17.01.2008., četvrtak

Zašto nisam postala Pamela

Image Hosted by ImageShack.us
Čitajući tekst o sedmogodišnjem dječačiću koji se skoro utopio u školi plivanja, sjetila sam se svoga iskustva kada sam bila njegovih godina. Nije bilo baš takvo da je završilo skoro tragedijom, ali u najmanju ruku nije mi ostalo u lijepom sjećanju.

Radnja se zbivala u bazenu na Školjiću (koji, usput budi rečeno za one koji nisu iz Rijeke, već odavno ne postoji). Prvo što se desilo je bilo da su odvojili plivače od neplivača. Pod oni mislim na učitelje plivanja kojih ne znam koliko je točno bilo, ali sasvim sigurno više od jednoga. Nas neplivače poredali su u vrstu. Nakon toga slijedilo je močenje, dva puta, u bazen ne nekog mini-formata u kojem bi djetešce moglo stati, nego u pravi veliki bazen s možda oko 2 metra dubine.

Jedna metoda bila je sa stiroporom. Riječ je bila o nekoj minijaturnoj tankoj pločici s dimenzijama otprilike 20x15cm i 1cm debljine. Jest da sam bila lagana i da me se nije imalo što vidjeti jer sam bila sitno dijete, ali uz svu moju malen(k)ost, kad te bace (isto je kao da su to doslovno napravili kad si morao skočiti) u nešto tako duboko, jedino što ti pada na pamet dok onako toneš je držati glavu gore, zatvoriti usta i brzinom munje nekako "doplivati" do ruba bazena koji je imao utor za uhvatiti se rukama.

Drugi je pristup bio još "ljepši". Bacanje je bilo s nekom gumom. Teško mi je čak i opisati vam kako je to izgledalo. Glavni alat bila je guma debljine od nekih 1cm koja je kad se rastegnula u obliku kružnice bila polumjera otprilike 1m. Ta guma bi se "nategla" na dva kraja. Na jednome su bile učiteljeve ruke, a na drugome moja prsa. Naime, ispod pazuha, a oko prsa provukli su nam tu gumu, a onda bi nas uz pomoć te gume potezali prema površini vode dok smo se trudili "isplivati" gore.

Ako moram izabrati bolju od ove 2 metode, onda je to ipak bila ona prva. Sa stiroporom smo ovisili sami o sebi. Guma je bila nešto totalno grozno. Utapaš se i čekaš da te tamo netko povuče prema gore. Onda se to povlačenje i događa, ali baš nekako bez veze i nekontrolirano. Jedino što tada osjetiš je panika.

Valjda je i više nego jasno da tada nisam naučila plivati. Nije se tada razvio neki osobiti strah prema moru i vodi općenito. Štoviše, s kolutićima i rukavicama sam i nekoliko godina poslije bila pravi heroj koji osvaja morsku pučinu. sretan Ne moram govoriti da mi je bućkanje u malim kadicama i bazenčićima od par litara bilo (i dalje) pravi gušt. sretan No ljubav prema pravim bazenima mi se nikad nije javila. Nekako sam uvjerena da nikad i neće.

Sve u svemu, nisam zagovornik takvog vida učenja plivanja. Dijete treba pustiti da se bućka i da samo učini taj prvi korak, naravno, uz nadzor roditelja ili neke druge odrasle osobe. Ovako postoji velika vjerojatnost da mu se voda zamjeri toliko da nikad i ne nauči plivati. Ja naučila jesam, ali sam daleko od svih vas koji znate brdo plivačkih tehnika, koji ronite i kojima je more skoro kao i ribama u njemu ... A možda sam stvarno mogla biti baywatch-djevojka. sretan

- 21:29 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (40) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

07.01.2008., ponedjeljak

Bračna trilogija

Image Hosted by ImageShack.us
O darovima

Nikad, čak i dok sam bila nedozrela mladica, veliko vjenčanje nije mi bila želja ni san. U međuvremenu se po tom pitanju ništa nije promijenilo. Htjela sam intimno i malo vjenčanje u krugu ljudi koji su Mome Nekome i meni najbliži. Srećom, i on je htio isto pa smo takvo i imali. Malo vjenčanje - manje darova, istina. Ali nikad, baš nikad nisu mi u glavu išle one računice u kojima se broj uzvanika povećava računajući da će bilo koji pozvani XY više dati nego potrošiti. Uglavnom, darova nam falilo nije. Čak i kad su u pitanju oni skromniji ako im gledamo tržišnu vrijednost, dragi su mi. Jako. Znam za svakoga od koga je i kad budem radila nešto s tom poklonjenom stvari, sjetit ću se osobe ili osoba od kojih smo to dobili.

