vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

četvrtak, 07.06.2018.

Obvezna večernja toaleta

07.06.2018. u 11:15 • 19 KomentaraPrint#^

petak, 01.06.2018.

Samobor i Cerinski vir



Naša je potreba za prirodom nezatomljiva i snažna. Priroda je izvor snage, spokoja, radosti koje se u tebe pretaču u času u kojem si voljan i sposoban prepustiti se zaboravu briga i nevolja i disati s njom kao jedno. Makar na trenutak, nevažnim postaju i vrijeme i svi naši prioriteti, pa osjećaj punine i veselja nesmetano zavlada čovjekom.
Jednog takvog dana odlučili smo bez posebna cilja i smisla nekoliko sati, kao u dobra stara vremena, lunjati Samoborom i okolicom nakon obavljanja nekih poslova u blizini. Poslije okrepljujuće šetnje uz potok Vugrinšćak, pada odluka - popeti se do Starog grada. Dan je bio vruć ali ne još toliko sparan, a posjetitelja vrlo malo.
Uspon od livade sa bazenom je kratak ali strm, pa ne preporučam sandale; tenisice će biti dovoljne. Moguće je doći i gornjim putem od Anindola (do kojeg je pak moguće doći od glavnog gradskog trga putem ponad groblja i crkve) koji je na nekim mjestima prilično uzak i vodi zapravo u izohipsi nad povećom pumskom strminom, pa se nakon posjeta Gradu spustiti do livade i vratiti donjim putem do muzeja i glavnog gradskog trga. Tko ima vremena, može na Anindolu produžiti petnaestak minuta i do razgledne piramide koja se nalazi na označenom planinarskom putu prema Okiću. Poseban gušt je popiti kavicu na mostiću preko Gradne u kafiću koji se nalazi uz navedeni „donji“ put, zapravo dijelom asfaltiranu šetnicu uz potok Gradnu, kojom se kroz desetak minuta stiže od livade Vugrinšćak do središta Samobora.
Samobor je u stvari mitsko izletište Zagrepčana u kojeg smo još kao klinci odlazili na kremšnite, da bi nam mladost, kao u onoj pjesmi, prolazila na putu kraj kapele Svete Ane, drapajući gojze prema Okiću i Oštrcu ili nazad. Sada, kada nas zadovoljavaju i obična lutanja u dvoje, koja kakti pomažu u održavanju neke bazične kondicije, dovoljan je i opisani krug u kojem poseban užitak predstavlja pogled sa Starog grada i osvježenje vodom u podnožju.
Potaknuti ljepotom ovog izleta, odlučili smo (budući sam nekoliko dana prije izguglao da u Samoborskom gorju postoji relativno novi planinarski dom kraj Cerinskog vira kojeg, orijentirani na stare i poznate točke, još nismo vidjeli) posjetiti i to mjesto.
Vozeći se prema Smerovišću i legendarnoj gostionici Dumić, naviru uspomene. Ostavljamo auto na raskrižju puteva (desno Slani dol, lijevo Veliki dol, ravno Šoićeva i naš odvojak prema Cerini) i hodamo možda kilometar asfaltom uzbrdo cestom prema selu Cerina, gdje na oštrom desnom zavoju po markaciji skrećemo ulijevo na put prema domu i slapu. Dalje nas makadam od nekih desetak minuta vodi blagom uzbrdicom do planinarskog doma, koji ima predivan plato okrenut prema zapadu sa pogledom na okolne šumovite brege, što obećava ljepotu za vedrijih ali hladnijih dana, ali u nedostatku hlada ljeti, brzo bježimo spuštajući se prema slapu Cerinski vir.
Dom je, inače, koliko sam vidio na internetu, uredilo i sagradilo Planinarsko društvo Sv. Patrika iz Samobora zajedno sa udrugom Ekosspiritus, od dvjesto godina stare seoske kuće.
Puteljkom kroz hlad, pa potom osunčanom livadom, za desetak minuta stižemo do potoka, a za još pet do deset minuta puta nas dovodi do samog slapa. Pun je vode od nedavnih kiša pa je prizor sjajan.
Ovo je posebno preporuka za lijepe jesenske dane u kojima se branje kestena kod Velikog Dola (susjedno brdo, a isto ishodište) lako može spojiti sa ovakvom šetnjicom.
Na kraju, kao kruna ljepote, vraćajući se prema domu, nalazimo u šumi na nekoliko povelikih ljetnih vrganja za finu večeru.
Obaveze zovu dalje pa onemogućuju dulje zadržavanje i hodanje, ali opisani doživljaji potvrđuju moje sveto pravilo da se gojzerice uvijek voze u gepeku, za svaki slučaj. A doteći će sigurno uskoro i takav slučaj u kojeg će se ponovno uklopiti ovo lijepo mjestašce.

