31.07.2007., utorak

Slutim da me ne bi u Baywatch-ekipu

Image Hosted by ImageShack.us Kad bih sebe trebala svrstati u jednu od kategorija, jako hrabri ili preoprezni, definitivno bi to bila ova druga. Lijepo je biti hrabar, djeluje moćno, snažno, odvažno. Krajnost pak ide u onu da od silne hrabrosti sve može prijeći u glupost ili čak i pogibelj. S druge strane, opreza, kako se često kaže, nikad dosta. Ako ga je pak previše, čovjek nerijetko propušta i neke trenutke koje u realno procjenjenoj situaciji ne bi morao. I pri tom naravno ostaje uskraćen za razna lijepa iskustva.

Ako se opet vratim na sebe, ne mogu reći da sam kukavica. Bar ne onako generalno. Postoje područja u kojima ću imati hrabrosti više nego što to imaju neki drugi. Jedno od njih je i ono da se ne ustručavam reći nešto onda kada se mnogi odlučuju za šutnju onako u stilu bolje mi je držati jezik za zubima. Ja stvarno nisam ta. Nije baš ni da sam lupetalo, ali kad imam nešto za reći, kažem. Držim se onoga da ako želim promjene (na bolje, podrazumijeva se), onda moram tome doprinjeti i sama, a ne samo čekati da to (eventualno) za mene učini netko drugi.

Postoji i ona druga strana medalje. Kad osjetim mogućnost postojanja pogibelji bilo koje vrste i razine, postajem skoro zec. Image Hosted by ImageShack.us Ne baš da bježim glavom bez obzira, ali uvijek biram varijantu koja je sigurnija i koja ne vodi čak ni u možebitnu i malo vjerojatnu opasnost. Da vam to vizualiziram, spomenut ću dva primjera nekidašnjeg pohoda Moga Nekoga i mene na jednu od kvarnerskih plaža.

Primjer prvi. Kako nam se nije išlo utrpavati ručnike na one prekrcane plaže lijepog i doslovno idealnog prilaza moru (s predivnim okruglastim kamenčićima po kojima nije teško hodati bos; usput - one plastične češko-njemačke modele sandala ne nosimo još od dječjih dana Image Hosted by ImageShack.us), odlučili smo se za jednu divljiju i osamljeniju plažu koju je Mome Nekome savjetovala prijateljica. Jedini je problem bio što se do nje moralo pješke kroz neku šum(ic)u. Ni to ne bi bio problem da je imala onakav put kakvog sam zamislila u glavi – bar jedno metar širine, raskrčen, da čovjek vidi gdje hoda. Ali puteljak nije izgledao tako. Naprotiv, odmicanjem od civilizacije bilo je sve gore i gore pa je moje kukanje kako smo golih nogu, kako sam samo u japankama i kako zmija može biti i na stablima urodilo time da je Moj Netko kapitulirao i skrenuo na prvu stazicu koja vodi ka moru.

Primjer drugi. Nakon što smo došli blizu mora, smišljala sam strategiju kako postaviti ručnike, jer mjesto baš nije izgledalo kao rajska plažica. Image Hosted by ImageShack.us U svemu tome, Moj Netko je bio praktičan pa je htio napraviti ono što je bitnije i svrhovitije od postavljanja opreme – htio je ući u more. Malo se nakon par minuta hlađenja smočio rukama, a onda htio skočiti u more. Visina od mjesta na kojem je stajao od morske površine bila je poprilično mala, dubina mora pristojna, ali ja sam svejedno govorila «neeee, neeee, neeee». Nije se imao volje othrvavati mojim uvjeravanjima da nije dobro tako skakati u more i da upravo tako neki mladi ljudi umru od srčanog udara (poslije sam još uspjela dodati da neki slome i vrat). Najzad je «morao» po oštrom kamenju ulaziti u more komentirajući da izgleda ko Čeh. Jedino što nije imao one plastične sandale, gore spomenute, a moje su japanke ipak poslužile svrsi pa se mučio, a ja nisam. Image Hosted by ImageShack.us Komentar dana iz njegovih usta bio je – moja preoprezna Pegy. Image Hosted by ImageShack.us

