vjetarugranama http://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

nedjelja, 19.11.2017.

Otkada znam za sebe, navijam za Pjesnike iz Kranjčevićeve. Nema tu pomoći, djed me odveo na Famos 1973. i tu sam se zarazio; nisam pitao ni tko ni kako ni zašto; taj sam osjećaj vidio poslije samo kod Hornbya: odvedu te na tribinu, ugledaš neke tamo svoje Topnike i gotovo je. Nogomet je jedna sporedna, banalna, prizemna i trivijalna stvar, bez daljnjeg. Ali moram ovo napisati, jer nogomet je u mom životu dao nemali broj trenutaka ne samo radosti nego i osjećaja uzvišenosti u porazu, pa i trenutaka u kojim sam uviđao plemenitost i velikodušnost ljudi. Pri tome u manjem broju slučajeva mislim na trofeje, medalje, uspjehe i euforije; ono što gradi svakodnevicu u veće broju slučajeva su porazi, potonuća, tmine i neizvjesnosti. A biti snažan u takvim trenucima, to nije mala stvar.

Da, da; današnji nogomet je tek goli posao, i klubovi propadaju jer su uprave nesposobne voditi ih; i tako to mora biti kada je nešto izabrano, legitimno i transparentno, kako se to danas voli reći i napisati – pa neka i bude; a nekakav prašnjavi, stari i zaboravljeni koncept u kojem bi neki grad morao imati svoj klub i svog mezimca, to više ne postoji osim u usijanim glavama nas par sanjara; to su sve puste i maglene tlapnje i izmišljotine za koje nitko više ne želi dati ni prebijene pare, a prvi su tu igrači kojima se živo fućka za bilo što osim love.

Ali, to sve svakako je razlog da želim i ovdje objaviti nešto što se tiče Zagreba i propasti kluba koja je gotovo pa neminovna.

Ne možemo ništa učiniti, a znamo da niti ljudi koji bi bili voljni i sposobni nešto učiniti pa makar i za nikakve pare, ne mogu jer neće biti pušteni ni blizu. Zapravo, kako se paranoja širi našim društvom, već par godina pokatkad uviđam i sam da sve to ne može biti slučajno i da je stvarno konačni cilj zavjere prodaja atraktivnog terena i gradnja nekog shopping citya, a klub neka utrne ili neka životari ako baš mora.

Zavjera, da - zavjera, kao što je u legendarnome Blek Steni naslov epizode znao biti "Zavera ćutanja"; tako i sada nitko ništa ne poduzima niti smije poduzeti; svi šute, a Bostonske čajanke ili najmanjeg znaka otpora niti na vidiku. ako si ispao iz prve u treću ligu, treba li boljeg argumenta za nesposobnost? Pa onda, ako ga se ne prihvati, kako je jedan Dražan Jerković napravio 1982., onda ne znam što bi ostanak i propast bili nego… namjera?

Argument za postojanje kluba nije zapravo neka slavna prošlost, jer primjerice mom klincu kao argument da bi navijao za Cibonu ne može danas biti činjenica da je prije trideset godina neki tamo Dražen igrao kao u transu. Ali argument za uzbunu mora biti činjenica da je klub srušen namjerno ili barem krajnjim nemarom. Za skupštinu se odavna nije čulo, nitko ne kontrolira poslovanje, a najmanje grad koji je sve u ruke predao jednom čovjeku; igrači odlaze jer ih se ne plaća i na kraju igraju djeca koja su ove jeseni ubačena u vatru i blato treće lige ravno iz juniora i jedan jedini vitez koji im čuva leđa pred golom i dirigira tim čudnim orkestrom što baulja, vitez Jura.

