vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 23.12.2016.

Opet oko Kraljičinog...



Bilo je dovoljno hodati sat vremena da se nakon tko zna koliko dana ugleda sunce. Klizavo i zaleđeno tlo posuto injem postaje sve svjetlije, dok mi kapi znoja probijaju kapu što sam je nabio do očiju. Nisam toliko zabrinut zbog toga što mi cipele na svakom desetom koraku otklizavaju unazad; uvjeravam se da će biti dovoljno vraćati se cestom; samo da dođem do sunca. Kroz zaleđeno granje nakon kakvih petnaest minuta nazire se blijeda točka, još nedovoljna da razmakne snažne oblake.
Danas me gore nije tjerala uobičajena borba sa samim sobom i vječitim pitanjem na početku - što mi je to trebalo, nego puka želja ugledati sunčevu svjetlost. Puno snažniji motiv, vjerujte.
Priča se nastavlja u podnožju stare kamene utvrde. Konačno, otkriva se zanosno plavetnilo, pa dok mi srce ludo lupa na vrhu brežuljka, osluškujem snažnu i dugo čekanu tišinu. Sklapam oči i prepuštam zrakama da mi griju hladne obraze.
Da biste shvatili zbog čega me to toliko razveselilo, snimio sam i ovu ravničarsku, sa smrznutim potokom na rubu šumarka.
Kažu da dolaze dani u kojim će se magla razići. Nisam ih mogao dočekati, morao sam danas poslije svega, barem na dva sata sam okušati sreću.
Blažena navika da mi gojzerice i štapovi uvijek budu u gepeku :)

23.12.2016. u 17:51 • 19 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se