Dok smo sjedili na toj plaži u blizini Krčkog mosta, s kopnene strane, komentirali smo koliko je zapravo Krk na tom mjestu blizu kopna i kako se donekle može razumjeti Čehe (evo već ih treći put spominjem u postu Image Hosted by ImageShack.us) kada krenu preplivavati dionice koje se čine puno kraće nego što zapravo jesu, barem kada su u pitanju plivačke sposobnosti (ispod)prosječnog plivača. No opet, svaki se put ponovo čudim kako ljudi mogu biti baš toliko nemarni prije svega prema samima sebi i svojim bližnjima te zanemariti upozorenja koja im se javljaju sa svih strana, najčešće kompetentnih ljudi i profesionalaca.

Po tko zna koji put desila se nesreća na moru koja se itekako mogla izbjeći. Katkad je jedini uvjet poslušati meteorologe koji sa vrlo velikom preciznošću daju prognoze vremena za dan-dva unaprijed. Da je nesretna žena, Mađarica to napravila, tragedija se sigurno ne bi desila. A desila se baš u blizini mjesta na kojem smo se neki dan kupali, blizu otočića Sv. Marko koji spaja dva luka Krčkoga mosta.

Za zaključiti je da sam relativno racionalno oprezna. U takvu samoocjenu ne spada moj strah od buba i bubetina. Danas mi je pored glave u sobi prošlo nešto zujavo. Nije bila baš pčelica Maja, ali mahala sam rukama kao da je riječ o ne znam kakvoj nemani. Još sam k tome panično pobjegla van. Nekad stvarno nisam baš normalna. Image Hosted by ImageShack.us

Uglavnom ... Odlazak u more s malo većim valovima? Ne, hvala. Ulazak u more odmah, bez postupnog hlađenja tijela? Nema teorije, kao dijete mama i tata naučili su me drugačije. Plivanje daleko od drugih plivača i obale? Nisam ta. Cjelodnevno prženje na suncu radi malo boje? Draža mi je moja bjelina …

p.s. Nakon pročitanog članka o morskom psu u crnogorskom primorju, držat ću se jako blizu obale. Kao, dosad sam plivala pučinom. Image Hosted by ImageShack.us

- 10:00 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (47) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

26.07.2007., četvrtak

Lažna moralnost ili lažna liberalnost?

Ima neko vrijeme da sam na jednome blogu naletjela na raspravu (u kojoj sama nisam sudjelovala; kada se događala nisam ni znala za nju) u kojoj je po tko zna koji put tema bila seksualne prirode. Ono što mi je zapelo za oko, isto tako po tko zna koji put, jest dio komentara u kojem se ljude koji o seksu ne pričaju na razini pričanja o vremenu, gužvama na cesti ili poskupljenju kruha nazivalo lažnim moralistima. Prije nego se osvrnem na taj meni «omiljen» i nadasve učestalo upotrebljavan pojam, i to i kad treba i kad ne treba, moram najprije o svom doživljaju intimnosti.

Prvo, da demistificiram onim upornima – vjernici, posebno oni koji idu u crkvu (jer oni su vrlo često iz nepoznatog mi razloga predmet takvih rasprava), nisu ubogi jadničci koji ne znaju što je spolnost, koji ne znaju ništa o kontracepciji, koji svaki spolni odnos smatraju radnjom namjenjenoj isključivo pravljenju djece i sl. Nadalje, oni isto tako nisu retardirani da ne bi znali gdje što ide, da ne bi znali što vole, a što ne i da ne bi bili otvoreni da to i kažu onome kome smatraju da treba reći.

Druga stvar je pričati o tome s ljudima s kojima se ta intimnost ne dijeli. Ne vidim ništa loše u tome da se o seksualnosti priča do one razine kada je ona edukacija (npr. u školi ili od strane roditelja). Štoviše, mislim da je to nužno. S druge pak strane, kako god prihvaćam potrebu nekih da o svome seksualnome životu pričaju, tako isto očekujem o tih istih, a i preostalih, da prihvate izbor i onih koji o tome ne žele pričati ne trpajućih ih pri tom u neke čudne kategorije.

