vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 25.04.2017.

Telč

Telč, gradić u južnoj Češkoj, nije tako daleko od granice sa Austrijom: u dolini rijeke Jihlave. Prijatelj kojem, kad je merak i ljepota u pitanju, beskrajno vjerujem, načuvši da odlazimo u te krajeve, preporučio mi je kao obavezno skretanje s puta za Brno. Srećom, na Garminu imam izabranu varijantu najkraćih puteva, pa me ponekad znade i sam po sebi izbaciti sa autoputa, tako da se moraš zaputiti cestom koju sigurno nikada ne bi otkrio.

I tako, prolazeći već iza Stockeraua, a potom i Chvalovica, kroz sela u kojima gledaš kada će se iza ugla pojaviti Pavek i Otik noseći torbe s gablecom i hvatajući korak; krateći put između oblih travnatih brežuljaka kroz tihe doline pokrivene gustim tamnim šumama, eto nas u Telču.

Vrijeme ispočetka i nije bilo toliko vedro; tmurni oblaci prijetili su kišom koja nas je pratila još tamo negdje od Beča do granice (zamiljivo – baš na istom tom dijelu kišilo je i na povratku nekoliko dana kasnije), a vjetar se iskreno trudio podsjetiti na to da je ljeto još jako daleko. No, već prvi koraci mostićem prema središtu grada tjeraju sve nedaće u zaborav i usmjeravaju oči k ljepotama prirode i starim, stamenim građevinama.

Poznati glavni trg uređenih pročelja zgrada zaista je pravi doživljaj. Eto i sunca, koje nas grije i obećava barem brzu kavu u slavnom okružju. Moj prijatelj niti ovaj put nije pogriješio!

Dosta je kilometara iza nas, a još nemali broj do Brna. Večer je već blizu, a s njom i tmurni oblaci; u Češkoj je sutradan praznik, tako da su gužve na autoputu neminovne. Srećom, imam taj izbor na Garminu, koji i opet spašava stvar... Zbogom, predivni Telč!


25.04.2017. u 17:40 • 6 KomentaraPrint#^

srijeda, 12.04.2017.

Kroz Bosnu do Dalmacije




Naslov vuče na neku stratešku vojnu zavrzlamu; ali naravno, radi se o jednom sad već i prilično davnom petku koji smo odlučili provesti na kotačima, pa u stalno morsko odredište u sjevernoj Dalmaciji otići umjesto najkraćom rutom preko Like, vozeći se kao kuferi betonskom pistom – dosta zaobilaznim putem. Kao moguće rješenje za najavljena poskupljenja cestarina, mogu preporučiti taj koncept. Nakon vrelih ravnica na ulazu u Slavoniju i skretanja preko Save udesno prema Banjoj Luci (koju smo taj puta odlučili preskočiti, u ime davnih opjevanih ljepota i uspomena koje nismo željeli dirati) našli smo se tog kasnog ljetnog jutra u legendarnom kanjonu Vrbasa.

Moj je problem što sam netom, tjedan dana prije toga pasao oči penjući se prema julijskim vrhovima na divnoj Soči :), pa nisam gledajući u dolinu ove snažne i uspjenjene rijeke mogao izbjeći usporedbe s alpskom ljepoticom.

Nakon dolaska u Jajce i dojmljive šetnje lijepim gradom, naglašavam da je kriterij odlaska na – treba li reći – roštilj, bio pronalaženje birtije s mnoštvom kamiona na parkingu (i naravno, kriterij nije zakazao).

Po prolasku kroz Bugojno i Vakuf, a potom i po dosta napornoj vožnji do Kupresa, uz kavu u Livnu i prolazak uz lijepo Buško jezero (naravno, to su slike iz moje glave, a ne mobitela, kako smo već negdje dolje apsolvirali) ostalo je prošetati Triljem uz lijepu rijeku Cetinu (slika s mosta). Tamo smo jedne druge, novije zgode jeli nezaboravne puževe na maslacu i čudnu, a sjajnu kombinaciju sarme na temeljcu od graha; čini mi se da se restoran zvao Lovac, a cilj izleta bili su tada izvori Graba i Rude (mislim da su slike negdje dolje, prošlog ljeta stavljene).

Ovu, predmetnu putešestviju ostalo je dovršiti kao turu od nekih šestotinjak kilometara uz zalazak sunca na moru.

Pa kad bolje razmislim, na kraju dana, valjalo je pomučiti se i uz bol u nogama kao da si forsirao neku bosansku rijeku odmarati ih u moru uz šum valova. Razlika u novcu i nije tako drastična (kada se zbroje i oduzmu sve cestarine i cijene benzina) a dojam – neponovljiv.

