04.06.2009., četvrtak

"Zaštita" osobnih podataka

Image Hosted by ImageShack.us
Koliko ste puta po medijima slušali i čitali upozorenja da ne ostavljate osobne podatke na sumnjivim web-stranicama? Koliko puta ste čuli o zloupotrebi podataka u neke propagandne ili još i neke gore svrhe? Ne sumnjam da ste kao i ja o tome imali priliku slušati nemali broj puta. Upravo radi toga oprez u distribuciji podataka sasvim sigurno spada u nešto elementarno čega se sama držim. Ipak, koliko god se kako ja tako i drugi trudili, neke se stvari očigledno događaju mimo nas i naših želja. Ili možda bolje reći mimo Zakona o zaštiti osobnih podataka.

Moram reći da se ovaj meni nimalo simpatični događaj zbio prije više od godinu i pol, nešto prije parlamentarnih izbora 2007. godine. Bila sam tada još neudana i na maminoj i tatinoj adresi. Jednoga od tih dana vraćajući se doma otvaram poštanski sandučić i među ostalim ugledam 4 jednake kuverte. Za svakoga po jedna - mamu, tatu, brata i mene. Kolektivnim otvaranjem utvrđeno je da je na svakoga od nas, s naglaskom na navođenjem imena i prezimena svakoga od nas, stigao poziv da na izborima glasujemo, citiram " ... za nas, za listu HNS-a i za mene Radimira Čačića ...".

Oni od vas koji već duže vrijeme prate moje misli na ovome blogu znaju da mi današnja politička boja te stranke nimalo ne leži i da me pri pomisli na istu stranku i njene rukovodeće non stop pred kamerama ljude hvata osip (to je pristojniji izričaj). Možda je i to dodatni poticaj za ovaj tekst, iako on nikako ne može biti jedini razlog.

Naime, moje je pitanje za sve one koji kroje zakone, pravilnike i propise i kojima su puna usta onoga "tajni podaci", "osobni podaci", JMBG-a i sl. - odakle jednoj stranci (bilo kojoj) pristup bazi podataka u kojoj je navedeno tko stanuje u kojem stanu ili kući i tko pripada kojoj obitelji ili kućanstvu. Pitala sam se tko "po zakonu" ima te fino objedinjene podatke o nama. Mogu ih imati policijske uprave, porezne uprave, matični uredi ... Oni kojih ih sigurno nemaju su npr. telefonski imenici u kojima u mom slučaju stoji jedino tatino ime (jer je to dozvolio).

Drugim riječima, da ima imalo pravde utvrdilo bi se tko je jednoj stranci dao na korištenje osobne podatke iz svojih "tajnih i dobro čuvanih" baza podataka. Zatim, nameće se pitanje - zašto bi netko davao takve podatke? Radio je pro bono kontra Zakona ili je možda radila i kakva kuverta? Onda, sljedeće je pitanje kakvi sve podaci o nama mogu iscuriti u bilo koje doba dana ili noći, a da to nema veze sa državnom sigurnosti ili drugim službama koje na podatke imaju pravo (ali samo pod određenim uvjetima). Jedan policajac nema pravo ući u naše domove ako ga ne pustimo i ako nema sudski nalog, ali zato naši političari mogu kada hoće ušetavati u naše obitelji i biti drski u svom sebičnom nastojanju prikupljanja glasova poradi želje da debele guzice griju u skupim kožnim foteljama.

Imam strašnu potrebu tužiti nekoga svaki put kad pred sobom vidim list papira s kojega mi se krevelji čovjek koji od svoje bahatosti i prepotentnosti ne zna kud bi sam sa sobom. Ono što frustrira je ne samo činjenica da nam se takvi i dalje nesmetano mogu smijati u lice, već i to da im što god učine u svojoj gladi za vlašću, nitko od nas "običnih ljudi" ne može ništa čak i onda kada konkretan zakon stoji iza nas.

- 15:38 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (27) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se