Čitajući tekst o sedmogodišnjem dječačiću koji se skoro utopio u školi plivanja, sjetila sam se svoga iskustva kada sam bila njegovih godina. Nije bilo baš takvo da je završilo skoro tragedijom, ali u najmanju ruku nije mi ostalo u lijepom sjećanju.

Radnja se zbivala u bazenu na Školjiću (koji, usput budi rečeno za one koji nisu iz Rijeke, već odavno ne postoji). Prvo što se desilo je bilo da su odvojili plivače od neplivača. Pod oni mislim na učitelje plivanja kojih ne znam koliko je točno bilo, ali sasvim sigurno više od jednoga. Nas neplivače poredali su u vrstu. Nakon toga slijedilo je močenje, dva puta, u bazen ne nekog mini-formata u kojem bi djetešce moglo stati, nego u pravi veliki bazen s možda oko 2 metra dubine.

Jedna metoda bila je sa stiroporom. Riječ je bila o nekoj minijaturnoj tankoj pločici s dimenzijama otprilike 20x15cm i 1cm debljine. Jest da sam bila lagana i da me se nije imalo što vidjeti jer sam bila sitno dijete, ali uz svu moju malen(k)ost, kad te bace (isto je kao da su to doslovno napravili kad si morao skočiti) u nešto tako duboko, jedino što ti pada na pamet dok onako toneš je držati glavu gore, zatvoriti usta i brzinom munje nekako "doplivati" do ruba bazena koji je imao utor za uhvatiti se rukama.

Drugi je pristup bio još "ljepši". Bacanje je bilo s nekom gumom. Teško mi je čak i opisati vam kako je to izgledalo. Glavni alat bila je guma debljine od nekih 1cm koja je kad se rastegnula u obliku kružnice bila polumjera otprilike 1m. Ta guma bi se "nategla" na dva kraja. Na jednome su bile učiteljeve ruke, a na drugome moja prsa. Naime, ispod pazuha, a oko prsa provukli su nam tu gumu, a onda bi nas uz pomoć te gume potezali prema površini vode dok smo se trudili "isplivati" gore.

Ako moram izabrati bolju od ove 2 metode, onda je to ipak bila ona prva. Sa stiroporom smo ovisili sami o sebi. Guma je bila nešto totalno grozno. Utapaš se i čekaš da te tamo netko povuče prema gore. Onda se to povlačenje i događa, ali baš nekako bez veze i nekontrolirano. Jedino što tada osjetiš je panika.

Valjda je i više nego jasno da tada nisam naučila plivati. Nije se tada razvio neki osobiti strah prema moru i vodi općenito. Štoviše, s kolutićima i rukavicama sam i nekoliko godina poslije bila pravi heroj koji osvaja morsku pučinu. Ne moram govoriti da mi je bućkanje u malim kadicama i bazenčićima od par litara bilo (i dalje) pravi gušt. No ljubav prema pravim bazenima mi se nikad nije javila. Nekako sam uvjerena da nikad i neće.

Sve u svemu, nisam zagovornik takvog vida učenja plivanja. Dijete treba pustiti da se bućka i da samo učini taj prvi korak, naravno, uz nadzor roditelja ili neke druge odrasle osobe. Ovako postoji velika vjerojatnost da mu se voda zamjeri toliko da nikad i ne nauči plivati. Ja naučila jesam, ali sam daleko od svih vas koji znate brdo plivačkih tehnika, koji ronite i kojima je more skoro kao i ribama u njemu ... A možda sam stvarno mogla biti baywatch-djevojka.