Onu da se ukusi i stilovi razlikuju znamo svi. Isto tako znamo i da po tome nema boljih ili gorih, pametnih ili glupih, vrijednih ili manje vrijednih i drugih sličnih kategorizacija. Zašto onda ljudi tako teško prihvaćaju činjenicu da se ono što se sviđa njima samima ne mora svidjeti i svima drugima?

Kad si kupujem odjeću, uglavnom mi ne treba nitko. Kažem uglavnom, jer postoje katkad situacije i događaji kad mi je itekako važno čuti mišljenja bliskih i dragih mi ljudi. No ako zanemarim to, mogu reći da mi za odlazak u grad i kupnju majice, košulje, traperica, jakne, torbice ili cipela ne treba ni mama, ni Moj Netko, ni prijateljica ni netko četvrti.

To za posljedicu zna imati da kad se pokažem mami u nečem novom nerijetko čujem ono «mogla si kupiti veći broj». Naime, moja mama voli da primjerice košulja onako sva lebdi i leprša. Moj je stil da ako kupim strukiranu košulju, ne volim da još jedna ja mogu stati u nju. Osim toga, kako sam, bez obzira na godine, još uvijek njeno dijete, sveprisutan je i onaj sindrom iz davnih dana – uzmi broj veće jer dijete raste i deblja se. Sada s naglaskom na ovo zadnje. Udebljam se ili smršavim koje kilo, istina, ali baš da mi trebaju veći brojevi, jer predviđam da ću za 10 godina imati konfekcijski broj 44 sa sadašnjeg 38?

Ono što isto moram spomenuti je nešto što me smeta. Prvo, kad kažem nekome da mu nešto dobro stoji, ali da je to ne bih jer ne volim taj model ili boju, onda je to to. Nema dvosmislenosti i uvijanja. Poruka je – ako ti se sviđa – kupi. Poruka nije – i ja bih tako nešto. Drugo, ako me se pita za mišljenje, a uporno radi po svome ignorirajući u konačnici ono što govorim, onda pitanje – čemu to? Ne volim provoditi sate u nečemu što je apsolutno gubljenje vremena. Rijetko kupim nešto u par minuta, puno češće kupujem satima, ali baš zato idem sama. Niti volim da me se tlači, niti volim tlačiti drugoga.

Kad smo već kod ukusa, sjeti me to na Mog Nekoga i mene. Iako inače volim traper, imam jedne traperice koje najčešće nosim samo u nekim prilikama, npr. po kiši. Nisu mi uopće omiljene i skoro sve što imam mi je draže. A on baš te na meni voli. S druge strane, imam jedne slatke hlače s džepićima, pamučne, plavkasto tirkizne. One su mu skroz bljak. Nije mi to baš tim riječima rekao, ali i nije morao, znam čitati između njegovih redaka. Uglavnom, radi tih različitih ukusa ne volim se ništa manje. Čak se nekad i smijemo oko toga.

Ako se pak vratimo tamo gdje se mi blogeri nerijetko vraćamo – na blog, onda i tu možemo vidjeti različitost ukusa. Na moj dizajn netko će reći da je lijep i nježan, ali nemali je broj onih koji bi rekli ili i kažu – grozno, roza, dječje i ne znam što još. Isto tako, ni ja ne bih imala dizajne kakve imate vi neki (kojima najčešće baš ti dizajni jako pristaju), što ne znači da ne volim čitati ono što pišete. Naprotiv. Ionako je sadržaj bitniji od korica. Na što god mislili.

Volim djecu. Volim i kad odrasli imaju ono nešto dječje. Ono što ne volim je kad su odrasli djeca u situacijama kad to stvarno ne bi smjeli biti.