Pri tome, često ponavljam, uopće nije važno to što smo nekada bili prvi ili što je, ne znam, nakon Vidukinog gola petom u kupu 97 odigrano valjda najbolje poluvrijeme s igračem manje u povijesti kluba, nego je važno imati društvenu tvorevinu u kojoj postoje budućnost i vizija (jer, nije li to zapravo svrha svake društvene tvorevine); u kojem je propulzivnost kadra temeljena na sposobnosti - ne samo moguća nego i poželjna kao način postojanja, kako je i bilo u godinama prije toga. Jer kad smo primjerice u ranim osamdesetima prošlog stoljeća ispali u trećeligaški rang, nikome ni na kraj pameti nije bilo to da bi se klub ugasio, već je odmah istog ljeta krenula borba sposobnih i voljnih za povratak koja je trajala nevjerojatnih sedam godina, ali je iz današnje perspektive bila gotovo pa mitska; toliko da čovjek unatoč tih svih silnih gubitaka i poraza poželi optutovati u vremenu i stati na istok zaslijepljen kasnim popodnevnim suncem nad uspavanom Trešnjevkom, u času kada Komorski i Putanec objašnjavaju Deleviću što je sve propustio suditi protiv Bačke Palanke ili kada pobjedom nad Zadrom 3:0 ulazimo u drugu ligu ili kada Napredak iz Kruševca u vruće ljeto devedeseto pobjeđuje 0:1, ili kad Vulićev projektil na Dan državnosti prolazi ispod Žitnjaka… Još tada znali smo da je taj klub samo prikaza, jer kako ćeš biti prvak kada cijela svečana loža skače na gostujući pogodak… ali kome je to bilo važno; nikada taj klub i nije bio predviđen za to da bude prvak i najbolji; lijepo ga je još pokojni Tenžera okrstio kao Hamleta u bijelom. Ono što pak nabrojane trenutke razlikuje od ovih sada jest to da smo tada znali kako i koliko srčano će se već u slijedećem kolu ginuti za bodove, pa ako trenutno stanje i nije bajno, naći će se već neki tamo brkati Ilija koji će tek stasale drčne klince posjesti na klupu protiv Osijeka u prvom poluvremenu jedne kišne i hladne ožujske nedjelje, da tamo grizu nokte i kao pušteni s lanca uđu u nastavku obaviti posao. IIi, još jedno sjećanje: bilo je kasno ljeto 2013., na klupi je još sjedio Lokica bez Mede, tek smo počeli put po trnju druge lige, gostuje Cibalia i lagano se gubi, čuje se podrška gostima sa istoka, psuješ u sebi to da smo svi prefini i nikad u ovoj ulici nije bilo ni grama domaćinskog pritiska; na rubu zapada deset kakti domaćih navijača koji su u međuvremenu nestali - povremeno nešto viče, a onda odjednom, sa dna tribine, krene Bes Abdurahimi u natikačama i bermudama sa mobom u ruci prema loži, preskače redove, mora proći po mome redu i ja mu se izmaknem u stranu da prođe, a dečko pristojno veli - "hvala"!

Pazi, on, Bes, zvijezda momčadi protekle sezone, odlazi u Izrael ili Belgiju, pljušte ponude i transferi u desetinama tisuća eura, sutra je subota i zadnji dan prijelaznog roka, predsjednik pjeva na mob iz lože, a Bes ima toliko pristojnosti, kućnog odgoja i reda da jednom luzeru u kariranoj košulji sa zabrinutim pogledom prema semaforu kao što sam ja veli "hvala" kad mu se izmakne na tribini... eto, to je bio Zagreb kojeg više nema, ili se sakrio negdje duboko, u tami, u paučini Dragaševe kuglane i birtije, tamo gdje ono sunce nikada ne dopre od visokih Agrokorovih i drugih tornjeva po nekom izgubljenom i dalekom gradu u kojem si odrastao, nego moraš protrljati oči i dobro se zagledati da bi vidio to što te zanima, ako toga još uopće negdje i ima.

I najtragičnije od svega, kada ovih godina odem jednom ili dvaput godišnje na taj maskenbal i vidim ovu dječicu u bijelim majicama sa crvenim grbom, ne mogu reći da je taj osjećaj u igri i na tribini potpuno nestao, ali se zakukuljio, odrvenio, zatomio toliko da se svjetlo na kraju tunela ne vidi. Pa mi fali onaj dedek sa štokrlom sa dna istoka koji je iz žablje perspektive dok smo tukli Orijent a gubili od Šparte iz Belog Manastira ili Mladosti iz Petrinje znao duboko izdahnuti i reći da bu ih na kraju vrag odnesel.

