vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 25.01.2018.

Brod

Brodovi bi trebali služiti za to da čovjek njima otputuje, ali do ovog se Broda putuje maglenom i ledenom ravnicom koja – kako jutro odmiče – počinje blistati i zasljepljivati svojom ljepotom. I dok pored nas promiču lugovi i strništa, letimo prema suncu zamišljeni i utonuli u svoje svakodnevne misli i obaveze. Osim što to podrazumijeva da kao normalno - zanemarujemo ljepote koje nas okružuju, šutnja i pospanost odjednom zavladaju vozilom koje jezdi kroz naoko jednoličan i zamoran krajolik ravnice. Krajičkom oka uočavam ptice grabljivice što sjede na stupovima ograda i – promatrajući čudne limene kutije što lete pored njih – vrebaju svoj plijen.

Kažu da ovaj dio zemlje postaje blatna pustara, u što se srećom ovaj puta nisam uvjerio. I dok ostatak ekipe slobodno vrijeme trati u kafiću u kojem od dima vidiš a od buke čuješ malo što oko sebe, po dobroj staroj navici činim ono što ne čini većina i odlazim na šetnju kroz hladno i sunčano jutro.

Srećom, vrlo brzo nabasao sam na staru tvrđavu nedaleko riječne obale, okruženu opkopima i nasipima i zaboravljenu u ovom ludom i užurbanom vremenu. Udišem ledeni zrak okupan sunčevom toplinom, vadim mobitel i snimam pod bujicom svjetla jedva gledajući u ono što je pred objektivom. Vreva grada polako nestaje, dok me obuzima spasonosna tišina koju povremeno para glasanje vrana ili lavež nedalekih pasa. Šum šljunka pod mojim nogama vodi me prema zidinama kroz nisku travu. Okrećem se oko sebe i udišem tu čudnu mješavinu spokoja i zaborava. Penjem se na nasip i gledam široku i hladnu rijeku, granicu koja odvaja ili spaja, kako se zalomi. Zadovoljan kratkom i neplaniranom avanturom, užurbano se, požurivan između dvaju fotografiranja pozivima družine, vraćam da vozila.

Da, zaista, do ovog je broda vrijedilo otputovati.

25.01.2018. u 19:51 • 16 KomentaraPrint#^

nedjelja, 07.01.2018.

Padova

U nedostatku drugih tema, ova me jugovina i toplina sjetila vrućih dana proteklog ljeta i dojmljive Padove koja tog vrelog dana kolovoza nije bila toliko nepodnošljivo vruća da ne bismo otrpjeli šetnju od nekoliko kilometara po centru. Ono što me veselilo, osim spasonosne svježine koja se u uskim uličicama zadržavala još i u ranim poslijepodnevnim satima, bila je i činjenica da – nasuprot recimo pretijesnoj Veroni – nema puno ljudi, iako se radilo o suboti prije Velike Gospe. Šetnja bazilikom i glavnim trgom bila je stoga opuštajuća i lijepa. Fotografije su slikane mobitelom a i dobrim dijelom narušene bujicom svjetla što je navirala sa nebeskog svoda i odvraćala prilično lijenog fotografa od traženja pogodnih kuteva i jasnijih obrisa. Čak niti kava u hladu stoljetna trijema neke lijepe zgrade nije bila naporna; dapače. Okrepljujući odmor od nekoliko sati nakon dugotrajne vožnje i prevaljivanja nekih valjda četiristotinjak kilometara.

07.01.2018. u 09:23 • 14 KomentaraPrint#^

srijeda, 20.12.2017.