01.06.2018. u 08:01 • 16 KomentaraPrint#^

utorak, 22.05.2018.

Smrt u šetnji koncertnom dvoranom



Ove zime, još dok je bila mlada, dosadna i prilično topla, otišao sam na koncert proslavljenog pijanista i orkestra u koncertnu dvoranu. Uz uobičajenu paradu kiča i malograđanštine, nastojeći uvidjeti da se većinom ipak radi o ljudima koji iskreno žele uživati u glazbi, iz takvih snenih i razbacanih misli prenuo me trenutak u kojem sam ugledao barda jedne struke, za kojeg se već tada obilato pisalo da boluje od smrtonosne bolesti, kako mučne i teške trenutke bolovanja nastoji prikratiti uživanjem u ovom događaju. Je li se tu radilo o pokazivanju moći ili istinskom užitku, za ovu je priču – vidjet ćete – potpuno nevažno. Na njegovu se licu, unatoč činjenici da se pojavio na tom mjestu, svečano i prilično obučen, odvraćajući jedva primjetnim kimanjem glavom na mnogobrojne usputne pozdrave, u pratnji mlađahnog i lijepog svijeta, mogao jasno očitati trzaj straha, boli i patnje, za kojeg će se tek mjesec dana poslije pokazati kako se radilo o istinskom licu smrti. Njegova smrt, obilato popraćena u medijskom svijetu, nerijetko i potpuno protivno staroj latinskoj koja zahtijeva da de mortuis nihil nisi bene, pokazala se tako za mene događajem koji je slijedio onom susretu na hodniku dvorane; pa htio-ne htio, kada god pomislim da taj koncert, sjetim se nerado i onoga što je uslijedilo.
Zaboravivši već pomalo na sve to, bezbrižan i rastresen kakav već mogu biti, sa mislima o tome da bi ovakve događaje valjalo popratiti bar prethodnim jednodnevnim čišćenjem od civilizacije i buke koja nas u njoj okružuje, neki sam se dan, sav veseo što sam uspio u posljednji čas pribaviti karte i za taj događaj, uputio i na solistički koncert istog majstora u dvoranu. Oduševljen činjenicom da ću prvi puta u životu prisustvovati njegovu nadaleko oglašenom samostalnom koncertu, razmišljao sam o predstojećem repertoaru, gegajući se lijeno, košulje izvađene iz hlača, hodnicima viših katova okupanim toplim proljetnim suncem na zalasku uz prigušeni romor grada u predvečerje.
I onda me presjeklo: iza ugla, polako i dostojanstveno kako to već samo u takvim prilikama može biti, naišla je poznanica za koju sam već odavna čuo da se dugo i teško bori sa neizlječivom bolešću. U društvu mlađih i bezbrižnih prijatelja, lagano je odvratila na pozdrav, gledajući umornim i velikim očima patnje, boli i straha. U tim očima ja nisam vidio ništa od onog što bezbrižni i dokoni pripadnici društvene zajednice izmjenjuju u takvim susretima, a tiče se trenutnog statusa, zadovoljstva i sličnih trivijalnih stvari. Bijaše to lice, strah me i reći, koje gleda kraju u oči i puno je ledene istine o životu.
Pa onda, ne mogavši odagnati te tmurne i strašne misli što su me snašle, snužden i prestravljen sličnošću dvaju događaja, pogleda uprta u pod, odslušah fantastičnu bujicu zvuka što je slijedila, doživljavajući neviđenu preciznost čitanja nota primjerice jednog Liszta kao milijune sitnih uboda kristalnih igli koje navališe u zrak iz ustreptala glasovira, opominjući kroz suze, muk i nastupajuću tminu smrtnike na ledenu istinu o neponovljivosti i vrijednosti života.
Ne želeći o tome napisati još štogod više, ne upotrebljavajući – ne daj Bože – riječi kojima ovdje nipošto ne bi smjelo biti mjesta, zavapit ću samo glasno, da se čuje, da ječi, moleći da ovaj susret ne bude nagovještaj, kao što bješe onaj: nek' me ova čaša mimoiđe!