I onda se, ne znam ni sam kako i zašto, tješim da je i ovakvo životarenje bolje od situacije u kojoj imaš samo sjećanja. Ovako si živi mrtvac, a onako si duh.

19.11.2017. u 12:20 • 8 KomentaraPrint#^

četvrtak, 02.11.2017.

Svitanje

02.11.2017. u 17:37 • 16 KomentaraPrint#^

četvrtak, 26.10.2017.

Nekoliko jesenskih

Teško je oduprijeti se ljepoti ove tople i ugodne jeseni, pa - eto i moga skromnog priloga na blogu. Ako nekome uspijem prenijeti bar djelić spokoja, zadovoljstva, bogatstva koje su mi pružala mjesta na kojima sam ovo snimao, bit ću sretan :)

26.10.2017. u 18:51 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 23.10.2017.

Belec



Nekima će ovo biti lijepo, nekima ne; neke će podsjećati na bogatstvo i sjaj, a neke očaravati ljepotom i bogatstvom. Mene iskreno veseli pomisao na ugodno popodne jedne nedjelje u Zagorju, kada se sunce razgalilo nakon kiše. Druge ćemo godine nastojati uhvatiti termin kada se u crkvi održava kakav koncert u sklopu Varaždinskih baroknih večeri. Inače, Župna crkva sv. Marije Snježne u Belcu blizu Zlatara smatra se draguljem baroka u našoj zemlji, iako je – što je zanimljivo – izgrađena u 17. st. u gotičkom stilu, da bi kasnijim promjenama u 18. st. postala to što jest nakon oslikavanja unutrašnjosti i izgradnje pet oltara. Pa, ako vas posjet crkvi ne oduševi kao što je svaki put autora ovih fotografija i redaka, teško da – ako pogodite sunčan dan kao mi – neće tišina i ljepota zagorskih brega.

23.10.2017. u 10:34 • 14 KomentaraPrint#^

petak, 22.09.2017.

Vintgar

22.09.2017. u 08:01 • 16 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 28.08.2017.

Oko Mokrica

Da parafraziram samog sebe, odnosno onog mog mudrog prijatelja, vrućina je vrućina, ali bicikl je bicikl. Za ovakvu mudrost nije mi bio potreban onaj moj prijatelj, već samo nešto dobre volje, jedan stari i prilično uščuvani bicikl i slobodan dan. Neki će reći da je i to puno; slažem se, ali eto; imam toliko mnogo sreće u životu da mi se ovo troje skupilo odjednom.

Za razbuđivanje hvatam ljetnu svježinu pa poljskim ali asfaltiranim i uskim putem dolazim od Zaprešića do skele u Medsavama. Nakon poslovičnog razgovora sa skelarom i prikupljanja svih potrebnih informacija od onih na razini korisnosti za put, pa do onih namjerljivo važnih stvari lokalnog značaja, nastavljam ponešto zaobilaznim putem, pa umjesto preko Samoborskog Otoka (nekad odlični lenjaci u birtiji Dva ribiča, ne znam da li ih i sada ima), odlazim preko Samobora (ne propuštam provesti se uz Gradnu do Lavice i natrag) na Breganu a zatim na malom prijelazu kod nekadašnje birtije Kalin prelazim granicu i uspinjem se na Mokrice.