Meglenjak

Negdje u rano proljeće prijatelj i ja smo jedne sunčane i za to doba prilično tople subote, nakon branja medvjeđeg luka, otkrili vrh Meglenjak što se uzdiže točno iznad same rijeke Krapine i njena utoka u Savu.
Prošle nedjelje, ne tako tople, ali dosta sunčane, odlučili smo nakon ručka ponoviti uspon, ali ovaj puta iz Podsuseda.
Pogled s vrha je ponovno bio očaravajući, a tišini i spokoju dodatnu notu davali su blijedi obrisi okolnih brda ui planina obavijenih maglama u dolini.
Putem smo zatekli raznih zanimljivosti. Jedna je od njih u Podsusedu, malo iznad dvorane Sutinskih Vrela, danas već prilično oronula bista Matije Gupca, velikog seljačkog vođe iz šesnaestog stoljeća. Također, ne propuštam prikazati niti meni do sada nepoznate, vrlo inventivne ukrase na grmlju oko jedne stare kućice, čijem vlasniku očito nimalo ne smeta nedostatak crnogorice u vlastitom vrtu.
Doma, kao mali prilog vrlo razvijenoj vege diskusiji na blogu, priredih juhu od hrena, kurkume, zaprške… koju su, unatoč hvaljenom okusu, valjda radi boje koju daje kurkuma - prozvali radioaktivnom (a možda stvarno potječe iz područja kraj neke nuklearke u Punjabu?). Nakon zdušno ispražnjene posude, prešlo se na krvavice, pole, kiselo zelje. Ali, tim tempom da ni najbrži fotograf ne bi bio dorastao tom zadatku.




20.12.2017. u 12:18 • 21 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.12.2017.

Ništa ljude tako snažno ne veže
kao zla što su ih jedni drugima počinili,
i ništa tako dosljedno, ustrajno i toplo ne grije
njihove krhke i već osušene duše
kao malen a stvaran pakao što ga zajedno godinama izgradiše.

Ništa, baš ništa.

Niti maštanja o nekoj navodno zasluženoj i zasebnoj sreći,
niti vrijeme što bi i najhrabrijeg jahača ustrašilo svojom okrutnošću i tijekom,
niti ljudi što oko njih umiru i nestaju u masama kroz dane i godine i ratove.

Ništa, baš ništa.

On je Njoj, pokorno i vjerno, s pjesmama o vedrini i suncu na usnama, zidao stranice te sjenovite i pljesnive nastambe
svojim teškim i tamnim nedjelima na koja je očima punim suza pristajala.

Ona je Njemu, sigurno i odano, podupirala baš svaki od novih zidova,
da nijedan ukoso ne završi nedosegnut stropom od čežnji i razočaranja
i da svaki pomno obložen, ispunjen i posvećen bude
Njenim oštrim i bolnim riječima o gubitku i besmislu.

Tako da svake večeri koja im je do kraja vremena Njihova suđena,
pored sveg prokletstva, čemera i patnje što negdje u kutu tih zidova čuče,
ako ne u svakom času, a ono barem pri nerijetkim susretima, dolascima i dogovorima što ih se dosljedno drže,

pronađu iznova istinski smisao
u svakom novom pogledu, dodiru ili riječi
što ih s punim posvećenjem, spokojem i sasvim neočekivanom radošću
jedno drugome često upute.

14.12.2017. u 16:55 • 15 KomentaraPrint#^

četvrtak, 07.12.2017.

Krivi su drugi

Priča mi prijatelj prije nekoliko dana: otišao u neki dućan; zimsko vrijeme, jakni i vesti nikada dosta; zagledao se u neku policu, premeće ključeve iz jednog džepa u drugi i u taj zao čas, zaleti se na njega gazda dućana i ravno šakom u glavu… „vrati to šta si ukrao…“ Sva sreća, prijatelj, iako za glavu viši, smiren i priseban čovjek, nije vratio udarac, a ukrao nije ništa već je sam sve svoje izvadio iz džepova na pult; pozvao je potom policiju, napravio se zapisnik; čak je prije dolaska policije gazda, kad je uvidio što je napravio, nudio da se ne zove policija, da će mu platiti naočale što ih je svinuo… ali kako da mu nakon svega povjeruje?… valjda će obojica dobiti prijavu na Prekršajni za remećenje reda i mira… kako je li, i priliči…

Par dana poslije, drugi prijatelj priča o događaju: ide na posao, svrati u pekaru po pecivo, gleda kako će izletjeti iz pekare u prvi bus; inače je čovjek, je li, malo slobodnijeg izgleda: duga kosa, brada, kasne šezdesete, dijete cvijeća, što ćeš :) … ali valjda to ne bi trebalo imati neke veze sa ovim što mu se desilo. Eto, na to uleće u pekaru neki tip i počne ga vrijeđati, „ti si lopov, ukrao si, prosjačio, znam ja tebe dobro…“ itd isl. Prijatelj ga umiruje, veli da se gospodin sigurno zabunio, govori mu na glas gdje radi; ovaj ne odustaje i prijatelj smireno izbjegava bilo kakav sukob, inzistira da odu u zgradu policije udaljenu par metara… putem konačno dođu i na to da znaju tajnika u toj ustanovi gdje moj prijatelj radi.. pa ovaj tip, koji ga optužuje, veli odjednom da on baš i ne vidi dobro… i tako nakon par minuta odlaze iz policije… vratili im osobne i poslali dalje… valjda će i oni dobiti prekršajnu prijavu, da se sve stavi ad acta…

