Valjda radi neke prirodne ravnoteže postoje uvijek dvije strane medalje. Tako i moj prethodni post povlači za sobom i onu koja mi se ne sviđa baš pretjerano. Želim brak, uvijek sam sebe samu u nekim razmišljanjima o budućnosti vidjela kao ženu i majku. Ali iskreno govoreći, nekako mi se pretjerano ne da prolaziti sav onaj put koji iz «statusa» gospođice prelazi u gospođu. Drugim riječima, pomisao o svadbi i onome što joj prethodi ne stvara mi baš neku pretjeranu ugodu.

Ono o čemu nikad nisam sanjarila je savršeno vlastito vjenčanje bajka karaktera, predivna ogromna vjenčanica koja sva leluja oko mene, ceremonija s mnoštvom uzvanika. Sada isto ne sanjam o tome. Ali razmišljam o onome o čemu moram razmišljati. A moram ne zato što me netko tjera, nego jer nego jer želim ovo što osjećam i živim trajno obilježiti pred Bogom i ljudima, a i pred sobom. Baš zato čak ni u teoriji sam čin vlastitog vjenčanja nikad nisam vidjela kao događaj na kojem bi bilo mnoštvo ljudi među kojima bi vrlo vjerojatno prevladavali poznanici. Nadalje, razbacivanje novcem koji mi baš nikad nije padao s neba isto mi nije stil pa ni taj faktor nije ništa manje bitan. Uglavnom, lako je moguće da se uz moje uobičajene glavobolje pojave i još neke, a sve radi razno-raznih problema koji izviru sa svih strana.

Problem br. 1
Ne bih vjenčanicu. A i bih. Najprije sam razmišljala o kostimu i nekoj lijepoj bluzi. Onda sam, listajući časopise, surfajući netom i obilazeći neke salone naišla na problem – nigdje, ali baš nigdje ne mogu vidjeti lijep, svečan bijeli kostim. Pa sam silom prilika morala počela misliti i o vjenčanici. Jednostavnoj. Gore s kratkim rukavićima (što je isto rijetko među ponudom), a donji dio jednostavan, dug, ali ne predug, malo zvonast, ali ne pepeljuga-stil nikako.

Problem br. 2
Opet oprema. Dati šivati ili posuditi. Oni koji šivaju obećavaju čuda i tvrde kako za jednak novac možeš to što nosiš imati zauvijek. Oni koji posuđuju govore kako se skoro uvijek one djevojke i žene koje šivaju razočaraju, jer nikad ne ispadne kako treba. Kao, posuditi je baš zgodno, samo par milja kuna za jedno nošenje.

Problem br. 3
Koga pozvati. Nije lako «izbacivati» s popisa ljude jednog po jednog, ali samo mrvicu opuštanja i broj se vrtoglavo penje. Još kad bih tati udovoljavala, pola bi mi Dalmacije trebalo biti na svadbi. Sve mi se čini da će ovaj put biti po mome i da ću na vjenčanju imati samo najužu rodbinu i kumu s obitelji. Imam dojam da je tako ipak najmanje ljutih i uvrijeđenih.

Problem br. 4
Gdje počastiti uzvanike. Od onih bezobrazno velikih iznosa cijena menija i rezervacija skoro da me alergija lovi. Još kad se sjetim koliko se tako hrane baci i još onako «malo» uzme sastrane …

Problem br. 5
Osiguravanje životnoga prostora. Za prvu ruku izbor je podstanarstvo, ili možda bolje zvuči – unajmljivanje stana. Nemamo baba i stričeva koji su nam pustili kvadrate tako da smo prinuđeni birati između opcija – dati puno novaca nekom XY-u ili dati puno novaca banci. Do pronalaska stalnog životnog kutka i banke koja će nam takav kutak «pružiti» radi svoje plemenitosti preostaje nam ovo prvo.

Problem br. 6
Ne ide mi se na vjeronauk. Jest da mi kao vjernici bračni tečaj ne bi trebao biti problem, ali što mogu kad je to istina – lijena sam i ne da mi se.

Istina da su neke od (ne)spomenutih briga i slatke, ali - jedva čekam ono jutro poslije. I sve one dane poslije.