Tu ću uz osvježenje prošetati starim gradom. Navodno je i taj dio priče bio u paketu pregovora oko teritorija sa Slovenijom, zajedno sa Gerom, Piranskim zaljevom i ostalim; sada kad se moram pouzdati u snagu svoje volje a bome i nešto snage u nogama, te mi kalkulacije malo znače; ne više od dvominutnog zadržavanja pod strehom neke granične kontrole i spasonosnog bi-bii-pa dok policajci skeniraju osobnu. Plaćati u eurima ili kunama na kraju je svejedno ako to možeš činiti od Harmice do Atlantika, jedino moraš imati posebne džepove za budžetske rashode. Kako moja biciklistička torbica na prednjem dijelu rame (na žalost samo po dubini džepa, ne i njegovoj ispunjenosti) nedvojbeno udovoljava navedenim kriterijima, nakon uživanja u tišini šumarka u Mokricama, opskrbe friškom vodom i uživanja u pogledu na savsku ravnicu, odlazim dalje.

Put se nastavlja meni osobno najljepšom trasom. Cesta od Mokrica do Brežica prepuna je malenih brežuljaka a vodi uz Savu, većim dijelom hladom obližnjih šuma i bregova okrenutih istoku, tako da nakon tridesetak intenzivnijih okretaja pedalama slijedi spust koji te nosi još stotinama metara naprijed. Nakon uobičajenog odmora i okrijepe na klupici u zaseoku prije Brežica sa divnim pogledom na Medvednicu i sićušne dvorce zaprešićkog kraja, odlazim do ljepotice Krke koja na tom mjestu utječe u Savu. Uz stalnu bojazan da će novosagrađena brana na Savi uzvodno od Brežica uništiti i ovu zelenu oazu, dolazim vrlo brzo (gornjom cestom od Krške Vasi, prvog skretanja lijevo iza Brežica prema zapadu) do Bušeče Vasi i omalenog kupališta gdje ću u miru odmoriti noge i malo odrijemati na ručniku s bisagama pod glavom nakon osvježenja u zelenoj rijeci.

Povratak sjevernom stranom Save poslijepodne znade biti naporan radi vrućine, ali prvo ćemo uživati u starim željeznim mostovima uzvodno od Brežica, a potom slijedi odmor u Mostecu u hladu pored tamošnje skele, koji čini stvar daleko ugodnijom. Zatim još i Dobova (neizbježna opskrba bučinim uljem u obližnjem dućanu), pa opet granica, začuđeni pogledi na čudaka koji ne koristi tuđu nego svoju snagu i to po ovoj vrućini, a zatim Harmica, Brdovec i eto me kod kuće. Šezdesetak kilometara prave ljepote.

Sva sreća da mi je nastamba okrenuta glavninom prema istoku i od jutarnjeg sunca zaklonjena jednom prilično napuštenom i neposječenom trešnjom, pa je u kasno popodne u mojem zamračenom boravku u prizemlju temperatura ne veća od ugodnih dvadesetičetiri, bez klime i ventilatora. Spasonosno više hladno nego mlačno, ali dugo tuširanje i neizbježan mrzli gemišt poslije lagana obroka odvest će me u ugodan drijemež na kauču uz prilično zatezanje u nogama. I obećanje da ovo, kada vrućine malo popuste, valja ponoviti. Ako ni radi čega drugog, a ono zato što sam potpuno smetnuo s uma kupovinu hajdinskih žganaca kao sitnog priloga za uživanje u hladnim jesenskim danima. A dobar povod zlata vrijedi, zar ne?

28.08.2017. u 08:45 • 14 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 21.08.2017.

Dinara

Vrućina je vrućina, ali vrh je vrh – rekao bi jedan moj stari prijatelj. I uz to, pomuči se da se popneš, jer dole se i svaki vrag kotura. Vođeni tim nemjerljivim mudrostima nas dvojica utrpali smo još i mog šogora u njegov (šogorov) džip, dali mu dobrano piti (džipu, a poslije i šogoru i ostalima), prije toga prosurfali po korisnim stranicama tipa planinarenje.hr i odlučili jednog petka navečer, isprepletnog šumom toplih morskih valova: u zoru - pravac Dinara.