Ako se osvrnem na razloge radi koji sama ne volim o tim najintimnijim područjima života pričati s članovima obitelji ili prijateljima (tj. najbliskijim ljudima u svom životu), onda je to prije svega potreba da nešto tako intimno dijelim isključivo s osobom s kojom i inače dijelim intimnosti raznih vrsta. Osobno ne vidim kakve bi emotivne, psihičke, duhovne koristi za onoga koga se to ne tiče bilo od toga mu da svatko krene prepričavati kako se primjerice voli ljubiti. Isto tako ne vidim kakvih bih sama imala zadovoljstava da o tome pričam drugima.

Kako sam već rekla, svatko tko je imalo tolerantan mora prihvatiti da postoje i drugačiji izbori od njegovoga. Svjesna sam da to prihvaćanje nije uvijek lako i da dolazak do njega itekako može biti isprepleten predrasudama, kategorizacijama i svim onim što nas zapravo udaljava jedne od drugih, a da uopće ne bi trebalo. Bar ne u tolikoj mjeri da se stvaraju svojevrsne netrpeljivosti između pojedinih neistomišljenika.

Da se vratim na početak. Oni koji drugačiji izbor nazivaju lažno moralnim za mene su ljudi koji očigledno nisu baš najbolje promislili o tome što govore. Jer, lažno moralan znači biti nedosljedan, a gdje je nedosljednost u tome da netko izabere određen način života i drži ga se i u djelu i u riječi? I zar netko tko puno parom priča o svom seksualno-intimnom životu ne može biti lažno moralan?

Lažna se moralnost uporno imputira i ljudima iz Crkve (svećenstvu, teolozima, časnim sestrama) svakog puta kada izreknu bilo što vezano za seksualnost. Kao, svi oni propovijedaju jedno, a rade drugo. S druge pak strane, uporno im se spočitava da ne mogu govoriti o onome o čemu ne znaju. Pa bilo bi mi drago da se oni s takvim optužbama ipak opredjele za jednu varijantu, jer međusobno su kontradiktorne. No kad već spominjem tu tematiku, zašto netko od svećenstva ne bi mogao govoriti o seksualnosti? Pa zar mi ostali pričamo o svemu što smo iskusili na vlastitoj koži ili vrlo vrlo često dotičemo i ono što nismo? Banalan primjer - popriličan broj ljudi priča o Goranu Višnjiću i njegovoj vanbračnoj avanturi. Netko je baš proživio sve to što mu se događalo? Il ljudi pričaju na temelju vlastitih stavova o određenoj situaciji i problematici kao i na temelju onoga «rekla-kazala»? Ili npr. ne raspravljamo li o narkomaniji, a da nismo ipak većinom dio tog miljea? Ili – ne kritiziramo li uporno saborske zastupnike i njihov (ne)rad, a da pri tom nikad nogom nismo kročili u Hrvatski sabor? Smatram da SVATKO ima pravo imati vlastito mišljenje o čemu hoće, a da njegova činjenična relevantnost ovisi ne samo o vlastitom iskustvu, nego i iskustvima koja upija od drugih kao i o činjenicama koje je spreman naučiti, spoznati i zapamtiti.

Preporuka za kraj - dajte vi neki koji se uporno nazivate liberalnima, otvorenima i spremnima na prihvaćanje različitosti prestanite biti lažno liberalni i otvoreni. Jer fakat to i jeste kad dajete dijagnoze s početka priče.

- 22:22 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (43) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

19.07.2007., četvrtak

Xclaim - da ili ne

Pričala sam ovdje već o tome kako su stanovi preskupi. Pričala sam i o tome kako su krediti banaka lihvarski. Pričala sam i kako ova država ne pronalazi (a očigledno to i ne želi) niti jedan način da mladom, zaposlenom, obrazovanom čovjeku koji radi odgovorno, savjesno, pošteno, s entuzijazmom i gotovo utopistički omogući koliko-toliko prihvatljive uvjete za rješavanje stambenoga pitanja. Često se u takvim misaonim vodama nađem i pričajući sa Mojim Nekim. Baš tako u jednom razgovoru, a upravo radi inspiracije temeljenoj na gore spomenutoj problematici i na gledanju «Nedjeljom u dva» s gostom Nenadom Bakićem (osnivačem i direktorom portala MojPosao), bubnula sam Mome Nekome da on i ja moramo naći način kako doći do (dodatne) love.

