoleonov zakonik bio je uzorom pravne reforme u Južnoj Americi i Japanu. Osim toga svojim pohodima rušio je feudalni poredak u osvojenim zemljama. Po završetku ratova s Napoleonom feudalizam je u Europi bio toliko uzdrman da je tokom 19. stoljeća morao iščeznuti kao društveno ustrojstvo.
Napoleon je bio nemiran, nikada siguran, nikada zadovoljan Moć je moja ljubavnica., rekao je jednom. Osjećao je veliku odanost prema vlastitoj obitelji i starim prijateljima. Nikome nije dopuštao da mu se miješa u njegov rad. Na Svetoj Heleni jednom prilikom je rekao: Waterloo će izbrisati sjećanje na sve moje pobjede. Nije bio u pravu, ostao je upamćen kao veliki vojskovođa, a ne kao vladar. Nostradamus ga je proglasio prvim od tri Antikrista

- 18:38 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.12.2005.

BOK

Bok ljudi ovo je moj novi blog

- 17:17 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2006  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Nekej o meni

Bok zovem se petar lončarić i idem u 8r.
volim voziti motore i aute.
slušam domači i strani rock.
Naj domača grupa mi je AZRA a
strana guns n roses.

AZRA


BALKAN

jednog dana nema me da nikada ne dođem
prijatelje koje znam ne poznajem kad prođem
kao da me nikada na svijetu nije bilo
kao da me njezino tijelo nije htilo
balkane balkane balkane moj
ti budi mi silan i dobro mi stoj
balkane balkane balkane moj
ti budi mi silan i dobro mi stoj
moja pjesma miruje a furala bi furke
lepe dekle moderne ne padaju na zurke
brijem bradu brkove da ličim na pankrte
još da imam fendera vidio bi svirke
mi smo ljudi cigani i sudbinom prokleti
uvijek netko oko nas dođe pa nam prijeti
ni bendovi nisu više kao što su bili
moj se amaterski priprema da sviri


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se