22.05.2018. u 20:23 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 14.05.2018.

Život u kuhinji



Žene održavaju red u svijetu, glas su razuma, produžena ruka majke prirode.

Tako i moja Najdraža: sad kad smo na pragu starosti, ma već u fotofinišu, traka je pala unutra, i kad bi ovako zdravi, bogati, složni, sa prosječno tek triest-četrdeset kila zajedno preko bmi-ja u pogodi čiju korist, mogli u slozi i tišini i ljubavi navečer trusiti pune tapere mišanci sa mladim lukom i rotkvicama, hodati satima mrakom šuma, držeći se za ruke i ramena isprepleteni onako potpuno, doživotno, bršljanski, i puniti trbine vodama sa mentom i narančama, da zavaramo glad, Ona sve to baca niz rijeku i trati sate i sate uz miksere i blendere i drobilice i pravi te čizkejke i kreme i bijele šećere u sumrak muti /da, dragi?, ne mogu te čuti/, da bi nam ta ljepota krčila žile i ubrzavala dah i vukla nas u tu mračnu, slatku, tustu, ljepljivu mekoću.

Lijepo mi je umirati s Tobom, velim joj u pauzama dviju faza tih čudesnih tvorbi, lud, trom i pospan od svega, a ona me pogleda očima sjajnim od dobrote i brige za mene, ovlaš, kroz osmijeh, pa utone dalje u tu uzvišenu rabotu.

Statistika svemira ne treba dugovječne, mršave i gladne hodače i žene su u tom poslu vjerne izvršiteljice nužnoga.



P.S. Post je moj prošlotjedni komentar s drugog bloga kojeg samovoljno pejstam ovdje. Reciklirajući samog sebe kao vrhunski autoritet, molim za oproštaj zbog naprasnog forsiranja neupitnosti. Jer, naime, što: tema je još neupitnija :)))

Pozdrav svima, i najte kaj zameriti.

14.05.2018. u 10:09 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 07.05.2018.

Kalnik

Dosta mi je, bar nakratko, filozofiranja i učestalog postavljanja znakova pitanja nad svim i svačim. Neki sam dan sasvim odlučno, jednostavno i na žalost, usput i kratko - posjetio krasan kalnički kraj. Eto i par fotografija, a koga zanima - neka gugla, ili još bolje: put pod noge :))


07.05.2018. u 12:30 • 15 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 30.04.2018.

Ljudi dvadesetiprvog stoljeća?



Krenuo sam zadnjih par postova sasvim nenamjerno pod oveći znak pitanja dovoditi sebebitnost, pa još jednom uvidjeh kako se baš ništa u životu ne dešava slučajno. Valjda niti sedmicu dana oko lijepljenja nekog pjesmuljka kojim je za mene sve ovo počelo, zbila se u zagrebačkom HNK premijera Ibsenova Peer Gynta. Čitajući pohvale o predstavi, odlučih predložiti Najdražoj da i mi, pored Rikarda, Procesa i Cigana koje smo odgledali ove zime, vidimo i to čudo.

Stiješnjeni u posljednjem redu balkona, pružajući nožice u dubinu i mrak kao pauci, gdje iz ptičje perspektive za male pare pod samim svodom zgrade možeš uživati u istinskom teatru, kao posljedicu moje poslovične škrtosti, s kojom je sjajno spojena ženina nostalgija za studentskim danima, obreli smo se tako niti tjedan dana iza premijere i nas dvoje u kazalištu.

Peer Gynt!

Čovjek, eto, neke milje mora imati u nogama da bi mnoge stvari uopće mogao shvatiti. Godine, pune svih zamislivih i nezamislivih doživljaja, otupljuju strast, ali nose sa sobom vještinu uživanja u trenucima.

