vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 20.12.2017.

Meglenjak

Negdje u rano proljeće prijatelj i ja smo jedne sunčane i za to doba prilično tople subote, nakon branja medvjeđeg luka, otkrili vrh Meglenjak što se uzdiže točno iznad same rijeke Krapine i njena utoka u Savu.
Prošle nedjelje, ne tako tople, ali dosta sunčane, odlučili smo nakon ručka ponoviti uspon, ali ovaj puta iz Podsuseda.
Pogled s vrha je ponovno bio očaravajući, a tišini i spokoju dodatnu notu davali su blijedi obrisi okolnih brda ui planina obavijenih maglama u dolini.
Putem smo zatekli raznih zanimljivosti. Jedna je od njih u Podsusedu, malo iznad dvorane Sutinskih Vrela, danas već prilično oronula bista Matije Gupca, velikog seljačkog vođe iz šesnaestog stoljeća. Također, ne propuštam prikazati niti meni do sada nepoznate, vrlo inventivne ukrase na grmlju oko jedne stare kućice, čijem vlasniku očito nimalo ne smeta nedostatak crnogorice u vlastitom vrtu.
Doma, kao mali prilog vrlo razvijenoj vege diskusiji na blogu, priredih juhu od hrena, kurkume, zaprške… koju su, unatoč hvaljenom okusu, valjda radi boje koju daje kurkuma - prozvali radioaktivnom (a možda stvarno potječe iz područja kraj neke nuklearke u Punjabu?). Nakon zdušno ispražnjene posude, prešlo se na krvavice, pole, kiselo zelje. Ali, tim tempom da ni najbrži fotograf ne bi bio dorastao tom zadatku.




20.12.2017. u 12:18 • 21 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.12.2017.

Ništa ljude tako snažno ne veže
kao zla što su ih jedni drugima počinili,
i ništa tako dosljedno, ustrajno i toplo ne grije
njihove krhke i već osušene duše
kao malen a stvaran pakao što ga zajedno godinama izgradiše.

Ništa, baš ništa.

Niti maštanja o nekoj navodno zasluženoj i zasebnoj sreći,
niti vrijeme što bi i najhrabrijeg jahača ustrašilo svojom okrutnošću i tijekom,
niti ljudi što oko njih umiru i nestaju u masama kroz dane i godine i ratove.

Ništa, baš ništa.

On je Njoj, pokorno i vjerno, s pjesmama o vedrini i suncu na usnama, zidao stranice te sjenovite i pljesnive nastambe
svojim teškim i tamnim nedjelima na koja je očima punim suza pristajala.

Ona je Njemu, sigurno i odano, podupirala baš svaki od novih zidova,
da nijedan ukoso ne završi nedosegnut stropom od čežnji i razočaranja
i da svaki pomno obložen, ispunjen i posvećen bude
Njenim oštrim i bolnim riječima o gubitku i besmislu.

Tako da svake večeri koja im je do kraja vremena Njihova suđena,
pored sveg prokletstva, čemera i patnje što negdje u kutu tih zidova čuče,
ako ne u svakom času, a ono barem pri nerijetkim susretima, dolascima i dogovorima što ih se dosljedno drže,

pronađu iznova istinski smisao
u svakom novom pogledu, dodiru ili riječi
što ih s punim posvećenjem, spokojem i sasvim neočekivanom radošću
jedno drugome često upute.

14.12.2017. u 16:55 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.12.2017.

Krivi su drugi

Priča mi prijatelj prije nekoliko dana: otišao u neki dućan; zimsko vrijeme, jakni i vesti nikada dosta; zagledao se u neku policu, premeće ključeve iz jednog džepa u drugi i u taj zao čas, zaleti se na njega gazda dućana i ravno šakom u glavu… „vrati to šta si ukrao…“ Sva sreća, prijatelj, iako za glavu viši, smiren i priseban čovjek, nije vratio udarac, a ukrao nije ništa već je sam sve svoje izvadio iz džepova na pult; pozvao je potom policiju, napravio se zapisnik; čak je prije dolaska policije gazda, kad je uvidio što je napravio, nudio da se ne zove policija, da će mu platiti naočale što ih je svinuo… ali kako da mu nakon svega povjeruje?… valjda će obojica dobiti prijavu na Prekršajni za remećenje reda i mira… kako je li, i priliči…

Par dana poslije, drugi prijatelj priča o događaju: ide na posao, svrati u pekaru po pecivo, gleda kako će izletjeti iz pekare u prvi bus; inače je čovjek, je li, malo slobodnijeg izgleda: duga kosa, brada, kasne šezdesete, dijete cvijeća, što ćeš :) … ali valjda to ne bi trebalo imati neke veze sa ovim što mu se desilo. Eto, na to uleće u pekaru neki tip i počne ga vrijeđati, „ti si lopov, ukrao si, prosjačio, znam ja tebe dobro…“ itd isl. Prijatelj ga umiruje, veli da se gospodin sigurno zabunio, govori mu na glas gdje radi; ovaj ne odustaje i prijatelj smireno izbjegava bilo kakav sukob, inzistira da odu u zgradu policije udaljenu par metara… putem konačno dođu i na to da znaju tajnika u toj ustanovi gdje moj prijatelj radi.. pa ovaj tip, koji ga optužuje, veli odjednom da on baš i ne vidi dobro… i tako nakon par minuta odlaze iz policije… vratili im osobne i poslali dalje… valjda će i oni dobiti prekršajnu prijavu, da se sve stavi ad acta…

A tog mog prijatelja, tko zna da li i zbog njegova izgleda, hoće nevolja… prije par godina vozi se čovjek biciklom, udario tempo nakon duga puta, stižu ga prve kapi kiše, a odjednom za njime iz nekog dvorišta istrči jedan čiča i viče „ukrao si mi šoder, vrati mi šoder“; ovaj gleda u čudu i ne vjeruje, pa gdje mi je taj šoder, sve da sam ga i ukrao, pa jesam li njime džepove na kupaćima napunio?… Zaprijeti i njemu policijom a ovaj odustane odmah na prvu… zapravo – što je najbolje – poslije se nas dvojica nakon druge pive zezali da gdje je ovaj njega našao sa šoderom kad u životu nije premetnuo dvije lopate šodera :)

I sam sam, posredno, prije koju godinu imao takav slučaj; čekao sam pred nekom zgradom i pri tome pumpao gumu na biciklu, pa kako se ventil malo svinuo, a ja ne budi lijen, izvadio iz bisaga i kliješta i malo majstorisao oko toga… eto, za par dana veli mi osoba koju sam čekao „znaš ti da je u zgradi pala optužba kako si – dok si mene čekao – pokvario bravu na ulaznim vratima u zgradu i da ja to moram popraviti…“ a ja od brave bio deset metara, nisam je ni vidio, ni zvonio na portafon, već zvrckao na sms… za ne povjerovati…

Sad bismo mogli lamentirati o otuđenosti od svega dobrog pomalo, ili o metastaziranju paranoje kao posljedici nefunkcioniranja institucija ili o ne znam čemu još… ali gledam neki dan odličan film Andreja Zvjaginceva „Loveless“… nakon remek djela „Povratka“ i dobre „Elene“ već se u sjajnom „Leviathanu“ prije koju godinu jasno vidio taj njegov stav: nema zajednice koja može funkcionirati u pravcu dobra, ako ne postoji svjetlo i vrlina u pojedincima.

Ja tu zapravo nemam ništa drugog dodati, a ako tko drugi ima – slobodno, izvolite, dobrodošli.
I još: pozdrav. I najte kaj zameriti.

07.12.2017. u 18:00 • 27 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se