petak, 23.12.2005.

kraj jednog vremena

(…) Na nocnom stocicu je ponovo gorjela upaljena lampa, sa zidova su me prijateljski gledali veseli buketi ruza na tapetama, o zatvorene kapke je udarala nocna kisa koju toliko volim i koja mi inace uglavnom pomaze da zaspim. Ali, ne spavam, budniji sam nego citavog dana. Bog ce znati gdje sam pogrijesio! Po svoj prilici, ima to veze sa crnim vinom, onim izvanrednim, starim bordoom koji za ljude mojih godina treba da je zdrav i koji mi je tako prijao. Sada se u krevetu koji toplo obasjava lampa, zabrinuto pitam da li sam popio suvise mnogo ovog plemenitog vina, ili suvise malo?
Nikada u zivotu mi nije poslo za rukom da nadjem pravu mjeru, to su mi jos prije 35 godina cesto govorili moji nastavnici i bili su duboko u pravu sa svim dobronamjernim proricanjima: nista nije od mene postalo, i pored dobrih darova ostao sam tudjinac na zemlji i usamljena lutalica. Ah, s godinama mi se sve cesce desava da iznenada moram da se sjetim nekakvih stvari koje sam nekada ucio u skoli i ciju sam istinitost i vrijednost tada znao malo da cijenim, a koje se sada neumoljivo i s pravom vracaju. Cak i veceras, usred najbolje zabave uz najbolje vino, neocekivano mi je pao napamet dio iz naizgled zaboravljene skolske nauke. Bio je to jedan stih, jedna strofa iz jedne dostojanstvene crkvene pjesme koju sam kao dijete morao da ucim napamet i ciji mi je prvi stih tada, djetetu koje ne umije da prosudjuje, zaista izgledao apsurdno i bio bljutav. Glasio je: “O, kad bih imao hiljadu jezika i hiljadostruka usta!” - i tek danas, poslije nekoliko desetina godina, uz pijuckanje starog dobrog Francuza, ponovo je odjeknuo u meni ovaj neobicni stih i za trenutak imao, doduse, ne pobozan, ali jasan smisao. Izgleda da i moj susjed ima svoje misli i brige; najmanje cetvrt sata bez prestanka hoda gore - dolje po sobi. Njegovo brizno ponasanje usred noci mi ne smeta da zaspim, jer hoda tiho u kucnim papucama po tepihu tamo - ovamo.
Svakako, pomalo je utjesno saznanje da i drugi, naizgled sretni, imaju svoje brige, ali na kraju, ni to te ne utjesi.
Lezao sam jedan sat u mraku, onda sam ponovo upalio lampu, pri svjetlom zraku svjetlosti sam polahko ispisao papir sa ovim mislima, pri tom sam slomio olovku, morao sam da ustanem i da potrazim noz da je ponovo zasiljim. Koliko cu cesto da lezim tako u prijatno zastrtoj gostinskoj sobi, da cekam san, osjecam besmislenost svoga zivota, a istovremeno i njegovu snaznu caroliju, da slusam nepoznatog susjeda kako nocu nemirno hoda, i da na koljenima pisem po papiru, smijesne i bezvrijedne kojestarije pune svega i svacega?

(…) Gasim svjetlo, okrecem se na stranu i pokusavam, jos jednom, da zaspim. Uglavnom mi to polazi za rukom najranije negdje oko jutra. (H. Hesse)

- 00:10 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se