Čitao sam taj tekst kao klinac u gimnaziji, zapravo ništa ne razumjevši. Čudno mi je i strano bivalo baš to kako se čovjek koji ostavlja ljude iza sebe kao prljave čarape, gura ih na dno mora i odbija biti jednak s drugima – ne osuđuje baš previše. Uza sve to, ta neka lepršavost koja na njihovim sjevernim širinama pršti iz za nas turobnih, tegobnih i mračnih tema činila mi je taj tekst prilično stranim i dalekim. Radije sam uživao u mladićima što zažarenih očiju sa sjekirama hodaju ulicama riješeni mijenjati svijet, ili u spoznaji ljudi da se tek u nevolji može ostvariti pravda, bogatstvo duha i smisao. Pa ako sam poslije i razmišljao o tom čudaku sa sjevera što za sebe tvrdi da je, kao i svaki čovjek, luk sa kojeg valja oguliti sve kore, vidio sam prizore što se nižu u maniri neke sage; pravocrtne narativne strukture; kao neki „Gone With the Wind“ obrazac… tako mi je bilo logično i zamislivo. Predstava, pak, koju sam gledao, kreće od kraja i od najbitnije stvari: što ćemo s tobom na kraju puta, Peer?

Tako je Ibsen, prije stoljeće i pol, skicirao svog junaka možda tek kao eksperiment oko kojeg bi se valjalo zamisliti i upitati: čemu prodavati sebe; zašto naglašavati svoju posebnost i jedinstvenost, kada svemir oko nas ukazuje na toliku ljepotu jednobitnosti i sigurnost opstanka u stalnom lancu umiranja i rađanja? Ili, kako mu Ljevač pucadi jasno kaže: biti svoj, znači ubiti sebe sama…

Pustimo sada na stranu tvrdnje o spoznaji volje Meštra; odvele bi nas na drugi teren; mene ta podudarnost moga žalosna lamentiranja nad guravošću sebe vuče u jedno drugo pitanje: jesmo li u ovih dvjesta godina nepovratno otišli u drugom smjeru; nisu li peergyntovska žalovanja nad sudbinom pojedinca u harmoniji svemira upravo puki odraz suvremena pojedinca koji se rukama i nogama bori biti jedan, jedinstveni, neponovljivi, kako bi Dino lijepo rekao… ljudi zanimljivi, ekscentrični, čelične felge i plastične grudi i svi su digitalni, električni…

Dobro, razumijem, dvadeseto je stoljeće naprasno i bezuvjetno nudilo ispunjenje ideologijama… no hrpe lubanja na kojima sjede neupitni vođe trebale bi biti miljama iza nas… život je ponovno dobio na cijeni, on nije tek puko dobro na oltaru neke ideje; ali što vrijedi ako je tek jedan, poseban, neponovljiv, ako ne može biti pretopljen u drugi?

Ili, kako bi fenomenalni C. S. Lewis u jednoj svojoj sjajnoj knjizi koja nipošto ne spada u književnu fikciju upitao: ako je život tek slijed od nekoliko desetaka godina, a zajednice, ideje, vrijednosti u koje se kunemo traju stoljećima i tisućljećima; zašto onda u pravilu ponavljamo da je život vredniji od njih?

Rastočeno je tkivo Peer Gynta kao što će i svačije biti, ma koliko se on tome opirao; ljevač pucadi obavio je svoj posao; no – kamo smo se mi, Novoizliveni, potom zaputili i jesmo li se svojim nužnim i općeprihvaćenim sebeljubljem u tolikoj mjeri otuđili od svijeta da povratka nema?

O, kako bih volio da sam našao odgovor te lijepe proljetne večeri u kazalištu.

30.04.2018. u 06:31 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 23.04.2018.

Traktat o ništavnome i guravome Ja

Stihoklepac tamo neki, samozvan poeta i prilična danguba; piskaralo staro, zagubljeno i zaboravljeno, objavio je prije nekoliko dana svoj uradak u lokalnom editoru. Dvanaestak redaka kojekako posloženih riječi, nešto više pridjeva no što bi pristojno oko i um poželjeli; komadići mraka i prilična beznađa bivahu nabacani na toj hrpi. I sve bi to čovjek kako-tako mogao podnijeti bez oveća uzbuđenja, da taj jedva poznat autor ne napade podmuklo i smišljeno, bez najave i usred bijela dana - naše omiljeno, svijetlo i teškom mukom kroz oluje, bure i nevremena kovano Ja.