Kakvi smo mi to planinari kada nismo nikada bili na najvišem vrhu vlastite države, reći će netko. Iako mislim da se planinarstvo mjeri jačinom ljubavi prema prirodi, uživanja u šumi i livadi i odnosom prema drugim ljudima na putu, a ne metrima, stupnjevima i kilometrima, ili nekim zamišljenim crtama na papiru (pa će pravi planinar svakako biti i onaj tko znade pronaći dio tog skrivenog blaga u šumarku nedaleko kuće), pokazat će se da je uspon zaista bio vrijedan svakog napora upravo po pokazateljima koje sam prve naveo.

Dinara ipak nije neka tamo planina koju ćeš pregaziti u jedan dan. Ne samo radi vrućine, niti radi fame o požarima, niti radi granice, nego radi toga što svojom veličanstvenošću, širinom, dubinom prostora kojeg treba „osvojiti“, konfiguracijom… takve stvari dovodi naveliko u pitanje. Da u životu imam vremena, kao što nemam, ostavio bih auto negdje iza Knina pa udario polako, kroz najmanje dva dana u listopadu (isto važi i za Biokovo, samo tamo bih auto ostavio kod Makarske), sa spavanjem u planinarskom domu, uživanjem u sumraku i svitanju i sličnim stvarima privlačnim za neke tamo, je li, čudake. Opravdanja su u životu zlata vrijedna stvar, osobito ova o vremenu, pa zato udarismo ovaj put motorizacijom sve do Suvog polja, skoro do planinarskog doma na Brezovcu (na spomenutom portalu planinarenje.hr morate se prijaviti i tamo ćete naći baš sve što vas zanima u vezi uspona, a ponajviše .gpx tragove). A onda, štapove u ruke, vodu na leđa, kape na glave i put pod noge.

Prvo se ide lijepim usponom kroz bukovu šumu okrenutu zapadu, tako da je ujutro čak i prohladno, a zatim staza izlazi na golet na kojoj se nakon nekih pola sata od šume odvaja skretanje za vrh. Kape, dugi rukavi, svijetla odjeća, puno, puno vode… eto, to je ono što vrijedi u ovakvim uvjetima. Naravno, uspinjati se svakako treba čim ranije ujutro, dok je sunce još nisko, a onda polako. Dah držati dok se može na nos, odmarati koliko se da; na putu postoje tri ili četiri mjesta (grmlje, mali šumarak, velika stijena…) koja čine prirodan hlad pa ih valja maksimalno koristiti za odmor. Naravno da pogled često leti okolo ne bi li se ugledalo kakvog neželjenog susjeda – poskoka, ali mi smo ovaj put bili sretno razdvojeni, ili ih barem nismo vidjeli. Na koncu, ono što je na ovakvom usponu najvažnije to su strpljenje i volja; nema potrebe za nikakvim natjecanjima i žurbama; valja prije svega uživati i u prekrasnim vidicima koji se otvaraju na sve strane.

Nakon nekih valjda dva – dva i pol sata eto nas na hrptu, a potom još petnaestak minuta šetnje do samog vrha. Gore je sasvim prihvatljivo; nisam gledao na termometar mobitela, ali sa vjetrićem koji stalno pirka na rubu osvježavajućeg, vjerujem da osjećaj ne prelazi neku granicu od recimo dvadesetiosam stupnjeva. Dobra i pametna ekipa razastrla je čak i jedno šatorsko krilo koje čini kakav-takav hlad; na vrhu susrećemo namjernike doslovce sa svih strana (i niti jedni nisu bili bez gojzerica). Uživanju u tišini isprepletenoj glasanjem ptica i povjetarcem - nema kraja, pa uz malen zalogaj iz ruksaka i puno vode (najbolje je zamrznuti boce do pola i tako ih nositi) odmaramo uz predivan vidik, prepuni spokoja i zadovoljstva što ga nosi ovakav krajolik.