Kako ni on ni ja nismo lopovskoga duha i kako nam raznovrsne malverzacije kao ni prijevare ljudi ne idu, jedini plan je bio da se udružimo u znanju, sposobnostima, volji i potrebom za većom zaradom od one koju imamo sada. Svidjela mu se moja ideja. Jedini je problem što je ideja bila onako hipotetski-lebdeća. Rekla sam otprilike «ajde da ti i ja nekako probamo iskoristiti ovo što znamo i doći do nekog priliva kuna». Poveselio se radi mojega entuzijazma i pitao kako misleći na nešto konkretno, na što sam rekla da još ne znam, ali da ćemo nešto smisliti. Valjda. Jednom. Image Hosted by ImageShack.us

Dan poslije pojavio se na naslovnici bloga članak vezan za Xclaim. U prvi mah me nije zanimalo, jer općenito ne volim one rečenice koje se u zadnje vrijeme pojavljuju u komentarima, a koje pozivaju na zaradu na račun bloga. Kako sam rekla, na prvi me pogled nije zanimalo. Na drugi ipak je. Tako da sam ipak pročitala o čemu se radi. I tako se pojavila buba u uhu.

Neću vam u detalje prepričavati što tamo piše, možete i sami pročitati, spomenut ću samo 2-3 bitne stavke. Prva je da svaki odgovarajući klik na konkretan blog donosi (kako kažu) najmanje 0,36 kn. Moj matematički um odmah se onako brzinski bacio na posao i došao do zaključka da bi se mjesečno moglo zaraditi nešto kuna. Ne neka velika lova, ali ipak nešto. Što je veće od ništa.

Prvo «za». Osim same zarade koja je sasvim sigurno svakome dobrodošla (makar bila i par desetaka kuna), tu je i onaj osjećaj da ipak radimo nešto što vrijedi. Dobro, ta bi se «vrijednost» mogla dvojako promatrati. Promatrajući to s pozitivne perspektive, možemo zaključiti da više rada i ulaganja znači više novaca. Novac naravno nije nužno mjerilo vrijednosti, ali kad uporno slušate kako ta neka «piskaranja» (tako, naime, neki opisuju ono što mi ovdje radimo) ionako ne nose profit, počnete nalaziti zadovoljstvo u tome da onima koji to govore kažete da nešto ipak nosi.

Jasno da to nikako (bar ne kada sam ja osobno u pitanju) ne može predstavljati temeljnu motivaciju. Jer ona se ipak bazira na onome da bih za to što ovdje napišem i što me čitate vi ili neki drugi mogu jednom mjesečno otići na sladoled ili pizzu i reći «evo, ovo mi je dao blog». Također je pozitivno to što za razliku od kolumni raznih vrsta (na kojima neki (ne)vješti pisci zarađuju nemali novac) tada i dalje nemate šefa ili uredništvo koje ima neka svoja očekivanja i koje prati što ste napisali i uklapa li se to u neki unaprijed definiran okvir misli i ideja.

Ono što me vuče na «protiv» je da mi se uopće ne da ostavljati nigdje mailove i neke druge podatke što je nužno. Nadalje, ne sviđa mi se pomisao da mi se tekst sav zeleni. Jer to bi mi bio svakodnevni podsjetnik kako sam se komercijalizirala i kako ipak sve radim za lovu. Onda, možda (ovo nisam sigurna, ali je moguće) bih previše počela gledati na promet i na to da me što više ljudi posjećuje kako bi se kunski brojač povećavao, a to stvarno ne želim.

Ne sviđa mi se također da na meni opet zarađuje netko drugi i to u tolikome postotku (ipak 25% zarade koja ide blogeru i nije neka strašno darežljiva stavka). Znam, zarađuje na meni (kao na svima nama) netko i ovako i onako, ali da baš moram tome popisu dodavati još nekoga, nekako mi se ne da. Sama pomisao na to nije mi simpatična.

