vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 11.05.2017.

Krakow




Osim odličnih i jeftinih autocesta, barem na potezu od granice s Češkom iza Ostrave, pa preko Katowica do Krakowa, ono što me u Poljskoj na prvu ruku oduševilo jesu lica ljudi… Vjerojatno pretjerujem, ali bila su to u velikoj većini lica spokojnih ljudi bez velikih briga i s puno neke unutarnje ljepote i mira… ljudi koji nipošto nisu imućni, ali odaju radost, mir i čvrstinu… Od susreta s prodavačima i konobarima, do razgovora sa slučajnim prolaznicima okupljenima oko uličnog svirača, doista sam u vremenu provedenom tamo stekao dojam da se od takvih ljudi dosta toga o životu može učiti… Zapravo mi se vraća isti taj osjećaj kojeg sam imao svojedobno gutajući legendarni Dekalog Kieszlowskog… Često smo se za dana provedenih u Češkoj znali upitati na što tamo ljudi troše novac, ako već (što je postala općeprihvaćena mantra) žive boljim standardom od nas… Došli smo do vjerojatno naprečac iskamčenog zaključka - uvjetovanog generalizacijom kao logičkom pogreškom - da ga Česi većinom ulažu u infrastrukturu (tamo primjerice nisam vidio zgradu koja nema nove prozore, a svi su na zgradama isti; ne kao recimo u našem Novom Zagrebu) a Poljaci u svakodnevni život… Na poljskim cestama vidjet ćete daleko više boljih automobila… Česi su (to sam shvatio još osamdesetih godina prošlog stoljeća) u većem broju skromniji, discipliniraniji, bez nakaradnih težnji za životom iznad mogućnosti (iako, budući da sam veliki dio vremena provodio u Pragu, susretao sam i podosta pravih boema, ljudi koji doista na sutra nisu mislili nimalo – ni onda, ni sada…) Da li su Poljaci po toj težnji životu s manje obaveza bliži nama, ili sve to tek moja puka konstrukcija bez dokaza u stvarnosti… ne znam… ali me se Krakow dojmio nekako najdublje.



Za vrijeme putovanja, svaki se čovjek bar jednom upita o njegovom smislu: pa što ja to tamo idem vidjeti i trošiti vrijeme, snagu, novac… je li to puka moda; ako to rade drugi, moram i ja?… Vjerujem da – ako igdje - ono po što sam išao na ovaj put uhvatio sam u Krakowu ovom spoznajom o spokoju i radostima običnog čovjeka… Putovanja nam donose spoznaju da su ljudi svugdje isti, i da je najzahtjevnije i najsloženije putovanje u samog sebe… a druga stvar koja postoje jasna jest ta da ono što smo vidjeli i spoznali možemo podijeliti s drugim ljudima dobre volje, željnim novih saznanja i radosti…

…

Osim Rynek Glownog, trga u Krakowu prepunog obilježjima znamenitosti iz prošlosti, kao i nezaobilaznih Sukiennica (gdje je valjalo potrošiti nešto dragocjena vremena i štogod zlota za kupovinu tričarija), prošavši Nacionalnu galeriju, odlazimo još i uspeti se na znameniti Wawel, brdo u blizini starog centra grada s katedralom i dvorcem, s lijepim pogledom na Vislu i grad. Vrijeme je bilo burno, vjetrovito, na rubu kiše, ali taman takvo da ne moraš nositi kišobran, no mobitel radije držiš u džepu zajedno s rukama promrzlim od vjetra. Fotografije su ili preeksponirane da bi dočarale šarenilo i veselje, ili sive i jednolične u odnosu na ono što sam ponio sa sobom.



Povratak na glavni trg, pa uz piroge, knedle od tijesta punjene mesom, kao i nezaobilazne pajde – kruh sa nasjeckanim kobasicama i zapečenim lukom, odlazak nazad u bazu… morali smo preskočiti onaj znameniti rudnik soli, za neki drugi put… i Auschwitz… Mjesto gdje je i poezija izgubila smisao nisam stvarno na kraju imao snage posjećivati… znam; kakvo je moralno pravo mravca kao ja radovati se životu prolazeći pored mjesta takvih strahota… jer svi mi „ostali“, zapravo smo samo ljudi koji su imali sreće u životu, zar ne?

Zbogom, divni Krakow!

11.05.2017. u 07:59 • 17 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.