vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 30.04.2018.

Ljudi dvadesetiprvog stoljeća?



Krenuo sam zadnjih par postova sasvim nenamjerno pod oveći znak pitanja dovoditi sebebitnost, pa još jednom uvidjeh kako se baš ništa u životu ne dešava slučajno. Valjda niti sedmicu dana oko lijepljenja nekog pjesmuljka kojim je za mene sve ovo počelo, zbila se u zagrebačkom HNK premijera Ibsenova Peer Gynta. Čitajući pohvale o predstavi, odlučih predložiti Najdražoj da i mi, pored Rikarda, Procesa i Cigana koje smo odgledali ove zime, vidimo i to čudo.

Stiješnjeni u posljednjem redu balkona, pružajući nožice u dubinu i mrak kao pauci, gdje iz ptičje perspektive za male pare pod samim svodom zgrade možeš uživati u istinskom teatru, kao posljedicu moje poslovične škrtosti, s kojom je sjajno spojena ženina nostalgija za studentskim danima, obreli smo se tako niti tjedan dana iza premijere i nas dvoje u kazalištu.

Peer Gynt!

Čovjek, eto, neke milje mora imati u nogama da bi mnoge stvari uopće mogao shvatiti. Godine, pune svih zamislivih i nezamislivih doživljaja, otupljuju strast, ali nose sa sobom vještinu uživanja u trenucima.

Čitao sam taj tekst kao klinac u gimnaziji, zapravo ništa ne razumjevši. Čudno mi je i strano bivalo baš to kako se čovjek koji ostavlja ljude iza sebe kao prljave čarape, gura ih na dno mora i odbija biti jednak s drugima – ne osuđuje baš previše. Uza sve to, ta neka lepršavost koja na njihovim sjevernim širinama pršti iz za nas turobnih, tegobnih i mračnih tema činila mi je taj tekst prilično stranim i dalekim. Radije sam uživao u mladićima što zažarenih očiju sa sjekirama hodaju ulicama riješeni mijenjati svijet, ili u spoznaji ljudi da se tek u nevolji može ostvariti pravda, bogatstvo duha i smisao. Pa ako sam poslije i razmišljao o tom čudaku sa sjevera što za sebe tvrdi da je, kao i svaki čovjek, luk sa kojeg valja oguliti sve kore, vidio sam prizore što se nižu u maniri neke sage; pravocrtne narativne strukture; kao neki „Gone With the Wind“ obrazac… tako mi je bilo logično i zamislivo. Predstava, pak, koju sam gledao, kreće od kraja i od najbitnije stvari: što ćemo s tobom na kraju puta, Peer?

Tako je Ibsen, prije stoljeće i pol, skicirao svog junaka možda tek kao eksperiment oko kojeg bi se valjalo zamisliti i upitati: čemu prodavati sebe; zašto naglašavati svoju posebnost i jedinstvenost, kada svemir oko nas ukazuje na toliku ljepotu jednobitnosti i sigurnost opstanka u stalnom lancu umiranja i rađanja? Ili, kako mu Ljevač pucadi jasno kaže: biti svoj, znači ubiti sebe sama…

Pustimo sada na stranu tvrdnje o spoznaji volje Meštra; odvele bi nas na drugi teren; mene ta podudarnost moga žalosna lamentiranja nad guravošću sebe vuče u jedno drugo pitanje: jesmo li u ovih dvjesta godina nepovratno otišli u drugom smjeru; nisu li peergyntovska žalovanja nad sudbinom pojedinca u harmoniji svemira upravo puki odraz suvremena pojedinca koji se rukama i nogama bori biti jedan, jedinstveni, neponovljivi, kako bi Dino lijepo rekao… ljudi zanimljivi, ekscentrični, čelične felge i plastične grudi i svi su digitalni, električni…

Dobro, razumijem, dvadeseto je stoljeće naprasno i bezuvjetno nudilo ispunjenje ideologijama… no hrpe lubanja na kojima sjede neupitni vođe trebale bi biti miljama iza nas… život je ponovno dobio na cijeni, on nije tek puko dobro na oltaru neke ideje; ali što vrijedi ako je tek jedan, poseban, neponovljiv, ako ne može biti pretopljen u drugi?

