U traženju našeg kutka pod svemirom zvanog unajmljeni stan, uspjeli smo među mnoštvom kojekakve ponude pogledali tri stana. Među njima, dvoumimo se izabrati jednoga od dva. Ali sad me nekako vuče pisati vam baš o tom trećem.

U telefonskom razgovoru s Joksimom nije se moglo saznati o kakvom je stanu točno riječ. Vlasnik je samo naglasio «treba to pogledati» što bi u slobodnom prijevodu značilo – stan obećava. Ajde dobro, rekao čovjek da pogledamo pa što ne bi.

Taj dio grada baš i nije nešto, posebno ne kada se uzme u obzir da se u toj ulici naplaćuje parkiranje. K tome, riječ je o zgradi starije gradnje. Ne da nije riječ o novogradnji, nego su zgrade iz 70-tih turbonovogradnje za ovu. Uglavnom, stubište i hodnik zgrade bili su relativno uredni s obzirom na očekivanja prilikom približavanja tome kućnom broju.

Ulazna vrata stana. Din-don. Dva puta. Dok smo čekali, pomislila sam da je radi specifičnog mirisa koji se osjetio (mada bi se to prije nazvalo smradom) čovjek imao ribe za ručak. Pokazalo se da nije. Ništa strašno, samo smrad ustajalo-gnjilkastog drveta kojem je vrijeme odredilo kraj još prije dosta godina.

Kulturan je bio Joksim, tu nema zamjerke. Nakon rukovanja, odmah je krenuo pokazivati. Kaže čovjek - velik je stan pa su to zapravo dva stana, jedan za 250 € i jedan za 200 €. Nadodaje da su samo povremeno on i žena u jednome od njih pa mi možemo birati kojega hoćemo. Teška odluka opredjeliti se za bolji, bolji od boljega. Prostori ogromni, hladni i doslovno prazni. Zamislite sobu od 15-ak kvadrata, a u njoj 2 kreveta, svaki za jednu osobu, ne bračni. I ništa drugo osim možda kakvog malog ormarića. Soba drugoga «stana» imala je jedno 20-ak kvadrata, bračni krevet i televiziju udaljenu činilo mi se jedno kilometar za mene ovako ćoravu.

Kuhinje (isto komada dva), nešto neviđeno. Mislim da se oni u Lesnini mogu posramiti. Nije mi samo jasno GDJE je uspio naći onaj namještaj. Boja, model, stil …. Sve se presavršeno stopilo s odgovarajućim šparhetom i frižiderom iz tamo negdje 60-tih. Ranih.

Kupaonica ... pločice na podu i sastrane su pojedinačno i mogle proći, ali u zajedničkoj kombinaciji davale su čisti kič. Mašina za robu nije odskakala od stila preostale bijele tehnike. Ne znači da ne bi prala robu jednako dobro kao najnovija, ali onako gledajući je teško je ne strahovati za sudbinu odjeće koja se nađe u njoj na tretmanu.

Baš se pitam zašto smo od oba ta stana odustali. Gornji razlozi stvarno su slabi. Kao i ono da je grijalica za to brdo kubika zraka toliko minijaturna da ju jedva vidiš.

I zaboravila sam reći – kupaona se dijeli. Baš lijep način druženja mladog para i penzionera.

********

Veselim se početku zajedničkoga života Moga Nekoga i mene u malom, urednom, prozračnom i funkcionalnom stanu čiji će vlasnik biti neki XY i kome ćemo davati dobar dio naših primanja, ali posebno jako me raduje pomisao da ćemo upravo u tome stanu osmišljavati kako iz njega otići u nešto SVOJE.

UPDATE

Nije baš lako živjeti u Hrvatskoj, ali kad se desi nešto posebno kao primjerice ona jučerašnja 3 gola u mreži Engleza, pukne me jak nacionalni ponos. Javlja se on i inače, ali jučer sam dobila dosta veliku dozu. Na Radio Rijeci je Bijelo-crvena polja hrvatska na dresu sjete me da ja volim te. Igrajte za nju, Našu voljenu, nek´ jače kuca to srce vatreno. Ajme …