Da bi se vjenčali u crkvi, Moj Netko i ja našem župniku moramo donijeti krsne listove. Krenuli smo tako jedan dan u crkvu gdje je on kršten, a zatim u onu u kojoj sam ja. To samo po sebi ne bi bilo posebno zanimljivo da u tih pola sata razmaka od susreta s jednim pa onda i s drugim svećenikom nije bilo evidentno ono što mnogi izbjegavaju vidjeti.

Naime, od ta dva čovjeka, jednoga bih okarakterizirala kao vedrog, komunikativnog i susretljivog, a drugoga ne osobito simpatičnog, čak pomalo iritantnog i uštogljeno-nefleksibilnog s tendencijom šefovskog ponašanja tamo gdje to ni najmanje ne priliči. Ono što zapravo želim reći je da mi ne ide u glavu kako dobar dio ljudi koje (ne) poznajem uporno generalizira sve ljude iz crkve ponašajući se kao da su svi oni - isti.

Zašto je to tako i zašto ta uporna dijagnostika, uistinu ne znam. Možda se jednim dijelom to može smatrati donekle opravdanim, jer ipak se od «crkvenih» ljudi više očekuje. S druge pak strane, oni nisu ništa više ni manje ljudi od nas ostalih pa prema tome očekivati da je čovjek = Bog spada u totalnu nerealnost. Drugu nelogičnost predstavlja stav kvazirealista koji se kao silno razumiju u objektivnost i držanje lekcija tamo gdje treba, ali kada se očekuje mrvica tolerancije, ona netragom nestane.

Drugo što mi sada pada na pamet su one vječne debate o tome smije li / može li / treba li Crkva izražavati svoje stavove o bilo čemu vezanome za ljudsku seksualnost. Moram reći da mi misterija oko radikalnih napada na izražavanje takvih stavova nije jasna. To je onda nešto kao da se netko zalaže za totalitarizam i unitarna drušvena uređenja u kojima ne postoji pravo na mišljenje i stav. Jer, ako si netko tko blage veze o Crkvi nema uzima za pravo o njoj govoriti i davati prosudbe raznih vrsta, zašto Crkva kao zajednica ljudi (to je ono bitno što se zaboravlja) ne bi smjela imati stav o nečemu što je dio čovjeka, jednako kao i bilo koja druga sfera njegova života?

K tome, pričamo li svi mi o stvarima koje nismo iskusili? Pričamo li o narkomaniji (a da većina nije bila ni blizu igli i fiksanju), o prostituciji (iako se ne kurvamo niti sponzoriramo), o djeci (koju imamo ili nemamo), o brakovima (u kojima nismo ili jesmo), o liječnicima i njihovim propustima (iako pojma nemamo o medicini), o braniteljima (iako većina ratišta uopće nismo vidjeli), o profesorima (iako malo tko radi u školi), o nogometu (a nije baš da smo svi neki Davori Šukeri), o Big Brotheru, Severini, Eurosongu i mnogočemu sličnome što većinom spada u žutilo?

I na kraju, ne mogu ne spomenuti jednu od mojih najvećih dilema kada je ova tematika u pitanju. Zašto se toliko ljudi u Hrvatskoj deklarira vjernicima-katolicima, ako u potpunosti negiraju stavove Crkve. Štoviše, neki idu toliko daleko da ih preziru. Usprkos tome, šalju svoju djecu na vjeronauk te žele da «odrade» sakramente. Pa nije to nešto što se mora. To je izbor koji nikoga a priori ne karakterizira u dobroga ili lošega, poštenog ili nepoštenog, modernog ili nenaprednog i sl.

I da se vratim opet na početak. Nešto što sam saznala dok sam pisala gornji tekst. Moj Netko je išao podignuti oba naša krsna lista. Jedan svećenik krsni mu je list naplatio 20 kn (računajući i biljeg koji je u toj cijeni). Kod drugoga je cijena bila 30 kn. K tome, prvi, ovaj od 20 kn, ispisan je s kompa, drugi je napisan rukom, na lošoj fotokopiji. Vjerujem da ne moram specificirati koji je koji.

p.s. Fotokopija drugog krsnog lista ipak nije tako loša, a i rukopis je lijep. To je tek ispravak mojeg netočnog navoda što bitno ne mijenja suštinu onoga što sam htjela reći.