A tog mog prijatelja, tko zna da li i zbog njegova izgleda, hoće nevolja… prije par godina vozi se čovjek biciklom, udario tempo nakon duga puta, stižu ga prve kapi kiše, a odjednom za njime iz nekog dvorišta istrči jedan čiča i viče „ukrao si mi šoder, vrati mi šoder“; ovaj gleda u čudu i ne vjeruje, pa gdje mi je taj šoder, sve da sam ga i ukrao, pa jesam li njime džepove na kupaćima napunio?… Zaprijeti i njemu policijom a ovaj odustane odmah na prvu… zapravo – što je najbolje – poslije se nas dvojica nakon druge pive zezali da gdje je ovaj njega našao sa šoderom kad u životu nije premetnuo dvije lopate šodera :)

I sam sam, posredno, prije koju godinu imao takav slučaj; čekao sam pred nekom zgradom i pri tome pumpao gumu na biciklu, pa kako se ventil malo svinuo, a ja ne budi lijen, izvadio iz bisaga i kliješta i malo majstorisao oko toga… eto, za par dana veli mi osoba koju sam čekao „znaš ti da je u zgradi pala optužba kako si – dok si mene čekao – pokvario bravu na ulaznim vratima u zgradu i da ja to moram popraviti…“ a ja od brave bio deset metara, nisam je ni vidio, ni zvonio na portafon, već zvrckao na sms… za ne povjerovati…

Sad bismo mogli lamentirati o otuđenosti od svega dobrog pomalo, ili o metastaziranju paranoje kao posljedici nefunkcioniranja institucija ili o ne znam čemu još… ali gledam neki dan odličan film Andreja Zvjaginceva „Loveless“… nakon remek djela „Povratka“ i dobre „Elene“ već se u sjajnom „Leviathanu“ prije koju godinu jasno vidio taj njegov stav: nema zajednice koja može funkcionirati u pravcu dobra, ako ne postoji svjetlo i vrlina u pojedincima.

Ja tu zapravo nemam ništa drugog dodati, a ako tko drugi ima – slobodno, izvolite, dobrodošli.
I još: pozdrav. I najte kaj zameriti.

07.12.2017. u 18:00 • 27 KomentaraPrint#^

nedjelja, 19.11.2017.

Otkada znam za sebe, navijam za Pjesnike iz Kranjčevićeve. Nema tu pomoći, djed me odveo na Famos 1973. i tu sam se zarazio; nisam pitao ni tko ni kako ni zašto; taj sam osjećaj vidio poslije samo kod Hornbya: odvedu te na tribinu, ugledaš neke tamo svoje Topnike i gotovo je. Nogomet je jedna sporedna, banalna, prizemna i trivijalna stvar, bez daljnjeg. Ali moram ovo napisati, jer nogomet je u mom životu dao nemali broj trenutaka ne samo radosti nego i osjećaja uzvišenosti u porazu, pa i trenutaka u kojim sam uviđao plemenitost i velikodušnost ljudi. Pri tome u manjem broju slučajeva mislim na trofeje, medalje, uspjehe i euforije; ono što gradi svakodnevicu u veće broju slučajeva su porazi, potonuća, tmine i neizvjesnosti. A biti snažan u takvim trenucima, to nije mala stvar.

Da, da; današnji nogomet je tek goli posao, i klubovi propadaju jer su uprave nesposobne voditi ih; i tako to mora biti kada je nešto izabrano, legitimno i transparentno, kako se to danas voli reći i napisati – pa neka i bude; a nekakav prašnjavi, stari i zaboravljeni koncept u kojem bi neki grad morao imati svoj klub i svog mezimca, to više ne postoji osim u usijanim glavama nas par sanjara; to su sve puste i maglene tlapnje i izmišljotine za koje nitko više ne želi dati ni prebijene pare, a prvi su tu igrači kojima se živo fućka za bilo što osim love.