Ili, kako bi fenomenalni C. S. Lewis u jednoj svojoj sjajnoj knjizi koja nipošto ne spada u književnu fikciju upitao: ako je život tek slijed od nekoliko desetaka godina, a zajednice, ideje, vrijednosti u koje se kunemo traju stoljećima i tisućljećima; zašto onda u pravilu ponavljamo da je život vredniji od njih?

Rastočeno je tkivo Peer Gynta kao što će i svačije biti, ma koliko se on tome opirao; ljevač pucadi obavio je svoj posao; no – kamo smo se mi, Novoizliveni, potom zaputili i jesmo li se svojim nužnim i općeprihvaćenim sebeljubljem u tolikoj mjeri otuđili od svijeta da povratka nema?

O, kako bih volio da sam našao odgovor te lijepe proljetne večeri u kazalištu.

30.04.2018. u 06:31 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 23.04.2018.

Traktat o ništavnome i guravome Ja

Stihoklepac tamo neki, samozvan poeta i prilična danguba; piskaralo staro, zagubljeno i zaboravljeno, objavio je prije nekoliko dana svoj uradak u lokalnom editoru. Dvanaestak redaka kojekako posloženih riječi, nešto više pridjeva no što bi pristojno oko i um poželjeli; komadići mraka i prilična beznađa bivahu nabacani na toj hrpi. I sve bi to čovjek kako-tako mogao podnijeti bez oveća uzbuđenja, da taj jedva poznat autor ne napade podmuklo i smišljeno, bez najave i usred bijela dana - naše omiljeno, svijetlo i teškom mukom kroz oluje, bure i nevremena kovano Ja.

Jer, međutim, što. One teške i s mukom čitane objede o napadu na sebe sama bivaju tim teže i mračnije što ih on ustrajnije i jače uspoređuje sa čitavim nizom pojavnosti u stvarnosti. Te, eno ga u dahu, čak štoviše – u svakoj stvari, u prahu pješčanome i maglenome, čak i u mrakovima snova… pa što se toliko taj kukavelj okomio na Nj?

Da nije stvar u tome da bi to ja moralo biti istobitno sa Svime i Svemirom, pa da njegov gubitak u stvari dobitak znači; jer što se roditi mora, to najprije umrijeti treba i nema rođenja bez smrti niti smrti bez rađanja? I onda, to teško, olovno i sjenovito ja zakriljuje svojom krošnjom povelik dio neba, zaklanjajuć' jasan i čist pogled na cjelinu. Jer, ono traži i ište poštovanje, vapi za zadovoljenjem i pršti željama i strastima što odvode i odvlače od biti: taj prah i ta magla, taj dah i te stvari, sve su sestre i braća svih jaova i jauka.

Ne postoji ja ukoliko ne postoji Sve, i Sve ničim biva čim ograničeno i svedeno na sebebitnost bude. Otuda i nakaradan i sarkastičan berklijevski smijeh upućen stvarnosti kada joj urlamo da joj zalud postojanje ako nema nas da bismo je spoznavali. Tih par volti i ampera u nekoj gnjecavoj i sivoj tvari ne smije nipošto zastrti pogled na cjelinu i ne treba ovladati životom. Dio smo Jednog i Jedno postajemo. Pa ako tonemo i nestajemo, rađamo se i postajemo.

Ili, da možda nespretno i sjetno parafraziramo lijep Grunfov komentar: kada ja utihne, vrijeme je doći.

23.04.2018. u 11:36 • 16 KomentaraPrint#^

nedjelja, 15.04.2018.

To čudan čovjek je neki:
u njemu šute daljine
i leševi nadanja plove
u jeftinom lijesu tišine.

I ništa ne traži više:
providne radosti, tuge,
strepnje i čekanja - tek su
glibovi patnji, za druge.

U svakoj stvari, u svakom dahu,
u muku magle, u pješčanom prahu,
u grobnome mraku njegova sna

sjedi, pa stane i dugo stoji
zuri i šuti, muklo postoji
gurav i ništavan Ja.

15.04.2018. u 12:51 • 21 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.