Konačno, sjećam se da me još davne dvijeipete žena znala za vrijeme godišnjih pitati – pa što toliko forsiraš te izlete, planine, putovanja. Godina je bilo puno manje, benzin duplo jefitniji, auto noviji… ne znam što je trebalo čekati. Da opet ne daj Bože zarati? :)

12.04.2017. u 11:33 • 13 KomentaraPrint#^

nedjelja, 09.04.2017.

Zbogom i hvala, gospon Fulir

Znam, znam, igrao je u puno stotina predstava i filmova na svjetskom nivou, od kojih sam na svoju sramotu gledao tek nekoliko. Valjalo bi ga vjerojatno pamtiti po Rondu, Zastavama ili možda Klopki, ali ne mogu, bar - ne na prvu. On i Franjo u kombinaciji su mi besmrtni, jer kad pomislim na svoje djetinjstvo, to su te neke Golikove, Tošine, Britvićeve slike, riječi, tonovi. Svijet koji je davno i naprasno otišao iz stvarnosti a kojeg još samo ti davni ljudi mogu na tren vratiti.

09.04.2017. u 06:33 • 10 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 03.04.2017.

Susedgrad



Mjesto na važnom raskrižju puteva koji iz Zagreba vode prema sjeveru odnosno zapadu krije negdje u visini staze s lijepim vidicima, a i jedan stari i razrušeni grad. Pad kojim se glavni hrbat Medvednice ruši prema rijeci Savi prilično je strm, pogodan za dobre vidikovce, a o tome svjedoči i činjenica da prometnica koja vodi uz Podsused prolazi dijelom i tunelom.
Kada se od sportske dvorane Sutinska vrela krene preko potoka, putem nakon nekoliko zavoja penjemo se do napuštene zgrade bivšeg planinarskog doma, koji se zapravo nalazi iznad samog tunela. Da, ovo je mjesto nekada bilo popularno izletište Zagrepčana i to u tolikoj mjeri da je sagrađen čak i planinarski dom. Zgrada je danas napuštena i devastirana, a i dio nadstrešnice nad terasom nije baš siguran za približavanje. U ova današnja vremena prilično je čudno zateći na takvom mjestu, toliko blizu civilizacije, nešto što je planinarski dom; ali nekada je očito Susedgrad bio udaljen i teže dostupan, a i njegov položaj na ishodištu puteva prema Kamenim Svatovima ili na drugu stranu prema Bizeku i Glavici, davao je mogućnost većeg broja posjetitelja.
Vidici su sada već djelomično zaklonjeni šumom, ali još uvijek pružaju se sve do Samoborskog gorja, Strahinjčice i Ivančice.
Stari grad podsjeća na neka davna vremena, bitke i stanovnike kojih nema. Okružen je opkopima i u velikom dijelu obrastao bršljanom, a sjeverno od njega vodi put M1 kojim se pridružujemo glavnoj obilaznici po Medvednici; stazi koja od Podsuseda vodi sve tamo do Lipe i Laza.
Ovaj izlet pogodan je za neke trenutke u kojima nemamo mnogo vremena, ali imamo volje za istraživanjem i doticajem neobičnog, starinskog i zaboravljenog. Primjerice, put koji dalje cestom vodi prema Meglenjaku, po izgledu par kuća uz njega, vinograda, trsova i voćnjaka, kao da nas odvodi u neke kasne tridesete godine prošlog stoljeća.
No, to je već priča koja zahtijeva više vremena...

03.04.2017. u 09:17 • 11 KomentaraPrint#^

nedjelja, 26.03.2017.

Dubrovnik u magli



Kažu neki dan, Dubrovnik u magli, rijetka pojava, ponekad u proljeće.

E pa onda sam imao vrašku sreću kada sam drugi put u životu – kako već rijetko nailazim do Dubrovnika – tamo negdje u travnju 2011. naišao i na maglu. Predivno proljetno popodne sa sanjivim vizurama stoljetnog grada ni na moru, ni na kopnu. Iako sam takav da me u pravilu više privlače prirodne ljepote, bio je to doživljaj kojeg se ne možeš ne sjećati čitav život. U spokoju me, nakon silaska u Grad, podržao čak i neki golub koji je, očito shvaćajući da moje namjere nisu toliko loše, spremno pristao pozirati.

Dakle, negdje u lipnju, kada još ne bude prevruće, planiram skoknuti do Mljeta, pa će me put možda ponovno odvesti i do prelijepog Grada; teško da ću ga tada moći promatrati u magli, ali ova jedna kava s pogledom na zidine okovane oblacima, skrivena na terasi ograđenoj čempresima, ostat će mi u sjećanju dok pamtim; ne bi bilo loše to sjećanje osvježiti nekom novom šetnjom…

26.03.2017. u 20:28 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 20.03.2017.