Jer, međutim, što. One teške i s mukom čitane objede o napadu na sebe sama bivaju tim teže i mračnije što ih on ustrajnije i jače uspoređuje sa čitavim nizom pojavnosti u stvarnosti. Te, eno ga u dahu, čak štoviše – u svakoj stvari, u prahu pješčanome i maglenome, čak i u mrakovima snova… pa što se toliko taj kukavelj okomio na Nj?

Da nije stvar u tome da bi to ja moralo biti istobitno sa Svime i Svemirom, pa da njegov gubitak u stvari dobitak znači; jer što se roditi mora, to najprije umrijeti treba i nema rođenja bez smrti niti smrti bez rađanja? I onda, to teško, olovno i sjenovito ja zakriljuje svojom krošnjom povelik dio neba, zaklanjajuć' jasan i čist pogled na cjelinu. Jer, ono traži i ište poštovanje, vapi za zadovoljenjem i pršti željama i strastima što odvode i odvlače od biti: taj prah i ta magla, taj dah i te stvari, sve su sestre i braća svih jaova i jauka.

Ne postoji ja ukoliko ne postoji Sve, i Sve ničim biva čim ograničeno i svedeno na sebebitnost bude. Otuda i nakaradan i sarkastičan berklijevski smijeh upućen stvarnosti kada joj urlamo da joj zalud postojanje ako nema nas da bismo je spoznavali. Tih par volti i ampera u nekoj gnjecavoj i sivoj tvari ne smije nipošto zastrti pogled na cjelinu i ne treba ovladati životom. Dio smo Jednog i Jedno postajemo. Pa ako tonemo i nestajemo, rađamo se i postajemo.

Ili, da možda nespretno i sjetno parafraziramo lijep Grunfov komentar: kada ja utihne, vrijeme je doći.

23.04.2018. u 11:36 • 16 KomentaraPrint#^

nedjelja, 15.04.2018.

To čudan čovjek je neki:
u njemu šute daljine
i leševi nadanja plove
u jeftinom lijesu tišine.

I ništa ne traži više:
providne radosti, tuge,
strepnje i čekanja - tek su
glibovi patnji, za druge.

U svakoj stvari, u svakom dahu,
u muku magle, u pješčanom prahu,
u grobnome mraku njegova sna

sjedi, pa stane i dugo stoji
zuri i šuti, muklo postoji
gurav i ništavan Ja.

15.04.2018. u 12:51 • 21 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 26.03.2018.

Na pogrebu Nepoznatog



Njega su kradom
ukopali sinoć.
Pa što? - reći ćeš
umjesno vrlo.
Krug će daljina
dobro sažvakan
proći kroz tvoje pospano grlo.
Ovdje ti zbori tek šapat moj,
ne umnika riječ -
već mrakotvorca,
stvora što pritišće nos uz staklo
stisnut k'o pest
antičkog borca.

Za mrtvim truplom
krenuše drugi,
htjedoše zacijelo virnuti krišom,
tek da spoznaju kako to biva
sa smrću onom, neznanom,
višom.

Šuljasmo se tako
tek neko vrijeme,
ali odjednom
ponad tog stada
sruči se kiša
i gromova lom
i nestaše svi u pravcu grada.
Ja stajah sam
i jasno vidjeh
kako neznanac iz lijesa usta,
i mirno ode. A ispred mene
osta aleja, mračna i pusta.

Obrve skupih
i sklopih ruke:
ne spazih ni sumraka sivog,
al' sada znam
da vidio sam
mrtvi kako ukopaše živog.

26.03.2018. u 08:06 • 13 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 05.03.2018.

Noć



Noć je moja koža.
Topla, crna boja;
najmračnija loža.
Noć je koža moja.

Samica u mraku.
K'o sova u tami
ljubim ciglu svaku
tog carstva u jami.

Zamatam se žudno
pod njezine krov'e.
Noć govori budno
i miluje mi snove.

05.03.2018. u 08:55 • 18 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.