vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 27.02.2017.

Poznato ili nepoznato



Ma koliko ga od toga odvraćali, čovjek u pravilu teži novom i nepoznatom, tražeći vječno smisao u svemu što ga okružuje i što radi.



Ipak, ponekad nije loše vraćati se na stara i provjerena mjesta, koja smo toliko puta obišli i u kojima nam je svaka stopa poznata i mnogo puta viđena. Stalnost daje sigurnost, predvidivost i smirenost, a to su stvari koje su mnogima danas teško dostižne. Noge ulaze u stare tragove, a lice miluju isti povjetarci i sunca koja trepere kroz krošnje. Nema nepoznatih sjena i prijetnji, neugodnih događaja i neizvjesnosti, razočaranja i suza.



No, zapravo, staro nije novo samo zato što ne možeš dvaput stati u istu rijeku, nego i zato što su promjene do te mjere utjecale na tebe da je neumitno i pitanje vlastita identiteta.



Često se sjetim čini mi se Andrićeve mudre misli koja zbori o tome kako bez aktivnih ljudi svijet ne bi bio moguć, ali bez pasivnih - ne bi bio izdrživ.

27.02.2017. u 10:46 • 19 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 12.02.2017.

Pored Glossglocknera



Tmurno i hladno vrijeme vratilo mi je sjećanja na jedan ne tako davni izlet (naravno, ne jednodnevni) koji je u stvari predstavljao povratak iz okolice Salzburga sa četverodnevnih ljetnih praznika kući. Rano jutro dočekalo nas je tmurno i oblačno u Zell am Seeu, mjestašcu sa predivnim jezerom okruženim visokim i tamnim brdima. Putujemo preko – kažu – najljepše planinske ceste u ovom dijelu Europe (Dolomite jedva da sam privirio, pa ne znam), koja vodi na jug preko prijevoja koji se pruža uz Glossglockner, glasoviti vrh i dalje vodi prema Heiligenblutu i Lienzu, pa potom uz dolinu Drave prema Sloveniji.
Ime ceste je Hochalpinenstrasse i čini mi se da vožnja automobilom košta tridesetak eura, ali vjerujte da se svaki cent isplati. Već oko deset sati pojavljuje se sunce koje nas prati cijelim putem. Što se više uspinjemo, otvaraju se nezamislivi vidici, a uz cestu se nalaze i brojni mali muzeji (prirodoslovni, muzej o gradnji ceste između dva svjetska rata, povijesni…) pa je stvar koncipirana tako da zaustavljanje uključuje i polusatnu šetnju muzejem, što je sve uključeno u cijenu karte.
Nakon najviše kavice u životu na prijevoju koji, čini mi se, nosi ime Edelwiess Zugspitze (mislim da sam grah na Prehodavcima pod Triglavom pojeo na nižoj visini), odustajemo od šetnje radi vremenske stiske i odlučujemo umjesto toga posjetiti i vidikovac pored najbližeg nam ledenjaka Pasterze (ispod samog vrha), od kojeg – kao što vidite – nije ostalo mnogo više od gomile blata, leda i šljunka, jer ipak se radi o kolovozu. Kratka šetnja dovodi nas do mjesta sa kojeg vidik puca na sam vrh i ledenjak ispod njega. Jedinstven doživljaj iskonske, okrutne i netaknute prirode i spokoja, čim se čovjek malo odmakne od prometnice.
Cesta se potom spušta u svetište Heiligenblut poznato po lijepoj crkvi, a put nas nakon odmora i male okrepe vodi dalje preko predivnog gradića Lienza, važnog raskrižja u kojem put prema jugu vodi u Italiju, dok mi moramo ulijevo na istok dolinom Drave prema Karavankama. Obzirom na to da je pred nama još dosta kilometara i većinom noćna vožnja, odlučujemo u kišom okupanom Lienzu odmoriti i popiti kavu na impozantnom Schlossbergu, a potom gas do doma.
Sve što bih sada pokušao napisati umjesto zaključka uključivalo bi puke fraze a upućivalo čitatelje na to da se radi o nečemu vrijednome za vidjeti. Ionako tom prilikom puni dojmova od onog što smo vidjeli u danima koji su prethodili (npr. Hallstatt, Traunkirchen itd.) zaključujemo da, osim što se radi o pitanju ukusa, postoji malo građevina i predmeta koje su stvorili ljudi a koji se čovjeka mogu tako duboko i istinski dojmiti kao što su prirodne ljepote. Naravno, dopuštam i drugačija mišljenja, između ostalog i zato što posjet istima u pravilu uključuje i određenu fizičku aktivnost koju mnogi ljudi ne vole (pa ako je ovaj izlet po tome izuzetak, tim bolje po njega). Ne radi se o tako dalekoj destinaciji i toliko velikom trošku, a vrijedi, zaista vrijedi, jer osim toga što možeš upoznati nesvakidašnje ljepote, visine ljeti donose i toliko potrebno osvježenje.
Inače, za ljude željne tek bazičnog doživljaja Alpi i njihovih ljepota, preporučujem barem dvodnevni izlet turom Kranjska Gora-Vršič-Bovec-Mangrt-Kobarid, uz obavezan posjet i izvoru Soče i slapu Kozjaka, a sa mogućim udobnim a jeftinim spavanjem npr. u planinarskom domu u Lepeni (po mogućnosti i dvosatnim usponom barem do čarobnog Krnskog jezera). O tome možda više neki slijedeći put. Pozdrav svima!
p.s. Sada vidim da je slike okrenuo redoslijedom tako da je posljednju stavio prvu... kao nekakav Irreversible, što li :)))

12.02.2017. u 21:28 • 18 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.