Silazak je ponekad (što je godina u nogama više) naporniji od uspona upravo zbog kamenja, klekovine, koljena… pamtim silaz sa Svetog Brda na ličku stranu do Bunovca koji mi je iz opisanih razloga trajao gotovo dulje nego uspon,a pridodati je tamo valjalo i table sa upozorenjima za mine, buru, oblake…; ovaj put ipak nije bilo tako jer smo bili lišeni svih tih nabrojanih suputnika, pa sigurno i sretno dolazimo do planinarskog doma na Brezovcu. Jest da je piva bila iz neke špajze, a ne frižidera, ali je legla kao rijetko kada. Nakon malo okrijepe u hladu uz šuštanje lišća i pjev ptica, odlazimo još na posljednju turu do vozila, zadovoljni i umorni.

Noćno namakanje u moru, odmaranje umornih mišića u blagotvornim valovima i ispiranje svog znoja i prljavštine na koncu je označilo radost obavljenog pohoda i uživanje u bogatstvu svijeta koji nas okružuje. Neskroman i po nekima prilično nepromišljen pojedinac gotovo da bi tom prilikom zaustio: lijepo je živjeti!

21.08.2017. u 09:17 • 14 KomentaraPrint#^

četvrtak, 03.08.2017.

Mljet, povratak

Da bi se uhvatio prvi trajekt u šest ujutro iz Sobre, iz Kozarice je neophodno potegnuti već oko pet i petnaest. Sve ide po planu, pa čak i muzika sa radija, jer nas onako snene i tihe razbuđuju ili - bolje rečeno - budnim drže Dedić i Pun kufer sa balkona i Jelena Radan sa Zagrebom na oceanu. Kakav dobar izbor i kako pogodan za put i mjesto na kojem se nalazimo… teško da ću tih dvadeset minuta vožnje do Sobre isprepletenih pogledima i šutnji i uživanju ikada zaboraviti. Uspavani Mljet prožet velikim kontrastima jutarnjih jakih boja i mirisa pozdravlja i poziva na ponovni dolazak.

Uz kupnju karata srčemo prvu kavu i od obale predivna otoka otiskujemo se točno u šest. Ekipa ostaje u vozilu, a mene proganja potreba snimiti još koju, pa se nadam da nisam omanuo. Vraćajući se u auto ohlađen prilično jakom jutarnjom burom, sva sreća da potiho ponovno palim radio (kako ne bih rastjerao drijemež putnika) i na izvješću o stanju na cestama čujem da je ona prema vrhu Biokova zatvorena radi požara. Provjeravamo stanje na mobitelima i napeto slušamo vijesti, da bismo razočarani ustanovili: da, to Biokovo nam nije suđeno.

Još tamo prošle jeseni put me nanio prema Makarskoj u prvim danima listopada upravo sa idejom posjeta Biokovu, ali je vrh osvanuo u oblacima, pa se nije imalo zašto ići. Ovaj puta pogled bi bio fantastičan, ali se namjeri ispriječio požar. Neka ga, glavno da je ugašen i da nitko nije stradao, jer koliko smo čuli bilo je i evakuiranja iz kuća i zatvaranja Jadranske magistrale. Vidjet ćemo mi to Biokovo, to sada postaje neka vrsta zavjeta. Zapravo mi uglavi ostaje misao da se radi o tome kako sam oba puta planirao poći što se više može autom, u nedostatku vremena; kopka me ideja da isplaniram čitav jedan vikend sa punim usponom i silazom, ma kako to nepraktično bilo.

Ono što nas sada čeka kao nadomjestak jest prijeći nekoliko naših lijepih rijeka, pa počinjemo s Neretvom kod Rogotina, uživajući u jutarnjoj svježini i tišini. Uz vijesti o gužvama i nesrećama na autocesti, odlučujemo nakon čuvena pogleda na Skradin sa mosta preko Krke - skrenuti s autoceste već oko Benkovca, gdje ćemo na lokalnoj pijaci nabasati na predivne i jeftine maraške, kao stvorene za to da se navečer krene na pravljenje pekmeza i soka. Zanemarujemo sve prednosti jurnjave, pa polako, preko Prezida i Plitvičkih, odlazimo na obilan i povoljan ručak kod Slunja (gdje ćemo u laganoj šetnji oko Korane i na drugu stranu u Rastokama potražiti osvježenje). Konačno se odlučujemo u potpunosti bataliti civilizaciju i glavne ceste, te nakon posjeta Cetingradu izlazimo na Kupu kod Lasinje te preko Jamnice i Rakova potoka ulazimo ravno s brda preko rijek u velegrad.