Ali, to sve svakako je razlog da želim i ovdje objaviti nešto što se tiče Zagreba i propasti kluba koja je gotovo pa neminovna.

Ne možemo ništa učiniti, a znamo da niti ljudi koji bi bili voljni i sposobni nešto učiniti pa makar i za nikakve pare, ne mogu jer neće biti pušteni ni blizu. Zapravo, kako se paranoja širi našim društvom, već par godina pokatkad uviđam i sam da sve to ne može biti slučajno i da je stvarno konačni cilj zavjere prodaja atraktivnog terena i gradnja nekog shopping citya, a klub neka utrne ili neka životari ako baš mora.

Zavjera, da - zavjera, kao što je u legendarnome Blek Steni naslov epizode znao biti "Zavera ćutanja"; tako i sada nitko ništa ne poduzima niti smije poduzeti; svi šute, a Bostonske čajanke ili najmanjeg znaka otpora niti na vidiku. ako si ispao iz prve u treću ligu, treba li boljeg argumenta za nesposobnost? Pa onda, ako ga se ne prihvati, kako je jedan Dražan Jerković napravio 1982., onda ne znam što bi ostanak i propast bili nego… namjera?

Argument za postojanje kluba nije zapravo neka slavna prošlost, jer primjerice mom klincu kao argument da bi navijao za Cibonu ne može danas biti činjenica da je prije trideset godina neki tamo Dražen igrao kao u transu. Ali argument za uzbunu mora biti činjenica da je klub srušen namjerno ili barem krajnjim nemarom. Za skupštinu se odavna nije čulo, nitko ne kontrolira poslovanje, a najmanje grad koji je sve u ruke predao jednom čovjeku; igrači odlaze jer ih se ne plaća i na kraju igraju djeca koja su ove jeseni ubačena u vatru i blato treće lige ravno iz juniora i jedan jedini vitez koji im čuva leđa pred golom i dirigira tim čudnim orkestrom što baulja, vitez Jura.

Pri tome, često ponavljam, uopće nije važno to što smo nekada bili prvi ili što je, ne znam, nakon Vidukinog gola petom u kupu 97 odigrano valjda najbolje poluvrijeme s igračem manje u povijesti kluba, nego je važno imati društvenu tvorevinu u kojoj postoje budućnost i vizija (jer, nije li to zapravo svrha svake društvene tvorevine); u kojem je propulzivnost kadra temeljena na sposobnosti - ne samo moguća nego i poželjna kao način postojanja, kako je i bilo u godinama prije toga. Jer kad smo primjerice u ranim osamdesetima prošlog stoljeća ispali u trećeligaški rang, nikome ni na kraj pameti nije bilo to da bi se klub ugasio, već je odmah istog ljeta krenula borba sposobnih i voljnih za povratak koja je trajala nevjerojatnih sedam godina, ali je iz današnje perspektive bila gotovo pa mitska; toliko da čovjek unatoč tih svih silnih gubitaka i poraza poželi optutovati u vremenu i stati na istok zaslijepljen kasnim popodnevnim suncem nad uspavanom Trešnjevkom, u času kada Komorski i Putanec objašnjavaju Deleviću što je sve propustio suditi protiv Bačke Palanke ili kada pobjedom nad Zadrom 3:0 ulazimo u drugu ligu ili kada Napredak iz Kruševca u vruće ljeto devedeseto pobjeđuje 0:1, ili kad Vulićev projektil na Dan državnosti prolazi ispod Žitnjaka… Još tada znali smo da je taj klub samo prikaza, jer kako ćeš biti prvak kada cijela svečana loža skače na gostujući pogodak… ali kome je to bilo važno; nikada taj klub i nije bio predviđen za to da bude prvak i najbolji; lijepo ga je još pokojni Tenžera okrstio kao Hamleta u bijelom. Ono što pak nabrojane trenutke razlikuje od ovih sada jest to da smo tada znali kako i koliko srčano će se već u slijedećem kolu ginuti za bodove, pa ako trenutno stanje i nije bajno, naći će se već neki tamo brkati Ilija koji će tek stasale drčne klince posjesti na klupu protiv Osijeka u prvom poluvremenu jedne kišne i hladne ožujske nedjelje, da tamo grizu nokte i kao pušteni s lanca uđu u nastavku obaviti posao. IIi, još jedno sjećanje: bilo je kasno ljeto 2013., na klupi je još sjedio Lokica bez Mede, tek smo počeli put po trnju druge lige, gostuje Cibalia i lagano se gubi, čuje se podrška gostima sa istoka, psuješ u sebi to da smo svi prefini i nikad u ovoj ulici nije bilo ni grama domaćinskog pritiska; na rubu zapada deset kakti domaćih navijača koji su u međuvremenu nestali - povremeno nešto viče, a onda odjednom, sa dna tribine, krene Bes Abdurahimi u natikačama i bermudama sa mobom u ruci prema loži, preskače redove, mora proći po mome redu i ja mu se izmaknem u stranu da prođe, a dečko pristojno veli - "hvala"!

