vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 05.07.2017.

Prema Mljetu

Nakon mnogobrojnih bajki, priča i nagovaranja, a bome i nešto pomna konstruiranja financija, odlučili smo na četiri dana otići, ili bolje reći – otploviti do Mljeta. Sredina lipnja zapravo je za nas koji više nismo u dvadesetima posljednje podnošljivo doba godine za takav poduhvat prije rujna. Pa iako nas je prvog dana gotovo do navečer u stopu pratila prava, dosadna jesenska kiša, posljednje oblake straha odagnao je pogled na plodnu dolinu Neretve iznad Rogotina i sjećanja na davna uživanja u brudetu od jegulja kod Baćinskih jezera. Dobro, bilO je unutra i žaba, a žabe su mi puno bolje pohane ali…

Kud sam ja otišao, mili bože… e da, nisam znao niti to da su u Neumu prstaci dopušteno jelo; u restoranu je kilogram četiristo kuna, pa tko voli… hvala lijepa, mi smo za te novce prespavali pod krovom skoro čitav jedan vikend…

Autoput, ma koliko bio skup (dvjestotrideset kuna cestarine plus gorivo za šestotinjak kilometara) pruža ipak mogućnost brzog i komfornog dolaska u neka do sada gotovo nedostupna mjesta. Poslije šetnje Stonom i dolaska na trajekt, sjajno je legla kava uz šum valova, a na trajektu iz Prapratnog počeli su se uz prilično jako jugo otvarati do tada nezamislivi vidici i prizori. Sjeverna strana Mljeta okrenuta je k Pelješcu, more tamno i tajanstveno, a crnogorica bujna i zdrava. Da, sutradan ćemo zapravo zaokružiti saznanje da je Mljet u stvari još i danas onakav kakav je Jadran bio davno, davno.

Nakon pristanka u Sobri (u odnosu na neke puno kraće destinacije trajekt i nije tako skup) i vožnje od dvadesetak kilometara kroz glavnu otočku cestu, prolazimo Babinim poljem i uočavamo dućan kao orijentir za treći dan i Odisejevu spilju. Sa ceste se, nakon što ugledamo predivnu plažu u Sutmiholjskoj, skreće prije Rope desno - u par kilometara udaljeno Blato, naselje poljoprivrednika u dobro navodnjavanoj kotlini, te se potom vrlo uskom, ponegdje strmom i četiri kilometra dugom cesticom koja je srećom asfaltirana dolazi do Kozarice. Ovo osamljeno maleno selo od kojih dvadesetak kuća na sjevernoj strani otoka pravi je biser: tišinu je ovdje moguće čuti. Predivno je nakon duga puta osvježiti se u toplom moru, pa poslije večere, sjedenja na terasi uz more i gledanja u zvijezde na nebu što se polako vedri, odlazimo na rani počinak u malom, ali udobnom apartmanu kojeg smo iznajmili jednostavno, preko interneta, u izravnom kontaktu sa vlasnikom.

Sutra je glavni cilj: obići nacionalni park.

05.07.2017. u 21:50 • 11 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.