Izlet na Mljet bio je jedan od najdojmljivijih uopće; vrijedan je svake kune ili trunka snage kojeg ćeš utrošiti. Uspomene su ionako ono glavno što ostaje i što je najljepše kada se koferi raspakiraju i umorno tijelo protegne na vlastitu ležaju. A Biokovo, do slijedeće prilike…



03.08.2017. u 10:15 • 13 KomentaraPrint#^

petak, 21.07.2017.

Mljet, nastavak

Treći dan. Orni i odmorni, okrijepljeni pogledom na jutarnje more prema Duborvniku što se ljeska prema istoku, odlazimo do Babinog polja, gdje ćemo kod dućana ostaviti vozilo i zatim se nekih dvadesetak, tridesetak minuta spuštati prema Odisejevoj špilji. Spust je na nekim mjestima strm pa je potrebno prihvatiti se i rukama, ali je vrijedan svakog truda, kao i uspon na povratku.

Nakon dolaska do obale, gdje je od starih ribarskih kućica napravljeno nešto što u doba češćih posjeta može služiti kao kafić, ili bolje rečeno prodavaonica pića, shvaćam da je suludo pouzdati se tek u jednu plastičnu ovojnicu u koju bih stavio mobitel ili fotoaparat, pa snimam do kuda mogu, skidam se u kupaće i onda što plivajući, što roneći, ulazim unutra.

Zapravo je i bolje da nisam ništa snimao, jer sam imao mogućnosti i vremena osjetiti to što ću vam prenijeti; osjećaj je sasvim običan kada valovi nisu veliki kao što je bilo toga dana i čovjek se u toj samoći, šumu valova i tami pita što tu zapravo radi sve do trenutka dok ne upliva u samu spilju i onda se okrene prema ulazu. Da, to je taj prizor: plavozelena svjetlost zaista te odjednom okupa i prožme svojom čarolijom. Guglajte, tražite, ali zapravo – otputujte i otplivajte, ako ikako možete.

Osupnut doživljajem i okružen ekipom koja se unatoč svim mojim uvjeravanjima nije željela kupati po laganoj jutarnjoj buri, sušim kupaće uz gutljaje pića iz termosice i šutim puštajući da me vjetar sa sobom odnosi prema maglovitoj pučini. Čeka nas uspon do automobila, a potom i još jedan lijep doživljaj: najljepši vidikovac čitavog parka.

Nakon što se u prolazu okupamo još i u Sutmiholjskoj, očarani bistrinom mora i samoćom, odlazimo ponovno do ulaza u nacionalni park (karta vrijedi sedam dana!) gdje ćemo kod pristaništa ostaviti vozilo i razdvojiti se. Grupa manje sklona planinarenju odlazi u šetnju do prve kave, a sin i ja, ponos tatin – želi zaokružiti priču i iz ptičje perspektive – navlači bakandže, pa odlazimo opskrbljeni vodom i dobro nauljeni prema vrhu.

Uspon traje oko četrdesetipet minuta i vodi najvećim dijelom hladom sjeverne strane obronka na kojem je sam vrh što se uzdiže iznad Solina i mosta koji skraćuje obilazak parka. Naravno, lakoumnost mi nakon spusta do špilje govori da su sada dovoljne i sandale, pa zaostajem za mladim snagama (vidio bi on kako bih ja to samo da sam u gojzama J )… a što je najbolje, gojzerice su privezane na leđima na ruksaku. Ajde neka, barem sam pažljiviji, tih par minuta ništa nikome neće značiti.

Vrh zaista daje pravi ugođaj planinarenja uz morsku obalu, jer vjetar brije prilično jako, pa se sklanjamo uz zid osmatračke kućice. Pogled je nezaboravan i vrijedi svakog truda.