Ako bih krenula nabrajati, puno toga spadalo bi u ono nazovimo uobičajeno - pegla, mikser, usisavač, novac da si kupimo sami. Nadalje, dobili smo jako puno telegrama, mailova, sms-ova, čestitki i toplih darova u obliku lijepih riječi, čak i jedne knjige. Hvala svima kao i vama koji ste mi iskrene želje izrazili i na blogu. sretan No ... dam se kladiti da nitko od vas udanih i oženjenih nije dobio i jedan od darova koji sam dobila ja. Mislim da nikad nećete pogoditi. Al opet, nikad se ne zna. sretan


O Velečasnome

Kad smo krenuli planirati vjenčanje u crkvi, Moj Netko i ja nismo znali koji će nas svećenik vjenčati i što će točno od nas tražiti. S obzirom da Moj Netko nije krizman, i taj je sakrament mogao doći u obzir. Tako da mi nije promaklo zezanje da će morati na vjeronauk s djecom. sretan Pokazalo se da ipak nije morao. Naš mladi Velečasni bio je od onih kakve bi svatko poželio. Od zahtjeva edukativno-formalne prirode potrebni su bili potvrda o završenom predbračnom tečaju, krsni listovi i "zeleni papir" kojeg se ishoduje u matičnome uredu.

Slušajući iskustva drugih i čitajući forume o troškovima vjenčanja zaključili smo da će nas troškovi samog čina obavljenoga u Crkvi koštati možda oko 500 kn. Kad sam pitala velečasnoga koliko točno moramo platiti, rekao je da on to ne naplaćuje i da od mladenaca ne uzima ništa. Nadalje, samu crkvu, osim poneke mašne, nismo morali kititi ni ukrašavati, jer sve je napravio on sam. Kako je bilo Božićno vrijeme, a on uživa u pravljenju jaslica, napravio je to tako lijepo da bi svako pretjerivanje u dodatnom kićenju bilo nepotrebno, možda čak i kič.

Sam obred bio je lijep. Ni predug, ni prekratak, lijepe riječi, tople, sažete, važne, prigodne Božićnome vremenu kao i trenutku. Nimalo uniformirane i rezervirane. Od našega Velečasnoga to bi bilo teško i očekivati. Zaigran, pravo (Božje) dijete u duši. Htio je da imamo vatromet. sretan

O bračnim dojmovima


Što se mog dugog bračnog staža tiče sretan, mogu vam reći da sam pretpostavljala da će biti lijepo. Sada znam da su pretpostavke bile točne. Uživam, veselim se svemu što radimo zajedno čak i kada to znači da on peče puricu u kuhinji, a ja preslagujem ormar u sobi. Lijepo mi je bilo lani s njime šetati po snijegu Fužina. Još ljepše mi je ove godine bilo napraviti to opet. I bacati se u snijeg kojega na Platku ne fali. sretan

Brak sasvim sigurno nije nešto u što treba uletjeti impulsivno i nepromišljeno, ali je, ne dvojim, nešto čega se dvoje ljudi koji se vole, nimalo ne trebaju bojati. Istina je da tada ljubav poprimi neku drugu dimenziju od one koja je bila na razini cura-dečko, ali ta je dimenzija viša, jača, posebnija, duhovnija od one prethodne. Tako da ... ako ima netko tko zna i osjeća da je osoba s kojom je u vezi Ona Prava, ona s kojom želi podijeliti život, ako postoje i neki osnovni preduvjeti za to (punoljetnost barem sretan ), onda mogu reći jedino - samo naprijed. Puno je bolje nego što se riječima, knjigama, pričama, pjesmama, filmovima može izraziti.

- 13:00 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (50) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se