vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 22.05.2018.

Smrt u šetnji koncertnom dvoranom



Ove zime, još dok je bila mlada, dosadna i prilično topla, otišao sam na koncert proslavljenog pijanista i orkestra u koncertnu dvoranu. Uz uobičajenu paradu kiča i malograđanštine, nastojeći uvidjeti da se većinom ipak radi o ljudima koji iskreno žele uživati u glazbi, iz takvih snenih i razbacanih misli prenuo me trenutak u kojem sam ugledao barda jedne struke, za kojeg se već tada obilato pisalo da boluje od smrtonosne bolesti, kako mučne i teške trenutke bolovanja nastoji prikratiti uživanjem u ovom događaju. Je li se tu radilo o pokazivanju moći ili istinskom užitku, za ovu je priču – vidjet ćete – potpuno nevažno. Na njegovu se licu, unatoč činjenici da se pojavio na tom mjestu, svečano i prilično obučen, odvraćajući jedva primjetnim kimanjem glavom na mnogobrojne usputne pozdrave, u pratnji mlađahnog i lijepog svijeta, mogao jasno očitati trzaj straha, boli i patnje, za kojeg će se tek mjesec dana poslije pokazati kako se radilo o istinskom licu smrti. Njegova smrt, obilato popraćena u medijskom svijetu, nerijetko i potpuno protivno staroj latinskoj koja zahtijeva da de mortuis nihil nisi bene, pokazala se tako za mene događajem koji je slijedio onom susretu na hodniku dvorane; pa htio-ne htio, kada god pomislim da taj koncert, sjetim se nerado i onoga što je uslijedilo.
Zaboravivši već pomalo na sve to, bezbrižan i rastresen kakav već mogu biti, sa mislima o tome da bi ovakve događaje valjalo popratiti bar prethodnim jednodnevnim čišćenjem od civilizacije i buke koja nas u njoj okružuje, neki sam se dan, sav veseo što sam uspio u posljednji čas pribaviti karte i za taj događaj, uputio i na solistički koncert istog majstora u dvoranu. Oduševljen činjenicom da ću prvi puta u životu prisustvovati njegovu nadaleko oglašenom samostalnom koncertu, razmišljao sam o predstojećem repertoaru, gegajući se lijeno, košulje izvađene iz hlača, hodnicima viših katova okupanim toplim proljetnim suncem na zalasku uz prigušeni romor grada u predvečerje.
I onda me presjeklo: iza ugla, polako i dostojanstveno kako to već samo u takvim prilikama može biti, naišla je poznanica za koju sam već odavna čuo da se dugo i teško bori sa neizlječivom bolešću. U društvu mlađih i bezbrižnih prijatelja, lagano je odvratila na pozdrav, gledajući umornim i velikim očima patnje, boli i straha. U tim očima ja nisam vidio ništa od onog što bezbrižni i dokoni pripadnici društvene zajednice izmjenjuju u takvim susretima, a tiče se trenutnog statusa, zadovoljstva i sličnih trivijalnih stvari. Bijaše to lice, strah me i reći, koje gleda kraju u oči i puno je ledene istine o životu.
Pa onda, ne mogavši odagnati te tmurne i strašne misli što su me snašle, snužden i prestravljen sličnošću dvaju događaja, pogleda uprta u pod, odslušah fantastičnu bujicu zvuka što je slijedila, doživljavajući neviđenu preciznost čitanja nota primjerice jednog Liszta kao milijune sitnih uboda kristalnih igli koje navališe u zrak iz ustreptala glasovira, opominjući kroz suze, muk i nastupajuću tminu smrtnike na ledenu istinu o neponovljivosti i vrijednosti života.
Ne želeći o tome napisati još štogod više, ne upotrebljavajući – ne daj Bože – riječi kojima ovdje nipošto ne bi smjelo biti mjesta, zavapit ću samo glasno, da se čuje, da ječi, moleći da ovaj susret ne bude nagovještaj, kao što bješe onaj: nek' me ova čaša mimoiđe!

22.05.2018. u 20:23 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.05.2018.

Život u kuhinji



Žene održavaju red u svijetu, glas su razuma, produžena ruka majke prirode.

Tako i moja Najdraža: sad kad smo na pragu starosti, ma već u fotofinišu, traka je pala unutra, i kad bi ovako zdravi, bogati, složni, sa prosječno tek triest-četrdeset kila zajedno preko bmi-ja u pogodi čiju korist, mogli u slozi i tišini i ljubavi navečer trusiti pune tapere mišanci sa mladim lukom i rotkvicama, hodati satima mrakom šuma, držeći se za ruke i ramena isprepleteni onako potpuno, doživotno, bršljanski, i puniti trbine vodama sa mentom i narančama, da zavaramo glad, Ona sve to baca niz rijeku i trati sate i sate uz miksere i blendere i drobilice i pravi te čizkejke i kreme i bijele šećere u sumrak muti /da, dragi?, ne mogu te čuti/, da bi nam ta ljepota krčila žile i ubrzavala dah i vukla nas u tu mračnu, slatku, tustu, ljepljivu mekoću.

Lijepo mi je umirati s Tobom, velim joj u pauzama dviju faza tih čudesnih tvorbi, lud, trom i pospan od svega, a ona me pogleda očima sjajnim od dobrote i brige za mene, ovlaš, kroz osmijeh, pa utone dalje u tu uzvišenu rabotu.

Statistika svemira ne treba dugovječne, mršave i gladne hodače i žene su u tom poslu vjerne izvršiteljice nužnoga.



P.S. Post je moj prošlotjedni komentar s drugog bloga kojeg samovoljno pejstam ovdje. Reciklirajući samog sebe kao vrhunski autoritet, molim za oproštaj zbog naprasnog forsiranja neupitnosti. Jer, naime, što: tema je još neupitnija :)))

Pozdrav svima, i najte kaj zameriti.

14.05.2018. u 10:09 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 07.05.2018.

Kalnik

Dosta mi je, bar nakratko, filozofiranja i učestalog postavljanja znakova pitanja nad svim i svačim. Neki sam dan sasvim odlučno, jednostavno i na žalost, usput i kratko - posjetio krasan kalnički kraj. Eto i par fotografija, a koga zanima - neka gugla, ili još bolje: put pod noge :))


07.05.2018. u 12:30 • 15 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.