Umorni i zadovoljni silazimo prema zbornom mjestu kod pristaništa gdje odlučujemo potrošiti još stotinjak kuna da bismo ponovno zaplovili prema prelijepom otočiću Svete Marije. Nakon lagana ručka, kupanja i drijemanja na vrećama, u kasno popodne odlučujemo prihvatiti ponudu gazde u apartmanu i večerati „doma“ pa uživamo u pravim domaćim delicijama – salati od hobotnice, molima i oradama sa gradela, domaćem vinu i kruhu. Naravno, od slasti nisam imao ni volje ni vremena vaditi mobitel i snimati. Prepuni dojmova i doživljaja, umorni, osunčani i opijeni svim tim ljepotama, moramo čim prije zaspati, jer ujutro treba uhvatiti prvi trajekt u šest sati; zacrtani je pravac – Biokovo.




21.07.2017. u 15:05 • 13 KomentaraPrint#^

subota, 15.07.2017.

Na Mljetu

Eto ga, Mljet u svoj svojoj ljepoti. Jadran kakvog ga pamtim iz ranog djetinjstva. Tišina, cvrčci, sunčani pakao i puno hlada i mora samo za tebe. Park je toliko velik da ga niti prepuni brodići turista ne mogu napuniti, jer svatko ide nekim svojim putem i nakanom, pa se u prirodi stvarno može nesmetano uživati.

Dolazimo ranije i ukrcavamo se na prvi brodić do otočića Svete Marije. Na otočiću su glavne znamenitosti stara crkva Svete Marije i benediktinski samostan iz dvanaestog stoljeća. Dah starine zaista se osjeća u čitavoj građevini koja je sjajno očuvana, dograđivana i uređivana tijekom stoljeća. Otok je malen i moguće ga je čitavog obići u kratkom vremenu, a budući da se nalazi u središtu Velikog jezera, dolazak i odlazak sa njega, kao i sam boravak na otoku pruža pogled na sve strane parka.

Nakon odmora u debeloj hladovini, odlazimo dalje brodom do pustog i prilično plitkog Malog jezera i tu prestaje vožnja a počinje pješačenje. Čitava obala obaju jezera okružena je stazom koja se velikim dijelom pruža u hladu, a omogućuje lagan iako ne baš kratak obilazak (u varijanti čitava kruga, kažu, oko dvanaestak kilometara)- Zbog mnoštva hlada je hodanje po ljetnoj žezi daleko lakše, posebno kada se ima u vidu i mogućnost da se doslovce na svakom desetom koraku spustiš par metara do same obale i osvježiš kupanjem.

Na pojedinim dijelovima uz samu obalu vodi planinarska staza, pa preporučujem svakako uzeti za obilazak jače tenisice ili gojzerice kako bi se spriječila neugodna iznenađenje u vidu uganuća gležnjeva i sličnih nevolja, posebno ako se u obzir uzmu i mogućnosti usputnih obilaska pojedinih vidikovaca, strmaca, špilja... Uživanje u bogatstvu vegetacije, osami, tišini i okruženju dviju glavnih boja (plave i zelene) neopisivo je. Na putu postoji i par restorana, sa dosta visokim cijenama, a mi radije jedemo iz ruksaka, dok u Solinama, uz plan da ćemo legendarni vidikovac Montokuc ipak posjetiti sutra, odlazimo na popodnevnu kavicu. Uz kupanje i odmor, dan završavamo uz stare rimske zidine u Polačama s pogledom na zalazak sunca, a potom se vraćamo u Kozaricu uživati u sumraku, tišini, vjetru i šumu valova. Umorni, dobrano opečeni jakim suncem, liježemo rano, gotovo već nakon večere, potpuno izdvojeni od zbivanja na kopnu i sretno nezaintersirani za njih, usnuvši sa idejom da sutra nipošto ne propustimo Odisejevu špilju i Montokuc, a ostalo što bude.

15.07.2017. u 10:53 • 13 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se