Cres



Prekapajući po starim fotografijama, pronašao sam slike s jednog davnog i – nevjerojatno – jednodnevnog izleta na Cres. Kako i zašto, ne pitajte puno; nekima se nije spavalo po planinarskim domovima na Lošinju, nekima se žurilo kući; ali u dvadesetak sati (ah, mladosti… a nisam baš niti siguran da je autoput bio od-do) uspjeli smo vidjeti, osjetiti, doživjeti barem djeliće Cresa, Lubenica, Osora, Valuna, Belog… Naravno da će svatko imalo sumnjičav reći da to nije dosta niti za jedno od tih mjesta, no nekako mi se nakon tih svih godina, kako razmišljam o domaćim otocima, Cres uvukao pod kožu (što bi značilo ili da sam ga barem djelićem doživio duboko i istinski, ili da me iz podsvijesti zove na ponovni posjet, ili oboje) Tako mi se često vrate uspomene na snažno, tek površinski mirno i tamno more što valja u poluzatvorenim očima i nosnicama na trajektu s Valbiske neposredno iza svitanja; fascinantan portal creske katedrale u hladu stoljetnih uličica ili pak nezaboravnu vizuru mitskih i tajanstvenih Lubenica, u kojima sam čak uspio kupiti i neko prekrasno crno vino od jednog starog djede koji ga je točio ravno iz bačve… Bio je kasni rujan (naravno, nije bilo vremena za spuštanje na lubeničku plažu); vrijeme kao stvoreno za šetanja i lutanja a dovoljno toplo i za kupanja na valunskoj plaži ili večeru na otvorenom u sjajnom malom restorančiću uz samu obalu u Valunu… Pitate, a gdje su sve te slike?… Pa, eto – u meni; nije mi na pamet padalo slikati dok sam to doživljavao, a nekako mi zbog toga sada baš i nije previše žao, jer sada mogu, kao nekakav grintav starčić – pričati priče… nadajući se da ću nekoga dobre volje, a možda čak i sebe, potaknuti na kakav ranoproljetni skok prema jugu :)

20.03.2017. u 20:13 • 23 KomentaraPrint#^

subota, 11.03.2017.

Iznad Jarka



Kada se iz Jarka (ulica koja se odvaja na raskrižju ceste za Bistru, Zagorje i Zaprešić) krene uzbrdo, smjer valjda istok-jugoistok (glavni orijentir odličan stari restoran Nirvana gdje sam čini mi se još prošlog ljeta jeo sjajnu zagorsku juhu za malo para!), prvo asfaltom, potom makadamom, a ako vam se dade tražiti prečice, bome i kozjim stazama, pa konačno i po pravom planinarskom putu M1 (tzv. transverzala) - prije ili kasnije, hvatajući hrbat, doći ćete do mjesta s predivnim vidicima na Samoborsko gorje, Zagorje i zapadni dio Zagreba. Našu družinu na ove puteve ljepote odvela je u stvari želja za branjem medvjeđeg luka, što je iz priloženih slika vidljivo. Neću ništa više napisati osim: morate probati (važi i za luk). Sjesti, šutjeti, slušati vjetar u travkama i uživati.

11.03.2017. u 17:58 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 27.02.2017.

Poznato ili nepoznato



Ma koliko ga od toga odvraćali, čovjek u pravilu teži novom i nepoznatom, tražeći vječno smisao u svemu što ga okružuje i što radi.



Ipak, ponekad nije loše vraćati se na stara i provjerena mjesta, koja smo toliko puta obišli i u kojima nam je svaka stopa poznata i mnogo puta viđena. Stalnost daje sigurnost, predvidivost i smirenost, a to su stvari koje su mnogima danas teško dostižne. Noge ulaze u stare tragove, a lice miluju isti povjetarci i sunca koja trepere kroz krošnje. Nema nepoznatih sjena i prijetnji, neugodnih događaja i neizvjesnosti, razočaranja i suza.



No, zapravo, staro nije novo samo zato što ne možeš dvaput stati u istu rijeku, nego i zato što su promjene do te mjere utjecale na tebe da je neumitno i pitanje vlastita identiteta.


Često se sjetim čini mi se Andrićeve mudre misli koja zbori o tome kako bez aktivnih ljudi svijet ne bi bio moguć, ali bez pasivnih - ne bi bio izdrživ.

27.02.2017. u 10:46 • 19 KomentaraPrint#^

nedjelja, 12.02.2017.