Ipak, najviše «protiv» dolazi mi iz razloga što je ovo ipak neka vrsta mog utočišta na kojem nerijetko znam olakšati dušu, preispitivati vlastite dvojbe, izraziti stav, reći nešto bez da se ičega ustručavam. I bez da razmišljam koje sam riječi upotrijebila, jesu li «podatne» i donose li lovu. Ne želim se prisiljavati (čak ni da tako kažem spontano i indirektno) da mi blog postane nešto drugo od ovoga što je bio dosad. Ne želim čak ni riskirati i ostaviti tako nešto kao mogućnost.

Pišući ovaj post, poprilično mi se iskristalizirala dvojba koja je prestala biti dvojba. Ipak ću tražiti neki drugi način kako ću se obogatiti. I kako zaraditi za stan. Image Hosted by ImageShack.us

p.s. Ovo su stavovi koje sam bazirala isključivo na vlastitoj percepciji i to na vlastiti blog te baš nikako ne znače generalizaciju prema kojoj ikoga tko izabere drugačije od mene svrstavam u neku kategoriju. Naprotiv, možda me netko takav potakne ili motivira da se predomislim. Tko zna. Image Hosted by ImageShack.us

- 22:49 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (56) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

12.07.2007., četvrtak

"Samo" seks

Image Hosted by ImageShack.us Među mnoštvom crnjak-vijesti danas ujutro, vidjela sam i naslov Goran Višnjić ipak pristao na DNK analizu zbog očinstva. U dvojbi «čitati žutilo ili ne» ipak sam se odlučila za da. Nemam namjeru raščlanjivati i secirati Višnjićev privatni život, jer stvarno ne vidim smisla u tome bez obzira koliko netko (ne)poznat bio. K tome, uvijek mi je važio za normalnoga čovjeka koji je ipak nešto napravio da Hrvatska postane barem malo poznatija tako da iz moje perspektive ima nekog kredita kada je kritika u pitanju. Da, i još je zgodan pa dobiva dodatni plus. Image Hosted by ImageShack.us

No ono što me u tome članku potaknulo na ovo jest njegova rečenica - Ima potporu supruge, jedine žene do koje mu je stalo. Kako sam rekla, nemam namjeru analizirati što je on htio, želio, mislio kada je to rekao. Ono što mi je namjera jest reći što općenito mislim o prijevarama. I to ne o svim prijevarama, nego o onima u kojima se vara voljena (ili «voljena» osoba). Drugim riječima, vara se osobu za koju se kategorički tvrdi da je voljena.

Sjećam se jednog davnog i kratkog komuniciranja s nekim likom s Iskrice. Osim što je htio zakamuflirati bračni status što za ovu priču i nije osobito bitno, počastio me i riječima da traženje seksa «sa strane» nema nikakve veze s ljubavlju. Štoviše, mislim da se uvrijedio kad sam ga pitala nešto u stilu «ne voliš svoju ženu?». Odgovorio je otprilike «kakve to veze ima?».

E sad, jasno mi je da svatko od nas ima svoje poimanje ljubavi, ali opet neke stvari ni uz svu svoju volju nikad neću moći shvatiti. S obzirom da nisam isključivo i samo romantičarka, već i prilično realna osoba, često si na neke suvisle načine želim objasniti i nešto što spada u neopipljivo, ali itekako senzibilno i emotivno.

Onako čisto razumski, ako nekoga voliš, onda ga poštuješ kao osobu. To čak i nema nikakve veze sa seksualnošću i privlačnosti. Ili drugim riječima, ako nekoga ne poštuješ, onda nema teorije da ga iskreno voliš. Osim toga, po teorijama seks = potreba (gdje za emocije nema mjesta) postoji više mjesta za zdrav razum pa onda nužno proizlazi da mozak ipak nečemu služi. Barem bi trebao.

Skoro su mi smiješna ona opravdanja da je sve to bio «samo» seks. Kao, to bi trebalo biti neko opravdanje. Pa dobro, ako nema emocija prema toj nekoj drugoj osobi i ako ima emocija prema voljenoj osobi, kako objasniti potpuno odsustvo mozga tj. zdravog razuma koji ti ipak u svakoj sekundi alarmira da radiš nešto što će sasvim sigurno, neupitno i potpuno izvjesno povrijediti osobu do koje ti je stalo. I koju (kao) voliš.

