penetenziagite

ponedjeljak, 28.08.2017.

Oko Mokrica

Da parafraziram samog sebe, odnosno onog mog mudrog prijatelja, vrućina je vrućina, ali bicikl je bicikl. Za ovakvu mudrost nije mi bio potreban onaj moj prijatelj, već samo nešto dobre volje, jedan stari i prilično uščuvani bicikl i slobodan dan. Neki će reći da je i to puno; slažem se, ali eto; imam toliko mnogo sreće u životu da mi se ovo troje skupilo odjednom.

Za razbuđivanje hvatam ljetnu svježinu pa poljskim ali asfaltiranim i uskim putem dolazim od Zaprešića do skele u Medsavama. Nakon poslovičnog razgovora sa skelarom i prikupljanja svih potrebnih informacija od onih na razini korisnosti za put, pa do onih namjerljivo važnih stvari lokalnog značaja, nastavljam ponešto zaobilaznim putem, pa umjesto preko Samoborskog Otoka (nekad odlični lenjaci u birtiji Dva ribiča, ne znam da li ih i sada ima), odlazim preko Samobora (ne propuštam provesti se uz Gradnu do Lavice i natrag) na Breganu a zatim na malom prijelazu kod nekadašnje birtije Kalin prelazim granicu i uspinjem se na Mokrice.

Tu ću uz osvježenje prošetati starim gradom. Navodno je i taj dio priče bio u paketu pregovora oko teritorija sa Slovenijom, zajedno sa Gerom, Piranskim zaljevom i ostalim; sada kad se moram pouzdati u snagu svoje volje a bome i nešto snage u nogama, te mi kalkulacije malo znače; ne više od dvominutnog zadržavanja pod strehom neke granične kontrole i spasonosnog bi-bii-pa dok policajci skeniraju osobnu. Plaćati u eurima ili kunama na kraju je svejedno ako to možeš činiti od Harmice do Atlantika, jedino moraš imati posebne džepove za budžetske rashode. Kako moja biciklistička torbica na prednjem dijelu rame (na žalost samo po dubini džepa, ne i njegovoj ispunjenosti) nedvojbeno udovoljava navedenim kriterijima, nakon uživanja u tišini šumarka u Mokricama, opskrbe friškom vodom i uživanja u pogledu na savsku ravnicu, odlazim dalje.

Put se nastavlja meni osobno najljepšom trasom. Cesta od Mokrica do Brežica prepuna je malenih brežuljaka a vodi uz Savu, većim dijelom hladom obližnjih šuma i bregova okrenutih istoku, tako da nakon tridesetak intenzivnijih okretaja pedalama slijedi spust koji te nosi još stotinama metara naprijed. Nakon uobičajenog odmora i okrijepe na klupici u zaseoku prije Brežica sa divnim pogledom na Medvednicu i sićušne dvorce zaprešićkog kraja, odlazim do ljepotice Krke koja na tom mjestu utječe u Savu. Uz stalnu bojazan da će novosagrađena brana na Savi uzvodno od Brežica uništiti i ovu zelenu oazu, dolazim vrlo brzo (gornjom cestom od Krške Vasi, prvog skretanja lijevo iza Brežica prema zapadu) do Bušeče Vasi i omalenog kupališta gdje ću u miru odmoriti noge i malo odrijemati na ručniku s bisagama pod glavom nakon osvježenja u zelenoj rijeci.

Povratak sjevernom stranom Save poslijepodne znade biti naporan radi vrućine, ali prvo ćemo uživati u starim željeznim mostovima uzvodno od Brežica, a potom slijedi odmor u Mostecu u hladu pored tamošnje skele, koji čini stvar daleko ugodnijom. Zatim još i Dobova (neizbježna opskrba bučinim uljem u obližnjem dućanu), pa opet granica, začuđeni pogledi na čudaka koji ne koristi tuđu nego svoju snagu i to po ovoj vrućini, a zatim Harmica, Brdovec i eto me kod kuće. Šezdesetak kilometara prave ljepote.

Sva sreća da mi je nastamba okrenuta glavninom prema istoku i od jutarnjeg sunca zaklonjena jednom prilično napuštenom i neposječenom trešnjom, pa je u kasno popodne u mojem zamračenom boravku u prizemlju temperatura ne veća od ugodnih dvadesetičetiri, bez klime i ventilatora. Spasonosno više hladno nego mlačno, ali dugo tuširanje i neizbježan mrzli gemišt poslije lagana obroka odvest će me u ugodan drijemež na kauču uz prilično zatezanje u nogama. I obećanje da ovo, kada vrućine malo popuste, valja ponoviti. Ako ni radi čega drugog, a ono zato što sam potpuno smetnuo s uma kupovinu hajdinskih žganaca kao sitnog priloga za uživanje u hladnim jesenskim danima. A dobar povod zlata vrijedi, zar ne?