Pazi, on, Bes, zvijezda momčadi protekle sezone, odlazi u Izrael ili Belgiju, pljušte ponude i transferi u desetinama tisuća eura, sutra je subota i zadnji dan prijelaznog roka, predsjednik pjeva na mob iz lože, a Bes ima toliko pristojnosti, kućnog odgoja i reda da jednom luzeru u kariranoj košulji sa zabrinutim pogledom prema semaforu kao što sam ja veli "hvala" kad mu se izmakne na tribini... eto, to je bio Zagreb kojeg više nema, ili se sakrio negdje duboko, u tami, u paučini Dragaševe kuglane i birtije, tamo gdje ono sunce nikada ne dopre od visokih Agrokorovih i drugih tornjeva po nekom izgubljenom i dalekom gradu u kojem si odrastao, nego moraš protrljati oči i dobro se zagledati da bi vidio to što te zanima, ako toga još uopće negdje i ima.

I najtragičnije od svega, kada ovih godina odem jednom ili dvaput godišnje na taj maskenbal i vidim ovu dječicu u bijelim majicama sa crvenim grbom, ne mogu reći da je taj osjećaj u igri i na tribini potpuno nestao, ali se zakukuljio, odrvenio, zatomio toliko da se svjetlo na kraju tunela ne vidi. Pa mi fali onaj dedek sa štokrlom sa dna istoka koji je iz žablje perspektive dok smo tukli Orijent a gubili od Šparte iz Belog Manastira ili Mladosti iz Petrinje znao duboko izdahnuti i reći da bu ih na kraju vrag odnesel.

I onda se, ne znam ni sam kako i zašto, tješim da je i ovakvo životarenje bolje od situacije u kojoj imaš samo sjećanja. Ovako si živi mrtvac, a onako si duh.

19.11.2017. u 12:20 • 16 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.11.2017.

Svitanje

02.11.2017. u 17:37 • 17 KomentaraPrint#^

četvrtak, 26.10.2017.

Nekoliko jesenskih

Teško je oduprijeti se ljepoti ove tople i ugodne jeseni, pa - eto i moga skromnog priloga na blogu. Ako nekome uspijem prenijeti bar djelić spokoja, zadovoljstva, bogatstva koje su mi pružala mjesta na kojima sam ovo snimao, bit ću sretan :)

26.10.2017. u 18:51 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 23.10.2017.

Belec



Nekima će ovo biti lijepo, nekima ne; neke će podsjećati na bogatstvo i sjaj, a neke očaravati ljepotom i bogatstvom. Mene iskreno veseli pomisao na ugodno popodne jedne nedjelje u Zagorju, kada se sunce razgalilo nakon kiše. Druge ćemo godine nastojati uhvatiti termin kada se u crkvi održava kakav koncert u sklopu Varaždinskih baroknih večeri. Inače, Župna crkva sv. Marije Snježne u Belcu blizu Zlatara smatra se draguljem baroka u našoj zemlji, iako je – što je zanimljivo – izgrađena u 17. st. u gotičkom stilu, da bi kasnijim promjenama u 18. st. postala to što jest nakon oslikavanja unutrašnjosti i izgradnje pet oltara. Pa, ako vas posjet crkvi ne oduševi kao što je svaki put autora ovih fotografija i redaka, teško da – ako pogodite sunčan dan kao mi – neće tišina i ljepota zagorskih brega.

23.10.2017. u 10:34 • 14 KomentaraPrint#^

petak, 22.09.2017.

Vintgar

22.09.2017. u 08:01 • 16 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se