Pored Glossglocknera



Tmurno i hladno vrijeme vratilo mi je sjećanja na jedan ne tako davni izlet (naravno, ne jednodnevni) koji je u stvari predstavljao povratak iz okolice Salzburga sa četverodnevnih ljetnih praznika kući. Rano jutro dočekalo nas je tmurno i oblačno u Zell am Seeu, mjestašcu sa predivnim jezerom okruženim visokim i tamnim brdima. Putujemo preko – kažu – najljepše planinske ceste u ovom dijelu Europe (Dolomite jedva da sam privirio, pa ne znam), koja vodi na jug preko prijevoja koji se pruža uz Glossglockner, glasoviti vrh i dalje vodi prema Heiligenblutu i Lienzu, pa potom uz dolinu Drave prema Sloveniji.
Ime ceste je Hochalpinenstrasse i čini mi se da vožnja automobilom košta tridesetak eura, ali vjerujte da se svaki cent isplati. Već oko deset sati pojavljuje se sunce koje nas prati cijelim putem. Što se više uspinjemo, otvaraju se nezamislivi vidici, a uz cestu se nalaze i brojni mali muzeji (prirodoslovni, muzej o gradnji ceste između dva svjetska rata, povijesni…) pa je stvar koncipirana tako da zaustavljanje uključuje i polusatnu šetnju muzejem, što je sve uključeno u cijenu karte.
Nakon najviše kavice u životu na prijevoju koji, čini mi se, nosi ime Edelwiess Zugspitze (mislim da sam grah na Prehodavcima pod Triglavom pojeo na nižoj visini), odustajemo od šetnje radi vremenske stiske i odlučujemo umjesto toga posjetiti i vidikovac pored najbližeg nam ledenjaka Pasterze (ispod samog vrha), od kojeg – kao što vidite – nije ostalo mnogo više od gomile blata, leda i šljunka, jer ipak se radi o kolovozu. Kratka šetnja dovodi nas do mjesta sa kojeg vidik puca na sam vrh i ledenjak ispod njega. Jedinstven doživljaj iskonske, okrutne i netaknute prirode i spokoja, čim se čovjek malo odmakne od prometnice.
Cesta se potom spušta u svetište Heiligenblut poznato po lijepoj crkvi, a put nas nakon odmora i male okrepe vodi dalje preko predivnog gradića Lienza, važnog raskrižja u kojem put prema jugu vodi u Italiju, dok mi moramo ulijevo na istok dolinom Drave prema Karavankama. Obzirom na to da je pred nama još dosta kilometara i većinom noćna vožnja, odlučujemo u kišom okupanom Lienzu odmoriti i popiti kavu na impozantnom Schlossbergu, a potom gas do doma.
Sve što bih sada pokušao napisati umjesto zaključka uključivalo bi puke fraze a upućivalo čitatelje na to da se radi o nečemu vrijednome za vidjeti. Ionako tom prilikom puni dojmova od onog što smo vidjeli u danima koji su prethodili (npr. Hallstatt, Traunkirchen itd.) zaključujemo da, osim što se radi o pitanju ukusa, postoji malo građevina i predmeta koje su stvorili ljudi a koji se čovjeka mogu tako duboko i istinski dojmiti kao što su prirodne ljepote. Naravno, dopuštam i drugačija mišljenja, između ostalog i zato što posjet istima u pravilu uključuje i određenu fizičku aktivnost koju mnogi ljudi ne vole (pa ako je ovaj izlet po tome izuzetak, tim bolje po njega). Ne radi se o tako dalekoj destinaciji i toliko velikom trošku, a vrijedi, zaista vrijedi, jer osim toga što možeš upoznati nesvakidašnje ljepote, visine ljeti donose i toliko potrebno osvježenje.
Inače, za ljude željne tek bazičnog doživljaja Alpi i njihovih ljepota, preporučujem barem dvodnevni izlet turom Kranjska Gora-Vršič-Bovec-Mangrt-Kobarid, uz obavezan posjet i izvoru Soče i slapu Kozjaka, a sa mogućim udobnim a jeftinim spavanjem npr. u planinarskom domu u Lepeni (po mogućnosti i dvosatnim usponom barem do čarobnog Krnskog jezera). O tome možda više neki slijedeći put. Pozdrav svima!
p.s. Sada vidim da je slike okrenuo redoslijedom tako da je posljednju stavio prvu... kao nekakav Irreversible, što li :)))

12.02.2017. u 21:28 • 18 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 30.01.2017.

Pjesnici

Pjesnici? Čudan, besprizoran soj.
Tmurni il' vedri, cvrčci su čisti.
Dobra će od njih malogdje biti
kad im se stihove ne da gristi,

zalagat', korist bar slabu naći.
Ma to su vam, ljudi - niškoristi.
Istinu, kažu, traže; ljepotu,
ljubav. Ne-radnici, svi su isti!

Čudno je samo zašto na kraju
suza poteče, vrela od stida
kad svakom smrt već zublju upali

pa čak i onim' što sigurno znaju.
A smisla nema ni tu, podno zida
premda su stalno o njemu sve znali.

30.01.2017. u 07:48 • 14 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se