Upravo iz takvih si razmišljanja znam izvući i zaključak da kada se desi nevjera, ona znači da u vezi nešto nedostaje i da taj tko vara koliko god to ne želio priznati, ipak traži nešto više. Ne isključivo seks. Nego seks i ono što on predstavlja čovjeku kao biću. A to sasvim sigurno nisu samo mehanika i tehnika. Možda iz toga razloga i koliko-toliko mogu razumjeti neke okolnosti u kojima se prijevare dese mada je takve pojave vrlo teško stavljati na vagu.

Za zaključiti nemam ništa novo što već nisam rekla na ovome blogu. Seksualnost je samo jedna od sfera čovjekova života. Promatrati ju izolirano od onog psihičkog, duhovnog, emotivnog značilo bi zanemariti ono po čemu čovjek i jest čovjek. Ne razumijem zašto se neki ljudi toga tako olako odriču. Kao da je ta potpunost i cjelovitost mana, a ne dar.

Ipak zaključak, onako baš za moju dušu Image Hosted by ImageShack.us – tako je lijepo voljeti, biti vjeran i poštovati. I istovremeno sve to dobivati natrag. Ništa ljepše, bar ne meni. Eh, planirala sam ne otići u pekmez, al što mogu kad mi ponekad ne ide po planu. Image Hosted by ImageShack.us

- 21:20 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (103) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

04.07.2007., srijeda

Bijelo o crnome

Image Hosted by ImageShack.us
Za ovo je kriva jedna ovca. Ne bilo koja nego baš ova koja se tako fino namjestila pred objektivnom. Takvog foto-dara za poziranje nisam vidjela još od doba Linde Evangeliste. Image Hosted by ImageShack.us

Ako pojam «crna ovca» promatram metaforički, onda on nužno nije nešto loše. Štoviše, sama sam nerijetko (bila) upravo takva – crna ovca. Dobro je katkad stopiti se s masom i biti «nevidljiv» no isto tako mi je nepojmljivo biti dio mase onda kada mi nešto iznutra govori da moram biti ona koja će reći «ne, ja ne mislim tako» ili «ne, ja ne želim tako raditi». Cijena koju sam ponekad morala platiti (zapravo ju plaćam stalno, više ili manje) je ona da ne spadam u najomiljenije ljude u svemiru, one koje svi vole i koji su svima dragi. Ali to i ne želim biti kada je tolika cijena u pitanju.

Drugo što mi pada na pamet, a crne je boje, jest mačka. Praznovjerje nije moja domena definitivno tako da mi crna mačka i njeno prelaženje preko puta ne znači baš ništa. Ne pljujem po cesti, ne paničim, ne strahujem kad ju ugledam. Možda samo, ako mi je zgodno, prozborim «mic-mic»» u znak pozdrava. Image Hosted by ImageShack.us

Nisam darkerica, pankerica ni rokerica. Ali povremeno mi dođe da (gotovo) cijela budem u crnoj boji. Nemam malu crnu haljinicu koju bi svaka žena trebala imati u ormaru, ali zato imam dosta vrsta majica i hlača, a nešto manje i suknji, koje pravim kombiniranjem mogu davati dojam elegancije. Iako vrlo često znam imati pokoji modni detalj bijele, roza, žute ili neke četvrte boje, generalni dojam u takvim slučajevima je – crnina. Što može izazvati krive zaključke. Jedan se reflektira onime da ljudi znaju prozboriti «Što ti je netko umro?», a drugi da te neki mogu svrstati u ustaše. Zato budite oprezni s crnom bojom, ni krivi ni dužni možete postati fašist preko noći. Posebno ako idete na izvjesne koncerte. Image Hosted by ImageShack.us

Da mi je crna boja draga ide u prilog i činjenica da su mi (bili) zanimljivi (ili možda bolje precizirati – zgodniji) tamniji muškarci. Ne nužno tamnije kože, nego tamnije kose. Ali ni ovdje na blogu nije tajna da mi i malo svjetliji znaju biti zgodni. Toliko da me sada zanima upravo jedan takav. I ni jedan više u cijelom svemiru.

…….

Neki crnkasti dan mi je danas. Čekam drugačiji. I bijelu boju volim.

- 22:45 - Što ti misliš? (p.s. ne štedi na riječima :)) (55) - Komentari On/Off - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

"Ja u ljubav vjerujem"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se